ISTINITA PRIČA: 'Zbog gubitka kilograma sam napredovala na poslu i konačno se zaljubila!'

Moja bivša prijateljica i bivša kolegica pogledala me čekajući da potpišem dokument koji je stavila preda me. Pažljivo sam ga pročitala, a zatim sam je upozorila na nepreciznosti u dijelu koji se odnosi na moguće troškove. Vidjela sam kako je s mržnjom stisnula oči. Grubo je uzela dokument s mog pisaćeg stola i procijedila da će se pobrinuti da se to odmah ispravi. Gledala sam je kako odlazi prema vratima. Sanela je bila bijesna jer ni u snu nije pomišljala da bih ja jednoga dana mogla postati njezina šefica.

Nekoć smo Sanela i ja bile kolegice i radile smo jedna do druge, za susjednim stolovima u velikom uredskom prostoru. Tijekom pauze za ručak zajedno s ostalim kolegicama pretresale smo najnovije tračeve i povjeravale se jedna drugoj uz automat za kavu.

Naravno, ja sam bila ta koja je slušala intimna "ispovijedanja". Štoviše, bila sam ih prisiljena slušati jer se nikako nisam uspijevala izvući i pobjeći od tih neprekidnih žalopojki kako na račun posljednjeg u nizu muškaraca s kojima je Sanela izlazila, tako i na račun njezine sestre koja je zarađivala više od nje (i to nezasluženo, kako je Sanela uvijek naglašavala) ili pak najbolje prijateljice koju je suprug varao.

Kad bih za vrijeme njezinih monologa pokušala ubaciti poneku rečenicu o svom životu, ona bi prekidala komunikaciju uz izgovor da se mora vratiti na posao ili obaviti hitan telefonski razgovor.

Ja sam uvijek bila samo neka vrsta rezerve, osoba koju su tolerirali samo zato što je znala slušati, koju su ostale kolegice gotovo samilosno prihvatile u društvo, i to u zamjenu za uslugu "slušanja" koja je sad već postala mojom obavezom.

Naravno, ništa i nitko me nije prisiljavao da se i dalje s njima družim, ali kome bih se drugome uopće mogla približiti i uspostaviti neki kontakt takva kakva sam bila? S dvadesetak suvišnih kilograma i gotovo patološkom stidljivošću zbog koje sam se uvijek skrivala iza tamne, bezoblične odjeće i najčešće gledala u pod.

Kad mi se Sanela jedno poslijepodne obratila pitavši me imam li malo sitniša za aparat za kavu, spremno sam joj dala novac. A kad me sutradan pozvala da s njom i još dvije kolegice, Lindom i Vedranom, u pauzi odem na ručak, pomislila sam da se događa čudo.

Od toga dana postala sam poput njihove sjene, barem u radno vrijeme - uvijek spremna da im učinim bilo kakvu uslugu, zamijenim ih na sastancima i izmišljam za njih isprike ili da ih pokrivam kad bi tijekom radnog vremena otišle u šoping.

Vraćajući se kući, u sebi sam ih nazivala svojim "prijateljicama" i s teškom mukom sam podnosila duge sate dosade i samoće dok ne bi došlo vrijeme da ponovo odem na posao, gdje sam se konačno mogla osjećati dijelom grupe, makar samo kao rame za plakanje.

Vikendi su mi bili noćna mora. Najčešće bih vlakom putovala gotovo šest sati do mojih roditelja, tamo bi me mama našopala hranom i saslušala moje izmišljene priče o fantastičnom i uzbudljivom životu koji vodim u gradu, u društvu svojih "prijateljica".

U ponedjeljak ujutro jedva sam čekala da dođe vrijeme pauze za ručak pa da s kolegicama izađem. Kroz njihove priče mogla sam se i ja, barem u svojoj mašti, osjećati kao jedna od njih, kao ona koja je izašla na večeru sa super zgodnim poslovnim čovjekom ili kao ona koja je do jutra plesala u disko klubu. Ili možda kao ona koja je cijeli vikend provela kod kuće vodeći ljubav sa svojim dečkom.

