ISTINITA PRIČA: 'Spavala sam sa svima, osim sa vlastitim suprugom! Seks s njim bio je noćna mora'

To je bio zaista loš dan. Bruno je imao visoku temperaturu i doktor mi je rekao da mora mirovati. No, kako objasniti trogodišnjem djetetu da nije dobro da trči i skače po kući kad je bolestan?

Ani je bilo dosadno, cijeli dan se samo žalila da nema što raditi i jedina razonoda koju je uspjela smisliti bilo je da gnjavi svog brata koji je zbog toga svako malo nervozno plakao.

Kad je Jan došao na večeru, stan je izgledao kao da je kroz njega prošao tornado. Jan je bio poput većine muškaraca i takav ga je kaos nervirao. Volio je da ga, kad se vrati s posla, u kući dočeka mir i gotova večera. Te večeri se zatvorio u dnevnu sobu ne rekavši ni riječ. U bilo kojoj drugoj situaciji naljutio bi se na mene, ali ne i u ovom razdoblju.

Iz bolnice sam se vratila prije sedam mjeseci, no Jan se i dalje prema meni ponašao krajnje pažljivo, iako bih ja bila više voljela da ne bude takav. Ovako sam imala dojam kao da na čelu imam natpis "lomljivo" ili neko slično upozorenje da sa mnom treba postupati oprezno.

Činilo se da bi bila dovoljna samo jedna riječ da eksplodiram ili padnem u afekt. No, nitko ne može očekivati da sve u životu uvijek teče glatko. Svatko ima svoje probleme, iako mnogi možda i nisu proživjeli iskustvo kakvo sam ja imala.

Jan me te večeri čekao u krevetu i bio je nježan kao i uvijek, možda čak i više nego inače. Možda se osjećao krivim što je bio namrgođen tijekom večere.

- Nema smisla - rekla sam smijući se kako bi shvatio da nisam ljuta na njega. - Šteta je već počinjena, slomio si mi srce tim uvrijeđenim licem.

- Onda mi odrubi glavu - rekao je prasnuvši u smijeh.

Okrenula sam se prema njemu.

- Ljubavi, voljela bih da mi kažeš kad ti nešto ne paše. Znam da si, kad si se vratio kući, bio ljut zato što je bio nered, djeca su se svađala, a večera nije bila gotova. Ne moraš se prema meni ponašati kao da sam od porculana.

- Nije tako. Jednostavno nemam nikakvih primjedbi.

- Ali kad znam da si ljut i da to držiš u sebi, to me izluđuje i zbog toga se osjećam loše.

- To ti objašnjenje ne vrijedi - rekao je smijući se. - Već si ionako luda.

Šala mu je uspjela i ja sam prasnula u smijeh pa smo se oboje grohotom smijali.

- Hej, tiše malo, zar želiš probuditi djecu? - upozorio me kroz smijeh.

Približila sam mu se i odjednom mi taj dan više uopće nije izgledao tako loš. Moj predivan, nježan suprug vodio je sa mnom ljubav i bilo je božanstveno. Poslije sam se prepustila tom ugodnom osjećaju umora i zadovoljstva koji obično uslijedi nakon vođenja ljubavi.

Neko sam vrijeme ležala uz njega u mraku i slušala kako njegovo disanje postaje sve dublje, razmišljajući kako sam puno toga prošla i koliko sam postala smirenija.

Mogla sam biti ponosna na sebe. Sad mi je čak polazilo za rukom nasmijati se svemu što se dogodilo.

Bilo je to kao da to ružno, prazno i depresivno razdoblje više ne čini dio mog života, sjećala sam ga se kao da pripada nekom drugom. Nikada se više neću bojati razmišljati ili razgovarati o tome. Izgubila sam cijelu godinu svog života, ali sada sam napokon bila izliječena.

Jan i ja smo zajedno odrasli. Moja je majka umrla kad sam imala samo osam godina, a otac je sam vodio malu radionicu.

Bila sam živahno dijete, uvijek sam nešto brbljala i nisam ni na trenutak mogla biti tiha i mirna. No, umjesto da se s godinama smirim, kao što je predvidjela moja teta Marija, ja sam postajala sve gora.

Ne znam zašto. Bila sam uvijek napeta, uvijek nesigurna i osjećala sam da moram raditi svakakve ludosti kako bih privukla pažnju, kako bih drugima dala do znanja da postojim.

