ISTINITA PRIČA: 'Znatiželja me pretvorila u voajera! Uživao sam u tuđoj intimi!'

To se zimovanje pretvorilo u pravu noćnu moru jer sam, spuštajući se na skijama niz padinu pokrivenu svježim snijegom, napravio pogrešnu procjenu koja me koštala vrlo teškog, višestrukog loma. Osim što sam zbog bolova i upropaštenoga užitka bio, najblaže rečeno, loše raspoložen, bio sam i ljut na sebe jer sam se volio smatrati iskusnim i vještim skijašem.

U bolnici sam ležao tri tjedna, ali i nakon toga sam bio praktički nepokretan, a liječnik mi je obećavao dugotrajan oporavak s ne baš sasvim izvjesnim ishodom. Postojala je opasnost da mi nesretna lijeva noga više nikad ne bude onako pokretna i snažna kao prije loma, ali mene nije brinula mogućnost da do kraja života lagano šepam, nego nemogućnost da se bavim sportovima u kojima sam inače uživao.

Čameći loše raspoložen u bolnici, trpeći dosadu i bolove koji su ipak svakim danom bivali sve podnošljiviji, nisam ni razmišljao o onome što će uslijediti kad se vratim kući, u svoj jednostavan dvosobni samački stan u relativno novom naselju na rubu grada, u onom dijelu za koji su gradske vlasti tvrdile da ima sjajnu perspektivu razvoja u budućnosti. Nekako sam smetnuo s uma ili potisnuo činjenicu da ću biti prisiljen na poduže bolovanje, što je za mene bila strašna kazna. U srednjim tridesetim godinama, u naponu snage, sportaš od djetinjstva, uvijek u pokretu, to sam bio ja prije nego što sam se nepromišljeno obrušio niz onu zasniježenu padinu. Posao geodeta koji sam radio u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki osiguravao mi je dinamiku i na poslu. Bio je to posao zbog kojega sam stalno odlazio na teren i koji me držao podalje od dosade uredskoga posla. A sada sam osuđen na to da danima, tjednima, a vjerojatno i mjesecima sjedim u kući i - što? Buljim u televizor? Čitam? Zadrhtao sam od muke kad sam o tome napokon počeo razmišljati dok sam se pokušavao udobnije namjestiti u bolničkom vozilu kojim su me iz bolnice otpremali kući.

Dočekala su me dvojica moje braće. Drago, stariji i uvijek tako ozbiljan i odgovoran, čekao me pred ulazom u zgradu s invalidskim kolicima koja su bila nekakav zastarjeli model jer ih je posudio od naše stare pratete. Stajala su na njezinu tavanu od vremena kad joj je umro muž kojemu su služila. Frknuo sam prema kolicima jedva pozdravivši svoga brižnog brata, ali sam vrlo brzo shvatio da će mi biti od nezamjenjive koristi te sam mu ipak zahvalio. Naš mlađi brat Mirko sjedio je udobno zavaljen u moju fotelju i utišanoga tona gledao nešto na televiziji. Kada smo ušli, poskočio je i počeo se vrzamti oko mene, ne čineći zapravo ništa korisno.

Ja sam osjećao kako mi se neraspoloženje, sada kad sam se našao kod kuće, dodatno kvari umjesto da se popravlja.

U poznatom okruženju odjednom su mi postala jasna sva ograničenja kojima ću biti izložen kroz neko za mene predugo vrijeme. Posebno me ljutila pomisao da će se moja obitelj morati brinuti o meni. Doduše, nitko me neće morati dadiljati dvadeset i četiri sata, ali sam shvatio da su moja braća i mama već napravili operativni plan skrbi. Osim što će mama dolaziti svakodnevno mi nešto skuhati i oprati što treba, Mirko, koji trenutačno nije radio, svraćat će ujutro, a Drago predvečer. Pomisao da sam ovisan o bilo čijoj pomoći bila je već dovoljna da se smračim, a svijest da ću svakodnevno viđati sve članove svoje obitelji dodatno me dotukla.

Nije stvar u tome da ne volim svoju obitelj. Dapače, jako ih volim, ali volim i svoju slobodu i samostalnost, privatnost svoga života, koja će u ovim uvjetima potpuno ispariti.

