ISTINITA PRIČA: 'Sebičnog oca dovela sam pameti! Ženi je rekao da se ne vraća kući ako ne rodi sina!'

Manje od jednog sata ostalo je do dolaska mog kolege koji će preuzeti dežurstvo, pomislila sam i tužno uzdahnula. Bilo je to moje posljednje dežurstvo prije odlaska u mirovinu. Stvari sam već složila u kutije, ispraznila svoju ginekološku ordinaciju, a na vrh stavila teglice s cvijećem koje su godinama uljepšavale moj radni prostor. Prelazila sam pogledom od zida do zida, opraštala se i od njih, ipak sam među njima provela svoj radni vijek. Nazvala sam supruga i rekla mu da dođe po mene.

- Dobro si? - upitao me.

- Jesam, iako mi je neobično i pomisliti da ovdje više neću raditi - odgovorila sam i nasmijala se.

Odlazak u mirovinu nije mi teško pao jer sam već dogovorila posao u jednoj privatnoj poliklinici. Kao jedna od vodećih specijalistica u gradu, bez obzira na godine, ponuda za posao imala sam napretek.

Odjednom je netko energično zakucao na moja vrata. Bila je to sestra Marija. Vrlo sposobna medicinska sestra zbog koje mi je bilo žao što odlazim. Nagovarala sam je da pođe sa mnom jer mi je godinama bila desna ruka, no nije htjela raditi kod privatnika, makar i za veću plaću. Odavno smo se jedna drugoj obraćale samo imenima, ali ovaj put njezin me ton uznemirio.

- Mirjana, moraš odmah u porođajnu - zvučala je kao da žali što me ometa u posljednjim minutama u ovoj bolnici.

Dok smo užurbano hodale hodnikom, Marija mi je objasnila da je buduća mama njezina susjeda. Ovo joj je treći porod, a doma ima nezgodnog muža. Već imaju dvije djevojčice, a on želi sina.

- Beba se okrenula, čini se da je potreban carski rez - rekla mi je zabrinuto.

Ironično sam se osmjehnula, bila je to uobičajena želja većine očeva. Uvijek bi me zaprepastile reakcije nekih očeva na vijest da su dobili kćer. Bilo je čak i onih koji su otvoreno pokazivali nezadovoljstvo. Nerijetko bi bili i verbalno agresivni prema suprugama. Takvo me ponašanje dovodilo do ludila.

Takvi ne bi smjeli imati djecu, pomislila sam i sada. A rođenje svakog djeteta podsjetilo bi me na moj hendikep. Ironijom sudbine, pomogla sam mnogim ženama da postanu majke, a ja sama nikad nisam rodila. Ta neostvarena želja pekla me cijeli život i ostala do danas gorjeti u meni. Kao živa rana koja nikad neće zacijeljeti. Zato sam bila posebno kivna na sve nerazumne očeve, nezadovoljne spolom djeteta, kao i na mnoge razmažene i neodgovorne majke koje su rađale djecu, a onda ih ostavljale na milost i nemilost ovom bezdušnom svijetu.

Čim sam ušla u operacijsku dvoranu, prišla sam postelji na kojoj je ležala lijepa mlada žena. U njezinim sam očima pročitala paničan strah i u znak ohrabrenja nježno sam je pomilovala po ruci.

Znala sam koliko je važno psihičko stanje rodilje. Pretpostavila sam da je njezin suprug radio silovit pritisak na nju. Pogledala sam nalaze posljednjeg ultrazvuka. Položaj bebe u tom je trenutku bio normalan, a za spol je pisalo da se ne vidi zbog položaja. Marija mi je rekla da je liječnik vidio žensku bebu, ali nije imao srca reći to roditeljima. Tim više što je otac gnjavio pitanjima "Sin je, zar ne?"

Odjednom se iz udaljenog boksa začula galama. Dotrčala je babica i pozvala nas da odmah dođemo. Blijeda i znojna žena više nije mogla ispustiti ni glasa. Bespomoćno je podigla ruke i tražila pomoć. Brzo smo je priključili na vakuum, morali smo čim prije okončati porod. Kad smo koju minutu kasnije izvukli bebu, čekali smo prvi plač. Umjesto njega jedva se čuo slabašni zvuk, a beba je izgledala nezdravo. Mama je kao u polusnu pružala umorne ruke. Razmijenili smo zabrinute poglede, s bebom nešto nije bilo u redu. Babica je slabašnog dječaka odmah odnijela pedijatrima, a ja sam se nagnula nad majku.

- Moraju ga izmjeriti i okupati - rekla sam joj umirujućim glasom.

Najtragičnija je bila činjenica što se žena godinama liječila od steriliteta, a svoju je bebu dobila umjetnom oplodnjom.

Kako će preživjeti kad čuje da je nakon toliko muka, liječenja i održavanja trudnoće njezina beba rođena bolesna, pitala sam se.

