Kad je moj brat Borna upao u kuću u šest ujutro tog toplog dana potkraj lipnja, odmah sam shvatio da je u nevolji. Nije to bila nikakva novost, no ovaj mi se put činilo da se radi o nečem ozbiljnom. Probudila me uporna zvonjava i dovukao sam se do vrata pospano trljajući oči. Večer prije vratio sam se s Brača i odlučio iskoristiti posljednje dane starog godišnjeg i odmoriti se prije povratka na posao. Borna me odgurnuo s vrata i ušao, ogledavajući se oko sebe.
- Hej, kakav je ovo nered? Kao da ti je tornado protutnjao stanom!
S čuđenjem sam ga pogledao. Možda moj stan i nije bio oličenje urednosti, ali iznerviralo me što je to primijetio upravo on, razmaženko kojem je mama svakoga jutra pospremala krevet! Ne obazirući se na mene, Borna se zaputio u kuhinju i počeo otvarati ormariće, sve dok nije pronašao kavu. Ja sam ga sneno promatrao: koga je vraga tražio u mojoj kući ovako suludo rano? Upravo sam ga to htio upitati kad me on, stavivši kuhati kavu, preduhitrio:
- Hajde, Luka, umij se i odjeni, već debelo kasniš!
Toliko sam se zaprepastio da sam jedva uspio promucati:
- Ja kasnim? A kamo to? Pa još uvijek sam na dopustu, zar si zaboravio?
Moj me brat gotovo zagrlio prije nego što je tužnim glasom, kakvim se koristio uvijek kad je htio nešto dobiti, zavapio.
- Luka, jedino me ti možeš spasiti!
Izvukao sam se iz njegova zagrljaja i strogo ga pogledao.
- Hajde, da čujem, što si ovaj put uprskao?
On me pogledao složivši na licu izraz nevinašca.
- Uprskao, ja?
Nije imalo smisla, tog se čovjeka nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep, koliko god da se moji roditelji tomu nadali. Borna je bio pet godina mlađi od mene, ali mozak mu je ostao na razini šesnaestogodišnjaka i odbijao je odrasti.
Ja sam diplomirao arhitekturu i radio u jednoj građevinarskoj tvrtki. Kupio sam auto, otplaćivao kredit za malu garsonijeru u blizini svog radnog mjesta i vodio svoj život, neovisan o drugima. On je jedva uspio završiti srednju školu, a studirao je već na tri fakulteta uvijek odustajući nakon prve godine. Prošle jeseni izjavio je da želi biti učitelj razredne nastave i upisao je pedagogiju, a ja nisam mogao suspregnuti smijeh kad bih to nekome spomenuo. Ali mama je bila slaba na njega i tvrdila je da će biti odličan učitelj. Ako ikada uspije diplomirati i ako mu itko odluči dati šansu da radi. Zato sam i ponovio pitanje, strogim glasom:
- Hajde, reci, što si ovaj put uprskao?
- Ništa, sitnicu, zaista…
- Sitnicu zbog koje me budiš u šest ujutro?
- Trebao bi obaviti jedna poslić umjesto mene…
- Kakav poslić?
Borna je ugasio plin, ulio mi kavu u šalicu i ja sam se pretvorio u uho.
- Kakav poslić, Borna?
- Eto, očistiti jedan bazen.
Ostao sam ga gledati otvorenih usta, a zatim sam tiho, gotovo bez glasa, ponovio:
- Očistiti jedan bazen? Čiji bazen? I zašto? Ja ne znam čistiti bazene!
On je veselo kimnuo glavom.
- U tome i jest problem, ni ja to ne znam.
- Pa zašto bi to onda učinio?
On je uzdahnuo.
- Luka, pokušaj me shvatiti, tata mi više ne želi davati džeparac, mama mi daje koliko može, ali i sam znaš da to nije dovoljno, pa sam našao poslić kojim bih popravio svoj budžet. Upoznao sam tipa koji čisti bazene i dobro zarađuje i upitao ga bih li mogao raditi s njim, barem preko ljeta…
To mi se činilo odličnom idejom i to sam mu i rekao.
