ISTINITA PRIČA: 'Skupo mi je naplatila preljub! Neprestano je prigovarala, sve dok naš sin nije završio u bolnici!'

- Ma daj, Jarko, makni mi se s očiju, ne mogu te više gledati! Idi k onoj svojoj flundri!

- Ti nisi normalna! Časna riječ da nisi! Kad ćeš me više prestati gnjaviti s tim svojim glupostima?

- To su tebi gluposti, je li? E pa, dragi moj, samo za tvoju informaciju: nikad te neću prestati gnjaviti. Čuješ li me? Nikada!

Željka, moja žena, gledala me izbečenim očima. Toga sam se i bojao: da me neće prestati gnjaviti, odnosno da mi nikad neće oprostiti to što sam je prevario. Prije godinu dana govorila je drukčije. Tada mi je rekla da mi sve oprašta i da se spremna potruditi da spasimo naš brak.

- Željka, molim te… - pokušao sam smiriti situaciju. - Kunem ti se da nemam nikakve veze sa Snježanom. Ona mi je samo poslovna suradnica!

Dok sam ja kao na optuženičkoj klupi branio svoju nevinost, naš sin Igor digao se od stola i brzim korakom izašao iz kuhinje. Krajičkom oka uspio sam vidjeti kako je užasno blijed. Trenutak kasnije mogli su se čuti čudni zvukovi iz kupaonice. Je li on to povraćao?

- O da! - cinično se nasmijala Željka, usredotočena jedino na našu svađu. - U to uopće ne sumnjam. Mislim u to da ti je "suradnica". Nije li ti i Amela bila suradnica?

Amela je žena s kojom sam prevario svoju ženu. Bilo je to prije godinu dana, u vrijeme kad je naš brak zapao u krizu. Bili smo na poslovnom putovanju, malo se previše popilo i nekako se tu našla Amela… Samo sam tu jednu noć proveo s njom i odmah sam ujutro gorko požalio što sam bio tako glup, no bilo je kasno. Kad smo se vraćali kući, tješila me činjenica da osim Amele i mene nitko nije znao što se dogodilo. Ta čak se ni nas dvoje onako pijanih nije najbolje sjećalo svih detalja, a kamoli da bi netko drugi nešto znao! No, prevario sam se…

Nepunih tjedan dana nakon puta Željka se počela čudno ponašati prema meni. Bila je nekako sumnjičava i otresita. Kad bih je nešto upitao, živčano bi mi odbrusila, a kad bih joj primjerice rekao da ću doći kasnije s posla jer imam sastanak, nepovjerljivo bi stisnula oči u uske proreze. Promjena u njenom ponašanju postala je toliko očita da nisam mogao a da se ne upitam zna li ona nešto. Ma ne, nemoguće, umirivao sam samoga sebe. Kako bi doznala? Istina da je oduvijek bila pronicljiva, ali za ovakvo što bi trebala biti vidovita!

Uvjerivši samog sebe da ne postoji nikakav razlog za zabrinutost, prestao sam obraćati pažnju na Željkino čudno ponašanje. Prelazio sam preko njene mrzovolje kao preko nečeg što nema nikakve veze sa mnom i taman kad sam već gotovo zaboravio na nemilu avanturu, čekalo me krajnje neugodno iznenađenje…

Bio je petak i žurio sam se kući. Na izlazu sam se doslovce sudario s Amelom. Otkad nam se omakla ona noć, moja kolegica i ja sklanjali smo se jedno drugome s puta. Ni jednome od nas nije bilo drago zbog onoga što nam dogodilo i oboje smo zaključili da je najbolje da sve zaboravimo. Naša se komunikacija svela na strogo poslovnu, no sad, kad sam je vidio ovako dobro raspoloženu, odlučio sam s njom razmijeniti nekoliko riječi. Tako sam saznao da se žuri kući jer joj kćerkica slavi peti rođendan te da će proslava, s obzirom na velik broj gostiju, nalikovati malim svatovima. Izrazio sam joj svoje čestitke te je propustio kroz vrata. Na parkiralištu smo još trenutak zastali i razmijenili nekoliko kurtoaznih riječi, a onda se svatko uputio prema svom autu. Tek što sam sjeo u svoj peugeot, vrata na suvozačkom mjestu naglo su se otvorila i kroz njih se silovito ugurala ženska glava. Trebao mi je trenutak da shvatim kako to nije Amela. Ne, to blijedo lice iskrivljeno od bijesa pripadalo je ni više ni manje nego mojoj ženi!

