ISTINITA PRIČA: 'Zaljubio sam se vozeći taksi, no ona je bila u zabranjenoj vezi s oženjenim muškarcem!'

Toga sam dana bezvoljno stajao uz automobil okićen reklamama, na parkirnom mjestu ispred željezničkog kolodvora predviđenom za taksije. Nisam baš volio svoj trenutni posao, niti sam u njemu nalazio ispunjenje, ali u dane poput ovih posljednjih, koji su se bezlično cijedili jedan za drugim jer je posla bilo razočaravajuće malo, pomišljao sam kako bih nešto vrlo ozbiljno trebao poduzeti u vezi svog života.

Posao taksista nije ni približno uzbudljiv i zanimljiv kako to prikazuju neki američki filmovi. Možda je u današnje vrijeme pomalo opasan, ali i to vrlo rijetko. Ta ne baš izazovana poslovna karijera pretvara se, međutim, u pravo mučenje u onim danima ili razdobljima u godini koja predstavljaju mrtvu sezonu, u ono vrijeme kada su turisti prava rijetkost jer je ljeto završilo, a predbožićno uzbuđenje se još ni ne nazire, kada se kongresi i simpoziji održavaju u toplijim južnim krajevima, a radni tjedan sprječava alkoholom podgrijanu gradsku mladež da taksi usluge potraži u sitne noćne sate pri povratku iz nekog kluba u kojem su zamalo oglušili od preglasne glazbe.

Tada satima stojimo beznadno naslonjeni na svoja vozila, nas nekolicina, i pokušavamo razgovarati. Zapravo mojim kolegama to i ne ide tako loše - prepričavaju tračeve, razglabaju o jučerašnjim vijestima, smiju se lošim vicevima, kukaju zbog krize i rupe u novčanicima koja je zbog nje sve šira te komentiraju prolaznike, posebno prolaznice. Meni su takvi razgovori dosadni i u njima sudjelujem samo zato da ne bih bio proglašen čudakom, mada se pribojavam da sam tu etiketu ipak već dobio.

Kada sam kao zaneseni maturant gimnazije odlučio upisati studij filozofije, moji su se roditelji poprilično zabrinuli. S razlogom, pokazalo se. Ali ja sam bio uvjeren da je sposobnost sustavnog, organiziranog i dubokog razmišljanja kakvu pruža filozofija osnov za uspjeh u životu u bilo kojem području, doslovce svakom koje čovjek poželi. Trudio sam se u to nekako uvjeriti i roditelje, ali oni su se samo, protiv vlastite volje, pomirili s mojom žarkom željom i čvrstom odlukom. Naravno da su bili ponosni na moje studentske uspjehe, posebno na dekanovu nagradu koja mi je na trenutak dala krila i uvjerila me da je preda mnom sjajna akademska karijera, ali sam se prizemljio prilično tvrdo već par dana nakon što mi se u rukama našla željena diploma.

Predivni dani studiranja preko noći su se pretvorili u muku traženja posla koja je trajala dulje od godinu dana i uništila mi i posljednje tragove samopouzdanja i samopoštovanja koji su preostali iz onih ranijih, sretnih dana. Kad sam se napokon zaposlio kao vozač taksija, više mi nije padalo na pamet da taj posao smatram nečim što je ne samo vrlo udaljeno od mojih kvalifikacija, nego i daleko ispod njih. Umjesto toga bio sam zahvalan za priliku da sam zarađujem kruh svoj svagdašnji. Tješio sam se da je to posao koji će mi dopustiti da tijekom čekanja između vožnji čitam, da upoznajem brojne zanimljive ljude te da vožnju i njezin uvijek pomalo hipnotično zavodljiv ritam koristim za oblikovanje bistrih, dubokih i važnih ideja - za filozofiranje - što sam i dalje tvrdoglavo smatrao svojim životnim pozivom.

Tko zna, možda me posao taksista dodatno obogati pa se iz svega rodi i kakva kvalitetna knjiga koja bi me vinula u sam vrh intelektualne elite i učinila poželjnim gostom u kasnonoćnim televizijskim emisijama. Četiri godine kasnije još sam uvijek bio taksist, a filozofirao sam i razmišljao sve rjeđe, čak i o najobičnijim stvarima.

