Upravo sam se užurbano spremala na posao kad sam izvlačeći donju majicu s police u ormaru nešto napipala pod prstima. Zavukla sam ruku dublje i izvadila mali crni zamotuljak.
- Što je ovo? – promrmljala sam, začuđeno ogledavajući u ruci neobičan predmet. Radilo se o komadiću crnog platna, pažljivo presavijenom i s nekoliko uboda iglom oblikovanom u vrećicu. Ja sam ponekad znala staviti pokoji sapun ili mirisnu vrećicu lavande među svoje rublje, ali ovako nešto…
- Jesi li gotova? – začula sam glas moga muža. – Hajde, požuri, zakasnit ćemo!
Branimir i ja svakog smo jutra putovali zajedno na posao. Kako smo bili svježe vjenčani par, uživali smo u svakom trenutku provedenom zajedno, pa tako i u toj zajedničkoj vožnji.
- Stižem! – povikala sam i gurnula na brzinu mali zamotuljak u džep. Imala sam namjeru pokazati ga Branimiru u autu, ali kasnije sam potpuno na to zaboravila. Sjetila sam se zamotuljka tek poslije, kad sam u uredu ponovo gurnula ruku u džep. Prinijela sam ga bliže licu, razgledavajući ga pomno sa svih strana. Na kraju sam ga čak i ponjušila, no baš ništa nisam mogla zaključiti.
- Što ti je to? – upitala me kolegica Irena vidjevši da nešto vrtim među prstima.
- Nemam pojma. Nekakva zagonetka – nasmijala sam se i ispružila ruku s crnom platnenom vrećicom prema njoj. – Pronašla sam to jutros u svom ormaru. Valjda su mi mali zeleni bili u posjeti i ostavili mi poklon!
Inače vrckava Irena ovaj put nije reagirala na moju šalu. Ozbiljno se zagledala u zamotuljak, a kad sam joj ga htjela dati u ruku, izmaknula se.
- Hej, što ti je? – začuđeno sam je upitala. – Pa ne bojiš se valjda ovog? – ležerno sam podigla ruku u kojoj sam držala neidentificirani predmet.
- Ne znam… - promrmljala je. – Može biti svašta. Nije se za šaliti s takvim stvarima.
Irena je ponekad znala biti tako čudna! Što bi moglo biti do li bezvezan komad crnog platna, pomislila sam.
- A znaš li što je unutra? – upitala me nadižući se na stolcu kako bi sa sigurne daljine bolje promotrila misteriozni predmet.
- Ne, kako bih znala! No, mogu ga otvoriti, naravno – rekla sam i bez oklijevanja posegnula za uredskim škarama na stolu. Trenutak kasnije, platno je bilo razmotano, a ono što se u njemu nalazilo ostavilo je i Irenu i mene u čudu.
- Ipak je ono što sam i mislila! – dahnula je prestrašeno Irena, prekrivši rukom usta.
Na komadu crnog razmotanog platna pred našim očima se ukazao pramen kose, nekoliko odrezanih noktiju i još nekakav prah kojem je bilo nemoguće utvrditi podrijetlo.
- Magija! – nadodala je Irena vidjevši moj zbunjeni pogled. – Netko čarobira po tebi!
Prevrnula sam očima. Poznato mi je bilo Irenino praznovjerje. Uvijek kad bi srele dimnjačara, hvatala bi se za gumb, a kad bi nam mačka pretrčala preko puta, pljuckala bi. No ovaj njzien strah sada ipak sam smatrala pretjeranim.
- Ma daj, Irena, te priče o vradžbinama su za malu djecu! – rekla sam, praveći se pomalo važna svojom hladnokrvnošću. – Kako ti može nauditi ovako nešto? – s omalovažavanjem sam pogurnula rastvoreno platno na stolu.
- Nemoj to više dirati! – rekla je Irena uzbuđeno. – Primi to s papirnatom maramicom i baci u zahod da voda odnese.