A zatim se jednoga dana za vrijeme pauze za ručak nešto dogodilo. Moje "prijateljice" nisu bile sa mnom jer je bilo vrijeme rasprodaja pa su otišle u potragu za odjećom i cipelama poznatih marki po super niskim cijenama. Mene, naravno, nisu pozvale, a ja sam im na tome bila zahvalna jer sam se jedan jedini put kad sam išla s njima osjećala neopisivo poniženo čekajući ih ispred kabine, spremna da otrčim po broj manju ili veću haljinu ili po jaknu druge boje, kao da sam njihova sluškinja.

I tako sam toga dana otišla u bistro u kojem smo inače ručale, sjela za stol u kutu i počela jesti sendvič koji sam naručila. A tada mi je prišao jedan mladić pitavši smije li sjesti za moj stol. Pomislila sam da su vjerojatno svi stolovi zauzeti te da mu se ne da jesti stojeći, no kad sam podigla glavu i pogledala oko sebe, shvatila sam da ima puno slobodnih mjesta te da je morao imati neki drugi razlog zašto je htio sjesti baš za moj stol.

Bila sam u iskušenju da mu kažem da ne smije sjesti tu jer očekujem nekoga. Bojala sam se da ću se blokirati zbog svoje uobičajene sramežljivosti, no naposljetku sam ipak skupila hrabrost i dopustila mu da sjedne.

Sjeo je i počeo jesti svoj omlet. Kad sam podigla pogled da malo proučim njegovo lice, shvatila sam da on cijelo vrijeme proučava mene. I, naravno, pocrvenjela sam…

- Oprosti - rekao je odmah - nisam htio biti nametljiv. Samo sam se htio uvjeriti da si ti ona ista djevojka koju svaki dan viđam kako ovdje ruča, uvijek u društvu istih djevojaka.

- Da, to sam ja - odgovorila sam - samo njih danas nema.

Bila sam uvjerena da želi informacije o nekoj od mojih prijateljica, s obzirom da njih nije bilo tu.

- Još bolje, barem mogu malo popričati s tobom.

Pogledala sam ga začuđeno. Želio je popričati baš sa mnom?

- Oprosti, znam da sam ponekad previše direktan pa mogu ljude dovesti u neugodnost. Stvar je samo u tome što već neko vrijeme želim porazgovarati s tobom pa nikako ne bih htio propustiti ovu priliku.

- Ali zašto ti je tako bitno razgovarati sa mnom? - pitala sam ga i dalje se čudeći.

- Zato što me jako podsjećaš na djevojku u koju sam se zaljubio prije nekoliko godina, još dok sam išao u školu, pa sam htio provjeriti jesi li to doista ti. Zoveš li se slučajno Roberta?

Ponovo sam pocrvenjela. Znači, zaista me poznavao! Ma, tko je bio taj tip?

- Da - odgovorila sam.

- I išla si u četvrtu gimnaziju?

- Da!

- Ja sam Josip, bio sam školska luda, zar me se ne sjećaš?

Kroz misli su mi prolazila sjećanja na školsko doba, uglavnom užasna, a među njima je iskrsnuo lik debeljuškastog mladića koji je uglavnom bio predmetom okrutnih šala ostalih mladića. Sjećala sam se i da je uvijek bio nasmijan, čak i onda kad su mu se rugali. No, kakve je veze taj debeli mladić imao s ovim muškarcem koji je sjedio nasuprot mene i bio izuzetno mršav i samouvjeren.

- Vjerojatno se pitaš kako sam se tako promijenio, zar ne? Ne brini, to me pitaju svi koji me vide nakon duljeg vremena.

- Zaista izgledaš kao posve druga osoba. Da mi nisi rekao tko si, ne bih te prepoznala - priznala sam.

- Da. No, nije bilo lako. Bio sam na jako restriktivnoj dijeti, provodio sate i sate u teretani, a podvrgnuo sam se i laserskoj operaciji očiju kako bih ispravio kratkovidnost. Sve zato što sam se zainatio da mogu biti drugačiji. Da, mislim da su to uglavnom faktori koji su doveli do mog sadašnjeg izgleda, iako je operacija očiju možda čak bila najvažnija.