Sa samo dvadeset i sedam godina osjećao sam se staro, izdano i razočarano, ali su me ponos i želja da roditeljima do kraja ne slomim srce sprječavali da se beznađu potpuno prepustim, zbog čega sam uporno glumio da vjerujem u novo i bolje sutra koje samo što nije svanulo.

Tog tmurnog, dosadnog dana, u taksi sam primio svoju sudbinu, a da me na to nije upozorilo ništa osim blagog kratkog treperenja srca kada su se moj i njezin pogled susreli u retrovizoru. Prišla mi je s leđa upravo u trenutku kad sam razmišljao da bih mogao skoknuti u susjedni kafić na jednu jaku kratku kavu, sve u nadi da bi me njezin nektar prenuo iz malodušnosti u koju sam utonuo. Progovorila je tihim promuklim glasom i zatražila vožnju u dio grada u kojem su tijekom posljednjeg desetljeća niknule takozvane urbane vile koje su naselili ili mladi bračni parovi koji su se rastegnuli preko svojih financijskih mogućnosti ili uspješni samci. Od prtljage je imala samo jednu malu, otmjenu putnu torbu pa sam procijenio da se vraća s nekog kratkog poslovnog puta. A možda je upravo provela divlju noć s tajnim ljubavnikom, pomislio sam i žurno zauzdao svoju maštu koja je zaprijetila da bi se u hipu mogla oteti kontroli.

Dok je ulazila u taksi, nakratko sam je promotrio. Bila je sitna, uspravnog držanja i vrlo lijepa, a plava kosa nevjerojatne nordijske nijanse, tako rijetke u ovim našim krajevima, toj je ljepoti davala aureolu nestvarnosti. Ubrzo sam shvatio da zavodnička promuklost njezinog glasa nema podrijetlo u genetskom nasljeđu, nego u vrlo teškoj prehladi jer je vila sjevernjačkog izgleda na zadnjem sjedalu moga taksija gotovo bez prestanka šmrcala, kihala, kašljala i nemilice trošila papirnate maramice. Kad sam joj u retrovizoru pažljivije pogledao lijepo lice, primijetio sam da je vrlo blijeda te da joj tamni podočnjaci uokviruju oči koje su sjale poput zvijezda. Iako sam bio uvjeren da u tim krasnim zelenim očima i inače iskri sjaj, nešto mi je govorio da njegova snaga u tom trenutku potječe od povišene temperature pa sam se za svoju putnicu pomalo zabrinuo.

- Gospođice, jeste li dobro? Želite li možda da vas odvedem liječniku?

Kihnula je, šrmcnula i napokon mi uspjela odgovoriti, čak se i slabašno nasmiješiti:

- Hvala što brinete, ali ne treba. Ovo je samo obična prehlada, posljedica škrtosti mojega šef,a koji je htio uštedjeti koju stotinu kuna, zbog čega sam bila smještena u jeftin hotel u kojem grijanje nije radilo.

Aha, ipak je to bio poslovni put, pomislio zadovoljno dok sam zaustavljao taksi na traženoj adresi u mirnoj ulici, pred jednom u nizu manjih stambenih zgrada. Moja je putnica počela prekapati po torbici, nešto je gunđala, a zatim podignula glavu i rekla glasom ispunjenim tjeskobom:

- Čini se da nemam gotovine. Sasvim sam zaboravila da moram do bankomata. Možete li, molim vas, pričekati da vidim imam li u stanu nešto novca.

Primijetio sam da joj je bolesničko bljedilo ustuknulo pred rumenilom izazvanim neugodnošću u kojoj se našla pa sam je susretljivo počeo uvjeravati da mi nije nikakav problem pričekati koji trenutak. Nakon gotovo punih petnaest minuta ugledao sam ju kako mi prilazi, rumenija nego ranije.

- Zaista mi je silno neugodno i jako se ispričavam, ali u kući nisam našla ni kune. Možete li me, molim vas, odvesti do prvoga bankomata ili banke - izbjegavala je moj pogled, ali sam mogao primijetiti da je jako ljuta na sebe te sam zaključio da se radi o osobi koja nije navikla na situacije u kojima nema kontrolu.