- Bravo! Konačno si počeo shvaćati da se u životu moraš malo potruditi ako želiš…
- Da, da, ali sada nije problem u tome.
- Nego u čemu?
- U tome da bih danas ujutro trebao očistiti bazen one vile na vrhu brijega. Znaš koje, zar ne?
Ah, tko to ne bi znao? Vlasnik je bio bajoslovno bogat građevinski poduzetnik, s čijom sam tvrtkom povremeno poslovno surađivao i smatrali su ga najbogatijim čovjekom u našem kraju.
- Ne vidim u čemu je problem, Borna? Štoviše, vjerojatno ćeš dobiti dobru napojnicu.
On je odmahnuo glavom.
- Problem je u tome što će, dakle, za deset minuta po mene doći moji prijatelji i idemo tri dana na more. Mama zna za to i dala mi je pristojan džeparac.
Kava me zapekla u grlu i smireno sam odložio šalicu na tanjurić.
- Želiš reći da ne možeš čistiti tajkunov bazen?
- Točno to! I sada ti stupaš na scenu, Borna.
- Izbij si to iz glave! Ne dolazi u obzir da za vrijeme dopusta čistim bazene. Uostalom, i ne znam kako se to radi. Nazovi svog prijatelja, onog koji ti je pomogao da dobiješ taj posao i objasni mu da imaš hitni slučaj, da ti je umrla mačka ili da si slomio nokat i zamoli ga da to obavi umjesto tebe.
- Ne mogu to napraviti. Uostalom, Mario danas ima drugog posla, a osim toga već mi je platio.
- Molim?
- Rekao sam mu da mi novac treba odmah i on mi je unaprijed platio.
Bio sam bijesan i najradije bih ga zadavio ondje, na podu moje kuhinje.
- Sve si luđi i blesaviji. Shvaćaš li što si napravio? Iznevjerio si povjerenje svog prijatelja, izvukao mu novac i sada ideš na more s njegovim novcem umjesto da obaviš posao za koji si plaćen!
Borna je s hinjenim čuđenjem izvio obrve. Vrlo dobro sam poznavao taj njegov izraz lica kojim se koristio uvijek kad se želio izvući.
- U pravu si, grozan sam, ali molim te, pomozi mi, Luka! U autu ti je sav pribor, to nije težak posao. Kad stigneš, bazen će već biti ispražnjen, moraš se samo spustiti i očistiti zidove i dno strojem za vodeno pranje. To je posao od nekoliko sati, ne više od tri. Zatim ćeš se vratiti kući i kunem ti se da nikad više neću ništa tražiti od tebe.
- Mogu si misliti, sve do idući put! A što ako te odbijem? Kako ćeš se snaći?
Nije odgovorio, ali znao sam da bi svejedno otišao na more, bez imalo grižnje savjesti, a na povratku bi angažirao cijelu obitelj.
Moj je brat vrlo dobro znao kako se to radi! Još sam nekoliko minuta šutio, držeći ga u neizvjesnosti, a onda sam uzdahnuo.
- Hajde, pokaži mi taj stroj za vodeno pranje.
On mi se bacio oko vrata glasno se smijući.
- Hvala ti, najbolji si brat na svijetu! Vidjet ćeš, Luka, snaći ćeš se bez problema, to je samo nekoliko sati posla…
- Rekao si najviše tri sata…
- Pa da, za nekoga iskusnijeg, ali ti si novi u tom poslu. Ali, oko podneva ćeš sigurno biti gotov, a tvoj braco ti nikad neće zaboraviti što si učinio za njega. Ma bit ćeš još sretan što si mi pomogao!
Brbljajući, spustili smo se do ulice i ja sam ugledao svoj auto parkiran na pločniku, s velikim strojem na stražnjem sjedalu. Dobacio sam neprijateljski pogled svom bratu.