Boljela me ta nepravda. S jedne su strane ljudi koji lijepu i zdravu djecu dobivaju kao na pladnju, ali su nezadovoljni spolom i od njih uvrijeđeno okreću glave, a s druge oni koji bi život dali da im Bog podari to blago. I oni ga ne dobiju.

S takvim mislima u glavi vraćala sam se u prvi boks, gdje je ležala Marijina susjeda. Porod samo što nije počeo. Odagnala sam neraspoloženje i sjela pored žene. Prionula sam poslu savjesnije nego ikad. Bilo bi jezivo da posljednje trenutke pred mirovinu pamtim po gorčini. A s ocem djeteta, obećala sam si, razgovarat ću kasnije.

Porod je, kao i većina teških, kompliciranih, dugo trajao. Stigao je i kolega koji me trebao zamijeniti, ali na kraj pameti nije mi bilo ostaviti tu ženu. Kad se napokon čuo snažan plač bebe, svi smo odahnuli.

- Djevojčica, zar ne? - upitala je mama.

- Da, zdrava i lijepa - nasmijala sam joj se i ugledala tugu na njezinu licu.

Okrenula je glavu, a ja sam osjetila bijes.

- Odmorite se i ne brinite. Razgovarat ću s vašim suprugom - rekla sam.

- Njega je nemoguće urazumiti. Rekao mi je da se ne vraćam kući ako ne rodim sina - bolno je uzdahnula.

- Vjerujte mi i prepustite ovo meni. Nije mi prvi put da razgovaram s takvim očevima. I uvijek je dobro završilo - umirila sam je.

Dok sam izlazila iz rađaonice, smišljala sam najbolji način kako riješiti problem ove žene. I smislila sam pakleni plan. Upitala sam Mariju je li mu već rekla da je dobio djevojčicu.

- Još skupljam hrabrost. Inače je divan čovjek, ali opsjednut je sinom, nasljednikom. Jadna moja susjeda - odgovorila je.

- Nemoj mu ništa ni reći. Ako nazove, kaži mu da još nije rodila, a ja se odmah vraćam.

Pohitala sam na pedijatriju raspitati se kako je beba koja se rodila uz pomoć vakuuma. Moje slutnje su se, na žalost, obistinile. Deformacije su bile očite. Krupne suze bijesa i nemoći potekle su mi niz lice. Vratila sam se u svoju ordinaciju i Mariju tražila broj telefona njezinog susjeda. Nisam razmišljala o ispravnosti svoje odluke, hrabro sam krenula u realizaciju svog plana. Njegovo odlučno i drsko "molim" dodatno me ohrabrilo.

- Zovem iz bolnice. Čestitam, vaša je supruga upravo rodila - rekla sam.

- Muško ili žensko? - osorno je upitao.

- Gospodine, dobili ste sina!

Kad sam to izrekla, nastupio je tajac, a koju minutu kasnije jedva je promucao:

- Nadam se da se ne šalite sa mnom?

- Molim vas, dođite što prije u bolnicu! - rekla sam i prekinula vezu.

Srce mi je lupalo kao ludo, a sasvim zbunjena Marija zurila je u mene. Nisam joj dala vremena da bilo što upita. Rekla sam joj da ga odmah pošalje u moju ordinaciju. Nije prošlo ni pola sata, a na vratima je bio visok mlad muškarac. Marija je stajala pored njega, blijeda kao krpa. Muškarac je u rukama nosio poveći buket cvijeća i bombonijeru i nespretno sve to spustio na moj stol.

- Ovo je za vas - rekao je.

Na trenutak sam osjetila grižnju savjest.

- Ovo je najsretniji dan u mom životu, nemam riječi da opišem svoje emocije. Volim svoje kćeri, ali želio sam i sina. Ne znam razumijete li me, ali muško je muško - nije prestajao govoriti kao da se bojao da će čarolija nestati ako ušuti.

- Želite li prije vidjeti suprugu ili sina? - upitala sam.

- Sina!

Povela sam ga dugim hodnikom do intenzivne njege. Sada mi se taj hodnik od samo dvadesetak metara činio strašno dug, kao da nikad neće završiti. Vješto sam izbjegavala njegovo pitanje je li s djetetom sve u redu. Željela sam ga dovesti pred gotov čin, bez ikakve prethodne pripreme, jer sam znala kakvu će reakciju izazvati taj prizor. Bila sam svjesna brutalnosti svog postupka, ali morala sam ovog neodgovornog muškarca natjerati da shvati koliko je sebičan.

Trenutak prije nego što sam otvorila vrata, rekla sam mu da je njegov sin rođen s određenim anomalijama i potom smo prišli inkubatoru. Odmaknula sam se nekoliko koraka kako bih vidjela njegovu reakciju.

Bezbroj puta sam gledala lica roditelja ovakve djece, svi su plakali. Za razliku od očeva koji su padali u nesvijest, čupali kosu i proklinjali sudbinu, ovaj je muškarac stajao mirno, na njegovu se licu ništa nije moglo pročitati. Uplašila sam se da je doživio šok, ali zbog svog se postupka nisam pokajala. Bio je to jedini način da mu otvorim oči. Polako sam izašla iz sobe i pričekala ga u hodniku.

