ISTINITA PRIČA: 'Tražila je savršenog oca djetetu i odabrala mog muža!'

U miru sam s prijateljicom ispijala kavu kad je u sobu poput furije nahrupila Ena.

- Ti si najgora mama na svijetu! Najgora! Kako možeš biti takva? Ako ti kažem da sve cure smiju ostati vani do jedan ujutro, zašto ti mene tjeraš da budem doma u jedanaest?

Moja šesnaestogodišnja kći stala je ispred mene ruku podbočenih o struk i prkosno isturene brade. Na njenom mladom čelu sad se urezala duboka bora, ona koja bi se uvijek pojavila kod Ene kad nečime ne bi bila zadovoljna.

- Već sam ti to sto puta rekla i nema više smisla da ti ponavljam. Ali, evo još jednom za tvoju informaciju: možda zato jer maloljetne osobe kao što si ti ne smiju bauljati gradom poslije jedanaest sati! Što kažeš na to?

Dok sam to govorila, osjećala sam kako mi puls ubrzano kuca. Ova razmažena balavica i opet me uspjela izbaciti iz takta. Zar se nije mogla suzdržati barem pred gostima? Istina, Irena je prije bila domaća u našoj kući nego li gost, ali svejedno mi nije bilo drago što prisustvuje Eninim tinejdžerskim ispadima.

- Ali, mi ne bi hodali sami gradom, to sam ti već rekla! U jedan bi Anitin tata došao automobilom po nas.

Dok je govorila, ja sam samo odmahivala glavom. Zašto li je ta mala morala biti tako tvrdoglava? Živce mi je popila tim svojim nagovaranjem i uvjeravanjem.

- Slušaj, Ena - rekla sam trudeći se zadržati smireni ton glasa. - Anita živi na skroz drugom kraju grada. Kakvog bi to imalo smisla da tebe njezin tata vozi doma?

Na trenutak sam zastala i zamislila se. Zar mi malo prije nije rekla da će ih u društvu biti šest cura? Kako su onda sve mogle stati u auto Anitinog tate!

- Pa druge će valjda ići tramvajem, ili taksijem, što ja znam!

Prevrnula sam očima i ispustila dugačak uzdah:

- Dobro. Možeš ostati do dvanaest, ali tata i ja dolazimo po tebe.

Kad je Ena demonstrativno napustila sobu, okrenula sam se prema prijateljici.

- Ma vidiš li ti kako se ja moram nervirati? Baš nju briga što je sutra radni dan i što joj se roditelji dižu u šest. Glavno da je po njenom!

- Blago tebi. Slatke su to muke - rekla je Irena duboko uzdahnuvši.

Pogledala sam je ispod oka i odmahnula rukom.

- Ah, ne znam!

Naravno da sam bila sretna što imam obitelj, ali ponekad sam imala osjećaj da ni Ireni baš ništa ne fali. Bez muža i djece, bila je slobodna poput ptice. Eto, ona se sad nije morala brinuti jer joj maloljetna kći želi ostati vani do kasnih sati, niti je morala u pola noći ići po nju u grad. Uostalom, kod nje se neprestano nešto događalo. Upravo mi je tog popodneva uz kavu prepričavala kako je bila na otvorenju nekakve zanimljive izložbe te kako za koji dan planira ići na neki spektakularni koncert o kojem je brujao cijeli grad.

Ja za takve stvari nisam imala vremena. A ni novca. Irena mi je znala reći: pa muž ti je doktor, kako to da si ne možeš priuštiti takve stvari? No, što je ona znala. Kao prvo, Damirova plaća i nije bila tako visoka kako je ona mislila, a kao drugo, imali smo mi brdo kredita koji su nas tjerali da i te kako pazimo na svaku kunu. Što je Irena znala o tome koliko novca treba za podizanje djeteta? Pogotovo takvog kakvo je Ena, prepunog želja i prohtjeva.

- Ma blago je tebi, blago! Imaš dijete, imaš muža, posao, lijepo živite. Što bi žena još mogla poželjeti?