Iako mi se činilo da radi preveliku dramu oko misterioznog zamotuljka, ipak je ostalo otvoreno pitanje: tko mi je mogao staviti tako nešto u ormar, i zašto?
- Pogledaj bolje! – taman kad sam se spremala primiti paketić maramicom, kako me uputila, zaustavila me. – Čiji su ovo nokti i kosa? Meni se kosa čini kao tvoja…
Smeđi uvojak mogao je biti bilo čiji, ali sad kad sam ga bolje promotrila, i sama sam uvidjela da bi mogao pripadati meni. Taj crvenkasti odsjaj na krajevima… Da, bio je moj!
- Vidiš? Rekla sam ti! I nokti su sigurno tvoji – zaključila je pobjedonosno, a onda se odmah odmakla korak od stola.
- Hajde, iznesi to što prije van iz sobe i baci! Uh! – mahala je rukom ispred lica kao da se hladi.
Namjeravala sam ispričati Branimiru anegdotu sa zamotuljkom, ali kad je popodne došao po mene, potpuno sam na to zaboravila.
- Jesam li ti nedostajao, medena? – šapnuo mi je na uho i poljubio me dok sam sjedala pored njega u auto.
- Naravno! Cijeli dan sam mislila samo na tebe!
Naša ljubav je, kao i kod svih svježe vjenčanih parova, bila u onoj fazi kad mladi ne mogu jedno bez drugoga.
- Nazvala me mama – rekao mi je usput dok smo stali na semaforu. – Skuhala je ručak. Veli da ćemo polizati prste!
- Da? Baš se veselim! Umirem od gladi. A što nam je fino pripremila?
- Fileke!
Istog trena mi se želudac okrenuo. Fileke? Pa to je bilo jedno od rijetkih jela koja nisam podnosila, i to je Branimirova mama znala.
- Što je? Nije ti dobro? – moj mi je muž dobacio kratak pogled.
- Ma ne, sve je u redu. Samo odjednom više nisam tako gladna…
Što sam mu trebala reći? Da imam osjećaj da me njegova mama ne voli? Da samo glumi kako me je rado primila u svoju kuću? Branimir je bio sin jedinac, izuzetno vezan uz svoju mamu, koja ga je sama othranila. Kako sam mu mogla reći išta protiv žene koju je toliko volio?
Ja sam pak od prvog trena znala da nikad nećemo moći biti prijateljice. Sjećam se kako mi se onoga dana kad smo se upoznale pred Branimirom ljubazno smješkala, a čim je on zamaknuo pete, svisoka rekla:
- Ah, vi ste dakle ta Maja o kojoj mi je Branimir pričao. Znate, on vam je pravi muški fakin. Samo su mu djevojke na pameti. Još nedavno je bio oduševljen nekom Tatjanom, a sad me već upoznaje s vama!
Kad smo stigli kući, otišla sam u spavaću sobu pod izlikom da me boli glava.
- Ali, morala bi nešto pojesti. Rekla si mi u autu da si gladna.
- Bila sam, ali me onda zaboljela glava i sad se moram najprije malo odmoriti – lagala sam, izbjegavajući pronicljiv pogled svoje svekrve.
Kad sam u idućih mjesec dana pronašla još četiri crna zamotuljka ugurana među moje stvari, ondje gdje je bilo za pretpostaviti da ih neću tako lako naći, i sama sam se zabrinula.
- Ti znaš da ja ne vjerujem u te stvari, ali ovo s tim zamotuljcima me stvarno uznemirava. Tko bi mi mogao podmetati tako nešto i zašto? – upitala sam Irenu, pokazujući joj svoje nove „trofeje“.
Moja kolegica je raskolačila oči.
- Pa što ti misliš, tko bi to mogao biti? – upitala me.
