Damir sjedi u naslonjaču i gleda televiziju. Promatram ga iz prikrajka. Nastojim se sjetiti što me to još drži u braku s njim. Ljubav je nestala, to je više nego očito, i moja i njegova. Nije samo on tome krivac, ako ćemo već tražiti krivca. Što više razmišljam, dolazim do zaključka da sam upravo ja naš brak potjerala silaznom putanjom.
Danas sam mudrija i nikad više ne bih posegnula za tako drastičnim postupcima kao nekad, ali tada sam vjerovala da je ono na što sam ga prisilila najbolje rješenje. Tek s vremenskim odmakom možemo shvatiti što smo zapravo učinili.
Nikad neću zaboraviti taj dan. Bilo je to prije točno dvadeset godina. Bila sam čistačica u pogonu jer drugi posao nisam mogla dobiti. Kolegica mi je prenijela direktoričinu poruku da se javim u njezin ured. Odmah sam se odazvala pozivu.
- Dijana, lijepo što ste odmah došli - rekla je i ponudila mi da se smjestim u udoban naslonjač.
- Jeste li za kavicu?
Bila sam uplašena. U to se vrijeme šuškalo da bi tvrtka mogla otpuštati radnike, a pomisao na to da bih mogla ostati bez posla bacala me u očaj. Naša je direktorica bila opasna žena i kad je ona nekoga pozivala u svoj ured, to obično nije bilo zbog lijepih vijesti.
- Ne bih vas željela zadržavati, a i sama imam posla u pogonu - odgovorila sam ne znajući trebam li prihvatiti ponuđenu kavu ili ne.
- Ne brinite, neće posao nikamo pobjeći, ni vama, ni meni. Sad ću nam naručiti kavu. Kakvu pijete? - zanimalo ju je.
- Običnu crnu.
Direktorica je nazvala sekretaricu i naručila kave.
- Jedina ste magistra znanosti u našoj tvrtki, a radite kao čistačica. Sramota je što se dogodio takav previd. Znam, dosad niste nigdje radili u struci, ali vrijeme je da se to promijeni - započela je.
Gledala sam je potpuno zatečena njezinim riječima.
- Sa sutrašnjim danom postajete moja osobna asistentica. Imate četrdeset godina i krajnje je vrijeme da napokon radite ono za što ste se obrazovali - nastavila je.
Nisam mogla vjerovati u ono što sam čula.
- Hvala vam, direktorice, divna vijest. Dat ću sve od sebe da ne iznevjerim vaše povjerenje. Hvala vam, puno hvala na prilici - zahvaljivala sam.
- Dijana, odrasla ste žena. Znate i sami da ništa u životu nije besplatno. Stvar je više nego jednostavna. Vi imate ono što ja želim pa ćemo razmijeniti usluge. Vi ćete dobiti novi posao, samim time i znatno veću plaću, a ja želim vašeg muža - rekla je kratko i jasno kao da je u trgovini zamolila prodavačicu kruh s police.
Upravo je u ured ušla sekretarica noseći nam kave. Bila sam zahvalna nebesima što mi je njezin ulazak dao nekoliko trenutaka da shvatim ono što sam čula. Kad je sekretarica izašla, direktorica mi se ponovno obratila.
- Što kažete? Prihvaćate li ponudu? - pitala me.
- Ne znam što bih rekla - priznala sam.
- Ne želim da me pogrešno shvatite. Udana sam, imam supruga i divan je, ali on mi ne može pružiti ono što želim - ne može mi podariti dijete. Vaš je suprug iznimno naočit muškarac, a vidjela sam i vašu kćer, prelijepa je. Želim njegovo dijete! Podrazumijeva se, nigdje se neće voditi kao njegovo, nego kao dijete moga supruga - objasnila mi je.
Te su me riječi još više iznenadile.
- Nemamo o čemu razgovarati - odvratila sam, ustala i krenula prema vratima.
- Dijana, ni na što vas neću prisiljavati, no logično je da bolji posao dolazi u obzir tek kad budete spremni na dogovor. Čekat ću. Tolike sam godine čekala pa ću pričekati još malo, samo nemojte da bude predugo. U protivnom ću sama morati posegnuti za onim što želim - jasno mi je dala do znanja.
Koračajući prema pogonu, analizirala sam što mi se upravo dogodilo. Nisam se mogla načuditi direktoričinoj drskosti i smjelosti. To što je imala dovoljno novca nije značilo da je njime mogla kupiti sve što poželi. Grozila sam se takvih ljudi, mislila da se takve nemoralne ponude događaju samo u scenarijima za predstave i filmove. Ostatak dana bila sam prilično nervozna.