U srednjoj školi bila sam zaljubljena u Jana, ali sam isto tako bila sigurna da njega ne zanima djevojka poput mene. Bila sam zgodna, ali ipak sam uvijek imala neki čudan osjećaj da nisam kao druge. Nisam znala to objasniti.

Ponekad bi me to toliko deprimiralo da nisam satima izlazila iz svoje sobe. No, Jan nije primijetio da sam drukčija ili, ako je to i primijetio, nikad o tome nije razgovarao ni sa mnom ni s drugima.

One godine kad sam diplomirala, Jan je dobio posao kao inženjer agronomije i tada smo se vjenčali. A kad sam se, pet godina kasnije, našla u bolnici, liječnik mi je objasnio da je uzrok mojih problema nešto što se dogodilo u ranom djetinjstvu.

Prije nego što sam to čula od liječnika, bila sam uvjerena da je uzrok mojih i Janovih problema bio naš medeni mjesec, koji je bio prava noćna mora.

Dok smo bili na putu prema kućici na jezeru, koju smo unajmili na tjedan dana, jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je to koliko sam sretna i koliko volim Jana.

Ali kad smo se našli sami u kućici i kad mi se približio, učinilo mi se da ću poludjeti od straha. Borila sam se s njim, vikala, mislim da sam ga čak i udarila. Još uvijek mi je bolno prisjećati se tih trenutaka…

S vremenom sam se nekako uspjela prisiliti da živim i ponašam se kao da je sve u najboljem redu, kao što živi većina parova u normalnim brakovima. Kuhala sam, vodila brigu o kući, srijedom poslijepodne nalazila se s prijateljicama, nedjeljom odlazila na misu. Ljudima sam vjerojatno ostavljala dojam prosječne, ali zadovoljne kućanice.

No, mene je danju i noću izjedala bol zbog koje sam tonula sve dublje u ponor.

Od same pomisli na seks osjećala sam se loše, iako je Jan bio uvijek nježan i pažljiv. Vjerojatno mislite da je to čudno, no ja sam voljela Jana, čak i u onim najgorim trenucima kad sam se prisiljavala da otrpim njegova milovanja i "isključim" se dok sve ne završi.

A tada se rodila Ana. Imala sam jako tešku trudnoću i porod. Bol kao da je još više utjecala na moju psihu pa sam bila ogorčena i bijesna na Jana zbog bolova koje sam morala otrpjeti.

Kasnije mi je ginekolog koji je pratio moju trudnoću rekao da nikad nije čuo ni jednu trudnicu koja bi bila toliko ljuta na svog supruga. Psovala sam ga tijekom cijelog poroda i, iako je doktor tvrdio da će to proći čim se rodi dijete, ja sam znala da u mom slučaju to neće biti tako. Dio mene počeo je mrziti Jana i duboko u sebi osjećala sam poriv da mu učinim nešto nažao.

Sve češće sam izbjegavala njegove dodire, no ponekad sam ipak morala popustiti i prepustiti se njegovoj strasti. Kad sam shvatila da sam ponovno trudna, uhvatila me panika. Još sam pamtila svaki dan prve trudnoće i užas koji sam proživjela tijekom poroda.

Borisov porod bio je još i gori od Aninog. Kad sam se vratila kući iz bolnice, bila sam potpuno slomljena i na kraju snaga.

Živjela sam u nekom svom svijetu mašte, gotovo da više uopće nisam izlazila iz kuće i cijelo vrijeme sam provodila igrajući se sa svoje dvoje djece.

Ipak sam i u najgorim trenucima, kad sam bila potpuno obuzeta tom neobjašnjivom mješavinom depresije i straha, voljela svoju djecu, brinula o njima i davala sve od sebe da im budem dobra majka.

Svaki put kad bi poštar pozvonio na vrata, protrnula bih od straha. Nasmrt sam se bojala svakog muškarca, uvjerena da me svaki muškarac želi silovati. U jednom je razdoblju čak bilo dovoljno da Jan navečer otvori vrata kuće pa da ja briznem u histeričan plač.