Nisam joj htjela reći da je i ona sve to mogla imati da nije bila onako prgava. S Fabijanom, dečkom s kojim je prohodala u isto vrijeme kad i ja s Damirom, bila je u vezi pet godina. No, kad je on počeo spominjati djecu i brak, Irena je dala petama vjetra. Mnogo godina kasnije opravdavala se da je tada bila premlada za obitelj i da je željela najprije postići nešto u karijeri. Mogla sam to razumjeti, ali kako je sada mogla zavidjeti meni koja sam se u ime obitelji svega odrekla!

Na trenutak sam čak osjetila potrebu da joj to i kažem, ali onda sam se ponovno sažalila nad njom i umjesto toga rekla joj nešto stoto.

- A zašto si ti ne bi ispunila tu svoju veliku želju? Zašto ne bi postala majka bez muškarca u svom životu?

Bile su to riječi kojima sam, ni ne sluteći, zapečatila vlastitu sudbinu.

- Hej, ja sam! Mogu li doći do tebe na jednu brzinsku kavicu? Moram razgovarati s tobom o nečem jako važnom! - cvrkutao mi je Irenin glas iz slušalice.

Pogledom sam preletjela preko stana koji kao da je pogodila bomba. Zapravo sam toga popodneva namjeravala pospremati, ali nisam je mogla odbiti. Zvučala je tako uzbuđeno.

- Dobro, može - pristala sam. Što je na kraju krajeva bilo važnije: red u kući ili prijateljstvo?

- Hej, draga! - čim sam je ugledala, bilo mi je jasno da se moralo raditi o nečem izuzetnom. Irena se naime glasno smijala, živo gestikulirala rukama, a od ulaznih vrata do sobe me nebrojeno puta čvrsto zagrlila.

- Hajde, sad mi reci, čemu tolika radost? - upitala sam je znatiželjno kad smo sjele u dnevni boravak. Nisam mogla odvojiti pogleda od nje. Moja je prijateljica izgledala kao da je dobila na lutriji.

- Znaš ono što si mi rekla neki dan, da mogu imati to za čime toliko čeznem? Bila si u pravu! Već noćima ne spavam i razmišljam. Pa meni su četrdeset i dvije! Što još čekam? Princa na bijelom konju? Očito je da on neće doći. A ako jednog dana i dođe, za mene će tada biti prekasno, mislim za majčinstvo. Čini se da mi je ovo stvarno posljednji vlak!

Slušala sam Irenin monolog i klimala glavom. Sve što je rekla bila je istina. Ako joj je bila velika želja imati dijete, onda više nije imala vremena na bacanje. Ne sa četrdeset i dvije godine.

- Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna - rekla je Irena uzimajući moje ruke u svoje.

- Nije kao da dosad nisam bila svjesna svojih godina, ali tvoje su me riječi trgnule iz obamrlosti. Otvorile su mi oči. Moram uzeti sudbinu u svoje ruke i pretvoriti svoje snove u stvarnost!

- I? Kako to moja pametna prijateljica misli učiniti? - Irenino zarazno dobro raspoloženje sada je prešlo i na mene. Licem mi se razlio širok osmijeh i napeto sam iščekivala što će mi reći.

- Odlučila sam postati mama - bez muškarca u mom životu. Eto, to sam odlučila!

Shvaćajući koliko je velika ova njena odluka, ganuto sam je obgrlila rukom oko ramena i privukla u zagrljaj.

- Irena, draga, pa to je divna vijest!

U tako euforičnom raspoloženju nas je zatekao i moj muž kad se poslije posla vratio doma.

- Dođi k nama, imamo sjajne vijesti - pozvala sam ga užurbanim mahanjem ruke. - Irena će postati mama!

Damirove oči su se na trenutak raširile u čudu, a onda je pljesnuo rukama i smjesta zaključio kako to treba proslaviti.

- Onda? Koliko dugo si trudna? - upitao ju je u maniri pravog liječnika kad se vratio s bocom vina u jednoj i čašama u drugoj ruci.

- Ma što ti je! - lupnula sam ga po ramenu prasnuvši ponovno u smijeh. - Tko je rekao da je trudna? Rekle smo ti samo da će postati mama!

Na trenutak je Damir djelovao krajnje zbunjeno, a onda zatresao glavom.

- A jesam šašav… Oprosti, pa zaboravio sam da za trudnoću trebaš imati partnera a ti si još uvijek slobodna ko ptičica - potapšao je Irenu prijateljski po ramenu.

