Toga je dana lijevala kiša kao iz kabla, a crni oblaci koji su se nadvili nad Ellerbekom, gradićem u blizini Hamburga u kojem sam živjela već petnaest godina, kao da su nagovještali ono što je trebalo uslijediti. Bio je ponedjeljak, kasno poslijepodne kad je zazvonio telefon.
- Blaženka, ja sam. Moram ti nešto reći.
Bio je to poziv iz Hrvatske, točnije mog rodnog Čakovca gdje je još uvijek živio veći dio moje obitelji. Ukočena, kao da me netko polio kantom hladne vode, nijemo sam stajala pokraj telefona i slušala drhtavi glas svoje sestre. Dobro sam čula što mi je govorila, ali nisam mogla vjerovati da je to istina. Naš tata? Teško bolestan?
- Liječnici mu ne daju mnogo vremena - izgovorila je u jednom dahu, a onda briznula u plač.
- Možeš li doći, Blaženka? Trebamo tvoju pomoć. Sada kad tata mora na kemoterapiju i... - glas joj se ponovno izgubio u jecaju.
- Znaš da sada želim biti uz vas, ali… - zastala sam u pola riječi.
Kako sam to trebala izvesti? Ja nisam živjela nekoliko blokova kuća od oca kao moje sestre Vera i Zdenka. Moj dom je već dugi niz godina bio Njemačka u koju sam s mužem otišla trbuhom za kruhom. I mi, kao i toliki drugi, mislili smo da vani teče med i mlijeko, ali smo se prevarili. Ne samo da tijekom svih tih dugih godina nismo uspjeli uštedjeti za gradnju kuće u Čakovcu, kako smo maštali, već smo zapravo cijelo vrijeme krpali kraj s krajem.
- Ako je problem u novcu, ja ću ti dati za put - Zdenkine riječi natjerale su mi crvenilo u obraze. Iako je moja sestra vrlo dobro bila upoznata s našom financijskom situacijom, osjećala sam silnu nelagodu što mi je nudila pomoć. Ja sam bila ta koja je živjela u inozemstvu i koja je trebala imati dovoljno novca barem za tako nešto banalno kao što je bilo putovanje.
- Ne, hvala, nije potrebno... - odbila sam neuvjerljivim glasom. - Naravno da ćemo doći.
Spustila sam slušalicu i tupo se zagledala u nevidljivu točku na zidu. Kako ću sve to izvesti? Trebat će otvoriti bolovanje na poslu. Hoćemo li moći sve to financijski podnijeti? Razmišljati o putovanju i novcu bilo je ipak mnogo lakše nego suočiti se s okrutnom stvarnošću. Stvarnošću u kojoj je moj otac umirao od raka.
Dva dana kasnije stigla sam pred svoj rodni dom. Sama, bez mog muža Miše, jer nam je tako bilo jeftinije. Vrata mi je otvorila moja starija sestra Zdenka.
- Hvala Bogu da si došla - rekla je s uzdahom olakšanja i raširivši ruke privukla me u čvrst zagrljaj. Stisnuvši svoj obraz uz njezin, osjetila sam miris dima i alkohola. Nježno sam je odmaknula od sebe i ozbiljno se zagledala u nju.
- Reci mi, kako je tata?
Zdenkine oči istog su se trena ispunile suzama.
- Stalno pita za tebe - protisnula je kroz jecaje.
Brzo sam je ponovo zagrlila, a onda skupivši svu snagu zakoračila u kuću.
Otac je sjedio u dnevnoj sobi, u svojoj omiljenoj fotelji uz prozor. Na sebi je imao svoju uobičajenu kariranu košulju i gledano iz profila izgledao je gotovo isto kao i prije tri godine kad sam ga posljednji put vidjela. Međutim, kad se začuvši moje korake okrenuo licem prema meni, ustuknula sam. Upali pepeljasti obrazi i velike, ugasle oči koje su se zaustavile kao prikovane na meni, ostavili su me bez daha.