Osim toga, liječnik mi je preporučio fizikalnu terapiju pa će mi svakodnevno dolaziti i terapeut. Bit će u mom stanu prometnije nego na glavnom gradskom kolodvoru, ogorčeno sam pomislio, nadodavši u mislima želju da makar taj terapeut bude zapravo terapeutkinja, mlada i zgodna.

- Hej, Neno, pogledaj što sam ti donio! - Mirko se razigrano vrzmao oko nekakve kutije koju je pokušavao otvoriti, a da je ne uništi. Nakon što se neko vrijeme bezuspješno mučio, u pomoć mu je priskočio Drago pa sam napokon ugledao nekoliko komada sjajnoga metala koje uopće nisam mogao prepoznati.

- To je dalekozor. Pomislio sam da bi ti moglo biti dosadno ovako sjedeći kod kuće. Čovjek ne može ni stalno gledati televizor, osobito ako nema sportski program kao što ga ti nemaš. Pa, rekoh, neka se moj brat zabavlja gledajući stvarne ljude na ulici - završio je očito ponosan na svoju genijalnu ideju.

Bilo je to tako tipično: Drago se sjetio nabaviti najkorisniju moguću stvar, a Mirko najnekorisniju, ali zato potencijalno zabavnu. Morao sam se nasmijati gledajući ih kako na tronožni stalak montiraju zaista poprilično impresivan dalekozor i smještaju ga ispred prozora u dnevnom boravku. Još su neko vrijeme radili na tome da visinu prilagode mom sjedećem položaju, a onda se odmaknuli i zadovoljno promotrili svoje djelo. Dalekozor je bio već i sam po sebi lijep predmet pa nije čudo što je Drago, u početku namršten zbog bratove blesave ideje, naposljetku razvukao osmijeh preko cijeloga lica. Ipak je on bio inženjer i sve tehničko ili mehaničko ga je uveseljavalo.

Prozor pred koji su postavili dalekozor bio je idealno mjesto za promatranje ulice koja je protjecala među visokim zgradama smještenima dovoljno blizu da se i bez dalekozora donekle mogao pratiti život susjeda, ako ne bi svoju intimu zaštitili zavjesama ili roletama. Moj je stan na šestom katu, što je gotovo idealan za položaj praćenje onoga što se zbivalo u domovima više desetaka obitelji naguranih u nasuprotnim zgradama. Osim toga, mogao sam pratiti sve što se zbivalo na ulici, parkiralištu, prilazu lokalnoj trgovini mještovitom robom i na dječjem igralištu. Ipak, nekoliko dana nisam ni prišao sjajnom instrumentu. Jednostavno, vanjski me život nije nimalo zanimao kad u njemu nisam mogao sudjelovati.

Nakon nekog vremena dosadili su mi i jednoličan televizijski program, i časopisi kojima me Drago redovito opskrbljivao, i knjige koje su godinama čamile na policama i koje sam tek sada imao vremena pročitati. Dalekozor je stajao na svom mjestu pa sam pomislio da bih ga trebao iskoristio kad je već tu. Prvi pogled kroz njega me poprilično šokirao jer nisam očekivao tako značajno povećanje. Zid susjedne zgrade navalio je na mene snagom koja me najerala da nagonski naglo povučem glavu. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem da umjesto inače sitnih ljudskih likova preda mnom, zahvaljujući fantastičnom nizu leća, iskrsavaju vrlo jasna lica i likovi sa svim detaljima.

Prvih sam dana promatrao ulicu i vrlo brzo shvatio da većina ljudi ima čvrste obrasce ponašanja i neizmjenjive navike. Osim toga, pomalo me iznenadilo koliko puno ljudi živi u tih nekoliko okolnih zgrada, a koliko malo ih ja poznajem, makar samo iz viđenja.

Postojala je jedna velika skupina susjeda i njihove mlađe ili nešto starije djece koja je uvijek u isto doba dana odlazila na posao i u školu, neki paleći automobile s kojih su u one hladnije zimske dane morali strugati led sa stakala. Mogao sam vrlo jasno vidjeti do koje ih mjere ta radnja oneraspoložuje pa sam im u mislima poručivao da bih rado svoju nepomičnost u toploj sobi mijenjao s njihovom borbom sa zimskim ledom. Neki od njih su redovito kasnili, grabeći krupnim užurbanim koracima prema tramvajskoj postaji, zapravo svjesni da neće stići na vrijeme. Djeca su se smijala, naguravala i onih dana dok je bilo snijega grudala se i na odlasku i na povratku iz škole. Skupina šetača pasa bila je tako točna da sam prema njima mogao namještati sat. Lako se moglo primijetiti koji se psi međusobno vole družiti, a koji se ne trpe i jedan drugoga dočekuju režanjem, lajanjem, keženjem zubi i natezanjem remena. Osobito me zabavljala jedna vrlo visoka i vrlo krupna sredovječna žena sa svojom vrlo sitnom čivavom koja je bila toliko ratoborna da je napadački nastupala čak i prema zaista krupnim psima.

