ISTINITA PRIČA: 'Zbog neoprezne vožnje izgubili smo našeg malog anđela!'

- Ma kakva kletva, prije sudbina - tješim supruga Danka i sebe praznim riječima uz jutarnju kavu. I nakon dvije godine od smrti kćerkice Tijane rane nisu zacijeljele.

- Možda i jest sudbina, ali ima nešto u tom broju sedam. Možda bi nam, da smo sedam godina mlađi, bilo malo lakše, iako je gubitak djeteta uvijek velika bol i tuga na srcu.

- Iako će nam naša Tijana uvijek nedostajati, život ide dalje - uzdahnula sam zamišljeno gledajući u njezinu sliku na regalu.

Iz dana u dan pitam se zašto je sve tako završilo, bi li bilo drukčije da smo drukčije isplanirali dan. I prisjećam se godina s mojim anđelom.

Imali smo sina i svim smo se silama trudili kako bih zatrudnjela još jednom. Godine su prolazile, nikako nam to nije polazilo za rukom i već sam se pomirila da više neću imati djece. Vinko je rastao i uz njega su nam dani doslovno letjeli kao sekunde. Sedam godina je brzo proletjelo, za koji će dan i njegov rođendan.

U posljednje vrijeme nisam se osjećala baš najbolje. No, to sam prepisivala pripremama za njegovu malu zabavu sa školskim prijateljima. Sama sam pekla tortu, pripremala tople sendviče, igre s kojima će se zabavljati. Puno mi je pomogao i suprug, no muško kao muško. Sve što brže pa kauč i daljinski u ruke i uživancija.

Toga je dana sve proteklo savršeno. Roditelji su djecu jedva uvukli u automobile koliko se nisu htjela prestati igrati s Vinkom i Vinkovim igračkama. Iznenađenje dana bio je klaun u kojeg se odjenuo susjed Ante, koji je zabavljao djecu i slikao se sa njima. Svima smo izradili po jednu sliku za uspomenu na Vinkov nezaboravni rođendan.

Navečer kad sam napokon pospremila sve od proslave i Vinka stavila na spavanje, legla sam u krevet ne osjećajući noge. No i nakon rođendana nastavila sam se osjećati umorno, iscrpljeno i pospano. Odlučila sam otići liječniku. Smatrala sam kako vjerojatno nije ništa opasno, ali nešto ipak je jer tako se osjećam već posljednja dva mjeseca.

Rekla sam Danku što planiram i zaputila se prema klinici. Poslali su me na pretrage, a sutra neka dođem po nalaze i mišljenje specijaliziranog liječnika.

Vratila sam se kući, poobavljala svakodnevne kućanske poslove i legla odrijemati. Vinko je bio druga smjena u školi pa sam cijelo poslijepodne imala samo za sebe, a Danko je ionako radio po cijele dane.

Začula sam zvonce na vratima. Učinilo mi se kao da sam tek zaspala pa sam skočila kao da me netko šilom probo. Brzo sam sišla s kata kuće te nisam ni stigla pogledati koliko je sati. Kad sam otvorila, Danko je stajao pred vratima.

- Spavalice moja, čekam ovdje već sat vremena nikako da mi otvoriš. Već sam pomislio kako si nešto ljuta pa me ne pustiš u kuću - poljubivši me rekao je kroz smijeh.

- Ma nisam, nego legla sam malo odrijemati pa sam zaspala - jadala sam se. - Nekako ovih dana nikako da se naspavam. Stalno sam umorna. Ali već sutra ću znati što je na stvari.

- Išla si vaditi nalaze, ha? I jesu ti što natuknuli o čemu bi moglo biti riječ? - znatiželjno je zapitkivao.

- Ma ništa ne znam do sutra. Nadam se da nije ništa strašno - odvratila sam.

I tako nam je protekla večer u miru i tišini. Kad je Vinko stigao kući, malo smo se s njim poigrali prije spavanja i skupa napisali zadaće.

A onda napokon jutro koje sam iščekivala. Ustala sam, kao i obično skuhala si kavu te se zaputila na autobus za kliniku. Utorak je, radni dan pa je u gradu bila gužva. Kako je i u klinici bilo puno ljudi, mislila sam kako neću doći na red do poslijepodneva. No, čim sam predala knjižicu bila sam prozvana. Krv mi se sledila u žilama. Vjerojatno nešto nije u redu, dvojila sam.