- Nevjerojatno! Čestitam ti na tolikoj upornosti! - rekla sam ustavši.

- Ne, nemoj još ići, molim te! Nisam ti još sve rekao …

- Ali moram se vratiti na posao. Pauza za ručak mi je istekla.

- Možemo li se onda barem vidjeti sutra? Ovdje u isto vrijeme? - pitao me napeta izraza lica.

Pomislila sam da se dobro zabavlja na moj račun, ali i da bi mi se isplatilo otkriti zašto.

- Ja ovdje dolazim svaki dan i vjerojatno ću doći i sutra, no mislim da će sa mnom biti i moje prijateljice pa te mogu upoznati s njima ako želiš… - rekla sam tonom koji mu je trebao dati do znanja da znam pravi razlog njegova zanimanja za mene.

- Mene tvoje prijateljice uopće ne zanimaju, ja želim ponovo razgovarati samo s tobom! - odgovorio je.

Nisam mogla vjerovati, a i bojala sam se vjerovati u to. I tako sam ga samo kratko pozdravila i gotovo trčeći izašla iz bistroa. Do svog radnog stola stigla sam bez daha i, kad su se moje prijateljice vratile iz šopinga, nisam uopće obraćala pažnju na njihove priče o tome kakve su sve divne stvari kupile, vjerojatno se nadajući da će time izazvati moju zavist.

Provela sam to poslijepodne kao omamljena, razmišljajući o Josipu i o svemu što mi je rekao, o vremenu koje smo proveli u istoj školi, gledajući se iz prikrajka, ali da nikad nismo izmijenili jednu jedinu riječ.

Prvi put u ne znam koliko godina jedva sam čekala da se vratim kući i da ostavim iza sebe buku koju su stvarale moje brbljave prijateljice. Trebala sam mir i vrijeme da razmislim o prošlosti i o laskavim riječima koje mi je Josip uputio. Sjetila sam se brojnih epizoda za koje sam mislila da sam ih već bila zaboravila, u kojima smo se nas dvoje našli jedno pored drugoga, ali ni jedno od nas nije imalo hrabrosti da se obrati onome drugome, makar samo da pozdravi.

A sada mi on priznaje da je bio zaljubljen u mene! Nisam mogla vjerovati u to iz jednostavnog razloga što se nikad niti jedan mladić nije zaljubio u mene, niti je ikad prema meni pokazao poseban interes. Osim Denisa, koji je živio blizu vikendice u koju me moja obitelj tjerala da idem svakoga ljeta.

Denis i ja smo se zajedno igrali kad smo bili mali i on je volio biti u mom društvu. Stalno je dolazio po mene da se idemo igrati, a jednom prilikom mi je čak bio poklonio i prsten. Bio je to samo plastični dječji prsten, ali ja sam ga doživjela kao važan zalog ljubavi.

Kad sam navršila devet godina, Denisovi roditelji su prodali svoju vikendicu i tako smo se i nas dvoje razdvojili. Već iduće godine ja sam se udebljala čak deset kilograma i otad sam zauvijek ostala debela djevojčica koju su ostali vršnjaci izbjegavali. I sada bih trebala vjerovati da je Josip još uvijek zaljubljen u mene? Ma, to je ludost, pomislila sam.

Sutradan sam za vrijeme pauze otišla u bistro na ručak. Tog jutra sam se nastojala odjenuti posebno pažljivo, nekoliko se puta presvukavši pred ogledalom. I moram priznati da sam osjećala nemir zbog susreta s Josipom.

A što ako ne dođe? Što ako se samo zabavljao na moj račun? No, čim sam ušla u bistro, ugledala sam ga. Odmah mi je prišao i veselo me pozdravio, a ja sam primijetila kako nas moje prijateljice s nevjericom promatraju. Pristojno sam ih upoznala, no kad sam ponudila Josipu da nam se pridruži, on je odbio i zamolio me da s njim pođem za drugi stol.