Jedna od stvari koju sam promatrajući shvatio bila je ta da su umirovljenici i stariji ljudi vrlo pomno i točno raspoređivali svoje vrijeme.

Poseban je slučaj bio jedan vrlo star gospodin pogrbljenih leđa i teškoga koraka koji se već za jutarnji odlazak u trgovinu pažljivo dotjerivao odijevajući elegantan kaput, skupe visoke cipele i otmjeni šešir. U trgovinu je odlazio svakoga jutra u isto vrijeme i iz nje izlazio uvijek samo s jednom vrećicom kroz koju sam, kad bi bila dovoljno tanka i prozirna, uspijevao nazreti uvijek isti sadržaj. Zatim bi odlazio kući, a sredinom prijepodneva kretao na svoju redovitu šetnju kvartom koju je provodio, koliko sam uspijevao vidjeti dok mi ne bi nestao iz vidokruga, zastajkujući u bezbrojnim kraćim ili duljim razgovorima sa susjedima. Poslijepodne je ponovno izlazio, točno u pet sati, i nalazio se s prijateljem koji je bio jednako elegantno odjeven te su zajedno odlazili negdje u pravcu zapada da bi se vratili uvijek točno prije središnjeg dnevnika.

Nije on bio osamljen slučaj, jer bilo je još podosta ljudi koji su njegovali svoje ustaljene navike koristeći ih kao čvrste oslonce i jasne okvire svojih dana.

Nakon nekog vremena dosadilo mi je promatrati život ispred moje zgrade. Njegov ponavljajući ritam i nedostatak uzbudljivih događaja pomalo su me razočarali. Pomislio sam kako bi bilo zabavno zaviriti u ljudske domove, u njihovu pravu intimu, ali sam se nekoliko dana toj želji uspješno odupirao. Jedna je stvar bila promatrati ljude na ulici, pa čak i kada toga nisu bili svjesni. Jer ulica je ipak javni prostor, mjesto na koje ljudi izlaze sa spoznajom da će biti izloženi i promatrani. Dom je, s druge strane, potpuno intimno mjesto, zaštićeni prostor iza zidova u kojem se život može odvijati u svom najopuštenijem obliku, zaštićen od vanjskoga svijeta. Nije mi se činilo poštenim nepozvan provaliti u taj zaštićeni prostor. Osim toga, takvo je voajerstvo vjerojatno i kažnjivo, ali ipak je moralna upitnost bila ono glavno što me kočilo jer sam vjerovao da su šanse da netko otkrije moj najnoviji hobi u koji sam se upustio silom prilika vrlo male.

Kombinacija dosade i znatiželje može biti pogubna, a mene je upravo ta kombinacija napokon navela da zanemarim moralne kočnice i dalekozor uperim prema prozorima na susjednim zgradama. Ipak sam si ostavio neke ograde, obećavši si da ću one najintimnije radnje i trenutke ostaviti samo njihovim vlasnicima.

U početku sam tražio samo poznata lica, one susjede koje sam već poprilično dobro upoznao promatrajući ulicu. Osjećao sam to kao nekakvu vrstu zadatka ili natjecanja sa samim sobom pa me taj natjecateljski duh tjerao da se radujem svaki put kad bih nekoga prepoznao. Osobito me razveselilo kad sam uočio krupnu ženu s čivavom pa sam njezin život počeo malo pomnije promatrati, ali sam se vrlo brzo razočarao. Nije radila ništa posebno, a psa uglavnom nisam mogao vidjeti jer se ili vrzmao po podu ili spavao na kauču koji je u odnosu na moj položaj bio prenisko postavljen pa sam mu vidio samo jedan kraj. Nakon nekoliko dana "našao" sam i starog elegantnog gospodina i zabavljeno promatrao kako za doručak jede jogurt i kiflu koje sam nazirao kao redovit sadržaj njegovih vrećica nakon jutarnje kupovine.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam se zasitio i te zabave koja mi je, zapravo, počela ubijati raspoloženje, i to iz više razloga. Jedan je bio taj što su me tuđi životi, osobito oni obitelji s djecom, na neželjen način podsjećali na moj prisilan kućni zatvor i samoću koju su razbijali tek povremeni i sve kraći dolasci mame i braće. Drugi je bio taj što sam shvatio da većina ljudi vodi vrlo obične i dosadne živote koji se guše u monotoniji. Možda oni to ne primjećuju, ali dok ih ja nepozvano promatram izvana, uočavam zastrašujuću silu svakodnevice koja nas sve melje u svom žrvnju. Zar je i moj život takav, predvidiv i dosadan, neprekidno sam se s nelagodom zapitkivao.