Zar je ovaj starac zaista bio moj otac? Zar je bilo moguće da ga je bolest toliko izmijenila?
Pokušala sam prikriti svoj šok, no ne znam koliko sam u tome uspjela. Zarivši snažno nokte u dlanove, pokušavala sam zaustaviti suze koje su me počele peći u očima. Tata nikada nije volio cmizdrenje. Nisam se smjela rasplakati! Prišla sam mu i zagrlila ga.
- Dobro da si došla, Blaženka - prošaptao je slabašnim, iscrpljenim glasom.
Odmaknula sam se od njega i ponovno se susrela s njegovim pogledom. Gledali smo se tako nekoliko trenutaka bez riječi, a onda je u sobu ušla Zdenka. Upravo u pravi čas jer nisam znala što bih rekla vlastitom ocu.
- Dođi - pozvala me. - Stigla je i Verica. Kasnije ćeš razgovarati s tatom.
Sagnula sam se još jednom prema pogurenom muškarcu u fotelji i nježno ga zagrlivši poljubila u upali obraz. Zatim sam brzo pohitala prema vratima. Osjećala sam kao da ću se ugušiti. Više nisam mogla zaustaviti suze i one su sada nekontrolirano tekle niz moje lice. Zatvorivši za sobom vrata sobe, konačno sam mogla dati oduška svojoj boli. Jecala sam tiho, prekrivši pritom usta rukom kako me otac ne bi čuo. Kad sam se malo smirila, Zdenka me odvela za ruku do kuhinje, gdje me čekala naša najmlađa sestra.
Nešto kasnije, uz šalicu kave, saznala sam kako moje sestre žele da se ja brinem o našem ocu za njegovih posljednjih dana života.
- Ti si ipak medicinska sestra i moći ćeš se najbolje snaći u onome što nam predstoji - obrazložila je Zdenka njihov prijedlog.
- Osim toga - dodala je Verica - tata tebe najviše voli. Znaš dobro da si oduvijek bila njegova miljenica.
- Ali kako ću ostaviti sve tamo gore: Mišu, posao, stan...? - gledala sam ih u čudu.
- Ja se ne mogu brinuti o tati. Jednostavno ne mogu - Verica je briznula u histeričan plač.
- Ubija me to dok ga gledam takvog - jecala je zarivši lice u dlanove.
Verica je bila najosjetljivija od svih nas. Takva je bila nekad kao dijete, a takva je ostala i do danas. Ne, na nju nismo mogle računati. Pogledala sam Zdenku. Ona je pred mojim pogledom spustila glavu. O tome se nije nikad otvoreno govorilo, no znalo se da je naša najstarija sestra imala problem s alkoholom. Nakon mučnog razvoda kroz koji je prošla prije četiri godine, utjehu je potražila u piću. Bol zbog razvoda s vremenom je nestala, ali piće je na žalost ostalo.
- Znači, preostajem ja - promrmljala sam više za sebe.
- Što kažeš? - Zdenka me upitno pogledala.
- Ništa, ništa. Samo razmišljam naglas - odgovorila sam ugrizavši se za donju usnicu.
- Naravno - pogledom sam kliznula preko svojih sestara - morat ćete mi pomoći. Neću moći sve sama.
U sebi sam se zapravo pitala kako ću uopće smoći snage za ono što me čekalo!
Nakon što su Zdenka i Verica otišle kući, otac i ja ostali smo sami u kući. Time je započelo najteže razdoblje u mom životu. Pakao za koji nisam mogla ni pretpostavljati da postoji…
- Blaženka, Blaženka! - iz sobe je dopirao očev glas pun predbacivanja. - Gdje si? Zašto te nema tako dugo?
- Ali, tata, kuham ti ručak i moram paziti da ne zagori - pokušavala sam ga umiriti, podigavši ga na jastuke i poravnavši mu na brzinu prekrivač.
- Kakav ručak! Tko će jesti? - prezirno je odmahnuo rukom.
Znala sam vrlo dobro da nije imao nikakav apetit, ali nešto je morao pojesti.