Kod kuće nisam mogla dočekati da Damir dođe s posla. Oboje smo radili u istoj tvrtki te sam se bojala da direktorica nije i njega pozvala u ured i iznijela mu isti prijedlog. Kad je napokon stigao, ostatak dana sumnjičavo sam ga promatrala. Čekala sam da mi se povjeri. Željela sam vidjeti njegovo lice dok mi to bude govorio, zaključiti ima li ikakve mogućnosti da pristane na takav suludi prijedlog. Doduše, on je godinama radio na radnom mjestu koje je odgovaralo njegovoj visokoj stručnoj spremi i nisam mogla ni zamisliti što bi to njemu mogla ponuditi.
Gotovo svake večeri zajedno smo odlazili u spavaću sobu, no te je večeri Damir rekao da mu se ne spava. Pošla sam u sobu, ali sam ga budna čekala napeta kao puška.
- Je li se danas na poslu dogodilo nešto o čemu želiš razgovarati sa mnom? - upitala sam ga kad se napokon i on uvukao u krevet.
- Nije - odvratio je vidno pospan, zijevnuo i namjestio se za spavanje.
- Ili samo ne želiš sa mnom razgovarati o tome? - nastavila sam.
- Ženo, o čemu bih to trebao razgovarati s tobom? - upitao me.
- Nije li te danas direktorica pozvala u svoj ured?
- Ne - odgovorio je.
- A jučer ili prekjučer? - uporno sam nastavljala razgovor.
- Ne pamtim da je mene osobno ikad pozvala u svoj ured. Čemu takva pitanja? Znaš li nešto što ja ne znam? - bilo je više nego očito da su moja pitanja potaknula njegovu znatiželju.
- Mislim da ti jako dobro znaš o čemu se radi, ali namjerno šutiš.
- Nemam pojma na što aludiraš. Ili mi otvoreno reci ili me pusti da spavam.
- Danas me direktorica pozvala na razgovor u svoj ured - započela sam.
- I? Što je htjela? - pridigao se u krevetu, pun znatiželje.
- Ponudila mi je posao osobne asistentice - prošaputala sam s beskrajnim gađenjem koje sam u tome trenutku ponovno osjetila prema direktorici.
- Draga, to je predivna vijest. Presretan sam zbog tebe. Napokon ćeš raditi ono za što si se školovala - iskreno mi je čestitao.
- Nemaš mi na čemu čestitati.
- Kako to misliš?
- Tako kako sam rekla. Nisam prihvatila njezinu ponudu - objasnila sam.
Damirovo se lice promijenilo, gledao me kao da sam pala s drugog planeta.
- Zašto nisi prihvatila? Je li moguće da si zadovoljna poslom čistačice?
- Nisi čuo ostatak razgovora, stoga me ne osuđuj prerano - bila sam razočarana njegovom reakcijom, bez obzira na to što mu još nisam ispripovijedala nastavak priče.
- Da si bila ambicioznija, možda si odavno mogla raditi posao u struci, ali ti si se uljuljkala i nisi ni tražila bolju poslovnu mogućnost. A sad kad ti je pala s neba, ti si je odbila. Ne mogu vjerovati!
Te su me riječi posebno zaboljele. Radila sam težak fizički posao da bismo preživjeli, obavljala sve kućanske poslove, vikendom odlazila na selo pomagati staroj tetki u vrtu kako bismo i mi dobili povrće koje ne trebamo platiti. Što sam još trebala? Pokušavala sam promijeniti posao dok sam još bila mlada, ali onda sam se nekako pomirila s tim da nisam rođena pod sretnom zvijezdom, prepustila se svakidašnjici i rutini.
- Želiš li mi reći da sam po svaku cijenu trebala prihvatiti ponudu?
- Naravno - odvario je.
- Doslovno misliš po svaku cijenu? Čak i po cijenu nemoralne ponude? - razljutila sam se.
- Nećeš mi valjda reći da je direktorica željela spavati s tobom? - nasmijao se podrugljivo iz svega glasa.
- Ne, nije htjela spavati sa mnom, nego s tobom - ispalila sam.
Damirovo lice se promijenilo. Nestalo je s njega onih tragova ironije, a pojavio se samodopadni smiješak egoističnog čovjeka.
- Sa mnom? Direktorica je htjela spavati sa mnom? - bilo je jasno koliko mu je laskalo ono što je čuo.
Direktorica Anica, osim što je bila suvlasnica i supruga vlasnika, bila je iznimno privlačna žena. Držala je do sebe, odijevala se po posljednjoj modi, privlačila muške poglede. Sasvim je sigurno da društvo takve žene laska svakom muškarcu, pa je očito laskala i mome suprugu.