Prihvatila sam i to, moram priznati s priličnim zadovoljstvom jer sam shvatila da prvi put moje prijateljice mene gledaju sa zavišću. Nakon početne nelagode počeli smo razgovarati o prošlim vremenima, o svemu što smo radili otkad smo završili srednju školu i o našim planovima za budućnost.

Josip je diplomirao ekonomiju i radio je za jednu međunarodnu tvrtku koja je imala sjedište u našem gradu. Ja sam priznala da sam, iako sam diplomirala jezike, uglavnom radila samo honorarne i slabo plaćene poslove sve dok nisam našla sadašnji posao koji je bio stalan i pristojno plaćen, ali nije imao veze s mojom profesijom.

- Pa zašto ne pokušaš učiniti nešto za svoju karijeru kad već imaš i diplomu i radno iskustvo?

- Ne volim se isticati - odgovorila sam. - To si vjerojatno i sam shvatio, a za napredovanje u karijeri moraš skretati pažnju na sebe.

- I ja sam tako mislio nekoć, a zatim sam zaključio da je vrijeme da vlastiti život uzmem u svoje ruke.

Razišli smo se nakon što smo se dogovorili da ćemo se ponovo naći idućeg ponedjeljka.

Kad sam se vratila u ured, prvi put su moje prijateljice počele mene ispitivati o tome što mi se događa, no ja sam umanjila važnost cijelog događaja: rekla sam da je Josip samo stari prijatelj i da smo samo malo popričali o školskim danima.

Ostatak dana provela sam razmišljajući o Josipu i o njegovim riječima: on je vjerovao da ja mogu učiniti sve što poželim samo kad bih nešto stvarno željela iz sveg srca.

Nikad o sebi nisam razmišljala na taj način: debela Roberta mogla je u najboljem slučaju uspješno preživljavati, a nikako postati protagonist u svom životu. Ipak, rečenica "uzeo sam život u svoje ruke" neprekidno mi se motala po glavi.

Sutradan je bila subota i prvi put me nije uhvatila jeza zbog nadolazećeg vikenda. Cijelu sam noć provela razmišljajući i zaključila da postoji barem jedna stvar koju mogu učiniti kako bih donekle promijenila svoju situaciju - otići na mjesto koje sam oduvijek smatrala zabranjenom zonom za sebe: u fitness centar.

Znala sam da je hrana samo način da popunim praznine u svom životu i oduvijek sam odbacivala pomisao da se upišem na fitness zato što sam se stidjela pokazati svoje tijelo pred drugima. Ali na taj sam način samu sebe zatvorila u začarani krug iz kojeg je svakim danom postajalo sve teže izaći. Tada sam pomislila na Josipa i njegovo vitko i privlačno tijelo te na njegov izgled u mladenačkoj dobi.

Ako je njemu uspjelo tako se promijeniti, zašto ne bi uspjelo i meni. Uostalom, sada sam imala i dodatni motiv: steći Josipovo poštovanje.

Potražila sam fitness centar u blizini svoga stana tako da mogu odlaziti tamo svaki dan poslije posla i od prvog trenutka sam ostala zatečena time koliko su moje predrasude i strahovi bili neutemeljeni.

Nekoliko minuta sam promatrala sat aerobike i s olakšanjem zaključila da su sve to normalne žene, od kojih su neke imale popriličan višak kilograma poput mene i činilo se da se zbog toga ne osjećaju nimalo neugodno: gibale su se u ritmu glazbe i činilo se da se jako dobro zabavljaju.

Nisam si dala vremena za razmišljanje već sam se odmah upisala i platila za iduća tri mjeseca tako da imam još jedan dobar razlog da ne izostajem. Zatim sam otišla kupiti trenirku i tenisice i tada sam se vratila kući. Obično bih za ručak skuhala nešto ukusno, iako sam bila sama, no toga dana sam se bez puno žaljenja odlučila samo za naglo pečeni odrezak i zdjelu salate.

Poslijepodne sam otišla na prvi sat aerobike: na kraju sam bila mrtva umorna i posve mokra od znoja, ali tuširanje me brzo vratilo u normalu, a nekoliko rečenica koje sam izmijenila s ostalim polaznicama dodatno mi je poboljšalo raspoloženje. Vratila sam se kući ponosna na sebe; prvi korak je bio učinjen!