- Željka! Što ti radiš tu? - upitao sam je ne skrivajući svoju iznenađenost.

- Nisi me se nadao, je li? - zaškrgutala je zubima kad se bacila na sjedalo do mene i tresnula vratima. - Baš kao što nisi mislio da će se tvoja svinjarija ikad otkriti, zar ne?

Na trenutak mi je knedla zastala u grlu. Osjetio sam kako mi se potiljkom razlijeva neugodna vrućina.

- Ne znam o čemu pričaš - pokušavao sam dobiti na vremenu, sad već potpuno siguran da ona sve zna.

- O, znaš ti dobro! - nasmijala se škripavo i gurnula mi komad ispisanog papira pod nos.

- Čitaj! - naredila je.

Nije mi trebalo puno da pročitam tih nekoliko redaka i da shvatim kako me je netko iz poduzeća cinkao mojoj ženi. Ondje je lijepo stajalo: "Pripazite malo što vam muž radi. Očito je da su on i kolegica Amela pogrešno shvatili smisao poslovnih putovanja te se malo zaigrali u hotelskoj sobi!" Na kraju je umjesto potpisa stajalo "dobronamjerni prijatelj".

Vraga dobronamjerni! Tko je to mogao biti? Tko je to zabadao nos tamo gdje mu nije mjesto, pitao sam se s mješavinom ljutnje i panike. No, to sada u krajnjoj liniji više i nije bilo važno. Sad je trebalo razmišljati kako spasiti glavu pred furioznom suprugom.

- Vidi, Željka, to zaista nije ništa značilo…

I tada je započela rasprava koju radije ne bih reproducirao. Uglavnom, Željka je tog popodneva inzistirala na razvodu, baš kao i sljedećeg dana i cijelog idućeg tjedna. Kad sam, međutim, stjeran u kut konačno pristao udovoljiti njenoj želji, ponovno me iznenadila svojom reakcijom.

- Kuneš li mi se da je to bilo samo jednom i da nisi znao što radiš jer si bio mrtav pijan? - upitala me kad je trebalo potpisati papire za razvod.

- Ma kunem se, ljubavi! - spremno sam prihvatio ruku pomirenja. Možda naš brak i nije bio idealan, ali Željka i ja bili smo zajedno punih dvadeset godina i imali niz toga zajedničkog. Između ostalog i našeg sina - sedamnaestogodišnjeg Igora.

Međutim, primirje koje je tada bilo sklopljeno bilo je lažno. Nikad mi Željka nije istinski oprostila i iz dana u dan me podsjećala na to kakva sam ja zapravo "svinja"!

- Što je njemu?

Zbunjenim sam pogledom ispratio našeg sina koji je ponovno, po ne znam koji put toga tjedna, ustao usred jela i odjurio u kupaonicu. Željka i ja smo se i opet nalazili usred žestoke razmirice.

- Valjda mu je zlo - rekla je prilično hladnim glasom, a onda nadodala: - Od tebe, naravno! Umjesto da si mu uzor, dijete te se mora stidjeti!

Nije mi bilo jasno zašto bi me se moj sin trebao stidjeti. Istina, znao je da sam prevario njegovu majku, ali imao je već sedamnaest godina. Vjerojatno je mogao shvatiti da se odraslim ljudima događaju takve stvari.

- Ne bi to moralo biti tako kad bi ti mogla biti trunku diskretnija! - prosiktao sam iziritirano ispod glasa.

Zašto nam je morala pokvariti svaki ručak svojim bolesnim insinuacijama? Zašto je uvijek ona morala biti u pravu? Kao da je svetica, a ja najgori gad na kugli zemaljskoj! Sve se cijelo vrijeme vrtjelo oko mog preljuba i raznoraznih aluzija kako nisam dobar čovjek. Pritom se ni jednom riječju nije spominjala bračna kriza koja je svemu i prethodila, a za koju je isključivi krivac bila moja žena.

- Ja znam da bi ti najradije da mi daju otkaz i da čučim doma - odbrusila mi je revoltirano kad sam joj predbacio da previše vremena provodi na poslu.

- Ali, zaboravi! Konačno sam dobila priliku da se dokažem i ne pada mi na pamet uprskati je. Ako si gladan, skuhaj si jaje ili tjesteninu!