Kako nije izlazio ni nakon desetak minuta, vratila sam se, blago ga potapšala po ramenu i pozvala da izađe. Krenuo je za mnom kao u transu, blijed i izgubljena pogleda. Progovorio je tek kad smo sjeli u moju ordinaciju. Znala sam da sada slijedi njegova ispovijest.

- Ja sam kriv, samo ja. Hulio sam Boga i bio nezahvalan. Podario nam je dvije divne kćerkice, dva anđela, a ja sam htio sina. I svoju sam ženu mučio opsesijom da mi mora roditi nasljednika. Zato se ovo i dogodilo. Ja sam to i zaslužio, ali žao mi je nje. Nije ni kriva ni dužna, najbolja je supruga i majka na svijetu, a sada će zbog mene ispaštati cijeli život. Jeste li joj rekli? Kako je ona ovo podnijela? Je li vidjela našeg sina? - govorio je nepovezano.

- Nismo još, prvo smo htjeli razgovarati s vama.

Djelovao je kao da će svakog trenutka zaplakati. Brinuo je o supruzi, govorio da ne zna kako će joj reći. Strepio je da ne ostane i bez nje, a za sve je, prekrio je lice rukama, kriva njegova bolesna opsesija sinom.

- Tako želim da je ovo samo ružan san iz kojeg ću se probuditi - rekao je.

Šutjela sam. Bilo ga je teško slušati, no upravo taj razgovor bio je početak njegova otrežnjenja. Otvorio mi je dušu i kajao se zbog svih riječi koje je izgovorio supruzi. Sablaznilo me kako ju je ponižavao svakoga dana, a s njegovim je uvredama, shvatio je, rastao i njezin grč.

- Zato je i imala težak porod. Za sve sam ja kriv - zaplakao je.

Njegova opsesivna želja za sinom mladoj je ženi utjerala strah u kosti. Probudio je u njoj osjećaj krivnje, no sada se gorko kajao zbog grubih riječi. Svaki njezin pokušaj da ga umiri, priznao mi je, tumačio je kao iskupljivanje zbog grižnje savjesti. Jer mu ni prvi ni drugi put nije rodila sina. Tek sada je, činilo se, shvatio da su zapravo sretna obitelj.

- A sada ćemo svi mi ispaštati zbog moje nerazumnosti. Htio sam sina i dobio ga. Umjesto da sam bio sretan što imam divnu suprugu i zdravu djecu, ja sam je krivio da ne može roditi muško dijete. Svašta sam joj govorio, zato i jesam kažnjen za takvu nezahvalnost - jecao je.

Preda mnom je bio najteži dio surovog plana. Vrlo rizičan, jer sljedeću reakciju ovog skrušenog muškarca nije bilo moguće predvidjeti. Skupila sam hrabrost i progovorila:

- Kako biste reagirali da ovo jest samo san? Da ste zapravo postali otac divne, treće djevojčice?

- Bio bih najsretniji na svijetu. Rado bih imao i deset djevojčica, samo da su sve zdrave. Nikad više ne bi mi palo na pamet nešto grubo reći supruzi. Jedino se lud čovjek može tako ponašati. Sve bih dao za zdravo dijete, no kasno je za takve razgovore. Bio sam nerazuman i zbog toga ćemo svi mi ispaštati cijeli život - govorio je istinski shrvan.

- Saslušajte me, makar ćete se možda i ljutiti na mene. Ovo je bilo moje posljednje dežurstvo, posljednji radni dan. Zapravo sam već nekoliko sati i službeno u mirovini. Dok je rađala, vaša žena mi je rekla da ste joj zaprijetili neka se bez sina ne vraća kući.

- Bio sam odvratan - pognuo je glavu.

- Meni se, na žalost, nikad nije posrećilo da postanem majka i zato sam cijeli život nesretna. Samo sam vas htjela prizvati pameti, željela sam da shvatite da se djeca ne mogu naručivati kao cipele.

- Što mi želite reći? - u glasu sam mu osjetila nadu u čudo.

- Idite svojoj ženi, ja moram još nešto obaviti - rekla sam i pozvala sestru.

Dok ga je Marija vodila prema sobi u kojoj je ležala njegova supruga, nazvala sam pedijatriju i rekla da njezinu kćer odnesu mami.

Krenula sam se pozdraviti s kolegama. Moj oproštaj je trajao dulje nego što sam mislila. Kad jedan sat kasnije doista zauvijek napuštala bolnicu, bacila sam još jedan pogled na Marijinu susjedu. Zanimalo me je li njezin muž izvukao pouku.

Zastala sam na vratima i ugledala dvoje ljudi u nježnom zagrljaju. Oči su im bile suzne, ali prepune ljubavi. Nisu me primijetili pa sam se tiho okrenula i otišla. Posljednje što sam čula bile su njegove riječi:

- Hvala Bogu da ste zdravi, i ti i naša djevojčica!