- Nego, kako to da si se odlučila na posvojenje? Nisi li jednom rekla da takva opcija ne dolazi u obzir? - zanimao se dalje dok je polako otvarao bocu.

- I ne dolazi - rekla je trepćući koketno svojim velikim plavim očima.

Na njene riječi Damir i ja smo se samo nijemo pogledali. Ako nije imala partnera koji bi joj napravio dijete, i ako nije željela posvojiti dijete, kako je mislila postati mama?

- A jeste smiješni vas dvoje! - naša zbunjenost Irenu je očito zabavljala.

- Ne čudi me što vas Ena naziva najstaromodnijim roditeljima na svijetu! - glasno se nasmijala, zabacujući glavu unatrag.

Njene su me riječi malo pecnule, no budući da je Irena bila moja najbolja prijateljica nisam joj ih uzela za zlo. Predugo smo se poznavale da bih joj zamjerila takvu opasku.

- Što je? Još niste dokučili kako ću doći do djeteta? Hajde, napregnite malo moždane vijuge!

- Pa što se tu ima razmišljati - Damir je sada zvučao uvrijeđeno. - Koja još opcija preostaje nego umjetna oplodnja!

- Umjetna oplodnja? - ponovila je Irena uhvativši se palcem i kažiprstom za bradu kao da razmišlja.

- Hm, nije ni to loša ideja, no moram priznati da sam na umu imala nešto drugo.

Nekoliko trenutaka smo je gledali kako se vragolasto smješka, a onda sam ja uzviknula.

- Ma daj! Ne misliš valjda ono što ja mislim! Što namjeravaš? Zaustaviti prvog muškarca koji ti se svidi na cesti i zamoliti ga da ti napravi dijete?

- Više-manje upravo tako! - veselo je zaključila Irena i ponovo se razdragano nasmijala.

- Pa život je zapravo tako jednostavan, samo ga mi kompliciramo! - mudro je zaključila. - Uopće ne vidim zašto bi tako nešto bio problem. Sigurna sam da mi neće trebati niti tjedan dana da pronađem tatu za svoje dijete! Što je? Ne vjerujete mi? Pa nisam valjda toliko ružna da me ni jedan muškarac ne bi htio! Hajde, nemojte biti toliko pesimistični, molim vas! Vidjet ćete, uskoro ću tu pred vama paradirati s trbuhom do zuba!

Činilo mi se da je Irena u pravu. Život je zaista mogao biti puno jednostavniji nego što smo ga svi mi živjeli. Njena odluka da nasumce pronađe oca za svoje dijete ispočetka mi se činila neprihvatljivom, no već za nekoliko dana sam se privikla na nju. Zašto ne, razmišljala sam. Stvari su bile kristalno jasne: žena je više od ičega na svijetu željela dijete, a rješenja su hodala posvuda oko nje.

- Mogla se ipak odlučiti za umjetnu oplodnju - gunđao je Damir, kojem se Irenina zamisao činila krajnje vulgarnom.

- Zar ne bi bilo bolje obaviti to civilizirano, a ne kao u srednjem vijeku? Pa što ona misli, loviti muškarce po ulici i vrbovati ih da je oplode!

Damirova reakcija me zabavljala, no donekle sam ga mogla i shvatiti. Irena već odavno nije bila samo moja već i njegova prijateljica.

- Pusti je. Žena je punoljetna i valjda zna što radi - pokušavala sam ga umirit.

- „Valjda“ je ključna riječ - rekao je Damir i ustao od stola. Bilo je očito da nije imao volje nastaviti razgovor.

Dok je izlazio iz kuhinje, doviknula sam za njim:

- I ja sam, kao i ti, mišljenja da je odabrala najgluplji mogući način da dođe do djeteta, ali ako uspije pronaći nekoga koga će smatrati prikladnim, zašto da ne.

No, stvar očito nije bila baš tako jednostavna kako si je Irena to zamislila. Prošla su naime bila već tri mjeseca, a ona nije pronašla nikoga „prikladnog“.

- Znaš koliko sam očajna kad sam već pomišljala na onog blentavog Milu s kojim radim - priznala mi je jedan dan kad smo se našle kod nje na kavi.