Zbog svega toga zamalo sam odbacio dalekozor i potpuno odustao od zavirivanja u tuđe živote. A onda sam ugledao nju.

Pojavila se na prozorima gotovo ravno nasuprot mojima, a koji su od samoga početka moje voajerske avanture bili zatvoreni i zastrti roletama. Očito su vlasnici toga stana bili na putu. A sada je prelijepa žena podizala rolete jednu za drugom i širom otvarala prozore. Pokreti su joj bili tako elegantni da su me začarali, a lice, posebno oči, tako čarobne da s njih nisam mogao skinuti pogleda sve dok nije nestala u dubini stana koja je bila nedostižna mojem dalekozoru. Podsjetila me na ljeto i osunčanu plažu sa svojom svijetlom kosom boje pijeska i začuđujuće modrim očima te u meni izazvala nenadanu i nepoznatu čežnju.

Toga dana više je nisam ugledao, osim nakratko kad joj je silueta promaknula jednom od prostorija, a kada se rana zimska noć počela spuštati, njezini prozori nisu bljesnuli rasvjetom pa sam pretpostavio da nije kod kuće. Sati su se razvukli i mada sam samoga sebe pokušavao zavarati i uvjeriti se da ne očekujem baš nju, svakih sam nekoliko minuta pogledavao prema njenim prozorima ne bih li na njima ugledao svjetlo, znak da se vratila.

Kad je prošlo deset sati, nada da ću još jednom ugledati to lice koje me tako duboko dirnulo, a da u razloge tomu nisam uspijevao proniknuti, iscrpila se u uzaludnom iščekivanju. I baš kad sam svoje neraspoloženje odlučio odbaciti odlaskom na počinak, posljednji pogled na susjednu zgradu otkrio mi je da je svjetlo u njenom stanu upaljeno. Već sljedećeg trenutka ugledao sam je kako se, još uvijek u tamnom kaputu i s kapom na glavi, prigiba prema djevojčici od nekih devet ili deset godina, koja je imala dugu kosu boje pijeska zagrijanoga na suncu. Ta nježna scena koju sam potajice ukrao pogodila me jer teško da je moglo biti sumnje da su mlada žena i djevojčica u rodu. Bilo je to glupo s moje strane, ali šokirala me pomisao da žena koja je tako naglo postala predmetom moje čežnje možda ima kćer. Ipak mi je srce potonulo u mračne dubine razočaranja tek kad sam ugledao i visokog muškarca, također plavokosog, koji im se pridružio u dnevnom boravku. Žena mi je ubrzo izmaknula iz vidokruga, a muškarca i djevojčicu sam još nekih dvadesetak minuta promatrao kako razgovaraju i smiju se, sve dok se plavokosa žena nije vratila i zastrla prozore najprije u toj, a zatim i u drugim prostorijama. Tako sam ostao sam i osamljen u svom zamračenom stanu, sjedeći u kolicima bez imalo volje da se pomaknem.

Idućih sam dana pokušavao izbjegavati niz prozora na petom katu susjedne zgrade kako se ne bih morao suočiti s lijepim licem koje mi se urezalo u sjećanje neuobičajenom jasnoćom. Ali želja je bila snažnija od voljne odluke pa sam snažne leće svoga dalekozora ipak počesto usmjeravao prema njezinu domu, dok me ostali susjedi, njihovi životi koje su proživljavali među zidovima svojih domova, više uopće nisu zanimali. Nakon nekoliko dana potpuno sam s uma smetnuo svoju namjeru da zaboravim nepoznatu susjedu pa sam se bez zadrške prepustio promatranju njenoga života, odnosno onoga dijela koji mi je bio dostupan, a to su bili kuhinja s blagovaonicom, dnevni boravak i soba zlatokose djevojčice.