Jan se tada obratio za pomoć našem poznaniku, starijem gospodinu koji je ujedno bio naš obiteljski liječnik. Ja sam ga već više puta vidjela, čak je nekoliko puta bio kod nas na kavi, no kad sam ga ovaj put vidjela, otrčala sam u spavaću sobu, zaključala vrata za sobom i odbijala izaći.

Znala sam da je to doktor koji mi je, kad sam bila dijete, liječio prehlade, upale uha i druge dječje bolesti, no svejedno sam ga se užasno bojala.

Ubrzo nakon toga uslijedio je odlazak u psihijatrijsku bolnicu. Jan me pokušavao utješiti i objasniti mi što se događa, no ja cijelim putem do bolnice nisam progovorila ni riječ. Htjela sam mu pokazati da mi nije važno ništa što govori i čini.

Prvi mjeseci u bolnici bili su mi najgori. Kad bi mi uopće pošlo za rukom jasno razmišljati, mučilo me to što je Jan na kraju ipak pobijedio.

Htio me zatvoriti samo zato da mi vrati milo za drago s obzirom na to da je već odavno shvatio da ga mrzim. Zatim su tu bili i mračni periodi, isprekidani samo kratkim trenucima lucidnosti u kojima su liječnici i medicinske sestre pokušavali komunicirati sa mnom. No, ja nisam reagirala.

Ili sam plakala ili preklinjala da me puste kući, ili bih se jednostavno sve više i više zatvarala u svoj svijet. Svi su bili na Janovoj strani, u to sam bila uvjerena. On im je sigurno platio da me upropaste.

No, onda se moje stanje odjednom počelo popravljati. Možda to i nije bilo tako iznenada, ali tako se barem meni činilo. Poslije su mi objasnili da su pokušali s nekim novim lijekom koji se pokazao učinkovitim.

Taj mi je lijek pomagao da se opustim i oslobodim svojih strahova. I tada sam počela razgovarati sa psihijatrom koji je pratio moje stanje.

Svakoga dana sjedila bih u njegovoj sobi i pričala s njim o bilo čemu što mi je prolazilo kroz glavu. On bi mi postavljao pitanja: zašto se bojim Jana, zašto sam kao dijete uvijek bila tako uznemirena, zašto sam mrzila svoga oca?

- Nisam mrzila svog oca! - povikala sam jednom. - To nije istina.

- Jesi li sigurna u to, Klaudija? - bio je uporan doktor.

Briznula sam u plač, a riječi su počele izlaziti iz mene kao voda kad popusti brana.

- On je ubio moju majku. Dopustio je da se ubije poslom i nije ga bilo briga za mene, živio je samo za tu prokletu radionicu!

- Hoćeš li mi opet malo pričati o radniku koji je radio kod njega?

- Već sam vam pričala o njemu.

- Pričaj mi ponovno.

I tako sam mu počela pričati o onom poslijepodnevu kad se očev radnik svukao preda mnom u sjeniku iza kuće i naredio mi da se i ja svučem.

- I ti si to učinila?

- Da - prošaptala sam.

- Zašto?

- Zato što sam htjela da otac pati. Znala sam da je to pogrešno i da ne bih smjela to činiti, i da bi se moj otac ljutio kad bi znao za to.

- Je li ti taj radnik nešto učinio?

- Počeo me dirati, no ja sam se tada preplašila i pobjegla. On je potrčao za mnom, uhvatio me i bacio na travu, no tada je začuo auto mog oca koji se upravo vratio kući.

- Jesi li to ikada ispričala svom ocu? - pitao me.

- Ne.

- Koliko si godina tada imala, Klaudija?

- Devet - odgovorila sam.

I tako je na površinu isplivao taj događaj iz prošlosti koji je taj strpljivi liječnik, malo-pomalo, uspio izvući iz mog pamćenja. Objasnio mi je da nisam ja za to bila kriva. Rekao je da je posve normalno to što sam voljela svoju majku i što sam bila potresena njezinom smrću.

Nisam mogla drukčije nego da za to krivim oca jer sam tada imala samo osam godina, a u toj dobi djeca imaju potrebu nekoga okriviti za svoju tugu i nesreću. A najmanje od svega sam bila kriva za ono što se dogodilo s tim radnikom, no upravo taj užasan trenutak stvorio je u mom umu iracionalan strah od seksa, muškaraca i od mene same.