- Što moj auto radi ovdje? Sinoć sam ga parkirao u garaži.
Borna je slegnuo ramenima, ne pokazujući ni najmanje da mu je neugodno.
- Pa znaš, nisam valjda mogao nositi taj stroj i ostali pribor na leđima.
- Koji ostali pribor?
- Krpe, spužve. Nakon što opereš bazen, moraš ga i osušiti.
Grlo mi je bilo suho, a dlanovi mi se znojili. Hladno sam ga upitao:
- Nastavit ćeš mi objašnjavati u mom autu…
- Luka, čemu takvo lice! Došao sam ovamo, uzeo tvoj auto, vratio se kući natovariti ga i dovezao ti ga natrag da se ne mučiš. Trebao bi mi biti zahvalan!
- Otkad imaš ključeve moje garaže? I mog auta? Koliko si se puta koristio njime?
- Ali, molim te, čemu takav optužujući ton, uzeo sam ga možda nekoliko puta. I to nisam išao nigdje daleko. Pa nisam nikakav lopov, brat sam ti, što je loše u tome da mi povremeno posudiš auto?
Bio sam očajan.
- Ah, ništa. Samo bi me mogao pitati za dopuštenje, tek toliko, reda radi. Što bi bilo da ne zateknem auto u garaži, mogao bih prijaviti krađu, je li ti to ikad palo na pamet?
On je upravo namjeravao bubnuti još jedan od svojih bisera kad se pokraj nas zaustavio kombi i jedan je mladić provirio kroz prozor.
- Jesi li gotov, Borna? Krećemo!
Moj je brat izvadio torbu iz prtljažnika mog auta i mahnuo mi na pozdrav.
- Idem, onda, jesi li sve razumio? Točno u osam ispred vile. I moraju ti platiti, dakako.
Kiselo sam mu se nasmiješio.
- Novac ćeš uzeti ti, naravno!
Borna se nasmijao uskočivši u kombi.
- Neću, moram ga dati Mariju, njegov je! A ti i ja ćemo se dogovoriti. Bok, vidimo se!
Promatrao sam kombi sve dok nije nestao iza ugla, a zatim sam provjerio pribor koji je bio u autu i na kraju se vratio u stan. Još nije bilo ni sedam, mogao sam još malo odspavati. No, nisam se uspio opustiti. Što sam više razmišljao, to mi se bratov plan činio glupljim. Već sam se vidio kako čistim bazen. Sigurno će svi primijetiti da sam neiskusan, možda će me i najuriti. I sve sam se više kajao što sam pristao da me brat nagovori na takvu glupost.
No, u pola osam ipak sam navukao trenirku i uskočio u auto. Obećao sam Borni i, u skladu sa svojim karakterom, odlučio dati sve od sebe i održati obećanje.
Stigao sam do vile i pozvonio nadajući se da nema nikoga, da su svi nekamo otišli. No ograda se tiho otvorila i ušao sam s autom. Parkirao sam ga pred vilom. Tamo me dočekao mladić u bijeloj košulji i tamnim hlačama. Rukom mi je pokazao puteljak koji je vodio iza kuće.
- Ti si došao zbog bazena? Samo slijedi puteljak, naći ćeš ga iza kuće.
Poslušao sam ga i kad sam stigao do bazena, izašao sam iz auta, zbunjeno se ogledavajući oko sebe. Bazen je, istina, bio prazan, ali je bio ogroman! Mladić je stigao za mnom i pokazao mi na otvoren suncobran koji je stajao uz rub bazena.
- Ispod njega naći ćeš sve što ti je potrebno, a ako ti nešto uzmanjka, stisni ovo zeleno dugme i odmah dolazim. Ah, ostavio sam ti i nekoliko limenki piva, budeš li žedan. Koliko će ti vremena trebati?
Ponovno sam bacio pogled na bazen: činilo mi se da će mi trebati najmanje deset dana, ali samouvjereno sam odgovorio:
- Bit ću gotov do ručka.