Sutradan sam nakon doručka obula tenisice i otišla u šetnju. Kad sam naišla na lijepo uređen park, sjela sam na klupu i počela čitati knjigu koju sam ponijela. Vratila sam se kući u vrijeme ručka i prvo što sam učinila bilo je da potražim knjigu o dijetnoj prehrani koju sam bila davno kupila i nikad otvorila.

Listajući je sada, otkrila sam da u njoj ima mnogo recepata koji su djelovali zaista ukusno, iako su bili niskokalorični. Probala sam napraviti jedan od njih i ostala ugodno iznenađena kako je jelo bilo ukusno!

Naravno, ubrzo nakon ručka ponovo sam ogladnjela s obzirom na to da sam navikla jesti puno zasitniju hranu pa sam, kako bih skrenula misli s hrane, odlučila otići u kino. I dalje sam bila sama, i dalje sam imala dvadeset kilograma viška, no prvi put u životu osjetila sam da nešto činim za sebe i to me činilo zadovoljnom i ispunjenom.

Sutradan sam u pauzi otišla u svoj omiljeni bistro na ručak, s osmijehom na licu pri pomisli na to da ću ponovo vidjeti Josipa. Bila sam jako razočarana kad ga nisam vidjela. Isprva sam pomislila da samo malo kasni, no poslije sam shvatila da neće doći.

Nikad neću zaboraviti sažalne poglede koje su mi uputile moje "prijateljice" kad su i one primijetile moje uzaludno iščekivanje. Sanela si je čak dopustila i zlobno to prokomentirati:

- Pa, Roberta, nemoj to uzeti srcu, tako zgodan muškarac sigurno nema vremena susretati se sa svim ženama koje uzdišu za njim.

Pocrvenjela sam kao paprika i naručila najveći i najkaloričniji sendvič s jelovnika. Nešto kasnije, na povratku kući, sama pomisao na to da bih trebala otići na aerobiku me užasnula. Ne bi li mi bilo puno ugodnije zavaliti se na kauč pred televizorom, možda čak s velikom kutijom sladoleda za utjehu?

No, to je bio samo trenutak: postidjela sam se same sebe i svoje slabosti koja je godinama potkopavala svaki moj pokušaj i želju za promjenom. Ne činim to zbog Josipa, nego zbog sebe!

Zgrabila sam torbu s opremom i izašla.

Sljedećeg dana u bistrou u kojem sam ručala ponovo sam vidjela Josipa.

Prišao mi je čim sam ušla i odmah se počeo ispričavati.

- Oprosti, Roberta, ali jučer se nisam osjećao dobro i nisam otišao ni na posao, no nisam znao kako da ti to javim jer nemam tvoj broj telefona. Zašto ne bismo razmijenili brojeve telefona da se ovako nešto više ne ponovi?

Vjerovala sam mu, posebno nakon što sam uhvatila Sanelin otrovni pogled jer je vjerojatno bila sigurna da se Josip više neće pojaviti da bi se vidio sa mnom.

Zajedno smo ručali i ja sam mu ispričala kakav sam veliki korak poduzela u želji da napokon nešto promijenim u svom životu.

Pohvalio me zbog odluke koju sam donijela i rekao da je uvjeren da ću postići cilj koji sam si zadala, a zatim me pozvao na večeru još istog tog dana. Ostala sam kao skamenjena: ja sam ipak još uvijek bila debela i nije mi bilo jasno kako je uopće mogao željeti izaći sa mnom.

- Nešto nije u redu? - pitao je kad je vidio da ne odgovaram. - Imaš li već neki dogovor?

- Pa, da budem iskrena, imam - slagala sam. - Moram se naći s jednom prijateljicom, a to smo se dogovorile već odavno i ne mogu u posljednji trenutak otkazati.

- Naravno da ne, no nije važno, odgodit ćemo naš izlazak za neku drugu večer, može?

- Naravno! - rekla sam i dalje ne shvaćajući zašto inzistira na izlasku sa mnom.