Upravo to je bio i razlog zbog kojeg nisam mogla imati normalan odnos s Janom. Kažnjavala sam i njega, iako sam zapravo željela kazniti svoga oca.

- Zar ne razumiješ da ni Jan ni tvoj otac nisu krivi ni za što? - rekao mi je jednoga dana liječnik. - Nitko nije kriv, pa čak ni za smrt tvoje majkem jer je ona oboljela od raka. Tvoj otac nije kriv niti za to što je njegov radnik pokušao seks s tobom. Tvoj otac se trudio da bude dobar roditelj, ali bio je sam, a možda nije ni znao kako da odgaja malu djevojčicu. A Jan je želio voditi ljubav s tobom zato što te voli. On je tvoj suprug i to je normalan način da pokaže svoje osjećaje prema tebi. To je seks, Klaudija. Tako funkcioniraju svi dobri brakovi. I Jan je jako dobar čovjek i suprug.

- Znam - promrmljala sam. I to je bila istina. U međuvremenu sam to shvatila.

Da, zaista sam polako počela ozdravljati. Nisam više osjećala da me proganja taj neobjašnjivi strah. No, nisam još bila spremna za povratak kući. Bilo je trenutaka, posebno noću, kad bih se budila okupana znojem, a pred očima mi je bio muškarac koji mi se približavao, muškarac čije je lice bilo isto kao ono očeva radnika. No, imao je Janov glas i zato sam ga se još više bojala.

Danju sam bila mirna, kao što nisam bila već godinama, i uglavnom sam pomagala sestrama u čišćenju. Pitala sam se kako sam došla do toga da završim na takvom mjestu.

Istina je da je psihička bolest drukčija od bilo koje druge bolesti. Oboljele osobe, ali i njihovi prijatelji, rodbina i najuža obitelj pokušavaju je na sve načine sakriti. Ponašaju se kao da je najveća nesreća imati suprugu, brata ili sina oboljelog od psihičke bolesti. I upravo zato se liječenje provodi u ovakvim ustanovama.

Ljudi misle da je lakše zatvoriti oči pred problemom nego ga pokušati riješiti. To je glavni razlog zašto pacijenti psihijatrijskih klinika ostaju u njima čak i kad su u dovoljno dobrom stanju da bi, uz odgovarajuće lijekove, mogli biti otpušteni kući. Tragedija je da ima mnoštvo oboljelih koji su izgubili svaku nadu.

Liječnik me upoznao s jednom gospođom koja je bila potpuno izliječena, no i dalje je bila na klinici jer nije imala kamo otići. Njezina je djeca nisu željela u svom domu jer su smatrala da je luda! Tu je bio i jedan četrdesetogodišnji gospodin koji je uspio riješiti problem, ali on se toliko bojao suočiti s vanjskim svijetom da je uporno glumio da je i dalje bolestan.

A tu je bila i žena starija jedva godinu ili dvije od mene, čiji se suprug razveo od nje dok je bila u bolnici i već se oženio drugom. Liječnik je pokušavao naći načina da joj to kaže a da ne izazove ponovnu krizu depresije.

Pitala sam se što bi bilo da se Jan razvede od mene. Uostalom, stvarala sam mu samo probleme i nelagodu. Sama pomisao na to da bih ga mogla izgubiti užasno me plašila jer sam ga voljela svim srcem. I bio mi je jako potreban.

Jadan Jan. Cijelu godinu koju sam provela u bolnici svake je nedjelje putovao desetak kilometara da bi me posjetio, a prvih nekoliko mjeseci kad bi došao, po sestri bih poručila da ga ne želim vidjeti.

No, sada kad sam već bila puno bolje, s nestrpljenjem sam očekivala njegov dolazak.

- Jan, voliš li me još uvijek? - pitala sam ga jedne nedjelje.

- Naravno, Klaudija… - promrmljao je suznih očiju.

- Onda me odvedi kući, molim te. Bolje mi je i htjela bih se vratiti kući.

No, nije bilo tako lako. Morala sam proći neke testove i još terapija i dugih razgovora s liječnikom. Ipak, tri tjedna nakon tog razgovora vozila sam se s Janom prema našem domu. Neko vrijeme smo šutjeli, a zatim je on rekao:

- Djeca će biti presretna kad te vide, ljubavi.