- Moraš jesti, tata - pokušavala sam zvučati uvjerljivo.
- Zašto? Čemu?
Nisam znala što bih mu odgovorila. Najgore od svega bilo je to što sam duboko u sebi znala da je u pravu. Čemu stvarno sve to, pitala sam se, kad mu nije bilo pomoći.
Kad sam mu nešto kasnije donijela ručak u sobu, čvrsto je stisnuo usnice i demonstrativno okrenuo glavu u stranu.
- Tata, tvoj ručak - zazvala sam ga blago, ali smjesta ustuknula pred njegovim ljutitim pogledom.
- Pojedi si ga sama! Mene pusti na miru! Zar ne može čovjek u ovoj kući imati ni malo mira? - vikao je koliko mu je to njegov oslabjeli glas dopuštao.
Pokunjeno sam se vratila s punim pladnjem u kuhinju i istresla ručak u kantu za smeće. Čemu zaista sve to, nisam mogla a da se i opet ne upitam.
Dani su prolazili, a svaki je izgledao isto ili vrlo nalik prethodnome. Moj se život pretvorio u agoniju iz koje nisam vidjela izlaza. Brinula sam o ocu dvadeset i četiri sata dnevno, pritom nimalo ne štedeći sebe. No, usprkos tome, on je bivao sve ljući na mene. Predbacivao mi je da provodim premalo vremena s njim, da mu kuham odvratna jela, da sam okrutna i ne želim mu pomoći...
Puno puta sam čula da se ljudi u bolesti promijene. Sada sam se, na žalost, imala prilike uvjeriti se u to iz prve ruke. Moj otac, nekad vedar i tolerantan muškarac, uvijek spreman na šalu, sada je postao zajedljiv, tvrd i nije propuštao ni jednu priliku da me povrijedi.
- Zašto si uopće dolazila kad mi nimalo ne pomažeš? - gunđao je na mene čim bih ušla k njemu u sobu. Ili bi me pak tjerao da se vratim onamo odakle sam došla!
Jedini kojem sam se mogla požaliti bio je moj muž, ali razgovore s njim svela sam na najmanju moguću mjeru zbog velikih telefonskih računa. Ni Zdenka i Verica nisu mi bile gotovo ni od kakve pomoći. Verica je uglavnom plakala, dok je Zdenka utjehu tražila u čašici.
Kako je vrijeme prolazilo, tako se očevo stanje iz dana u dan naočigled pogoršavalo. Više nije mogao doći čak ni do zahoda, tako da sam mu morala stavljati pelene. Srce mi se slamalo pri pogledu na nekad snažnog muškarca, koji je hrabro živio svoj život i nakon preuranjene ženine smrti sam podigao na noge tri kćeri. Sada je ležao preda mnom bespomoćno poput malog djeteta, a bespomoćno sam se osjećala i sama znajući da mu ne mogu pomoći. Uz to, situacija je iz dana u dan bivala sve gora.
- Blaženka, Blaženka! - jedne noći, iz sna u koji sam taman počela tonuti nakon izuzetno napornog dana, prenula me očeva vika.
- Neka prestane! Poduzmi nešto da prestane! - jezivi krikovi parali su mi uši, dok sam bosonoga letjela prema njegovoj sobi.
- Tata, što je bilo? - zabrinuto sam mu položila dlan na vrelo čelo. Njegove upale oči grozničavo su se prikovale za mene.
- Učini nešto! Pomozi mi da bol prestane! Ne mogu više ovo izdržati. Ne mogu! - nekontrolirano je vikao udarajući se pritom šakama po tijelu.
- Tata, smiri se! - pokušala sam nadglasati njegove krikove, ali mi to nije polazilo za rukom. - Strpi se samo trenutak. Sad ću ti donijeti tablete protiv bolova.
Dok sam brzo jurila u kuhinju po čašu vode, čula sam ga kako viče za mnom:
- Požuri! Vučeš se kao magla! Trebalo bi te poslati po smrt!
- Evo, popij ovo. Bol će proći - rekla sam kad sam se vratila s analgetikom.