Nisam joj ni trebala odgovoriti na to pitanje. Obje smo dobro znale da pristup mojim stvarima imaju jedino Branimir i njegova mama. Budući da Branimir sigurno nije bio taj koji bi gurao nekakve zamotuljke, preostajala je jedino…
- Mislim da bi trebala otići do nekoga tko se bavi takvim stvarima. Moja je sestra bila kod neke žene koja joj je gledala u karte i bila je oduševljena njome. Rekla je da joj je sve vidjela, i prošlost i budućnost. Pa neka i tebi pogleda o čemu se ovdje radi.
Ovaj put se nisam pravila važnom pred Irenom i ismijavala njene riječi. Uzela sam zahvalno papirić s adresom koji mi je gurnula preko stola i pospremila ga u torbu. Odmah poslije posla namjeravala sam otići na navedenu adresu - zajedno sa crnim paketićima u torbi kao dokaznim materijalom.
Kad je radno vrijeme završilo, oprostila sam se od Irene, obećavši joj da ću joj odmah javiti kako je prošao sastanak s vidovnjakinjom. Potom je svaka od nas otišla na svoju stranu.
Na adresi koju mi je dala Irena, nalazila se srednje velika kuća, ali vrlo lijepa, s uredno uređenom okućnicom. Dakle, ako sam očekivala nešto poput kuće iz priče o Marici i Ivici, moja očekivanja nisu bila ispunjena.
- Vidim... – rekla je žena nasuprot mene nakon što je bacila karte na stol. Bila je mnogo mlađa nego što sam očekivala, zgodna i moderno odjevena. U svakom slučaju, daleko od predodžbe kakvu sam imala o takvim osobama.
- Nedavno ste se udali i imate vrlo skladan brak. Djece nemate, ali ćete ih uskoro imati. Vidim jednu ženu koja vas ne voli. Starija je, ali jako drži do sebe. Njegovana je i dotjeruje se. Snažno je povezana s vašim mužem. Mislim da bi se moglo raditi o njegovoj majci.
Ponovo je presložila karte, gledajući neko vrijeme šutke u njih.
- Ona smatra da ste joj preoteli sina i to vam nikako ne može oprostiti. Najveća želja joj je da se vas dvoje razvedete.
Znala sam da me moja svekrva ne voli, ali zar je bilo moguće da me toliko mrzila?
- Moguće je, sve je moguće – žena preko puta mene se nasmijala, kao da mi je pročitala misli. - Znam da se sada pitate govorim li vam istinu, ali za vaše dobro je bolje da mi povjerujete. Ta žena vam može nanijeti mnogo zla. Jeste li kad čuli za crnu magiju?
Crna magija!? Odjednom sam se prestrašila. Nisam znala mnogo o tome, ali nije mi zvučalo dobro. Žena koja mi je gledala u karte pogodila je inače sve o meni: kakva sam bila kao dijete, u kakvu sam osobu izrasla, koliko ozbiljnih ljubavi sam imala prije Branimira, kakav je moj odnos s mužem. Ako je sve to pogodila, zašto ne bi bila u pravu i za tu magiju?
- Kako to mislite, crna magija? - upitala sam je.
- Pa, gledajte, teško je to objasniti nekome tko o tome ništa ne zna. Reći ću vam samo da se radi o mračnim i vrlo moćnim silama.
- Mračne sile? - i dalje sam je gledala u čudu.
Par kao more modrih očiju prodorno se zagledao u mene.
- Kao što sam vam već rekla, teško ću vam to moći objasniti. Dovoljno će biti ako vam kažem da postoje dobre i loše sile. Negativni ljudi sa zlim željama pokreću loše sile. One mogu ponekad biti vrlo opasne. Ovi paketići koje ste pronašli dokaz su da je vaša svekrva krenula u akciju protiv vas.
I što sad? Sve i nije zvučalo tako nemoguće. Ali, kako se protiv toga boriti? I jesam li se uopće mogla boriti protiv nečeg tako imaginarnog?