- Ne dolazi u obzir - progovorio je kavalir u meni. - Bolesni ste i hitno vam trebaju topla kupka, vruć čaj i udoban krevet. Evo, dat ću vam svoju vizitku pa me nazovite kad prizdravite. Nije baš uobičajeno, ali odobravam vam plaćanje s odgodom. Ako treba, i na rate.

Uspio sam je nasmijati, što me ohrabrilo pa sam joj na poleđini službene vizitke napisao broj svog osobnog mobitela, radostan što mi je slučajnost pružila priliku da s njom na neki način ostanem povezan.

Narednih gotovo deset dana od nje nije bilo ni glasa pa sam, i protiv vlastite volje, počeo sumnjati da je cijelu scenu odglumila samo kako bi me prevarila za stotinjak kuna. Je li moguće da sam je tako pogrešno procijenio?

Zatim bih se zabrinuo. Možda to nije bila samo naporna, ali u osnovi bezazlena prehlada. Možda se, blijeda i smršavljela, polako oporavlja u nekoj bolnici?

Nagađanja je prekinuo poziv u petak poslije podne. Čudno, ali odmah sam znao da je to ona, mada sam joj glas, i to iskvaren promuklošću, prije toga čuo samo jednom:

- Lara je, ona vaša dužnica koja vam je neki dan šmrcala i kihala u taksiju. Žao mi je što se dosad nisam javila, ali prehlada me zakovala za krevet, a čim sam malo došla k sebi, šef me ponovno poslao na put. Ali sad sam ovdje i spremna sam vratiti dug s kamatama. I trebam vašu uslugu. Večeras moja prijateljica slavi djevojačku večer pa bi nama curama trebao prijevoz jer bismo željele da ne moramo brojati čaše i promile. Radite li večeras?

Ne, prema rasporedu nisam trebao raditi te večeri, a nisam bio ni vlasnik taksija kojega sam vozio, nego samo najobičniji vozač. Ali ovu priliku nisam namjeravao propustiti, a bio sam siguran da Franko, moj sredovječni, brkati, trbušasti kolega neće imati baš ništa protiv da mi prepusti noćnu smjenu.

Po Laru sam došao točno u vrijeme koje smo dogovorili. Parkirao sam pred ulazom, izašao iz taksija i pozvonio na zvonce uz koje je pisalo njezino ime. Interfon je kratko zakrčao i njezin mi je glas, koji je zvučao kao da stiže iz velike daljine, rekao da odmah dolazi.

Njezina pojava oduzela mi je dah. Sada kad nije bila ni bolesna ni umorna od puta, nego pomno dotjerana za večernji izlazak i dobro raspoložena, nije bilo ničega što bi potamnilo sjaj njezine ljepote. Dok sam joj pridržavao vrata taksija, obavio me slatki miris parfema, a njezina je ruka na trenutak slučajno dotaknula moju. Bilo je to dovoljno da shvatim da sam se zaljubio snažno i bespovratno, a zbog te su mi spoznaje klecnula koljena i srce zakucalo dvostruko brže. Morao sam smiriti uzdrhtale ruke i pokušati razbistriti glavu kako nas ne bih ugrozio u gustom i pomalo divljem prometu kakav se odvija noćnim gradskim ulicama petkom.

Cijele sam je večeri promatrao u retrovizoru, najprije samu, kako popravlja šminku i nakratko se zamišljeno zagledava u prizore kraj kojih smo prolazili, a zatim kako se u društvu svojih dvaju prijateljica veselo smijulji i došaptava na način koji odaje bliskost dugogodišnjeg prijateljstva. Djevojke su noć započele večerom u zgodnoj pizzeriji u starom dijelu grada, zatim su se prebacile u te sezone osobito popularan kafić da bi naposljetku završile u noćnom klubu iz kojega su izašle zajapurene i sjajnih očiju tek u sitne noćne sate, gotovo pred samo jutro. Ja sam ih čekao, parkirajući najbliže što sam mogao, praveći se da čitam, a zapravo nestrpljivo očekujući da ugledam bljesak Larine svijetle kose.