Ali, bol nije prolazila. Naprotiv, činilo se da postaje sve jača jer su očevi povici postajali sve glasniji. Očajna i ne znajući što činiti, nazvala sam Zdenku.
- Ja sam! - rekla sam drhtavim glasom kad mi se javila. - Tati je strašno loše. Ne znam što da radim?
- Što se događa? - Zdenkin glas zvučao je otegnuto. Opet je vjerojatno popila koju čašicu više nego što je smjela.
- Čini se da ne može disati, trpi užasne bolove i udara se šakama po tijelu.
S druge strane je na nekoliko trenutaka zavladala tišina. Bilo je očigledno da ni Zdenka ne zna što učiniti.
- Nazovi hitnu pomoć - konačno je rekla.
- Misliš da će htjeti doći? To ne spada u njihovu domenu.
- Samo ti nazovi. Traži da mu daju nešto djelotvorno protiv bolova.
Kad je hitna pomoć stigla, sve je prošlo sasvim drukčije nego što sam očekivala. Ljubazni mladi liječnik ne samo da se nije bunio što sam ih pozvala, već je predložio da oca prebacimo u bolnicu. Naravno, zahvalno sam pristala na njegov prijedlog i na brzinu spakirala nekoliko najnužnijih stvari. Nakon što je dobio injekciju, ocu su bolovi naglo popustili i cijelo vrijeme vožnje do bolnice spavao je dubokim snom.
Čim je bio smješten u sobu na odjelu, ponovno sam mobitelom nazvala Zdenku.
- Htjeli su ga primiti u bolnicu? - začuđeno me upitala. - Zadnji put kad sam s njim bila kod doktora, rekao mi je da se tu ništa ne može i da ga stoga nema svrhe zadržavati u bolnici.
- Eto, samo sam ti htjela javiti da je tata na odjelu i da mu je bolje. Bolovi su mu popustili i zaspao je. Sada idem kući i doći ću rano ujutro.
- Dobro, i ja ću doći. Vidimo se - rekla je Zdenka koja je sad zvučala pribranije. Činilo se da se u međuvremenu ipak malo rastrijeznila.
Otac je u bolnici proveo deset dana, a potom, nakon što su bile obavljene sve pretrage, liječnik me pozvao na razgovor.
- Bolest kod vašeg oca napreduje munjevitom brzinom - rekao mi je ozbiljna lica. - U međuvremenu su se metastaze proširile po cijelom tijelu, pa i na mozak. Ne bih vam mogao točno reći koliko mu je još vremena preostalo, ali zasigurno ne mnogo.
- Što ćemo s bolovima, doktore? - upitala sam osjećajući kako mi se grlo stegnulo. - Posljednji napadaj koji je imao kod kuće bio je tako snažan da mu nikakve tablete nisu pomogle. Ne znam što bi bilo da nije došla hitna pomoć...
- Propisat ću mu nove lijekove, jače. No, ne smijemo odmah prijeći na morfij jer će se na njega priviknuti pa mu ni on neće više pomagati.
Shvaćala sam to. Bilo mi je jasno da liječnici daju sve od sebe, ali da na žalost ne mogu izliječiti moga oca.
Kad nas je ambulantno vozilo dovezlo doma, dva mlada bolničara odnijela su moga oca na nosilima u njegovu spavaću sobu. Kad su ga spustili u krevet, odmjerio ih je ljutitim pogledom.
- Smjesta napustite moju kuću! - rekao je oštrim glasom, a potom sasuo paljbu uvreda na njihov račun.
Susrela sam se s njihovim pogledima i u njima pročitala sažaljenje. Kimnuvši samo glavom u znak pozdrava, bez riječi su se pokupili i napustili naš tužan dom.
Omamljen jakim sedativima koje su mu dali još u bolnici, otac je cijelo popodne spavao. Kad se konačno probudio, bio je, začudo, gladan. Međutim, kako mu je uznapredovali tumor blokirao jednjak, kruta hrana nije dolazila u obzir. Kašice i napici bili su jedino što je nekako mogao progutati.