- Draga gospođo, ništa drugo ne mogu reći nego da vam čestitam. Drago mi je zbog vas. Još jedan član u obitelji je sreća, pogotovo što znam kroz što ste sve prolazili kako biste imali još jedno dijete.

- Molim? Ne razumijem o čemu govorite? Kakav član? - pitala sam iznenađena. A liječnik je znao da sam triput bila na umjetnoj oplodnji.

- Pa trudni ste, gospođo. Čestitam još jednom.

- Stvarno? - upitala sam još jednom. - Ne mogu vjerovati, nakon sedam godina. To je predivna vijest, hvala puno - pozdravila sam se s liječnikom i napustila ordinaciju. Brzo sam uzela mobitel u ruke i još iz hodnika klinike nazvala Danka.

- Halo, Monika - krenuo je govoriti Danko, ali nije mogao dovršiti jer sam ga prekinula.

- Trudna sam! -doslovce sam viknula u slušalicu.

- Jesi li sigurna? Kako znaju? Moraš ginekologu da ti to potvrdi! - Danko je bio pomalo sumnjičav.

- Da, sigurna sam. Pa liječnik mi je to rekao. Jedva čekam da vijest objavim Vinku i našim roditeljima.

Prekinula sam razgovor i sva sretna krenula kući. Ljudi su me u čudu pogledavali jer osmijeh mi nije silazio s usana. Nakon toliko godina opet beba ulazi u moj život.

Objavili smo vijest Vinku i rodbini. Nitko nije odmah povjerovao. No, kad su se uvjerili da nije šala, naši su roditelji bili presretni. A kad smo Vinka pitali bi li više volio brata ili sestru, poželio je brata jer će moći dijeliti stvari.

No, želja mu se nije ispunila, rodila se Tijana. Kovrčave plave kosice i krupnih očiju koje su zbunjeno ogledavale svijet u koji je upravo stigla.

Medicinska sestra odmah mi je donijela veliki buket cvijeća. Iako sam znala da je od Danka, jako sam se razveselila. Velike, krupne, crvene ruže opijale su cijelu bolnicu svojim miomirisom.

I Danko i Vinko stigli su po Tijanu i mene u kliniku. Kako je lijepo vidjeti da je svi vole i žele joj dobrodošlicu u našu obitelj. Toga dana kad je prvi put Tijana došla u kuću, obećala sam si kako će imati sretno djetinjstvo, baš kao i Vinko.

- Prelijepa je! Znaš, Monika, čula sam da se takva djeca koja su već pri rođenju tako lijepog i čistoga lica moraju jako čuvati. No, ne daj Bože, tek je došla na ovaj svijet - rekla je mama.

- Daj mama, prestani s vradžbinama - odmah sam ušutkala mamu kako ju ne bi čuo Danko, koji mrzi kad ona krene sa svojim bapskim pričama.

Tijana je, kako je rasla, bivala sve ljepša i sve pametnija. Nisam se ni na tren odvajala od nje. Još dok sam bila trudna s Vinkom, željela sam djevojčicu pa sam uživala kupujući joj robicu, krevetić, i to sve roza. Sve je bilo baš kao u bajci. Tijanu je čak i Danko presvlačio, a noću nisam ni znala da je u sobi. Spavala je poput malog anđela po cijelu noć, potpuno suprotno od Vinka kad je bio mali.

Vrijeme kad imaš dvoje djece leti još brže. Godina za godinom, rođendan za rođendanom i Vinko se već bližio trinaest godina, a Tijana sedam. Sretno i veselo moj Danko i ja gledali smo našu dječicu kako rastu kao gljive. Ponosno smo ih promatrali s prozora kad bi skupa odlazili u trgovinu po namirnice koje sam im napisala na ceduljicu.

- Kako vrijeme leti! Vidiš Monika, već imam i ponešto sijedih. A ni ti nisi bolja - uzdahnuo je Danko, s čežnjom promatrajući našu djecu.

- Ne možeš vječno biti mlad, za koju godinu pa ćeš biti i djed! - prihvatila sam razgovor.

- Ma kakav djed? Što govoriš gluposti - ljutito je rekao odlazeći van za djecom kako bi pripazio na Tijanu koja je bila jako nestašno dijete.