Ne znam je li me odao moj prestrašen pogled, ili mi je žena doista pročitala misli, ali ponovo sam dobila odgovor na svoje neizrečeno pitanje.
- Da, možete i morate se boriti. Jedino tako ćete pobijediti zlo koje je usmjereno protiv vas. Jedino će vam čvrsta volja i vjera pomoći da sačuvate brak.
Toga dana, kad sam napustila kuću žene „koja sve vidi“, nisam bila sigurna ni u što. Istina, bila sam iznenađena količinom stvari koju je pogodila o meni, ali i dalje nisam bila sigurna može li to sve što mi je rekla biti istina.
Moje su se dileme raspršile jednoga dana kad sam bez kucanja ušla u sobu svoje svekrve. Htjela sam je nešto upitati, no ugledavši prizor pred sobom zastala sam kao ukopana. Sjedila je okrenuta leđima prema meni i nešto mrmljala, a na stoliću ispred nje nalazilo se nekoliko upaljenih svijeća i fotografija s Branimirovog i mog vjenčanja. U tom trenu sam znala da je vidovnjakinja bila u pravu: moja svekrva je zaista radila na tome da razdvoji mog muža i mene!
- Marijana – bojažljivo sam je zazvala. Čuvši moj glas, trgnula se kao oparena.
- To si ti! Zar ne znaš kucati? - rekla je brzo okrećući sliku na poleđinu.
- Moram razgovarati s vama - rekla sam i sjela pokraj nje. - Radi se o nečem vrlo važnom.
- Da, o čemu? – podigla je jednu obrvu.
- O vama. O svima nama, zapravo. Čula sam, saznala sam - neodlučno sam započela.
- Znam što smjerate - konačno sam izgovorila. - Znam da želite razdvojiti Branimira i mene. Zašto to radite?
- Što? Odakle ti ta glupost? - cinično se nasmijala.
- Oči mi je otvorila jedna vidovnjakinja, žena koja sve vidi.
- A, tako dakle! I ja nešto vidim. Vidim da si ti potpuno poludjela! Nemaš pametnijeg posla nego hodati oko nekakvih „proročica“. Samo reci to Branimiru, pa ćeš vidjeti kako će te ismijati.
Ipak, kad je spomenula Branimira u njenim se očima nazreo nemir.
Naravno da nisam ništa rekla svome mužu. Kako sam i mogla? Ionako mi ne bi povjerovao ni riječi. Ipak se radilo o optužbi nekakve neznanke protiv riječi žene koja ga je odgojila. Odlučila sam šutjeti, ali i biti na oprezu. A da je oprez bio potreban, pokazivala je naša situacija koja je iz dana u dan postajala sve gora. Pogotovo su financije, iako smo oboje imali redovita primanja, postale ozbiljan problem.
- Ne znam više kako dalje - rekao je jedan dan Branimir, nakon što je sate i sate prosjedio nad računima.
- Nisam siguran hoćemo li ovaj mjesec uspjeti podmiriti sve režije. Ovi krediti nas ubijaju, a i neprestano nam se nešto kvari i stvara nove troškove.
Gledala sam bespomoćno u njega, ne znajući što bih mu rekla. Bio je u pravu. Iz dana u dan nam je bivalo sve teže. Bilo mi je jasno da su vremena teška i da nikome nije lako, ali ponekad mi se činilo da je nama najteže. Pored svega, mi čak nismo imali ni djece koju smo toliko željeli. No, s druge strane, kako bismo ih u ovakvoj situaciji uopće uzdržavali?
- Pretprošli mjesec smo imali kvar na frižideru, prošli na televizoru, a sada na autu - nabrajao je Branimir na prste. - Nikako na zelenu granu! Jedna cijela plaća nam odlazi samo na popravke. Pa to je stvarno kao ukleto!