- Zaista misliš da će se veseliti mom povratku? - pitala sam napeto. - Ponekad se pitam sjećaju li me se još. Tako su mali…

Zamolila sam ga da stane na početku naše ulice jer sam htjela prošetati do kuće. Jan je bio protiv toga, no bila sam uporna. Morala sam dokazati sebi i susjedima da sam ozdravila.

Neki su me srdačno pozdravili, neki su me samo znatiželjno gledali, no čula sam kako šapuću meni iza leđa.

Pokušala sam se držati kao normalna žena koja se vratila s dugog odmora, no svojim ponašanjem to mi nisu dopustili. To nije bio povratak s odmora i cijelo je susjedstvo to dobro znalo.

Osjetila sam kako me hvata panika. Potrčala sam stepenicama i, kad je Jan otvorio vrata kuće, srce mi je kucalo kao ludo.

Boris i Ana bili su svečano odjeveni i uredno počešljani. S njima je bila starija gospođa koja je brinula o njima za vrijeme mog boravka u bolnici.

Gledala sam ih trudeći se zadržati suze i osjećala sam snažnu potrebu da ih čvrsto privijem u zagrljaj. No, primijetila sam da su malo preplašeni, a moram priznati da sam se tako i sama osjećala.

Stoga sam se ograničila samo na poljubac u obraz svakom djetetu, dodavši da su jako lijepi. Tada se umiješala gospođa Dunja.

- Povest ću ih k sebi dok se vi ne smjestite. Ne žurite se, samo polako.

Ja se nisam željela smještati niti privikavati na boravak u vlastitom domu. Htjela sam samo biti sa svojom djecom, no da sam se usprotivila, ona bi vjerojatno pomislila da sam nezahvalna i neuljudna. Ili možda da sam čudna? Ta me misao počela proganjati.

Boris i Ana bili su zbunjeni jer su se dosad za sve što su trebali obraćali gospođi Dunji. Trebala sam se potruditi da ponovno zadobijem njihovo povjerenje, a ona mi to nimalo nije olakšala.

Čak i sada, kad sam se vratila kući, ona je dolazila tri-četiri puta na dan. Činila je to s dobrim namjerama želeći se uvjeriti da je sve u redu i da se ja dobro snalazim.

- Klaudija, nemoj dopustiti da te ta dva mala vražića izbace iz takta. Odmaraj se što više - ponavljala mi je svaki dan.

Ne, nisam krivila gospođu Dunju, niti bilo koga drugog. Bilo mi je jasno da ljudi ni sami ne znaju kako da se ponašaju sa mnom. Nisu mogli razumjeti da sam izliječena od psihičke bolesti i da sada osjećam potrebu da nastavim s normalnim životom.

Uskoro mi je svakodnevno nametanje gospođe Dunje počelo jako smetati jer je bilo očito da me kontrolira u strahu da bih mogla učiniti nešto nažao djeci. Jednoga je dana ušla u kuću bez kucanja i utrčala u kuhinju gdje me zatekla s nožem za kruh u ruci. Kriknula je tako glasno da se čulo u cijelom susjedstvu, a ja sam od šoka ispustila nož iz ruke. Ona ga je brzo pokupila.

- Samo sam htjela narezati kruh… - promrmljala sam.

Problijedjela je od nelagode zbog onoga što je pomislila kad je vidjela Borisa kako puže oko mene i nož u mojoj ruci.

- Ostavite me na miru - rekla sam dršćući. - Otiđite smjesta, molim vas, i ostavite me na miru!

Položila je nož na stol i izišla, ali vjerojatno je tek sada bila uvjerena da se moje stanje opet pogoršalo. No, problem nije bio samo u gospođi Dunji. Svi su me smatrali "drukčijom". Činilo mi se da u svačijem pogledu mogu pročitati "ova nema sve daske u glavi".

Sjećam se kako sam jednom prilikom u lokalnom samoposluživanju primijetila da mi je blagajnica naplatila tri litre mlijeka, iako sam uzela samo dvije. Kad sam joj na to skrenula pažnju, sažalno me pogledala i provjerila račun.

- Naravno, gospođo, ako vi tako kažete - tiho je rekla. - Bit će da sam pogriješila.

No, ja sam tada spustila pogled na košaru i primijetila da su u njoj doista bile tri litre mlijeka. Očito sam zabunom bila uzela jednu viška, no ona nije imala hrabrosti da mi to kaže.