- Znaš da se on uvijek mota oko mene i vjerojatno bi umro od sreće kad bih mu rekla da mi napravi dijete.

Zgroženo sam je pogledala. Mora da je zaista bila očajna, pomislila sam mršteći se. Znala sam naime dobro koliko nije podnosila kolegu o kojem je upravo govorila. Uvijek se sprdala s njime, čak tvrdila kako vjeruje da je pomalo retardiran. Zar je moguće da bi takav muškarac mogao zadovoljiti Irenine visoke kriterije za očinstvo?

- Ali što da radim? - upitala me s prizvukom očaja u glasu. - Već nekoliko mjeseci sam u „lovu“ na pravog muškarca, a tipovi koje pritom susrećem su sve jedan gori od drugoga! Evo, neki sam dan, primjerice, izašla na kavu s jednim Markom kojeg mi je preporučila sestrična. Rekla mi je kako je malo povučen, ali da je zato jako pametan i fin i zgodan. Ma nahvalila mi ga je toliko da sam pomislila kako idem na spoj s križancem Einsteina i Apolona!

- I? - nestrpljivo sam je upitala. - Kakav je bio?

- A što da ti kažem. Od svega onoga što mi je napričala, istina je bila jedino to da je bio povučen! Tip je sat vremena sjedio nasuprot mene poput fikusa i jedva da je prozborio pokoju riječ. Da sam mu rekla što kaže na to da odemo do mene da mi napravi dijete, vjerojatno bi se srušio sa stolca od šoka! - ljutito je zaključila slegnuvši ramenima.

To što mi je ispričala zvučalo je smiješno. No, s druge strane mogla sam shvatiti da takva situacija Ireni nije bila ni najmanje zabavna.

- Ma hajde, ne očajavaj - potapšala sam je po ruci koju je bezvoljno ispružila na stolu.

- Pronaći ćeš ti već onog pravog. Sigurna sam u to! Koliko sam shvatila, ti i ne tražiš tako mnogo od kandidata za oca: važno ti je samo da donekle dobro izgleda i da je pametan. Pa valjda još ima takvih muškaraca na svijetu, za Boga miloga!

Irena je na moje riječi samo nijemo zavrtjela glavom. Činila se vrlo obeshrabrenom.

- Hajde, glavu gore: otac tvog djeteta te čeka tu negdje iza ugla. Ti to još samo ne znaš!

Tijekom narednih tjedana rjeđe sam se viđala s Irenom. Osim gužve na poslu zbog jesenskog velesajma, imala sam pune ruke posla oko Ene koja je zbog nesretne ljubavi grdno popustila u školi. Kad mi se Irena jednom prilikom kratko požalila da se nije pomakla ni milimetra sa svojom potragom, iscrpljena vlastitim problemima s kćeri pomislila sam kako je možda i bolje tako. Je li Irena uopće svjesna u što se upuštala? Je li njoj jasno kakvu žrtvu roditeljstvo podrazumijeva? Je li ona zaista spremna uhvatiti se ukoštac sa svim onim problemima i brigama koje dijete sa sobom nosi, i to bez podrške partnera?

Ipak, ništa od toga joj nisam spomenula. Umjesto toga ponovno sam je pokušala utješiti.

- Sigurna sam da će uskoro odnekud izroniti onaj pravi! Vidjet ćeš!

I zaista, čudo se dogodilo! Otprilike mjesec dana kasnije, Irena me nazvala i po prvi put nakon dugo vremena zvučala sretno. Zapravo, bila je toliko uzbuđena da joj je glas podrhtavao.

- Trudna sam - rekla je izmjenjujući pri svakoj riječi smijeh i jecaje.

- Što? - zinula sam u nevjerici.

Potraga za djetetovim ocem trajala je toliko dugo da sam iskreno već počela sumnjati da će ju Irena ikada okončati.

- Dobro si me čula: trudna sam! Možeš li to zamisliti, Bruna? Postat ću mama!

Čvršće sam stisnula slušalicu u ruci, osjećajući kako me preplavljuje golema radost. Moja je prijateljica konačno trebala ostvariti ono za čime je već godinama bezuspješno čeznula. Budući da sam je zaista jako voljela, bilo mi je i više nego drago što će joj se san konačno ostvariti.