I jest ukleto, povikao je glas u meni, ali nisam to mogla naglas izreći. Toliko sam željela otvoreno razgovarati s Branimirom o onome što me mučilo, ali strah od njegovog prezira bio je jači.
- Što ti misliš o tome? Zašto samo šutiš? - Branimir me iznervirano gledao.
- Ja? Pa ne znam što bih rekla. Sve je to jako čudno. Mislim, toliki peh. No, ne može nas valjda dovijeka pratiti loša sreća.
Ili je mogla? Osjetila sam kako mi se pri samoj pomisli na takvu mogućnost grči želudac.
Te večeri nisam mogla dugo zaspati. Prevrćući se cijelu noć po krevetu, razmišljala sam kako stati na kraj toj nesretnoj situaciji. Pred jutro sam donijela čvrstu odluku: nešto se mora poduzeti - i to hitno!
Još istoga dana nazvala sam vidovnjakinju i dogovorila ponovni sastanak.
- Znala sam da ćemo se ponovo vidjeti - rekla je žena kad me ugledala na svojim vratima. - Prošli put niste potpuno vjerovali u ono što sam vam govorila, ali sada polako shvaćate da sam bila u pravu.
Govorila je smireno i samouvjereno.
- Drago mi je da ste došli - rekla je kad smo sjele za stol, a nakon toga je zašutjela. Rasprostrla je karte po stolu i šutke ih promatrala.
Tišina koja je zavladala u sobi bila mi je gotovo nepodnošljiva. Nervozno sam se nakašljala, ali žena je i dalje šutjela. Onda je konačno progovorila. Glas joj je bio ozbiljan.
- Vaša svekrva ne zna u što se upustila. Pokrenula je nešto o čemu zapravo nema pojma i čini mi se da bi joj stvari mogle izmaći kontroli.
Vidjevši moj zbunjen pogled, pokušala mi je pojasniti.
- Vidite, ovakve stvari su najopasnije za onoga tko ih radi. Ta silna mržnja prema vama mogla bi joj se vrlo lako obiti o glavu...
- Ne shvaćam – zatresla sam glavom. - Što je tu za nju opasno? Ona je svakim danom sve bolje, a mi sve gore. Nedavno je čak i Branimir izgovorio riječ „ukleto“. Ništa, ama baš ništa nam ne ide od ruke!
- Ne brinite - rekla je smireno. - Situacija će se izmijeniti. Kao prvo, morate se udaljiti od vaše svekrve kako biste prekinuli taj začarani krug.
- Ali, to je nemoguće - uzdahnula sam. - Branimir neće nikad na to pristati.
- Pokušajte. Budite strpljivi. Objasnite mu o čemu se radi.
No ja se nisam željela ni truditi. Unaprijed sam znala da mi ne bi povjerovao ni riječi. Osim pitanja kako nagovoriti Branimira na selidbu, postavljalo se i ono još važnije: kamo odseliti?
Moji roditelji su živjeli na selu, a u gradu sam imala samo sestru koja je sa svojom obitelji živjela u malom stančiću. Za prvu ruku smo mogli ostati kod nje. No, kako uvjeriti Branimira?
- Preseliti? K tvojoj sestri? Pa dobro, što je tebi? - Branimir me gledao kao da sam pala s kruške.
- Iz ovakve kućerine otići u dvosobni stančić? Pa to može samo budala!
- Ali, Branimire, to bi bilo samo privremeno.
- Ne dolazi u obzir! Ne namjeravam se ni po koju cijenu tiskati s tvojom sestrom u njezinom stanu. I, što ti je uopće došlo? Dosad smo tako lijepo živjeli. Zar si se posvađala s mojom mamom?
- Ne, nisam, ali jednostavno više ne mogu živjeti s njom pod istim krovom. Ne znam kako da ti to objasnim, naprosto ne mogu.