Ja sam mogao tako živjeti, ali je li mogao Igor? Dečku u pubertetu trebao je, ako ništa drugo, barem jedan pošteni obrok na dan.

- Igor je već odrastao. U šesnaestoj je, nije više beba! - nije se dala pokolebati.

- I nemoj se samo, molim te, praviti da brineš o njemu, a zapravo brineš o sebi!

Nije bilo tako, zaista nije! Brinulo me jer sam vidio kako je Igor prilično izgubljen u novonastaloj situaciji. Istina, navršio je petnaest, ali što je to pobogu značilo? Tek sada mu je trebao skladan dom i brižna roditeljska ruka. Toga otkako je Željka dobila promaknuće više nije bilo.

Dok je svađa između moje žene i mene još trajala, Igor se vratio za stol. Bio je zelen u licu i djelovao iscrpljeno. Tek sad mi je upalo u oči da su mu obrazi upali i da djeluje vrlo mršavo.

- Igore… - zazvao sam ga kad je ponovno sjeo na svoje mjesto. - Što se to događa s tobom? Čini mi se kao da si smršavio. Imaš li kakvih želučanih tegoba?

Kimnuo je glavom i ponovno si natrpao pun tanjur hrane.

- Kakvih problema imaš? - zanimalo me.

- Pa daj, pusti dijete da na miru jede! - podviknula je Željka nervozno na mene.

- Igore - nisam odustajao. - Reci mi!

- Ma ne znam… - zbunjeno se počešao iza uha. - Malo mi je mučno dok jedem i to je sve - rekao je pognuvši glavu i izbjegavajući moj pogled.

- Možda ima gastritis - zaključio sam zabrinuto. - Ili čak čir na želucu!

Dok smo se mi svađali, dijete nam očito nije bilo dobro.

- Ma, što bi on imao gastritis! - Željka se smjesta okomila na mene. - To mogu imati jedino ovakvi poput tebe, koje grize savjest. Ili poput mene, koji su izigrani kao zadnje budale!

Nevjerojatno, ali i opet joj je nekako pošlo za rukom dovesti naš sukob u središte pozornosti.

- Sad se radi o Igoru, a ne o nama! - ljutito sam je prekinuo.

Da budem iskren, užasno mi je išla na živce i već sam se odavno pitao koliko ću još dugo izdržati ovakvu torturu. Jer to jest bila tortura i naše ophođenje nije bilo ništa drugo do obostrano mučenje.

- Trebao si ranije misliti na sina. Onda, kad si se valjao po hotelskih plahtama s onom…

- Prestani! - zaurlao sam gotovo neartikuliranim glasom.

Osjetio sam kako mi je žila na sljepoočici iskočila i kako mi snažno pulsira. Došlo mi je da joj skočim za vrat i udavim je golim rukama. Zašto sam se ja uopće borio za taj brak? Što je to bilo vrijedno sve ove muke?

Željka me iznenađeno pogledala, ali nije ustuknula pred mojim bijesom.

- Što je? Ne dopuštaš da ti se vrijeđa ljubavnica, ha? Pa neka ti sin zna s kakvom si mu prevario majku!

E sad je bilo dosta! Osjetio sam kako mi je krv jurnula u glavu dok sam se naginjao preko stola prema Željki. Taman sam kreuo sasuti paljbu na nju, kad me zaustavio glasan tresak. Bio je to stolac koji se srušio na pod kad je Igor ponovno silovito ustao od stola. Bez riječi je izjurio iz kuhinje, ostavivši Željku i mene u neugodnoj tišini.

- Ti si kriv za sve! - začuo sam nešto nalik tihom režanju iz usta moje žene.

- Prestani više, tako ti svega! - lupio sam razjareno šakom po stolu i krenuo za sinom. Nisam želio više ni trena provesti u Željkinoj blizini. Da sam barem potpisao one brakorazvodne papire, razmišljao sam ljutito. Sad bih imao svoj mir!

Igora sam našao zaključanog u kupaonici.

- Igore? - lagano sam prodrmao kvaku, a potom glasnije pokucao. - Igore!

- Sad ću doći - začuo sam iznutra stisnuti glas, kao da je netom progutao limun.

- Jesi li dobro? - upitao sam zabrinuto.

- Aha - dobio sam kratak odgovor, a onda i molbu: - Pusti me, molim te. Sad ću doći!