- Pa to su divne vijesti, draga! - rekla sam i osjetila kako mi je suza radosnica kliznula niz lice. Dok je Irenina trudnoća bila još samo u povojima, govorila mi je kako ću djetetu krsna kuma biti upravo ja. Sada je moje kumče bilo na putu.

- Nego, reci mi… - malo sam oklijevala s pitanjem - tko je sretni tata?

Na trenutak je na liniji zavladao muk.

- Ne znam - glas joj je odjednom poprimio čudan prizvuk.

- Na kraju sam se ipak odlučila za umjetnu oplodnju - kratko mi je pojasnila.

Sada sam zaista bila zatečena. Irena je uvijek nagašavala kako joj je nezamislivo začeti dijete iz epruvete, s nekime o kome praktički ništa ne zna.

No, tada još naravno nije znala kako je teško pronaći muškarca od krvi i mesa koji bi ispunjavao njene kriterije.

- Dobro si odlučila. Ne mogu ti reći koliko mi je drago zbog tebe! - rekla sam i klimnula žustro glavom kao da me Irena može vidjeti. - Jedva čekam da rodiš! Razmazit ću tvoje dijete kao što si i ti uvijek mazila moju Enu. Koliko mi je samo puta znala reći da je barem teta Irena moja mama, a ne ti! E pa sad ću ti vratiti milo za drago - šalila sam se razdragano.

- Može. Na sve pristajem! Samo kad je konačno stigao i taj dan! - uzdahnula je Irena uzdahom ispunjenim dubokom srećom i zadovoljstvom.

Irena je bila u drugom mjesecu trudnoće kad sam jedne večeri zapodjenula s Damirom razgovor o njoj.

- Da, naravno da je tako najbolje - složio se sa mnom kad sam spomenula umjetnu oplodnju. - Kod nas u bolnici to zaista vrhunski rade.

- Kod vas u bolnici? - zinula sam u čudu. Bilo je to prvi put da sam čula tako nešto. Irena mi je rekla da je oplodnja obavljena negdje u inozemstvu, a Damir je šutio kao zaliven.

Vidjevši da se zaletio, naglo je pocrvenio.

- Pa da, zar nisi znala da je inseminacija obavljena kod nas? - upitao me vidno zbunjen.

Skočila sam na noge kao oparena i počela hodati gore-dolje po sobi. Kako je to bilo moguće? Zašto mi je Irena lagala, a Damir prešućivao istinu? Što su još skrivali od mene?

- Gle, ne znam zašto ti nije rekla da je bila u mojoj bolnici - slegnuo je ramenima, uporno okrećući glavu u stranu.

- Ne znam ni ja, Damire. Ne znam ni zašto mi je lagala za inozemstvo, a još manje znam zašto mi ti nisi ništa rekao!

Srce mi je divlje tuklo i odjednom sam imala užasno loš predosjećaj. Što se to zapravo događalo iza mojih leđa?

Damir me pokušavao uvjeriti da se radi o običnom nesporazumu i da ne postoji baš nikakav razlog za takvu dramu, no moj mi je instinkt govorio nešto sasvim drugo.

- Slušaj, ako je to obavila kod tebe u bolnici, onda ti vjerojatno znaš i tko je donator sjemena.

- Ma ne znam, kako bih znao! Ti si skroz luda! - branio se, no crvenilo na njegovim obrazima jasno mi je pokazivalo da laže.

A onda, odjednom, sasvim iznenada, kroz glavu mi je prošla misao koja je zaparala mojim mozgom poput bljeska munje. On je bio otac Ireninom djetetu! Sve te laži, to njeno čudno ponašanje kad bi se spomenula umjetna oplodnja, njegova šutnja i crvenjenje, to je moralo biti to!

- Isuse, Damire, to si bio ti. Ti si joj napravio dijete!

Kad mu je cijela glava poprimila purpurnu boju, znala sam da sam otkrila strašnu istinu.

- Kako si mogao? - jecala sam zarivši lice u dlanove. Nisam ga više mogla gledati. Kako su mi to mogli napraviti? Zabiti mi nož u leđa. Moj muž i moja najbolja prijateljica!

Tjedan dana sam živjela kod mojih roditelja s Enom, koja je spremno pošla sa mnom, iako nije imala pojma koji je razlog svađe između njenog oca i mene, kad mi je u posjet došla Irena.