- E pa kad mi niti ti sama ne možeš objasniti - bespomoćno je digao ruke u zrak - kako očekuješ od mene da te shvatim?
Nisam znala što bih mu na to odgovorila. Zapravo, očekivala sam da će poštivati moju želju bez mnogo pitanja, ali tu sam se očito prevarila. Odjednom me preplavila ljutnja. Je li mi tako dokazivao svoju ljubav?
- Ako ti želiš ostati sa svojom mamicom, izvoli, ja odlazim. I to još danas! - rekla sam i okrenuvši se na peti odlučno otišla u spavaću sobu. Skinula sam kovčege s ormara i počela u njih trpati svoju garderobu. Nakon nekoliko trenutaka na vratima se pojavio Branimir.
- Ti to ozbiljno? - upitao me s nevjericom.
- Da. Najozbiljnije.
- Ali, ne shvaćam...
- Ni ne možeš shvatiti. Ovdje se događaju stvari koje ni ja ne shvaćam! Jedino u što sam sigurna je da moram što prije odavde pobjeći. Ideš li sa mnom ili ne?
- Ne - kratko je odgovorio.
Djelovao je slomljeno. Na njegovu se licu jasno ocrtavalo koliko ga je stajao ovaj odgovor, ali drukčiji mi očito nije mogao dati. Nije smogao hrabrosti iznevjeriti svoju majku koja je u njegovim očima bila svetica.
Te večeri, kad sam s dva kovčega stigla svojoj sestri, dugo sam i neutješno plakala. Uzalud su me ona i njena obitelj pokušavali umiriti. Moja je svekrva konačno uspjela u svom naumu. Uništila mi je brak i rastavila me od voljenog muža. Kako su mi dani bez Branimira koji su uslijedili postali nesnosni, odlučila sam još jednom posjetiti vidovnjakinju.
- Dobro ste postupili. Pogriješili ste jedino što mužu niste rekli svu istinu. Ali, vidjet ćete da će sve s vremenom doći na svoje.
Željela sam joj vjerovati, ali Branimir mi je užasno nedostajao. S njime bih se povremeno čula telefonom, no naši su razgovori bili kratki i nekako hladni. Umirala sam od tuge osjećajući da se sve više udaljavamo jedno od drugoga.
Jednog popodneva, dok sam se vraćala kući s posla, dogodilo mi se nešto što je unijelo potpuni preokret u moj život. Dok sam stajala ispred jednog izloga u gradu, netko me iznenada potapšao po ramenu. Okrenula sam se i ugledala svoju svekrvu! Nikad nije izgledala bolje. Upravo je blistala.
- Marijana! Vi? - zamucala sam zatečeno.
- Kako si, Majo?
- Izvrsno – usiljeno sam se nasmijala. Nisam željela da vidi koliko patim.
- Da? – Marijana se prigušeno nasmijala. - Znači, nisam u potpunosti uspjela.
Zgranuto sam zinula u nju. Zar je ona to otvoreno priznavala svoje neprijateljstvo?
- Vi, vi - osjećala sam kako mi pada mrak na oči. - Vještice jedna! - povikala sam ne obazirući se na prolaznike koji su se okretali prema nama.
Osmijeh na Marijaninom licu odjednom se zamrznuo i sad me strijeljala pogledom. Grubo me uhvatila pod ruku i odvukla u obližnji prolaz.
- Glupačo! Zar si zaista vjerovala da ću dozvoliti da moj sin provede život uz tebe? Običnu seljančicu? Ne podnosim te od prvog trena otkako sam te ugledala. Branimir je bio slijep kad nije vidio koliko si bezvrijedna i kako mu nisi par. Na sreću, konačno te se riješio. Konačno sam te uspjela odvojiti od njega.