Tog sedmog srpnja spremali smo se k mojim roditeljima u Slavoniju. Danku se nije išlo, ali nije me mogao odbiti jer je znao kako su djeca nemirna u automobilu kad idem sama s njima. Samo što mi se ne popnu na krov. Ali kad Danko malo poviče, druga je to priča nego kad ja svakih par kilometara moram zaustaviti automobil da bih vezala Tijanu i smirila Vinka.

Podne je već zvonilo, ali stići ćemo do navečer jer će voziti Danko, a ne ja koja sam položila prije par mjeseci i koja vozim kao puž.

Tijana je u krilo uzela svoju slikovnicu i stala je listati, dok je Vinko na mobitelu igrao igrice. Tiha i pomalo dosadna glazba koja je svirala na radiju djelovala je uspavljujuće tako da sam pomalo već kunjala. Vidjela sam da se i Danku prispavalo.

- Hoćeš da ja malo vozim, a ti odspavaj? - pitala sam ozbiljnim glasom jer je pomalo već sklapao oči.

- Ma ne treba, samo ti odmaraj, ionako smo za dva sata kod tvojih - rekao je gledajući ispred sebe.

Ništa nisam odgovorila. I djeca su se primirila pa sam šutjela i čekala da stignemo kako bih se raširila na krevetu i pravo odmorila. Oči su mi se načas sklopile same od sebe.

Kad sam se probudila, prolazili smo kroz nekakvu šumu. Iako se spuštao mrak, posvuda su se vidjela upozorenja: Oprez, mine. Kako je Danko vozio malo brže, upravo sam mu htjela reći da malo uspori kad je automobil proklizao i završili smo u jarku.

- Vinko, jesi li dobro? - pitala sam odmah kao iz topa čim smo se zaustavili.

- Ja jesam, ali seke nema! - tiho je odgovorio Vinko.

Gurala sam vrata sa svoje strane kako bih otvorila, ali bezuspješno. U to je vrijeme Danko, koji je lupio glavom o volan, već došao k svijesti. Kad smo se uspjeli izvući iz automobila, imali smo što vidjeti. Tijana je bespomoćno ležala na njivi odmah do jarka.

- Izdrži, anđele moj, molim te izdrži - dozivala sam je i molila u iščekivanju hitne, koju je Danko već bio pozvao i već je bila na putu. Uputila mi je tek jedan nježni osmijeh, znala sam da je to posljednji.

- Tijana, nemoj zaspati, moraš ostati budna! Kaži mami što si vidjela u slikovnici?

Podigla je rukicu, okrenula glavu prema slikovnici i pokazala da je u travi. Samo joj je naglo pala, tijelo se olabavilo i postalo mlohavo.

- Tijana, molim te, nemoj zaspati! - povikao je i Danko, ali za sve je bilo prekasno. Naša je Tijana zauvijek sklopila oči. Plakali smo nad tijelom, molili je da se probudi, ali nikakvog znaka nije davala. Kad je stigla hitna, nisu je ni priključivali na aparate. Odmah su nam pružili saučešće.

Tuga i bol bili su neizdrživi. Mislim da nema ništa teže na svijetu nego kad roditelj sahrani svoje dijete. Plakala sam danima nakon sahrane. Sedam sam godina čekala to dijete i sad mi ga je, nakon sedam godina, Bog opet uzeo.

Nikad nisam krivila Danka za prometnu nezgodu. Mislim kako je sve to sudbina. Zašto smo toga dana uopće kretali u podne? Nikad to nismo činili, uvijek bismo kretali u cik zore. I zašto je taj dan u automobilu vladala tišina, a inače su djeca bila tako živa da ih je nemoguće bilo i voziti?

I danas kad odem na grob svoje kćeri pitam se čuje li tužno srce svoje majke. Vinko još uvijek ponekad zapali svjećicu na prozoru za seku Tijanu. A u školi rado priča o anđelu kojeg je imao i kojeg još uvijek ima, smatrajući je svojim anđelom čuvarom.

Slike na kojima je naša Tijana još uvijek stoje na mjestu gdje su nekad stajale i nitko ih neće maknuti dok sam ja živa. Na Danku iz dana u dan primijetim kako pati. Utjehu ne nalazi čak ni u Vinku. Tijana je bila njegova princeza i njegov mali zloćo. Ne ostavljam ga samoga ni nakratko, strah me da bi si mogao nešto napraviti zbog krivnje koju osjeća.