Kao da to nije bilo dovoljno, okrenuvši se primijetila sam u redu iza sebe dvije susjede koje su me gledale kao da sam neuračunljiva.

Trebala sam se na to nasmijati, ispričati se blagajnici i zaboraviti na sve jer se, na kraju krajeva, nije radilo ni o kakvoj važnoj stvari.

No, bila sam svjesna da bih, što god da kažem, samo potvrdila ili možda čak i pogoršala predodžbu koju su svi oni već imali o meni - a to je da sam poremećena.

Obuzeta panikom, zgrabila sam vrećicu s kupljenim stvarima i, ne pričekavši čak ni da mi blagajnica vrati ostatak novaca, izjurila iz trgovine, ostavivši ih u uvjerenju da sam zaista luda. Ubrzo nakon tog događaja imala sam neku vrstu recidiva. Ne mogu reći da sam kao prošli put dotakla samo dno, no počela sam povremeno upadati u depresivne krize i tada nisam imala volje ni za što. Nisam imala volje kuhati, spremati pa čak ni brinuti o djeci.

Jedne subote, ne želeći više slušati moje proteste, Jan me ugurao u auto i ponovno odveo u kliniku kod liječnika koji se tijekom jednogodišnjeg liječenja brinuo o meni i pratio moj napredak.

- Želio bih da mi ispričate što se dogodilo otkad ste se vratili kući, Klaudija - rekao mi je čim sam ušla u njegovu radnu sobu. - Kako ste se snašli?

Počela sam mu pričati o gospođi Dunji i o ostalima, kao i o svojoj želji da se ljudi prema meni ponašaju kao i prema svima ostalima koje smatraju "normalnima". Pričala sam mu i o tome kako se u našoj četvrti mlade majke izmjenjuju u čuvanju djece kako bi svaka ponekad uhvatila nekoliko slobodnih sati da obavi nešto za sebe.

- Ja još uvijek čekam da dođe red na mene. Želim sudjelovati u svemu i želim da me ljudi ne tretiraju kao neko čudo, no mene nikad nisu pozvali.

- I, što ste poduzeli po tom pitanju, Klaudija?

- Nazvala sam Blanku, s kojom sam bila dobra prijateljica, i rekla sam joj da bih ovaj tjedan i ja mogla pričuvati djecu. Činilo mi se da joj je bilo neugodno. Mogla sam to osjetiti u njezinu glasu. Rekla mi je neka joj se pridružim u šopingu i u šetnji kad god želim, ali da je protiv toga da se umaram čuvajući djecu. Mogla mi je jasno i glasno reći da u mene nema povjerenja, ali za to nije imala hrabrosti.

- I što se još dogodilo?

- Puno sitnica… Nekoć sam se nalazila sa skupinom prijateljica jednom tjedno i tada bismo večer provodile kartajući, no otkad sam se vratila iz bolnice, nisu me ni jednnom pozvale da im se pridružim. Jan i ja smo povremeno izlazili s drugim parovima ili bismo ih pozivali k nama, no sada je sve drugačije.

- Jesi li pozvala nekoga k vama otkad si se vratila?

- Nisam, znam kako se osjećaju ljudi kad su u mom društvu. Sigurna sam da bi svi pronašli neki izgovor samo da ne moraju doći.

- A vi i Jan? Slažete li se? - pitao me.

Na to pitanje nasmiješila sam se od uha do uha.

- Da nema njega, mislim da bih se vratila ovamo, i to zauvijek. Jan je divan. I upravo zato mi sve ovo ostalo toliko smeta. Znam koliko njega sve to boli i znam da i on pati zbog mene.

Doktor se naslonio na naslon svoje fotelje i zagledao se u mene.

- Klaudija, prije svega želim da znate da ništa od svega što ste mi ispričali ne mijenja mišljenje koje sam dao kad je o vašem slučaju i otpuštanju iz bolnice raspravljalo liječničko vijeće klinike: vi ste izliječeni od problema zbog kojeg ste došli ovamo. Najbolji dokaz tome je vaša briga za supruga. Ne čudi me što vam se mijenja raspoloženje i što ponekad upadate u depresiju jer se suočavate s neugodnim situacijama. Mogu vam propisati tablete koje će vam pomoći da se osjećate bolje, no morate biti svjesni da to nije rješenje.