Bolno sam kriknula istrgavši se iz njezinog stiska. Sada više nije bilo ni trunke sumnje. Sve što je rekla vidovnjakinja bila je istina: jedini cilj moje svekrve bio je uništiti me. Na trenutak sam zaklopila oči, a kad sam ih ponovo otvorila, Marijane više nije bilo. Nestala je isto tako iznenada kao što se i pojavila. Drhtala sam cijelim tijelom. Moja svekrva je bila pravo čudovište!
Kad me sestra ugledala na vratima, uplašeno mi je pritrčala.
- Što ti je, seko? Izgledaš kao da si vidjela duha.
- I jesam. Vjeruj mi, jesam!
Ispripovijedala sam joj što mi se dogodilo, a ona je s nevjericom odmahivala glavom.
- Moraš razgovarati s Branimirom. Ne možeš dopustiti da ti ta babuskara uništi život.
Znala sam da je moja sestra u pravu. Nešto se moralo poduzeti i zato sam još iste večeri nazvala Branimira.
- Moram s tobom razgovarati. Danas mi se dogodilo nešto nevjerojatno.
- Da? Što? - upitao me sa zanimanjem u glasu.
- Ne mogu o tome preko telefona. Molim te, daj da se nađemo večeras u onom našem kafiću. Može?
Branimir je smjesta pristao. Čak mi se činilo da se raduje što ćemo se konačno ponovo vidjeti. Ili sam to samo umišljala?
No, čim sam ga ugledala, znala sam da se nisam prevarila: Branimir se doista radovao našem susretu. Bio je lijepo odjeven, svježe obrijan i na licu mu je titrao sretan osmijeh. Kad me ugledao, u očima mu je sijevnula ona meni dobro poznata iskra.
- Lijepo te je ponovo vidjeti. Majo, ja...
- Čekaj, dopusti da ja prva kažem što imam - prekinula sam ga.
Polako i oprezno birajući riječi, ispripovijedala sam mu sve što me već dugo mučilo. Branimir me pažljivo slušao i nije me prekidao.
- A da ne bi pomislio kako sam sve to umislila, moram ti reći još i ovo. Jučer sam srela tvoju mamu u gradu i sve mi je otvoreno priznala. Rekla mi je da me od prvog dana ne podnosi, da nisam dovoljno dobra za tebe i da otkako smo zajedno ima samo jedan cilj: razdvojiti nas.
Sada kad sam konačno istresla iz sebe sve ono što me tako dugo tištalo, osjetila sam golemo olakšanje. Više čak nisam niti razbijala glavu time hoće li mi moj muž povjerovati.
- Vjerujem ti - rekao je iznenada, a ja sam od iznenađenja umalo pala sa stolca. - I ja sam puno o svemu razmišljao. Shvatio sam da sam bio nepravedan prema tebi. Uvijek sam stavljao mamu ispred tebe i nikada se nisam pitao kako je tebi. Nemaš pojma koliko si mi nedostajala...
Ispružio je ruku preko stola i blago dotakao moju. Tijelom su mi prošli žmarci.
- O, Branimire, ljubavi...
Već sljedeći tren našli smo se u čvrstom zagrljaju. Moj muž me grlio kao da me nikad više neće ispustiti iz svog naručja, a ja sam se prepustila trenutku sreće.
- I što ćemo sad? - upitala sam promuklim glasom kad smo se ponovo razdvojili.
- Razgovarat ću s mamom, a sutra ujutro krećem u potragu za stančićem. Nekako ćemo si ga već priuštiti.
Ponovo sam ga čvrsto zagrlila i poljubila. Osjećala sam se najsretnijom ženom na svijetu. Moj muž mi je dokazao svoju bezgraničnu ljubav: stavio je mene ispred svoje mame! Sada sam mogla biti mirna jer sam znala da nas nikakva – ni crna, ni bijela, niti ikakva druga magija nikad neće razdvojiti. Ljubav poput naše jednostavno je neuništiva! Ipak, tko zna kako bi sve završilo da smo ostali živjeti zajedno s Branimirovom mamom.