- Ne znam koliko ću još ovako izdržati - požalio sam se svojoj sestri. Iako samo tri godine starija od mene, Inka mi je uvijek u životu bila oslonac. Branila me kao klinca pred roditeljima kad bih napravio neku psinu, pomagala mi u zbližavanju s mojim simpatijama u pubertetu, a i sada, kad smo bili odrasli ljudi, znao sam da je uvijek tu za mene. Željka i ona nisu baš bile u dobrim odnosima, ali za to sam isključivo krivio Željkinu oholost.

- Pa znaš Željku kakva je - Inka je slegnula ramenima. - Njoj je u krvi da prigovara. Na to si se već trebao naviknuti!

- Da, istina je, samo ovo je sada puno gore nego inače - promrmljao sam i zamišljeno protrljao dlanom bradu. Moja sestra nije znala za moju kratkotrajnu avanturu s kolegicom s posla i sad mi je bilo glupo o tome govoriti. No budući da nije bila upućena u cijelu situaciju, nije imala ni cjelovit uvid.

- Hajde, braco, razvedri se - trknula me laktom. - Željka k’o Željka! To je tvoja žena, nisam ti je ja birala. Što si htio, to si i dobio i sad to moraš kusati!

Inka je bila veliki zafrkant i njena reakcija me nije nimalo iznenadila. Isto tako sam znao da je ta njena nonšalantnost samo maska i da me na taj način pokušava razvedriti.

- Zapravo, više se brinem zbog Igora - rekao sam, na što je smiješak s njenog lica momentalno nestao. Inka, koja sama nije imala djece, našeg je Igora doslovce obožavala kao vlastito dijete.

- Što je s Igorom? - upitala me sad s potpuno drugačijim tonom glasa.

- Ma nije ništa ozbiljno - požurio sam je umiriti. - Ili se barem nadam da nije - dodao sam.

- Pa govori više, što je s malim?!

- Ima nekakve mučnine. Mislim da često povraća. U svakom slučaju, ni jedan obrok ne pojede u miru do kraja a da ne odjuri na zahod.

Inkine inače krupne oči sad su se suzile.

- I što ti misliš? Od čega mu je to? - upitala me.

Slegnuo sam ramenima. Imao sam osjećaj da je to zbog neprestanih svađa između Željke i mene, ali točan odgovor nisam znao.

- Morat ćeš ga odvesti liječniku - zaključila je zabrinuto. - Nije to dobro. Svakako nije…!

Sljedeću subotu osvanulo je sunčano i toplo jutro. Nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačka, a zrak miran, bez daška vjetra. Idealno vrijeme za ono što sam imao u planu! Željka je već rano izjutra otputovala svojim roditeljima u Karlovac, dok sam ja odlučio dan posvetiti Igoru. Nije nas pitala niti što namjeravamo raditi, niti imamo li što jesti. Nju to jednostavno nije bilo briga. Osjećajući duboku revoltiranost prema takvom njenom ponašanju, odlučio sam provesti što je moguće ljepši dan sa sinom, bez razmišljanja o njoj.

- Na Sljeme? - Igor me gledao u čudu.

Nisam očekivao da će biti oduševljen mojom idejom o planinarenju, ali nisam slutio ni da će biti ovako razočaran.

- Zašto ne? Ti i ja, sami! Bit će to kao naš osobni mali survivor!

Namjerno sam mu spomenuo njegovu omiljenu seriju o preživljavanju u divljini, ne bih li mu tako omilio svoj plan. Možda sam u tome čak malo i uspio jer se na Igorovu licu pojavio osmijeh.

- A što ćemo točno raditi? Hodati po šumi i jesti puževe i lišće? - zadirkivao me.

- Što se tiče hodanja, mislio sam da skrenemo s glavnih staza i probijamo se malo kroz šumu. Međutim, što se tiče jela, tu ne dolazi u obzir da gladujemo. Kad se nalunjamo uokolo, vodim te na fini ručak! Što kažeš?

Bez obzira na mučnine koje su ga mučile, Igor je i dalje imao dobar apetit te su mu se na spomen jela usta razvukla od uha do uha.

- Vrijedi! - namignuo mi je.

Potom smo se obojica počeli spremati za veliku avanturu u prirodi. Radovao sam se poput malog djeteta tom neopterećenom druženju sa sinom, bez njegove majke i njenog vječitog kvocanja. Naravno da nisam imao pojma što nas još toga dana čeka...