- A što je onda rješenje? - pitala sam. - Recite mi, molim vas.

- Vi se morate suočiti s tim da ljudi u vašoj okolini mogu misliti da ste postali drukčiji nego što ste bili prije. Morate u sebi pronaći snage da im dokažete da to više nije tako. To ne mogu umjesto vas učiniti ni ja niti Jan. To možete samo vi.

- Ali sve ono što učinim ili kažem samo ih još više učvršćuje u njihovu mišljenju da sam psihički poremećena.

- Možda i jest tako - odvratio je - ali probajte se staviti na njihovo mjesto. Ne znaju ništa ili gotovo ništa o psihičkim bolestima i ne mogu shvatiti problem koji ste imali. Za njih je to nešto posve novo. Nije kao gripa ili neki sličan zdravstveni problem…

- Da, sada imaju luđakinju za susjedu - zaključila sam s gorčinom.

Liječnik se nasmijao.

- To je ružan način da se opiše situacija, ali ako želite, slobodno možete misliti tako. Kakvu god riječ upotrijebili, to je istina. Ljudi oko vas nisu zli, samo nisu informirani i puni su predrasuda. Odrasli su s uvjerenjem da je psihička bolest nešto jako tajanstveno i opasno. Ne znaju kako da se s vama ponašaju pa vam onda ili samo povlađuju ili vas izbjegavaju. A za vas je to jako bolno, zar ne?

Potvrdno sam kimnula.

- Recite im to, Klaudija. Recite im da ste bili bolesni, da ste se osjećali loše i da vam je sada bolje. Budite iskreni prema njima. U malom mjestu kao što je ono u kojem vi živite normalno je da svi sve znaju o svakome.

Dakle, što ćete vi biti iskreniji s njima, to će imati manje razloga da sumnjaju u vašu zdravu pamet. Uostalom, kad je neka osoba sposobna smireno govoriti o svojim psihičkim problemima, to je najbolji dokaz da ih je prevladala.

No, prije svega budite strpljivi s njima. Imajte na umu da je vama samoj trebala cijela jedna godina da upoznate samu sebe, a to znači da će vašim susjedima možda trebati i više da vas prihvate.

Dok sam ga slušala u njegovoj radnoj sobi, ponovno sam osjetila kako se u mene vraća mir i kako se pomalo oslobađam panike. Bila sam uvjerena da ću uspjeti.

No, kad smo se Jan i ja vratili kući, opet sam postala nesigurna. Pokušala sam pozvati nekolicinu ljudi k nama u subotu navečer, ali to je bila prava mora.

Bila sam svjesna da me svi prate pod povećalom i u deset sati navečer bila sam već tako napeta da mi se činilo da govorim same besmislice.

Tjedan dana kasnije Jan i ja smo otišli na domjenak koji je organizirala tvrtka u kojoj je radio moj suprug, kao i mnogi naši sumještani. Upravo kad smo bili okruženi skupinom njegovih kolega i naših susjeda, meni je iz ruke pao tanjur. Svi su se trgnuli. Da se to dogodilo bilo kome drugome, svi bi prasnuli u smijeh i nabacivali šaljive komentare. No, s obzirom na to da je tanjur pao meni, sve je doživljeno potpuno drugačije. Tada su mi popustili živci. Nisam uspjela zadržati suze i otrčala sam prema našem autu.

Kad me Jan sustigao, sva sam se tresla od jecanja i upravo sam htjela uzeti jednu od tableta koje mi je dao liječnik. Jan mi ju je uzeo iz ruke.

- Imam bolju ideju - rekao je mirno. - Želim da razgovaraš s tim ljudima onako kako ti je doktor savjetovao.

- Samo će misliti da sam još luđa - opet sam briznula u plač.

- Ne, neće to misliti. Reci im otvoreno što misliš i prestani se sažalijevati, Klaudija. Daj si šansu! I daj je svima nama!

Kad smo se vratili kući, Jan je uzeo telefon u ruku, a ja sam se bacila na kauč. Ovo nikad neće završiti. Stvari se nikad neće promijeniti. A zatim su, ni pola sata nakon toga, pomalo počeli dolaziti svi naši znanci, prijatelji i susjedi.