- Da.
- Željela je spavati sa mnom, a s tobom je razgovarala o tome? Nije li to pomalo neobično? - čudio se i dalje se samozadovoljno smješkajući. U tim trenucima ego mu je valjda dodirivao sama nebesa.
- Neobično, suludo, ali istinito.
- Reci mi što se dogodilo - bio je toliko znatiželjan da više nije mogao dočekati da čuje što sam doživjela toga dana.
- Direktorica me pozvala u ured. Dala mi je poslovnu ponudu. Ja sam trebala dobiti novo radno mjesto, a ona tebe - kratko sam objasnila.
Naravno, to mu nije bilo dovoljno, želio je čuti sve pojedinosti te sam mu sve ispripovijedala.
- I zato nisi prihvatila nemoralnu ponudu? - pitao je na kraju.
- Jesam li je trebala prihvatiti? - odgovorila sam pitanjem.
- Ovo je najsmješnija ponuda koju sam ikad čuo i nekako nisam siguran bih li vjerovao u nju ili ne - još je na kraju rekao.
Nakon svega još me i nazvati lažljivicom, bilo je previše. Poludjela sam, rekla mu što mislim o toj ponudi, ali i o njegovu ponašanju kada je sve to čuo. Prepirku sam okončala tako što sam se okrenula od njega na svojoj strani kreveta, zaklopila oči i pitala se zašto mi se moraju događati takve sulude stvari.
Nakon razgovora s direktoricom nisam bila sigurna hoću li još imati i posao čistačice, ali nije mi preostalo ništa drugo nego čekati i vidjeti što će se dogoditi.
Damir i ja rano smo se uzeli. Voljeli smo se i vjerovali da ljubav rješava sve probleme ovoga svijeta. Samo nekoliko mjeseci nakon što su nas njegovi roditelji izbacili iz kuće, otkrili smo da život nije samo med i mlijeko. Imali smo jedva toliko novca da unajmimo trošnu sobicu. U to vrijeme oboje smo se još školovali i Damir bi tek povremenim poslovima zaradio pokoji novčić. Bili smo više gladni nego siti. Kad nam se rodila Gorana, situacija je bila još teža. Stalno smo se seljakali i vječito bili u nekakvim dugovima. Kad smo završili sa studijem, Damir je odmah dobio posao u struci. Napokon smo imali stalne izvore prihoda i to nam je puno značilo. Na žalost, ja nisam bila te sreće. Uspijevala sam dobiti samo povremene poslove čistačice, a i za stalni posao moglo je to biti samo radno mjesto čistačice. I zbog toga sam bila presretna. Još jedna sigurna mjesečna plaća bila nam je više nego potrebna.
Polako smo počeli graditi obiteljsko gnijezdo. S godinama smo od podstanara postali vlasnici stana, a potom smo prodali stan i kupili kućicu u predgrađu, nešto kasnije i vikendicu. Voljela sam učiti te sam uložila i u izvanredno obrazovanje i magistrirala, nadajući se da će mi se jednoga dana ipak osmjehnuti sreća te da ću lakše dobiti posao u struci. Međutim, godine su prolazile. Nitko od šefova nije pokazao da mu je važna moja stručna sprema, za sve sam bila tek čistačica te sam se na neki način i sama pomirila s time. Najvažniji su mi bili mjesečni prihodi, na ostalo ionako nisam mogla previše utjecati.
Upravo te godine naša je Gorana bila maturantica. Nekoliko mjeseci ranije pogodile su nas nevolje koje su sa sobom odnijele i ono malo novca što smo imali. O maturalnoj zabavi u njezinoj školi već se naveliko govorilo. Većina djece u njezinoj gimnaziji bila je iz dobrostojećih obitelji s kojima se nismo mogli mjeriti.
Gorana je znala u kakvoj smo financijskoj krizi te nas nije željela opterećivati dodatnim troškovima pa je stalno ponavljala kako zapravo ne želi na zabavu.
Znala sam koliko je svakoj djevojci važna maturalna zabava. Sjetila sam se svoje, baš kao i svega što su meni moji pokojni roditelji omogućili za tu večer. Isto sam željela pružiti svojoj kćeri jedinici.
- Damire, Gorana izmišlja razloge da ne ide samo zato što zna koliko nam je to financijski neizvedivo. Moramo se nekako snaći, nekako joj omogućiti da ode na večeru, da se lijepo odjene i da ima sve što će imati njezini prijatelji - rekla sam suprugu.
- Ako ne želi ići, ne možemo je prisiliti. Uostalom, trebali bismo joj biti zahvalni što nam je olakšala - odgovorio je pomalo nezainteresiran za tu temu.