Nakon nekoliko zalogaja mliječne kašice koju sam mu skuhala tako je ljutito odgurnuo moju ruku u kojoj sam držala tanjur da mi se ovaj izvrnuo i sve jelo završilo na podu.
- Ovo ne bi ni svinje jele! - prokrkljao je gledajući me ružnim pogledom.
Nakon kratkog uvjeravanja kako mora jesti i nuđenja raznih vrsta kašica koje mu mogu pripraviti, otac je konačno samo umorno odmahnuo rukom.
- Baš nikakve koristi od tebe! Daj mi moj crveni lijek i pusti me da spavam - rekao je. Crveni lijek bio je snažan analgetik od kojeg su mu popuštali bolovi i koji bi ga smjesta uljuljkao u san.
Učinila sam kako je tražio, sjedeći cijelo vrijeme uz njega i gladeći mu ruku sve dok nije zaspao. Tek kad sam čula ravnomjerno disanje, tiho sam ustala i izašla na prstima. Iza zatvorenih vrata briznula sam u plač.
Prvih nekoliko dana nakon povratka iz bolnice bilo je donekle podnošljivo jer je otac uglavnom spavao, ali onda, kao da je djelovanje lijekova popuštalo, situacija se počela pogoršavati.
- Ne mogu to jesti! - grubo je odgurnuo moju ruku s hranom, nakon što danima nije gotovo ništa pojeo.
Pokušala sam ga nagovoriti makar na nekoliko zalogaja, ali zauzvrat sam dobila samo preziran pogled. I opet optužbe i predbacivanje.
- Zašto si uopće došla ovamo? Tko te zvao? Ja nisam!
- Ali, tata, znaš da sam došla brinuti o tebi...
- Ti to nazivaš brigom? Samo me mučiš. Idi i pusti me na miru!
Kad su tog popodneva došle Zdenka i Verica, zatekle su me kako neutješno plačem. Jecaji su mi potresali cijelo tijelo.
- Znaš da nije tako mislio - Zdenka me pokušavala utješiti.
- Naravno da nije - potvrdila je i Verica. - To govori bolest iz njega. Kao da on ne zna koliko se žrtvuješ.
- Na kraju sam snaga - tijelo su mi potresli novi jecaji. - Ne pamtim kad sam se zadnji put naspavala. Noću ležim u krevetu i osluškujem kako diše. Pritom strahujem da bi svakog trena mogao izdahnuti i da bih u očima cijelog svijeta ja bila kriva za to.
- Ne, krive smo mi - posramljeno je rekla Zdenka. - Svalile smo sav teret na tebe. Ali, odsad će biti drugačije. Verica i ja dolazit ćemo kao i dosad svaki dan, ali ćemo dulje ostajati, a noću ćemo se smjenjivati.
Podigla sam pogled prema Verici. U njenim očima nije bilo ni trunke one odlučnosti kojom su bile ispunjene Zdenkine riječi. Raširila sam ruke i obje ih zagrlila. Možda mi nisu bile velik oslonac u tom teškom razdoblju, ali bile su moje sestre i ja sam ih voljela. Znala sam da im nije lako, iako nisu poput mene danonoćno brinule o ocu. Svaka od nas proživljavala je ovu agoniju na svoj način.
Kako sam se sa Zdenkom dogovorila da će sljedeći tjedan ona preuzeti noćno dežurstvo, te sam večeri ponovno ostala sama s ocem. Čim sam za sestrama zatvorila vrata, otac se probudio. Bio je izvan sebe od bijesa.
- Blaženka! Blaženka! - vikao je. - Kamo si opet nestala? Nikad nisi tu kad te trebam. Ti si najgora od svih mojih kćeri. Gdje su Verica i Zdenka? Dovedi mi njih! One će se sigurno bolje brinuti o meni!