On je kimnuo glavom.
- Hvala bogu! Gospodin inženjer je otputovao sa ženom, ali kći je ostala kod kuće i bijesna je kao ris što smo ispraznili bazen prije nego što se okupala!
Mogao sam zamisliti razmaženu bogatašicu naviknutu da uvijek sve bude po njenom i ponadao sam se da me neće doći kontrolirati. Nisam baš bio raspoložen podnositi hirove neke balavice.
Pričekao sam da mladić ode, a onda sam zaključio da ću prije završiti ako prije počnem. Sišao sam u bazen noseći stroj u ruci. Kad sam ga odložio na dno i podigao pogled, osjetio sam se malenim poput mrava, budući da mi se ovako iznutra bazen činio još većim.
Pločice raznih nijansi plave boje izgledale su poput valova, dno je bilo tamnoplavo, a od svijetloplavog neba iznad mene počelo mi se vrtjeti u glavi. Uhvatio sam dršku stroja i počeo s čišćenjem.
Radio sam gotovo sat vremena, u početku prilično nevješto, a zatim sve sigurnije i spretnije. Na kraju krajeva, moj je brat imao pravo, to nije bio težak posao, stroj za vodeno čišćenje odlično je prao pločice, a prljava voda brzo je završavala u odvodu, tako da sam se ponadao da ću možda biti gotov i prije podneva.
Kad sam završio prvu polovicu, odlučio sam napraviti kratku stanku i počeo se uspinjati stubama. Mamila me pomisao na pivo, ali bio sam tek nasred stuba kad sam se gotovo sudario s prekrasnom djevojkom u bijelom bikiniju, duge plave kose, koja me promatrala kao da sam čudovište. Nasmiješio sam joj se.
- Moram se popeti.
Ona je stisnula usne i ledenim glasom rekla:
- Zašto? Jeste li očistili bazen?
- Ne, ali očistio sam polovicu i malo bih se odmorio.
Napravila je prezrivu grimasu i, ne pomaknuvši se, naredila mi:
- Nema nikakva odmora! Već satima čekam da se okupam!
Pogledao sam je malo bolje, nije to bila nikakva balavica, već inženjerova kći! Ali bila je razmažena, u to nije bilo sumnje. Uputio sam joj anđeoski nevin osmijeh.
- Zar vam se pokvario tuš u kući?
Ona je pocrvenjela poput papričice i nogom me gurnula u grudi. Izgubio sam ravnotežu i kriknuvši pao na dno bazena. Brzim korakom se spustila i nadvila nad mene. Gledana odozdo, imala je prekrasne noge i velike, čvrste grudi, koje ni pod koju cijenu nisu željele ostati u grudnjaku.
- Hajde, nije ti ništa. I ne sviđaju mi se duhoviti tipovi! Požuri, završi svoj posao i odlazi, jesi li razumio?
U tom sam se trenutku jako uzrujao! Ustao sam, provjerivši da nisam ništa slomio, a zatim joj odbrusio:
- Jako dobro znam svoj posao i nema potrebe da mi dijeliš savjete. Sada ću napraviti pauzu od desetak minuta, sviđalo se to tebi ili ne, a onda ću nastaviti. Rekao sam da ću do podneva biti gotov i tako će i biti. Zato se sada makni i pusti me da radim na miru, jesi li razumjela?
Ona je razrogačila oči kao da sam joj opsovao sve po spisku i nakon nekoliko trenutaka opalila mi takvu šamarčinu da mi se zavrtjelo u glavi.
Bez razmišljanja sam joj vratio i ovaj je put ona umalo pala. Ostali smo stajati i promatrati se: dvoje neprijatelja spremnih boriti se do uništenja. Iz očiju su joj frcale iskre i bijesno je prosiktala:.
- Što si umišljaš, ti nepismena seljačino? Ja sam kći vlasnika ove kuće!