Kad su se svi skupili u našem dnevnom boravku, Jan im se obratio.

- Mislim da ćete mi oprostiti što sam vas prevario kad sam vam rekao da je riječ o hitnom problemu, no moja supruga bi vam željela nešto reći, a to nam je oboma jako važno. Okrenuo se prema meni, a ja sam promrmljala:

- Jan, oh ne, molim te, nemoj…

Tako sam se stidjela. Kako mi je mogao takvo što učiniti?

- Samo hrabro, Klaudija - potaknuo me.

Pogledala sam oko sebe. Svi su me promatrali s nelagodom, možda su naslućivali što im namjeravam reći i toga su se bojali. Možda je moj liječnik bio u pravu, možda oni jednostavno nisu znali dovoljno o tom problemu pa zato nisu mogli razumjeti, no to me neće spriječiti da budem ljuta na sve njih.

Zbog njih sam se osjećala neugodno, a nisam vidjela razlog zbog kojeg bih se trebala tako osjećati. Pobijedila sam bolest i zaslužila sam da se prema meni ponašaju kao i prema svakoj drugoj normalnoj osobi. Zar sam previše tražila? Zašto to nisu mogli shvatiti?

Zašto im je bilo tako teško shvatiti da se borim za svoju budućnost, za svoj život, svoju djecu i svog supruga?

- Slušajte me - rekla sam napeto - nisam više bolesna. Osjećam se bolje i ne tražim vaše sažaljenje niti vašu pomoć. To nije ono što vas želim zamoliti. Molim vas jednostavno da se prema meni ponašate onako kako ste se ponašali i prije nego što sam otišla u bolnicu. Da, istina je da sam bila bolesna. I da sam godina dana provela u psihijatrijskoj klinici. No, zar ne možete shvatiti da je to isto kao da sam stradala u prometnoj nesreći i ostala sva polomljena?

Pogledala sam oko sebe i nastavila.

- Ima djece kojima nedostaje nekih vitamina, osoba koje boluju od dijabetesa, srčanih bolesti, plućnih… Njima tijelo ne funkcionira kako treba i zato odlaze liječnicima koji ih liječe, daju im lijekove, operiraju ih i poslije toga oni ozdrave ili im se stanje poboljša.

Dala sam im malo vremena da shvate moju poruku, zatim sam opet nastavila.

- Isto je i s bolešću koju sam ja imala. Moj je um bio bolestan, bila sam na liječenju i sada sam zdrava. Nisam različita od drugih samo zato što sam imala psihičku bolest. Nikome nisam učinila ništa nažao. Nisam radila nikakve ludosti, a sad sam puno bolje. Molim vas da to pokušate shvatiti. Pokušajte mi dati priliku da sa svojom obitelji živim kao normalna osoba. Ponašajte se prema meni jednako kao prema svima ostalima. To je sve što vas molim. Je li to previše? Je li moguće da to ne možete učiniti za mene?

Vjerojatno su mi tekle suze kad sam završila sa svojim govorom, ali nisam bila jedina. Moja prijateljica Blanka mi je prišla i položila mi ruku na rame.

- Draga - promrmljala je brišući suze sa svog lica - nitko od nas to nije shvatio. Samo smo pokušavali postupiti onako kako smo mislili da je najbolje. Nismo htjeli da patiš. Nismo znali ništa o tome. To je prvi put da ovdje…

- Znam - prošaptala sam.

I ostali su mi prišli, pomalo bojažljivo, ali po načinu na koji su mi stiskali ruku i po onome što su govorili mogla sam zaključiti da su počeli shvaćati. Bila sam iskrena prema njima i sada su znali kako stvari stoje. Sve će odsad biti bolje…

Pogledala sam supruga koji je spavao pokraj mene i odjednom sam se vratila u stvarnost. Jan i ja vodili smo ljubav i bilo je predivno. On se ponekad još uvijek ponaša prema meni kao da sam posebno osjetljiva, ali znam da to čini samo zato što me voli.

Odlučila sam ispričati svoju priču zato što se nadam da bi mogla pomoći stotinama osoba koje prolaze kroz ono kroz što sam ja prošla. Istina je da je psihička bolest gora od mnogih drugih, ali može se izliječiti. Ja to dobro znam jer mi je uspjelo.