Brzo sam pohitala do hladnjaka gdje su bile injekcije morfija. U međuvremenu su svi preostali analgetici postali preslabi. Okrenula sam ga na bok prema zidu i zabola mu iglu sa spasonosnom tekućinom duboko u mršavo meso. Kad sam ga okrenula natrag na leđa, iz tankih usana zapištao je bolni uzdah. Tamne, upale oči bile su ispunjene nekim divljim bijesom.
Mršavom, blijedom rukom zgrabio me za majicu na grudima i privukao k sebi. Mogla sam na licu osjetiti zadah smrti iz njegovih usta. Svim silama sam se borila da mi ne pozli i pokušala se osloboditi njegova grčevitog stiska.
- Tata, pusti me - molila sam ga, no stisak koščate ruke samo se još pojačao.
- Slušaj me! - rekao je strogim glasom, kakvim se nekad obraćao sestrama i meni kao djeci. - Hoću da me ubiješ!
Užasnuta, ponovno sam pokušala ustuknuti, ali očeva ruka me grčevito privlačila k sebi.
- Što? Tata, ne misliš to valjda ozbiljno? - prestravljeno sam zurila u njega.
- Mislim! I ti ćeš to učiniti! Moraš požuriti prije nego što se vrate tvoje sestre.
- Tata, ne mogu! - zastenjala sam. - To bi bio grijeh. Ubojstvo!
- Možeš i hoćeš! - glas mu je postao agresivniji i sad sam odjednom osjetila dubok strah.
Konačno sam se nekako uspjela osloboditi čeličnog stiska i smjesta ustuknula nekoliko koraka od kreveta. Otac se pokušavao podići na laktove, ali onda je samo slabašno utonuo natrag u jastuke. Njegov glas, naprotiv, još je uvijek zvučao snažno.
- Hoću konačno umrijeti, razumiješ li?! - viknuo je.
Tijelom su mi prošli ledeni srsi. Ovo je bio vrhunac noćne more koju sam posljednjih tjedana proživljavala. Nisam to više mogla slušati. Uši sam pokrila rukama i jecajući istrčala iz sobe.
Nešto kasnije, kad sam se vratila, šokirana i iscrpljena spustila sam se u stolac pokraj očeva kreveta. Još je neko vrijeme vikao, a onda je morfij na sreću počeo djelovati i podario mu spasonosan san.
Gledala sam ga dok je spavao. Njegovo koščato, iznureno tijelo djelovalo je upravo minijaturno u velikom krevetu. Koža mu je bila suha i siva, a obrazi upali. Na tankim, stisnutim usnicama kao da su još uvijek počivale riječi koje je prije sna netremice ponavljao: smrt!
Umorno sam oslonila glavu o dlanove puštajući da mi misli besciljno lete. A onda, iznenada, pojavila se jedna koja mi je smjesta natjerala crvenilo u obraze. Kako sam uopće mogla pomisliti takvo što? Kako sam mogla pomisliti da bi bilo najbolje ubiti rođenog oca!
Možda je u konačnici i bio u pravu što me vrijeđao, pomislila sam? Možda sam zaista bila beskorisna i loša? Možda nisam bila dostojna zvati se njegovom kćerkom? On se cijeli život žrtvovao za nas djecu, a ja se sada nisam mogla žrtvovati za njega u njegovim posljednjim danima. Bila sam duboko uvjerena da će se moje sestre zgroziti nada mnom kad im kažem što mi se mota po glavi, no njihova me reakcija nemalo iznenadila.
- To bi u svakom slučaju bilo najbolje za sve nas - rekla je Zdenka koja je ponovno zaudarala na alkohol.
Verica se malo nećkala, ali na kraju je i ona kimnula glavom.
- I, kažeš, baš te je tražio da ga ubiješ? - Zdenki se sapletao jezik. - Pa učiniti to onda, Blaženka! - rekla je kao da mi daje svoj blagoslov.
Verica je nakon kraćeg oklijevanja i opet šutke kimnula glavom.
- Što? - vrisnula sam ne vjerujući vlastitim ušima. Zar je moguće da biste i to očekivale od mene? Da postanem ubojica? Znate što, gubite mi se s očiju! - siktala sam, jedva se kontrolirajući da ne zaurlam i probudim oca koji je u drugoj sobi upravo zaspao.