Ravnodušno sam je pogledao i odgovorio:
- A ja sam Luka, arhitekt, i što sad? Kako si dopuštaš pljusnuti nepoznatog čovjeka? Hoćeš li da podignem tužbu protiv tebe? Ili, možda, misliš da još uvijek živimo u robovlasničkom društvu? Miči mi se s očiju, mala, dosta mi te je!
Grubo sam je odgurnuo i nastavio se uspinjati stubama, ali ona me uhvatila za noge i ponovno povukla dolje. Pao sam i ona je pala na mene. Pokušao sam je odmaknuti od sebe, ali ona se poput pijavice zalijepila za mene i nije popuštala stisak. Osjećao sam pod prstima njenu baršunastu kožu. Izvijala se i pokušavala me udariti stisnutim šakama, ali ja sam je uhvatio za zapešća i držao joj ruke, smireno je gledajući. Baš je bila lijepa, šteta što je bila tako svadljiva, tako bahata.
Naglo se zaustavila i nastavili smo se promatrati. I dalje je sjedila na meni, a ja sam joj još uvijek čvrsto držao zapešća, osjećajući kako me njezina duga kosa škaklja po licu. Možda je to bilo zbog nervoze što mi je brat natovario svoje probleme na leđa, možda zbog toga što mi se baš događalo da mi ljepotica sjedi na trbuhu raširenih nogu, a možda i zbog njenog grudnjaka koji je otkrio više nego što je trebalo, ili možda zato što sam ja bio muškarac, a ona predivna žena, ali iznenada sam je snažno privukao k sebi i poljubio.
Isprva je držala stisnute usne, mrmljajući s negodovanjem i pokušavajući se osloboditi. Ali meni se sviđao okus njenih usana pa nisam popuštao čelični stisak. Nježno sam svojim usnama prelazio preko njenih, sve dok ih nije lagano rastvorila i tada sam svojim jezikom potražio njen.
Ona se više nije opirala, tek je ubrzano disala. A onda je počela odgovarati na moje poljupce, osjećao sam kako joj se noge stežu oko mojih bokova, kako joj se tijelo sve više pripija uz moje.
Promrmljao sam ne prestajući je ljubiti:
- Smijem li ti pustiti ruke?
Ona je potvrdno kimnula, ga usta joj se kosa zatalasala. Kad sam joj pustio zapešća, nagnula se nad mene i stisnula usne uz moje, uhvativši me za ramena. Zaboravio sam gdje se nalazimo, tko smo, jedino čega sam bio svjestan bilo je tijelo žene toplo od sunca koje me doslovce izluđivalo od požude i usne koje me nisu prestajale ljubiti. Ruka mi je na njezinim leđima potražila kopču od grudnjaka i kad sam je pronašao i otkopčao, ona je ispustila tihi uzvik iznenađenja, pokušavši se osloboditi. Pogledao sam je ravno u oči, želio sam biti siguran prije nego što se upustim u nešto što bi mi zauvijek moglo promijeniti život.
- Ne želiš to?
Nekoliko trenutaka izgledalo je kao da se dvoumi, zatim je skinula grudnjak i bacila ga daleko, pred mojim zadivljenim pogledom. Bila je mnogo, mnogo ljepša nego što sam i pretpostavljao. S uzdahom sam je privukao k sebi i počeo ljubiti. Ona se izvila unatrag, a duga kosa joj se rasula po podu. Ljubio sam je po vratu i grudima: bila je tako meka, tako nježna, tako mirisna…
Ali, želio sam više od toga, mnogo više. Više nisam mogao kontrolirati svoju želju, osjećao sam kako me guši i imao sam osjećaj da ću umrijeti ako se ne stopim s njom ondje, na dnu tog bazena. Izgleda da je to shvatila jer se mazno privila uz mene, puna očekivanja, gotovo u ekstazi. Nježno sam je nastavio ljubiti od vrata naniže i uspio sam samo promrmljati:
- Želim te…
Ona se blago osmjehnula, a njezini prsti su se utisnuli u moja leđa, privlačeći me k sebi.