Kada je ta duga noć ipak završila, a Lara se od mene oprostila nakon što sam ju dovezao kući, potonuo sam u mračno raspoloženje jer mi je iskliznula iz vidokruga i života, a da ju nisam ni pokušao zaustaviti.

Tijekom vikenda teškom sam se mukom svladavao kako joj ne bih pozvonio na vrata i sasuo pred nju sve nijanse osjećaja koji su se rasplamsali u mom srcu, ali novi radni tjedan donio mi je nenadanu radost kada sam na zaslonu mobitela koji je uporno zvonio, a kojeg sam onako neraspoložen želio ignorirati, ugledao njezin broj.

- Vedrane, trebam tvoju pomoć - rastopio sam se od miline njezinog glasa i jer mi se obratila tako prisno.

Automobil joj tog jutra nije htio upaliti, a ako uskoro ne krene, zakasnit će na posao, što bi njezin sadistički šef jedva dočekao kao argument za novu seriju zlostavljanja. U glasu joj se osjećala uznemirenost, gotovo panika, pa sam sudbini zahvaljivao što mi se pružila prilika da odigram ulogu spasitelja, budući da mi je upravo tekla jutarnja smjena. Srećom, jer nisam imao vlastitog automobila, pa me zebnja obuzimala već i na samu pomisao na sramotnu situaciju u kojoj bih joj morao objašnjavati da, eto, mora potražiti nekoga drugog da joj pomogne.

Lara je izgledala drukčije, ali predivno. Kosa joj je bila utegnuta u konjski rep, lice pomno našminkano, a stroga i elegantna odjeća i cipele podcrtavali su dojam pribranosti i profesionalnosti. Jedino što je odudaralo od te ozbiljne strogosti bio je osmijeh koji mi je podarila.

- Ovo sad već postaje pomalo neobično, zar ne? Gotovo kao da si moj privatni vozač. Ili još više od toga, skoro bih se mogla zakleti da postajemo prijatelji - u potvrdu ovim svojim riječima sjela je na suvozačko, a ne kao dosad na stražnje sjedalo, a ja sam zbog njezine blizine osjećao kako mi ruke lagano podrhtavaju.

Dobrim vijestima za mene toga dana još nije došao kraj jer me Lara ponovno nazvala predvečer i iznervirano objasnila da joj je automehaničar objasnio kako joj automobil neće biti u funkciji još najmanje mjesec dana jer se na nekakav dio motora kojeg treba zamijeniti čeka upravo toliko.

- Večeras imam dogovoren jedan sastanak u centru, a autobusne veze iz ovog dijela grada su očajne, pogotovo nakon osam sati navečer. Možeš li me voziti?

Naravno da mogu, vrisnuo sam u sebi, a naglas sam naoko smireno upitao u koje vrijeme trebam doći po nju. Čim smo završili razgovor, panično sam nazvao nekolicinu svojih kolega kako bih otkrio koji od njih bi mi bio spreman prepustiti smjenu.

- Vedrane, ti si rješenje za sve moje probleme! - uzviknula je Lara pružajući mi ruku na pozdrav.

Kamo lijepe sreće da je to istina, pomislio sam dok mi se ona smiješila sjedajući pored mene i izgledajući apsolutno zanosno.

- Možemo li nas dvoje sklopiti posao? Dok mi oni gulikože ne poprave auto, svakodnevno će mi trebati prijevoz na posao i natrag. Može li se to nekako srediti? - Lara je iznijela prijedlog koji me oduševio te sam joj brzo objasnio da je to podosta neuobičajeno, ali da sam siguran da je moj šef spreman učiniti sve kako bi ugodio stranci. Mogućnost da Laru svakodnevno viđam bacila me u zanos.