Izložila sam se riziku da Josip zaista nestane iz mog života, to mi je bilo savršeno jasno, no jednostavno nisam mogla zamisliti da izađem na večeru s njim tako vitkim i privlačnim prije nego što i sama izgubim barem nekoliko kilograma. No, kakav izgovor ću izmisliti idući put ako me opet pozove?

Iduća dva dana nisam išla u bistro na ručak, objasnivši to kolegicama nagomilanim poslom u uredu i tako sam uspjela privremeno izbjeći Josipa. No, navečer drugoga dana on me nazvao. Rekao mi je da je pitao moje prijateljice za mene i da su mu one rekle da sam u gužvi s poslom.

- No, ja baš i nisam povjerovao u to objašnjenje - dodao je. - Ako ne želiš izaći sa mnom, možeš mi to otvoreno reći. Neću se uvrijediti.

- Ne, Josipe, uvjeravam te da želim izaći s tobom. Samo što….

- Što?

Mogla sam mu reći istinu, možda bi me i mogao shvatiti, no bilo me previše stid priznati tako nešto.

- Ništa, samo što sam zaista zatrpana poslom. Sjećaš li se našeg razgovora o napredovanju u karijeri? Pa, ja sam dobro razmislila o tome i odlučila pokušati se izboriti za viši položaj u tvrtki u kojoj radim.

Nekoliko trenutaka je šutio, a zatim je rekao:

- Drago mi je zbog tebe. Javi se kad budeš raspoložena…

Nakon toga prekinuo je vezu. Ustvari, nisam lagala. Zaista sam dobila volju da napredujem jer sam bila svjesna da imam sposobnosti za to. Odlučila sam raditi više i bolje nego prije i istaknuti se u svom poslu. Napokon sam u sebi osjetila da to mogu i jako sam željela pokušati dokazati za što sam sve sposobna.

Na trenutak sam sa žaljenjem pomislila na Josipa, ali sam zatim samu sebe uvjerila da sam donijela ispravnu odluku. Ionako se ne bih mogla ugodno osjećati uz njega sve dok se moje tijelo ne promijeni.

Promjena se počela događati, ali to je bio samo početak. Idućih mjeseci radikalno sam promijenila svoje navike: na posao sam dolazila prije svih, u pauzi za ručak za radnim stolom bih pojela samo salatu koju bih donijela od kuće, a nakon posla odlazila sam ravno na aerobiku.

Polako sam se navikla da za večeru kuham dijetna jela, iako sam se u prvim tjednima noću budila zbog grčeva od gladi. Polako su postale vidljive i prve promjene: hlače su počele plesati oko mene, košulje više nisu bile napete kao prije. Jednog jutra sam s oduševljenjem zaključila da moram potpuno obnoviti garderobu, no odlučila sam pričekati: još nisam stigla do željenog cilja.

Promijenilo se i moje ponašanje prema okolini: prestala sam biti uvijek na raspolaganju svojim "prijateljicama", a one su me sve rjeđe pozivale da im se pridružim za ručkom, s obzirom na to da više nisam pristajala na ulogu ramena za plakanje koju su mi bile dodijelile. Moj je hod postao puno sigurniji, podignute glave i smirenog pogleda.

To novo držanje i naporan rad dali su i prve rezultate: u upravi su mi odlučili dati unapređenje, na što sam bila vrlo ponosna.

Te večeri sam se vratila kući s osmijehom koji nisam mogla skinuti s lica i odlučila sam taj uspjeh sutradan proslaviti na svoj način - kupnjom nove odjeće.

Sve se odvijalo na najbolji mogući način, no navečer, kad bih legla, dugo bih budna ležala u krevetu bolno osjećajući svoju samoću. Josip se više nije javljao niti sam ga ja zvala i, iako sam s jedne strane znala da će biti tako, nisam mogla ne misliti na njegove nježne riječi i poglede koji su bili zagrijali moje srce.

Svako toliko sam razmišljala da ga potražim kad završim sa svojom promjenom, no poslije bih sama sebi rekla da sam glupa i odustala bih od te ideje.