- Što čekaš?
Dok smo se dugo valjali po dnu bazena i svakim sam trenutkom sve više shvaćao da je ona žena o kakvoj sam sanjao cijeli život. Činilo se da i ona osjeća isto jer me poticala da nastavim još, još i još…
Prenulo nas je tiho kašljucanje. Ugledao sam mladića koji me dočekao pri dolasku kako nas sa smiješkom promatra s ruba bazena. Ona se naglo pribrala, odgurnula me, pokrila se gornjim dijelom moje trenirke i hladno upitala:
- Što je, Darko?
Mladić me zavjerenički pogledao.
- Bio sam zabrinut, već neko vrijeme nisam čuo zvuk stroja pa sam došao provjeriti kako napreduje čišćenje bazena.
Ona me pogledala kao da me prvi put vidi i upitala:
- Koliko ti treba da završiš?
Nasmiješio sam se, navukao donji dio trenirke i, sve u svemu, osjećao sam se odlično!
- Još sat? Je li to u redu?
Izgledalo je kao da razmišlja, zatim se počela ubrzano uspinjati stubama, rekavši:
- Najprije se moraš malo odmoriti. Darko, donesi nam grickalice i hladno pivo. Dva hladna piva.
Mladić je kimnuo.
- U redu, gospođice Laura!
Kad smo se uspeli, Darka više nije bilo i ja sam je pažljivo pogledao: učinila mi se još ljepšom i, osim toga, bila je moja!
- Dakle, zoveš se Laura…
Ona je začuđeno upitala:
- Ne sviđa ti se moje ime?
- Ne, prekrasno je, ali sviđala si mi se i bez imena.
Gotovo sramežljivo mi se približila i svojim usnama dotaknula moje.
- Jako mi se svidjelo - promrmljala je.
Snažno sam je privukao k sebi, rekavši:
- I meni. Iskreno se nadam da nemaš dečka.
- Nemam, a ti djevojku?
- Nemam. Zapravo imam, od danas. Naravno, ako nemaš ništa protiv.
Namrštila se kao da razmišlja.
- Razmislit ću.
Ali kad ju je moja ruka nježno uštipnula za stražnjicu, ona se nasmijala i potvrdila:
- Dobro, dobro, ja sam tvoja djevojka! Ti si zaista arhitekt?
- Jesam - odgovorio sam. - Je li ti žao zbog toga?
- Kako to da čistiš bazene?
Bila je to preduga priča, a znao sam da ćemo imati vremena za uzajamno povjeravanje. U tom mi je trenutku najvažnije bilo da očistim bazen i zatim nastavim ono što smo započeli na plavom dnu. Na kraju ipak nisam završio s čišćenjem do podneva, kako sam obećao. Bilo je to nemoguće s Laurom koja se polugola motala oko mene pomažući mi. Morao sam ostati sve do navečer, a onda sam je odveo svojoj kući. Darko se morao zakleti da neće ništa reći gospodinu inženjeru kad se vrati s puta, barem ne dok nas dvoje ne porazgovaramo s njim.
Dok smo se valjali po mom krevetu, svjesni samo toga da se više ne želimo razdvajati, pale su mi na pamet riječi mog brata, kad mi je tog jutra rekao da ću biti sretan što sam pristao očistiti bazen umjesto njega.
Došlo mi je da se nasmijem! Imao je pravo, itekako! Jednim sam udarcem doživio prekrasnu avanturu, zaljubio se u predivnu djevojku i, zašto da ne, dobio budućeg punca koji će sigurno dati vjetar u leđa mojoj karijeri. Više sreće nisam mogao tražiti! U svakom slučaju, obećao sam si da ću se dobro informirati o čišćenju bazena. Ništa nije naodmet znati, govorio je moj djed. I ja sam kanio poslušati njegov savjet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....