Ali taj je zanos brzo splasnuo, još iste večeri. Nakon što sam ju dovezao do ulaza u te jeseni jedno od najpopularnijih mjesta za izlaske, koje je bilo nešto između kafića, kluba i restorana, i koje je velikim ostakljenim površinama omogućavalo prolaznicima da vide što se unutra događa izazivajući u njima želju da uđu i pridruže se onima koji se ondje tako dobro zabavljaju, Lara mi je zahvalila i rekla da me te večeri više neće trebati. Ne imajući nikakvo pravo na to, ipak sam se osjetio iznevjerenim i ostavljenim. Rastužen i razočaran zurio sam kroz stakla u blještavu i čarobnu unutrašnjost kafića, prateći pogledom Laru, koja je prišla velikom središnjem šanku, nagnula se preko njega i strastveno poljubila visokog i neprimjereno zgodnog muškarca kojemu je taj šank očito bio radno mjesto.

Osjetio sam se onako kako se osjeća čovjek na kojeg iznenada izliju kabao ledene vode. I već sam se htio povući kao pretučeni pas, podvijenoga repa, kada mi je zazvonio tihi alarm sjećanja. Taj mi je ljepotan za šankom odnekud bio poznat. Ali, koliko god se trudio, nisam uspio prizvati nikakvu jasnu sliku, samo neodređen osjećaj prepoznavanja. Frustriran i duboko oneraspoložen, odradio sam ostatak noćne smjene, jedva čekajući da se srušim u krevet i premoren se izgubim u snovima.

Kad sam se sljedećeg jutra probudio, prva mi je misao bila jasno sjećanje na mjesto i vrijeme kada sam upoznao Larinog mladića. Bilo je to prošle godine, kada sam na ljetnoj terasi gradske kavane naletio na skupinu prijatelja i kolega iz fakultetskih dana. On mi je bio predstavljen kao muž jedne od kolegica s kojom baš i nisam bio osobito blizak, a koja je tada bila u visokom stupnju trudnoće. Ni njoj ni njemu sada se nisam mogao sjetiti imena, ali me to sjećanje istodobno i rastužilo i razveselilo. Dakle, oženjen je. Ili je bio oženjen? Lara mi nije izgledala kao osoba spremna na preuzimanje uloge ljubavnice oženjenog muškarca pa sam se i ražalostio i razljutio jer ju je taj lukavac uhvatio u svoju klopku, zbog koje će sigurno ostati slomljenoga srca. Ali ne bih bio čovjek da nisam osjetio i trunku radosti. Jer, njegova je tajna njegova slabost, a njezino razotkrivanje možda bi meni moglo otvoriti put do Larinog srca.

Odlučio sam ga pratiti, što baš i nije tako lak posao kako se naizgled može činiti. Srećom, Larin je ljubavnik imao prilično predvidivo kretanje pa sam već prvoga dana otkrio gdje mu je dom. Ostalo je bilo lako. Trebalo je samo svaki slobodan trenutak strpljivo potrošiti pred njegovom kućom, čekajući dokaz postojanja njegove mlade obitelji. Nisam razmišljao što će se dogoditi ako se taj dokaz u razumnom roku ne pojavi. Istodobno sam svakoga dana viđao Laru kad bih je vozio na posao i s posla. Gledajući je nasmiješenu i sretnu, sluteći da zbog njega s čežnjom očekuje vikend, nestrpljiva da se prepusti njegovim zagrljajima, osjećao sam kako se u meni za prevlast bore suosjećanje i otrov ljubomore. A bilo je tu i grizodušje jer sam ipak radio nešto što baš i nije sasvim u okvirima morala.

Svoju sam priliku napokon dočekao u nedjelju, koju sam od ranog jutra provodio skriven u mračnoj veži nasuprot ulaza u malu kuću s još manjim vrtom, za koju sam znao da je njegov dom. Danima promatrajući taj kućerak, već sam potvrdio svoje sumnje jer sam svakodnevno viđao onu svoju kolegicu s fakulteta, kojoj se i dalje nisam mogao sjetiti imena, kako kreće u duge šetnje gurajući dječja kolica. Ali nikad ih nisam vidio zajedno, a meni je trebao neoboriv dokaz, koji mi se napokon pružio tog nedjeljnog prijepodneva kad su zajedno krenuli u šetnju. Bio sam spreman i digitalni fotoaparat okinuo je niz snimaka na kojima su se vidjeli kako se drže ruku pod ruku dok on gura dječja kolica, a fotografije koje sam snimio kad su se vraćali bile su još jasnije - ona drži jednogodišnjeg dječaka u naručju, a njegova je desna ruka posjednički obgrlila njezina ramena.