Kad smo nakon gotovo tri sata hodanja po divljim šumskim puteljcima kao nekim čudom nabasali na planinarski dom, Igor i ja naručili smo duple porcije svega. Svjež planinski zrak otvorio nam je apetit i sad smo bili užasno gladni. S užitkom sam gledao svog sina kako trpa u sebe grah, kobasice, makovnjače, orahnjače, slane štrudle… A onda mi je odjednom sinulo: pa naše je dijete zapravo bilo izgladnjelo! Zato je u posljednje vrijeme izgledao tako mršavo jer mu Željka već cijelu vječnost nije skuhala ništa pošteno!

- Samo ti jedi - ohrabrivao sam ga, presretan što sam otkrio uzrok Igorovih mučnina i lošeg izgleda.

Nešto kasnije, kad su tanjuri na stolu bili počišćeni, a nas dvojica zavaljeni u stolce s rukama preko trbuha, odjednom se začulo nešto poput zavijanja iz Igorova želuca. Kao da je zazvonio alarm za uzbunu. Gotovo istog trena on je skočio na noge i promrmljavši nešto nerazgovijetno odjurio prema stražnjem dijelu prostorije gdje se nalazio zahod. Ne mareći za naše stvari za stolom, sve sam ostavio i pojurio za njim. Čim sam zakoračio u toalet, do ušiju mi je dopro zvuk glasnog povraćanja. Na trenutak je nastupila tišina, a onda opet, i opet - i tako ne znam koliko puta zaredom.

Kad je konačno ispovraćao iz sebe sve ono što je pojeo toga dana, a vjerojatno i prethodnoga, Igor je otvorio vrata i izašao. Bio je blijed u licu, kao da nema ni kapi krvi u njemu.

- Jesi li dobro? - upitao sam ga krajnje zabrinut. Ovo je bio šok za mene. Barem smo danas ručali u miru, bez svađe, pa što onda nije bilo kako valja?!

- Pozvala sam vas jer sam iskreno zabrinuta. Čujte, bliži se matura, a Igor iz nekih predmeta nema ocjene čak ni za prolaz.

Zbunjeno sam gledao u Igorovu razrednicu, ne vjerujući vlastitim ušima. Za cijelog Igorova školovanja nije bilo baš nikad nikakvih problema. Otkuda sad ovo? Nagnuo sam se nad imenik i s nevjericom zurio u veliki broj jedinica na stranici moga sina.

- Ali kako, nije mi jasno… - mrmljao sam popravljajući naočale na nosu.

- Znam - razrednica je s razumijevanjem kimnula glavom. - Potpuno vas shvaćam. Igor je uvijek bio uzoran učenik. Ni meni nije jasno odakle sad odjednom takva promjena. Znate, to su ipak te osjetljive godine. Možda se zaljubio? Ili proživljava neku drugu unutarnju dramu?

Proživljavao je on dramu, u to sam bio siguran. Ali ne svoju, nego našu - Željkinu i moju! No, kako sam to mogao priznati sredovječnoj gospođi? Što bi pomislila o nama kao roditeljima kad bih joj rekao da se već godinu dana moja žena i ja koljemo bez prestanka!

- Čini mi se kao da je nekako i smršavio - dodala je oprezno, pogledavajući me ispod oka.

Znači, bila je istina, i drugi su to vidjeli! Jedino je Željka bila slijepa za sve oko sebe!

- Žali se u posljednje vrijeme na želučane tegobe - priznao sam otvoreno. Njihov uzrok ipak nisam namjeravao otkriti.

- Da, da, razumijem. Žalosno je to, ali mnogi se mladi u današnje vrijeme žale na probleme sa želucem! - razrednica je revno kimala glavom.

- Znate, puno se traži od njih i pod velikim su pritiskom. A sad je tu još i matura…

Nisam uopće sumnjao da je Igorova generacija bila opterećena. Upravo zato nisam smio nikome priznati u kojoj mjeri smo ga mi, njegovi roditelji, opterećivali još i svojim problemima.

- Možda da ga odvedete liječniku? - glas razrednice trgnuo me iz razmišljanja. - Možda je glavni uzrok loših ocjena u tome što se ne osjeća dobro. Možda se sve riješi kad mu se odredi prava terapija!