- Kako se uopće usuđuješ doći na oči nakon svega? - rekla sam joj ispod glasa kad smo u sobi ostale same.

- Bruna, saslušaj me, molim te - sklapala je ruke preda mnom. Nisam je željela ni slušati ni gledati, no ona se nije dala smesti.

- Znam da nisam to smjela učiniti bez tvog pristanka. I Damira sam uvukla u sve to, zavjetujući ga našim dugogodišnjim prijateljstvom. Preklinjala sam ga da mi učini tu uslugu i da ti ništa ne kaže. „Ako Bruna ne zna, neće joj ni smetati, i svi ćemo biti sretni i zadovoljni“, tako sam mu rekla.

- Ma o čemu ti to pričaš? - gledala sam je s nevjericom. Kako je mislila da može opravdati svoj neoprostiv čin u mojim očima?

- Pa ti si me, ženo, prevarila s mojim mužem!

- Bruna, nemoj tako govoriti. Ta nije kao da sam spavala s Damirom, pobogu! Samo mi je…

- Samo ti je napravio dijete! - vrisnula sam na rubu histerije. Odjednom mi više nije bilo važno hoće li netko saznati strahotu koju sam doživjela.

- Slušaj ti, lažljivice! - prosiktala sam ponovno ispod glasa. - Je li tebi jasno da si sve upropastila? Da će tvoje dijete biti polubrat ili polusestra mojoj Eni, da će moj muž biti njegov otac, a da ću ja… - ovdje mi se glas prelomio.

- Sigurna sam da ćeš uvijek vagati koliko Damir pruža našem djetetu, a koliko tvom i boriti se za njegova prava!

- Kunem ti se da nisam tako razmišljala! Nikad nisam ni pomislila tražiti bilo što od Damira. Htjela sam samo biti sigurna da će moje dijete dobiti gene od normalnog, dragog i pametnog muškarca, i to je sve!

- I ti mi želi reći da je moj muž jedini takav muškarac na cijelom svijetu? - upitala sam je kriveći usnice u posprdnu grimasu.

- Sigurno da nije, ali ja više nisam imala strpljenja za daljnju potragu. Htjela sam dijete, i htjela sam ga odmah!

Irenina nestrpljivost bila mi je dobro poznata. Znala sam da je bila takva kad je birala odjeću ili cipele, no očito je bila takva i kad su bila u pitanju životno važna pitanja.

- Preklinjala sam Damira da mi učini tu uslugu i da radi svih nas šuti. Isprva se jako opirao zbog tebe, ali konačno je pristao. On kao zdravstveni radnik ipak gleda na sve to drukčije nego mi. Rekao mi je da je kao student na prvoj godini medicine donirao spermu i da zapravo i ne vidi zašto bi to bio problem.

Znala sam za to doniranje sperme, ali to je bilo nešto sasvim drugo. Anonimno doniranje nije se moglo usporediti s ovime što su mi njih dvoje priredili!

- Molim te, Bruna - sad su se Irenine oči ispunile suzama. Djelovala je duboko potresena.

- Nemoj da ti zbog mene glupače propadne brak. Znaš da Damir obožava samo tebe i Enu. Ona je njegovo jedino dijete. Ovo dijete - pritom je stavila ruku na svoj trbuh - bit će uvijek samo moje! Molim te, nemoj odbaciti ni mene. Ti i Damir ste mi više od prijatelja, poput rođene braće ste mi! Priznajem, nisam razmišljala o mogućim posljedicama, ali nisam imala nikakvih loših primisli. Vjeruj mi, nisam te željela iznevjeriti, niti prevariti!

Slušala sam je što mi je govorila i odjednom sam znala da mi govori istinu. Preda mnom su sada bile dvije opcije: uništiti brak i dugogodišnje prijateljstvo i zakinuti Enu za normalno djetinjstvo ili…

Kad sam bolje promislila, život je ipak mogao biti mnogo jednostavniji od toga. Trebalo ga je samo znati ne komplicirati.

- I? Kako će se onda zvati moje kumče? - upitala sam Irenu, koja mi se gotovo istog trenutk a uz vrisak oduševljenja bacila oko vrata.