Sutradan poslijepodne ušao sam u kafić i prišao velikom šanku izrađenom od sjajnog srebrnog materijala. Lijepi muškarac kojeg sam upravo planirao ucijeniti ljubazno mi se nasmiješio i upitao što želim popiti.

- Ništa. Samo sam vam donio ovo - preko šaka sam mu pružio nezatvorenu omotnicu.

Znatiželjno je podigao svoju savršenu obrvu, iz omotnice izvadio fotografije, na njih bacio kratak pogled pa me upitao, ne baš prijateljskim tonom:

- Što je ovo?

- Ostavite Laru. Smislite nekakav dobar razlog i ostavite je. Ako to ne učinite, pokazati ću joj ove fotografije - rekao sam to u jednom dahu, ni ne trepnuvši.

Muškarac s druge strane šanka na trenutak se zaledio, a zatim se prijeteći nagnuo prema meni i zarežao:

- Ne miješaj mi se u život ili ćeš požaliti.

Nekako sam na lice navukao osmijeh za koji sam vjerovao da je izazivački, značajno ga odmjerio i bez riječi otišao. Kad sam se našao na ulici, shvatio sam da sam obliven znojem i da svaka stanica u meni titra, ali nisam žalio. Lara nije zaslužila da se s njom tako okrutno poigrava.

Sljedećeg vikenda opet sam vozio Laru, namirisanu i dotjeranu, u zagrljaj njezinog sebičnog ljubavnika. Bilo je očito da ga se moje prijetnje nisu dojmile. Ostavivši Laru nevoljkoga srca ispred omraženog mi kafića, vratio sam se do njezine kuće i već pripremljenu omotnicu s fotografijama ubacio u njezin poštanski sandučić. Odbacio sam sve misli o posljedicama ovoga čina i otišao kući kako bih se utješio nekim starim filmom i pizzom.

Na moje iznenađenje, Lara me zazvala već rano sutradan. Zar je shvatila ili doznala da sam joj ja ostavio fotografije? Ali ne, radilo se o nečemu puno ljepšem.

- Vedrane, molim te, možeš li doći? Mislim, ne po mene. Ne treba mi vožnja. Treba mi razgovor - u glasu sam joj osjećao tugu i napetost.

- Stižem za pola sata - brzo sam odgovorio, radujući se što joj se automobil pokvario, što mi se zbog toga pružila prilika da ju svakodnevno viđam i što smo tijekom naših vožnji sitnim čavrljanjem istkali povjerenje i započeli prijateljstvo.

Lara je bila blijeda, s jasnim tragovima suza koje je prolila zbog onog bezvrijednog i nevjernog stvora. Posjela me u kuhinju za stol, poslužila vruću crnu kavu bez šećera i počela pripovijedati, isprva iskrzano, neodlučno, a zatim žestoko iz sebe istresajući emocije koje su se nakupile tijekom dvogodišnje veze s muškarcem koji ju je izdao.

- Osjećala sam da nešto nije u redu. Slutila sam to od samog početka, ali sam samu sebe uvjerila u ono što sam željela. Kakva glupača! - oči su joj iskrile od suspregnutih suza.

Dok je pred mene istresala dušu, grč u mom želucu postajao je sve jači. Osjećao sam kao da njezina bol, poniženje i razočaranje nekako idu na moju dušu, kao da im je izvor baš u meni. Nisam mogao podnijeti da joj budem rame za plakanje dok joj istodobno podlo tajim svoju ulogu u njenoj tužnoj priči pa sam iznenada progovorio:

- Ja sam sam snimio one fotografije.

Gledala me s nerazumijevanjem, a onda šapnula:

- Zašto?

Skupio sam hrabrost, pogledao je u oči i priznao:

- Zato što te želim zaštititi od svih prevaranata i lažljivaca ovoga svijeta. Zato što znam da si zaslužila bolje. Zato što sam zaljubljen u tebe.

Gledala me neko vrijeme bez riječi, a zatim joj se kroz tugu probio osmijeh, kao kad se kroz tmurne oblake probije zraka sunca. Bio je to osmijeh koji je nosio obećanja.