To nije bila loša ideja. Već sam i sam u više navrata razmišljao da odvedem Igora na pretrage. Te njegove mučnine nisu mi se ni najmanje sviđale.

Zahvalio sam razrednici na brizi i uputio se kući. Dok sam se spuštao stepenicama, uz njih se penjala skupina majki. Činilo se da sam i opet bio jedini otac na informacijama. Željka nikad nije odlazila u školu, ni zbog čega.

Na putu kući svratio sam do našeg kućnog liječnika i zamolio ga uputnicu za Igora. Ukratko sam mu objasnio o kakvim se tegobama radi i rekao kako bih volio da ga pregleda specijalist. Malo je negodovao jer sam došao bez Igora, ali mi je na kraju ipak udovoljio i iz ambulante sam izašao s uputnicom za gastroenterologa.

- Moram li baš ići? - Igor me gledao prestrašeno svojim tamnim očima. Njegova majka ga je odavno smatrala odraslim, ali ja sam u njemu još vidio malog, prestrašenog dječaka.

- Ništa ne brini, nemaš se čega bojati! - tješio sam ga.

- Moramo utvrditi što te to točno muči. Radi se samo o bezazlenom pregledu.

- Ali, mene ništa ne muči! - pokušavao se izvući. Podsjetio me na vrijeme kad sam ga kao malog dječaka vodio zubaru. "Tata, tata, ne boli me više! Je'l da ne moramo ići?"

- Je'l da ne moramo ići?

- Igore, Igore - nasmiješio sam se sjetno i povukao sina za rukav traper jakne. - Moramo ići! Hajde, uzmi uputnicu i torbu s knjigama. Poslije pregleda ostavit ću te u školi.

Željka je, naravno, bila na poslu. Njoj nije padalo na pamet uzeti slobodan dan za nekakve "nepotrebne pretrage", kako je rekla. Zar nije vidjela da s Igorom nešto nije kako treba? Ali, naravno da nije! Njoj je na pameti bilo jedino kako mene ponižavati i podsjećati me kako je neoprostivo ono što sam njoj učinio!

U čekaonici je Igorova nervoza polako počela prelaziti i na mene. Nadao sam se da će pretrage proći glatko i da će rezultati pokazati kako je s mojim djetetom sve u redu, no negdje duboko u meni je tinjao strah. Pogledao sam Igora ispod oka. Na jarkom danjem svjetlu njegovo je lice izgledalo pepeljasto sivo, a oči zabrinjavajuće upale u duplje.

- Izvolite, uđite - sestra koja se pojavila na vratima gledala je sad izravno u Igora i mene. - Vi ste u pratnji? - upitala me je kad sam krenuo za Igorom. - Može, može, kako da ne - toplo se osmjehnula kad je vidjela moju zbunjenost.

Liječnik, visok, krupan muškarac, otprilike moje dobi, smjesta mi je ulio povjerenje. Jednostavno je izgledao kao netko tko zna što radi. Kad je naložio niz pretraga koje je Igor trebao obaviti, nisam ga pitao zašto, već mu jednostavno s povjerenjem prepustio svog sina u ruke.

- Ne brinite - rekao je umirujućim glasom. - Neće to trajati tako dugo kako se čini. Pobrinut ću se da sve pretrage obavi ovdje kod nas i da nalazi budu što prije gotovi.

I zaista. Osim nekih nalaza krvi na koje je trebalo čekati nešto dulje, već do popodneva imali smo cijelu hrpu liječničke dokumentacije u rukama. Liječnik je polako i zamišljeno proučavao nalaz po nalaz.

- Moram vam, na žalost, reći da Igorovo stanje nije baš dobro - rekao je konačno, na što se meni srce smjesta sledilo. Što je moglo biti mome sinu? Pa bio je još dijete, čak niti punoljetan!

- Ultrazvučne snimke pokazuju da je došlo do oticanja želuca i gušterače. Dijagnosticirane su mu i povećane žlijezde slinovnice te upala jednjaka uslijed čestog povraćanja želučanih kiselina. Povraćanje je izazvalo i blagu dehidraciju te manjak kalija u organizmu. Otuda i poremećen rad srca.

Slušao sam užasnu dijagnozu i osjećao kao da mi netko izmiče tlo pod nogama. Sve što je liječnik nabrojio bile su očito posljedice Igorova učestalog povraćanja. No, što je bio uzrok samog povraćanja?