- Čovječe, što je s tobom? Moramo nekako nabaviti novac - uvjeravala sam ga.
- Kako? Gdje? Dužan sam svima koje znam. Ne mogu još i za takve ludosti tražiti da mi posude - odbrusio je ljutit što ga uopće zamaram tom temom.
- Gorana je naša jedinica, a maturalna zabava samo je jednom u životu. Moramo joj omogućiti da ide na nju - uvjeravala sam ga, ali on je rekao kako nema rješenja.
Danima sam razbijala glavu, nastojala posuditi novac, pronaći dodatni posao, sve uzalud. Dok sam jedne noći budna ležala u krevetu, sjetila sam se direktoričina prijedloga od kojeg je prošlo nešto više od šest mjeseci. Idućeg jutra iznijela sam suprugu svoj plan.
- Damire, nema nam druge. Objasnit ću joj kakva je situacija, zahtijevati bolji posao, ali i da mi posudi novac kako bi Gorana mogla na zabavu. Pristane li, ti ćeš spavati s njom toliko puta dok ne ostane u drugom stanju. Ne radi se ovdje o emocijama ili željama, naprosto nemamo druge mogućnosti. Drastične situacije zahtijevaju drastične mjere. Što misliš o svemu? - zanimalo me.
U početku je glatko odbio tu mogućnost, ali prema izrazu njegova lica shvatila sam da mu ta "žrtva" ne bi tako teško pala. I tako sam ga stala nagovarati sve dok napokon nije prihvatio moj prijedlog. Nakon toga preostao mi je još jedan mučan razgovor, ali odlučila sam ga obaviti istoga dana.
Direktorica je na posao obično dolazila znatno kasnije od nas običnih radnika. U vrijeme kad sam znala da je stigla, pošla sam k njoj, zamolila sekretaricu da me najavi. Vratila se s odgovorom da će me primiti čim završi telefonski razgovor. Nakon nešto više od dvadesetak minuta, koje su mi se činile dugim poput vječnosti, napokon sam ušla.
- Gospođo direktorice, ako ste još uvijek zainteresirani za ponudu koju ste mi dali, odlučila sam je prihvatiti. Jedini uvjet, uz bolje radno mjesto koje ste mi ponudili, bio bi da mi odmah posudite novac za maturalnu zabavu moje kćeri - otvoreno i bez oklijevanja iznijela sam razlog posjeta.
Drhtala sam cijelim tijelom. Bilo je to nešto najgore što sam u životu napravila. Osjećala sam se kao zadnje smeće koje nije vrijedno života. Ponizila sam supruga, ali i samu sebe, no ponos i moral nisu mi značili ništa u usporedbi s radošću moje jedinice.
- Jesam, zainteresirana sam. Koliko novca trebate? - upitala je.
Brzo sam izračunala koliki bi mi iznos bio dostatan i glasno ga izrekla.
- U redu. Evo, izvolite - izvadila je novčanik, potom izbrojila sumu koju sam tražila i pružila mi je.
- Gospođo, u bezizlaznoj sam situaciji i samo zato sam se odlučila na ovakav potez. Mogu li vam, molim vas, ovu posudbu vratiti u tri rate? - još sam i to bila prisiljena moliti.
- Ne trebate mi vraćati. Ovim novcem častim vašu lijepu kćer. Želim joj lijep provod na maturalnoj zabavi, a vi od sutra počinjete raditi kao moja osobna asistentica. Kad sutra dođete, sredit ćemo ured za vas - rekla je.
- Hvala vam - tiho sam zahvalila i na neki suludi način uistinu i osjećala zahvalnost što mi nakon svega i ona nije zatvorila vrata.
- Tijekom dana pozvat ću u ured vašeg supruga i s njim se dogovoriti o svemu - nastavila je.
U tom me trenutku oblio hladan znoj. Samo sam kimnula glavom u znak da sam je čula.
- Pretpostavljam, i vama je u interesu da o ovome nikome ne govorite i da to ostane naša tajna - naglasila je, a ja sam se složila s njom.
Nakon toga me poslala u kadrovsku službu da ondje potpišem novi ugovor o djelu i ostatak dana dala mi slobodno. Ne postoje riječi kojima bih opisala što sam osjećala toga dana, ali i sljedećih.
Kad se Damir vratio s posla, obavijestio me da se sve dogovorio s direktoricom.
- I? Kada? - samo sam pitala dok su mi suze klizile niz obraze.