- Ni od kakve pomoći mi dosad niste bile vas dvije, no neprestano sam pokušavala pronaći opravdanje za vas. Te ovoj je teško zbog razvoda, te ova je preosjetljiva od djetinjstva, no sad mi vas je dosta! Vi biste mu, dakle, spremno prekratile muke kad bih to, naravno, i opet učinila ja!
Dugih tjedan dana još su trajale očeve muke prije nego što je preminuo. Tijekom tog vremena nije mi više rekao ni jednu jedinu riječ. Otišao je ljuteći se na mene, u to sam bila duboko uvjerena.
Nakon njegove smrti tjednima sam se pitala u čemu sam pogriješila. Jesam li trebala provoditi više vremena uz njega i ne gnjaviti ga hranom, kako mi je to cijelo vrijeme predbacivao? Je li mi zamjerio to što mu nisam ispunila želju i prekratila muke? Ili je pak naslutio da i sama razmišljam o tome, pa zaključio da mi možda nije stalo do njega i da ga se želim riješiti?
Dugo me mučilo pitanje jesam li zaista učinila sve što sam mogla? Brojne sam noći probdjela prevrćući se i preznojavajući u krevetu. Ni povratak u Njemačku nije mi mnogo pomogao. Iako udaljena više od tisuću kilometara od mjesta u kojem se odigrala noćna mora, tamna sjena grižnje savjesti proganjala me danonoćno. Na kraju su mi živci toliko popustili da nisam više bila sposobna za rad s bolesnicima i da sam morala otvoriti bolovanje.
I baš kad mi je moj zabrinuti muž predložio psihoterapiju kao posljednju slamku, spas je stigao odande odakle se nikad ne bih nadala - s "one strane".
Sanjala sam kako stojim uz samrtnu postelju svoga oca. Gledala sam u njegovo beživotno tijelo plačući i predbacujući si da sam loša kći, kad sam iznenada na ramenu osjetila dodir lagan poput lahora. Kad sam se osvrnula, iza sebe sam, na svoje čuđenje, ugledala oca. Stajao je uz prozor i djelovao zdravo i sretno! Na trenutak sam ostala potpuno zbunjena: kako je mogao s jedne strane ležati beživotno u krevetu, a s druge izgledati tako dobro i smiješiti mi se?
- Sve je u redu, Blaženka - rekao mi je čvrstim i odlučnim glasom, onakvim kakav je imao dok je još bio zdrav.
- Ništa ne brini. Sve si učinila kako treba!
- Jesi li siguran? - upitala sam ga pružajući ruke prema njemu. Međutim, ma koliko se trudila dotaknuti ga, neprestano je bio nekoliko centimetara izvan mog dohvata.
- Tata… - zazivala sam ga, gledajući u nevjerici čas njegov otužni lik u krevetu, a čas onaj nasmijani, koji je prštao od radosti. Istezala sam se ne bih li ga dotakla, ali on mi je neprestano uzmicao.
- Učinila si sve kako treba - čula sam ga kako mi ponavlja, a njegov glas odzvanjao mi je u ušima još dugo i nakon što sam se probudila.
- Što je bilo? Jesi li opet imala noćnu moru? - čula sam Mišu kako me pita i ugledala pored sebe njegovo zabrinuto lice.
- Ne! - odmahnula sam glavom. - Gotovo je s noćnim morama!
Teško mi je to objasniti, ali potpuno sam sigurna da je san zapravo bio stvarna poruka moga oca s onoga svijeta!
- Hvala ti, tata - šapnula sam tiho da me moj muž ne čuje i nasmiješila se.
Odjednom mi je sve postalo kristalno jasno. Što god učinila i kako god se ponijela prema ocu u njegovim posljednjim trenucima, uvijek bih se pitala je li bilo dovoljno dobro i jesam li ispravno postupila. No sada sam zahvaljujući upravo njemu znala da jesam!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....