- Uzrok je psihičke prirode. Kod Igora se radi o tipičnom primjeru bulimije. Pretpostavljam da ste čuli za taj poremećaj - liječnikove riječi bile su upućene meni, ali pogled mu je počivao na Igoru.

Naravno da sam čuo za bulimiju. No kakve je veze takav poremećaj mogao imati s mojim sinom? Nisu li obično djevojke patile od ove bolesti, i to samo zato što su zbog straha od debljine namjerno provocirale povraćanje? Zar je bilo moguće da je i Igor namjerno izbacivao hranu?

- Igore, reci otvoreno svome tati, zašto povraćaš svaki put nakon jela - liječnik se čvrstim glasom obratio mom sinu.

Napeto sam iščekivao Igorov odgovor, zamalo zaustavivši pritom dah.

- Gurnem si prst u usta - rekao je jedva čujnim glasom.

- Ali zašto, pobogu? - zavapio sam. - Nije vrag da se bojiš da bi se mogao udebljati?!

- Uzrok za bulimiju ne mora uvijek biti strah od debljine - objasnio mi je liječnik. - Sukobi i pritisci unutar obitelji također mogu uzrokovati takav poremećaj. To je način na koji pogođena osoba pokušava ponovo izgraditi svoje poljuljano samopouzdanje i steći "kontrolu" nad svojim životom.

Sukobi u obitelji, naravno, to je bilo to! Svojim užasnim svađama Željka i ja uspjeli smo zamalo uništiti vlastito dijete. Gdje nam je bila pamet?

- I što sad? Kako dalje? - upitao sam osjećajući se potpuno shrvanim. Igor je uvijek bio snažan i zdrav momak i meni kao njegovu ocu nije bilo nimalo lako pomiriti se s njegovom dijagnozom.

- Sada ćemo ga najprije zadržati u bolnici na infuziji i terapiji lijekovima. Potom je nužna psihoterapija, u kombinaciji sa savjetovanjem o prehrani. Terapija može biti pojedinačna ili obiteljska. Osobno vam preporučam ovo drugo - rekao je liječnik i nasmiješio se ohrabrujući. - Sve će biti u redu. Dobro je da ste došli na vrijeme - obratio se meni, a potom se okrenuo prema Igoru.

- Izliječit ćeš se, ne brini - rekao mu je potapšavši ga prijateljski po ramenu. - Samo imaj povjerenja u nas i sve će biti u redu!

- Ma što ti to pričaš? - Željkine zelene oči razrogačeno su buljile u mene kad sam joj rekao da nam je sin u bolnici.

- Zašto si ga vodio na te pretrage bez mene? - napala me čim se oporavila od prvotnog šoka.

- Zato što je bio krajnji trenutak da se nešto poduzme, a ti nisi pokazivala nikakav interes - odvratio sam joj u istom napadačkom tonu. Dosta mi je bilo i nje i njene torture. Dovoljno sam joj se ispričavao za nešto što sam počinio u pijanom stanju i zbog čega sam se duboko pokajao. Više nisam namjeravao tražiti njezin oprost. Naprotiv, sad sam čekao njenu ispriku meni što nam je život pretvorila u pakao i zamalo nam ubila sina.

- Ja?! - vrisnula je kad sam je optužio. - Jesam li se ja vucarala uokolo ili…

- Prestani! - prekinuo sam je udarivši snažno šakom o stol. - Dosta je bilo! Dajem ti vremena do sutra ujutro da odlučiš želiš li konačno jednom zauvijek zakopati ratnu sjekiru ili ćemo se lijepo razvesti kao ljudi. Jedno je sigurno: ne želim više niti trena trpjeti tvoja predbacivanja i živjeti u svađi. Zar ne vidiš kamo nas je to dovelo?!

Sljedeće jutro dočekala me s kuhanom kavom i sa skrušenim izrazom lica priopćila kako je javila na posao da neće doći te da planira cijeli dan ostati kod Igora u bolnici. Da je odmah mogla biti tako razumna, dijete nam ne bi ni moralo završiti u bolnici. No nisam joj to, naravno, htio reći. Sad sam ja bio taj koji je morao oprostiti njoj, i to bez predbacivanja, što je ugrozila zdravlje našeg djeteta. Mogu ja to, kako da ne. Pogotovo kad vidim kamo su nas svađe dovele.