Ubrzo sam upoznao njene navike. Ustajala je prva i pripremala doručak koji bi ostavila na stolu u blagovaonici te odlazila, pretpostavio sam na posao. Muškarac i djevojčica budili su se tek pola sata nakon što je ona već otišla, i nakon doručka također odlazili. Žena i djevojčica uglavnom su se vraćale zajedno, noseći vrećice s namirnicama, zajedno su pripremale ranu večeru i gledale televiziju sve dok muškarac ne bi došao doma pa bi svi zajedno sjeli za stol uz objed. Tada bi djevojčica pisala zadaću, najčešće sama, tek ponekad tražeći pomoć, dok bi njih dvoje nestali u meni nedostupnim dijelovima stana ili bi utonuli u mrak dnevnog boravka osvijetljen tek hladnom svjetlošću upaljenog televizora. Vikendom su najčešće nestajali, odlazeći već u petak poslije podne, a vraćajući se tek kasno nedjeljom. Vikendi su mi zbog toga postali osobito sumorni.

Njihove sam dane promatrao s mješavinom zavisti i tuge. Gledajući ih kako uhodano klize od jutra do večeri, moja mi je samoća povremeno postajala neizdrživom, snažno zvoneći među zidovima samačkoga stana na koji sam još donedavno bio silno ponosan, a koji je bio fizički okvir životnog stila u kojem sam uživao. S druge strane, jednoličnost njihove svakodnevice rastuživala me.

Pitao sam se primjećuje li ta lijepa žena zastrašujuću monotoniju koja je ovijala uvijek isti dnevni i tjedni raspored, koja je gušila životnost svakoga pokreta koji je činila rutinirano i bez strasti. Poželio sam je osloboditi iz tog zatvora, čak i uz opasnost da ona to ne želi jer uživa u utješnoj sigurnosti nepromjenjivosti u koju je uronila.

Prljavi ostaci gradskoga snijega sasvim su se otopili i u zraku su se mogle osjetiti daleke naznake proljeća kada mi je gips napokon skinut, oslobodivši me gotovo posvemašnje nepokretnosti.

Baš onoga dana kada sam pomislio kako je vrijeme da stanem na kraj vlastitoj ludoj opsesiji nepoznatom ženom koja je i usred zime u kosi i očima nosila tragove sunčanoga ljeta, dogodilo se nešto neočekivano.

Otkad sam prestao promatrati ulicu i stanove drugih susjeda, rijetko sam se tijekom prijepodneva laćao dalekozora jer sam znao da se iza prozora jedinoga stana koji me zanimao ne nalazi nitko. Ni sam ne znam zašto sam baš tada odstupio od tog pravila, ali neuobičajeno vrijeme u koje sam bacio pogled na njene prozore nagradilo me šokantnim prizorom već poznatog mi i podosta omraženog zgodnog plavokosog muškarca u strastvenom zagrljaju s dugokosom mladom ženom koja je bila tako vitka da bi ju se slobodno moglo nazvati i mršavom. Naglo sam se odmaknuo od dalekozora, a zatim ponovno zagledao kroz njegove leće u scenu koja nije ostavljala prostora ni za kakvu dvojbu.

Ma što je tom čovjeku, pomislio sam još uvijek zabezeknut. Zar ne vidi kako prekrasnu ženu ima? Je li moguće da je toliko zaljubljen, ili toliko pokvaren, da ga čak nije sramota ni taj gnjusni čin preljuba smjestiti u vlastiti dom? Već nakon nekoliko trenutaka nametnulo se neizbježno pitanje - što bih ja trebao učiniti? Praviti se da ništa ne znam činilo se najlogičnijim rješenjem.

Nikako nisam mogao zamisliti da bi zlatokosa žena koja mi je opsjedala maštu i snove bila oduševljena time da se njezin stan, obitelj i život nalaze pod nadzorom nepoznatog i nesumnjivo poprilično čudnog muškarca iz susjedstva. Bilo je, također, veliko pitanje kako bi reagirala da sazna za strast svog zgodnog muža upravo iz usta toga neznanca. Pa čak i da postoji mala šansa da mi povjeruje, to ne znači da bi otkrivanje istine bilo ispravno. Tko sam ja da im se miješam u život? Je li preslatka djevojčica zaslužila da joj stranac razori obitelj samo zato što su ga dosada i znatiželja navele da zabada nos gdje mu nije mjesto?