Prošlo je još mnogo mjeseci, mjeseci aerobike, stroge dijete, teškog rada i samoće. Uoči Božića šef odjela mi je rekao da će, želim li, mjesto voditelja ureda za poslovne odnose biti moje. To je značilo da ću dobiti vlastitu sobu i da ću voditi odjel u kojem sam radila proteklih pet godina te da ću biti nadređena svojim bivšim prijateljicama, koje su mi se odavno prestale obraćati i samo su me gledale s nekom mješavinom zavisti i straha.

Odjednom sam se vratila u sadašnjost i pogledala za Sanelom koja je izašla iz mog ureda. Njezino nezadovoljstvo je bilo očito, ali meni to više nije značilo ništa.

Nekoliko dana kasnije bio je Božić koji sam provela kod svoje obitelji. Oni su bili zaprepašteni mojom transformacijom, a prije nego što sam otišla od njih, majka mi je rekla:

- Zaista si u formi, Roberta, izgledaš kao druga žena. No, jesi li sretna?

- Naravno - odgovorila sam užurbano.

Ona me šutke pogledala i zagrlila, a ja sam u njezinom zagrljaju briznula u plač. Poslije su me roditelji otpratili na željeznički kolodvor, a ja sam putem gledala kroz prozor ne primjećujući ništa. Da, bila sam mršava, ponosna i uspješna u poslu, ali i dalje sama.

Sada kad sam dobila vlastiti ured, trudila sam se dati sve od sebe kako bih šefu pokazala da nije pogriješio kad me unaprijedio. Radila sam više od ostalih, a na povratku kući odlazila na aerobiku jer sada više nisam mogla zamisliti dan bez vježbanja. Nisam mogla riskirati da se ponovo udebljam.

Spavala sam malo, a rano ujutro već sam bila u uredu. Jednog dana u ožujku, tijekom pauze za ručak, zadrijemala sam za svojim radnim stolom držeći glavu među rukama.

Probudio me nježan dodir po ramenu. Trgnula sam se i podigla glavu: Josip je stajao preda mnom i promatrao me.

- Što ti tu radiš? - pitala sam ga pospanim glasom i crvena u licu od nelagode.

- Došao sam te pitati smatraš li napokon da je tvoja metamorfoza gotova ili moram još čekati prije nego što mi dopustiš da te izvedem na večeru?

Nisam mogla a da se ne nasmiješim. Znači, sve je shvatio.

- I meni se to bilo dogodilo - dodao je kao da odgovara na moje neizgovoreno pitanje. - Za vrijeme mog razdoblja transformacije klonio sam se svih, između ostalog i zato što mi nije bilo jasno zašto uopće žele biti u mom društvu. Na kraju sam izgubio gotovo sve prijatelje i djevojku koja me dugo voljela onako debelog i nespretnog kakav sam bio. Shvatio sam da ni ti baš nikako nisi mogla vjerovati da želim biti s tobom onakvom kakva si bila prije.

- I sam si rekao da se to dogodilo i tebi, onda me možeš razumjeti - odgovorila sam i ne pokušavši opovrgnuti njegove riječi.

- U pravu si, ali sada valjda napokon možeš prihvatiti moj poziv za izlazak?

- Da, ali tek nakon aerobike! - odgovorila sam, na što smo oboje prasnuli u smijeh.

Još i danas, nakon mnogo godina, Josip i ja se često zajedno smijemo tom razdoblju. Više ni on ni ja ne idemo na fitness, ali puno šećemo s našim sinom i psom.

Josip i ja nismo više tako mršavi kao nekoć, i nismo više prvi koji stižu na posao ujutro i posljednji odlaze. No, sretni smo i uživamo u životu. Tek ponekad si dopustimo vruću čokoladu s kolačima. Uživamo u tome uz smijeh i bez kajanja.

Sretna sam što sam imala snage preuzeti život u svoje ruke i promijeniti se iz temelja, ali nikad nisam zaboravila užasan osjećaj usamljenosti koji me pratio u razdoblju promjene. Danas više nego o mršavljenju vodim računa o tome da ne izgubim prijatelje koje volim i koji vole mene takvu kakva jesam.