- Sutra navečer. Prestani cmizdriti, to je bila tvoja suluda zamisao i sad bi trebala biti sretna. Samo sam učinio ono što si od mene tražila, a sada mi još serviraš i svoje suze. Uostalom, sada ćeš postati direktoričina desna ruka i imaš razloga za slavlje, a ne za plakanje - hladno mi je rekao, sjeo u naslonjač i zabuljio se u televizor kao da se sve to njega zapravo i ne tiče.
Ostatak večeri nismo progovorili ni riječi. Idućih dana naši su razgovori bili šturi.
Direktorica je održala obećanje koje se odnosilo na ured i polako me uvodila u nove obaveze. Svakim sam danom učila sve više, davala sve od sebe. O suprugu i onome što je direktorica radila s njim nisam s njom razgovarala, niti je ona više ikad načela tu temu. Poštovala me kao djelatnicu, a ja nju kao nadređenu i ništa više.
Dobivenim novcem kupila sam Gorani predivnu haljinu i platila sve što joj je bilo potrebno za maturalnu zabavu. Bila je presretna, stalno me ispitivala odakle mi novac za takve divne stvari na kojima nisam nimalo štedjela.
- Gorana, roditelji ne moraju djeci objašnjavati odakle im novac. Ne boj se, nisam ga ukrala - našalila sam se, jasno joj dajući do znanja da joj neću odgovoriti kako sam i gdje nabavila novac.
Komunikacija sa suprugom bila je sve lošija. Pribojavala sam se što će mi reći nakon te prve večeri koju je proveo s direktoricom, ali on nije izustio ni slova. Nadala sam se da će moći o tome razgovarati kad prođe neko vrijeme, ali prevarila sam se. Damir je odjednom počeo sve češće izbivati iz kuće, odlazio bi i dolazio kad bi mu se prohtjelo i sve to bez ikakva objašnjenja. Bila sam očajna, izgubljena, slomljena. Nije me želio ni gledati, a kamoli voditi ljubav sa mnom.
One večeri kad sam kćer ispratila na zabavu bila sam ponosna i presretna. Uska, duga, žućkasta haljina pristajala joj je kao salivena. Dugu kosu frizerka joj je počešljala u punđu, izvukla i uvila nekoliko pramenova koje je slobodno pustila neka padaju niz njezina divna ramena. Cipelice i torbica u istoj boji još su pojačavali sliku predivne djevojke.
Bila je izvrsna učenica, omiljena u društvu, moja princeza koja mi je u svakoj prilici osvjetljavala obraz. Plakala sam od radosti dok sam je gledala tako dotjeranu i prekrasnu. Kad je otišla s prijateljem, ostala sam sama i dugo, dugo plakala.
Gorana se izvrsno provela na zabavi, godinama nakon toga ju je spominjala.
Novi posao bio je zahtjevan, ali nisam se bojala rada. Novac koji mi je direktorica dala za Goraninu zabavu vratila sam nekoliko mjeseci kasnije.
Sve češće sam u uredu slušala priče o tome kako moga supruga viđaju s drugim ženama. Nisam tome pridavala previše pozornosti, a sve i da jesam, što sam mogla? Nakon pet mjeseci od dana kad sam pristala na njezinu nemoralnu ponudu, direktorica me obavijestila da je u drugom stanju.
- Je li otac vašeg djeteta moj suprug? - nisam izdržala da je ne upitam.
- Da. Uzet ću bolovanje, a vama s punim povjerenjem prepuštam posao.
- Zna li Damir da ste zatrudnjeli? - i to sam morala upitati.
- To je naša stvar. Moj je suprug znao za dogovor i podržao me, a pojedinosti vas se ne tiču. Za sve će to biti dugo očekivano dijete nas dvoje supružnika - jasno mi je dala do znanja.
Više je ništa nisam pitala, uostalom na to nisam imala nikakvo pravo.
Brak mi se doslovno raspao. Doduše, Damir je još uvijek živio sa mnom, ali ponašao se kao da me i nema. Bila sam mu jedino sluškinja i ništa više. I, tako su godine prolazile. Saznavala sam za brojne avanture i šutke sve podnosila. Imala sam dobar posao i dobro zarađivala, ali bila sam nesretna žena.
Direktorica je rodila sina. Slika je i prilika mog supruga. Kako su oni razriješili tu vezu koja ih je povezivala, nikad nisam saznala. Damir mi je očito zamjerio što sam prihvatila tu nemoralnu ponudu, ali nekako mi se čini da bismo se udaljili i da nije bilo toga. Ne mogu reći da mi je i dandanas svejedno što sam je prihvatila, ali tada nisam imala drugog izbora. Za sreću svog djeteta nijedna majka ne bira sredstva kojima će ostvariti cilj.