Bojao sam se da će se moje nastojanje da donesem ispravnu odluku rastegnuti u višetjedno mučenje argumentima za i protiv, a vjerojatno bi se točno tako i dogodilo da nisam, zureći u prostoriju u zgradi preko puta i satima nakon što ju je ljubavni par napustio, primijetio da je plavokosi predmet mojih želja toga dana došao kući ranije. To je značilo da će još najmanje dva sata biti sama, pomislio sam i prije nego što sam uspio ozbiljnije razmotriti ideju koja mi je pala na pamet, već sam bio u dizalu, a zatim na ulici, žureći prema ulazu u njenu zgradu, usput osjećajući kako je bolno oslanjati se na ozlijeđenu nogu koja više nije bila zaštićena tvrdom masom gipsa.

U glavi sam premetao raspored prozora, katove i hodnike te nakon nekoliko pogrešnih pokušaja napokon stajao pred vratima za koja sam bio siguran da će mi ih, nakon što pozvonim, otvoriti baš ona. Udahnuo sam duboko, nervozno protrljao dlanove o hlače na bokovima i pozvonio. Ništa se nije dogodilo gotovo punu minutu pa sam već počeo razmišljati je li da još jednom pozvonim ili odem, kad su se vrata naglo otvorila, a plavetnilo njenih očiju cijeloga me obasjalo. Ovako izbliza mogao sam vidjeti da je ta modrina prošarana zlatnim prugama, što je samo pojačavalo očaravajući dojam njezina pogleda.

- Izvolite? - i glas joj je bio lijep, melodičan.

Počeo sam nešto nerazumljivo mrmljati, bolno svjestan da se preznojavam i vjerojatno crvenim kako se nisam još od pubertetskih dana. Upravo kad sam shvatio da ne znam kako se izvući iz ove situacije, a da se pritom potpuno ne osramotim i ne ispadnem nekakav teški čudak, kad mi je ljepotica modro-zlatnoga pogleda ponudila rješenje:

- Došli ste zbog radijatora, zar ne? Čujte, vrlo sam vam zahvalna, ali morat ćete doći neki drugi dan. Sutra, na primjer.

Ja sam vjerojatno napravio nekakav vrlo rječit izraz lica, premda toga nisam bio svjestan, jer se ona nasmiješila očaravajućim osmijehom koji je sigurno čuvala upravo za ovakve prilike u kojima je dugo očekivane majstore trebala otjerati s kućnog praga i pritom ih pridobiti za ponovni dolazak u nekom drugom terminu. Da bi tom neodoljivom smiješku dodala snagu, nagnula se malo prema naprijed i tonom koji se spustio gotovo do šapata, na onaj način kako to ljudi čine kad nekome nešto žele reći u povjerenju, dodala:

- Nemojte se ljutiti, ali sada moram izaći. U dućanu, ovdje dolje, obećali su mi puno kartonskih kutija, ali moram biti brza jer mi ih nisu voljni dugo čuvati.

Sada sam bio siguran da je moje lice izražavalo posvemašnju zbunjenost jer je ona nastavila objašnjavati, i dalje istim povjerljivim tonom:

- Moj brat i nećakinja se sele. Napokon! Nije da ih ne volim, ali što je previše, previše je. Moja se šogorica konačno vratila iz inozemstva pa se opet može brinuti o njima. U svakom slučaju, ako se u budućnosti bude odlučila za još kakvu specijalizaciju, morat će naći nekoga drugoga da joj dadilja kćer i muža.

Brat? Nećakinja? Pa da, ima smisla, pomislio sam dok sam se pozdravljao sa susjedom koja je zadovoljno vjerovala da je uspjela potpuno šarmirati majstora čiji joj je ponovni dolazak bio jako važan.

Nisam još došao ni do svoga stana, a već sam imao ugrubo razrađen plan kako osvojiti lijepu susjedu. Bacio sam još jedan kratki pogled kroz dalekozor u njezin stan upravo na vrijeme da je ugledam kako odijeva kaput, traži ključeve i nestaje mi iz vidokruga. Tada sam počeo rastavljati i spremati taj lijepi instrument kojim sam ubijao dosadu tijekom proteklih mjeseci i zahvaljujući kojem sam otkrio pravo blago doslovce ispred vlastitog prozora.