Šok koji sam doživjela te noći nikad neću zaboraviti. A počelo je, zapravo, prilično bezazleno. Nekakva me buka trgnula iz sna. Zvuci su dopirali kroz otvorena balkonska vrata, čula sam prigušeni razgovor.
- Imaj na umu da račun mora biti podmiren najkasnije za tjedan dana - čula sam glas koji nisam uspjela prepoznati, ali je zvučao prijeteći.
Pogledala sam na sat na noćnom ormariću. Upravo je prošla ponoć. Ustala sam iz kreveta kako bih popravila zavjese koje su na vjetru kloparale.
- Ne šuljaj se. Dođi, moram s tobom ozbiljno razgovarati - čula sam djedov glas, starački i tih, ali ljutit.
Brzo sam navukla kućni ogrtač i pošla u prizemlje, odakle su dopirali glasovi. Vrata dnevnog boravka bila su otvorena. Jasno sam čula djeda i njegove riječi prijekora.
- Ne misli da ću prikrivati tvoje prijevare. I podmirivati tvoje kockarske dugove. Sjeti se što ti je otac rekao. Pobrini se da sve što prije sam dovedeš u red. Mene to uopće ne zanima. I kako si se samo usudio doći - govorio je ljutito djed.
Zastao mi je dah. Zaboga, što se ovdje događa? Nikad nisam trpjela svađe, a ovdje se očigledno radilo još o nečemu o čemu ništa nisam znala. Razgovarao je s čovjekom kojeg uopće nisam poznavala.
- Daj, prestani me gnjaviti svojim staračkim glupostima. Što si ti to umišljaš? - čula sam strančev odgovor, glasa izmijenjenog od alkohola.
Osjetila sam kako u meni raste gnjev. Tko si uzima za pravo tako razgovarati s djedom! Ušla sam u sobu. Ta se osoba zavalila u fotelju, dignuvši noge na stolić, dok je djed stajao pred njim.
- Što je vama, gospodine? S kojim pravo tako govorite s djedom. Saberite se - ljutito sam se rekla.
- Pusti, Marijana, ne uzbuđuj se - djed se trudio da mu glas sada zvuči sabrano, iako je bio vidno uznemiren.
Ipak, nije se upio suzdržati. Odjednom je počeo drhtati. Iz kućnog je bara uzeo čašu i natočio voćni sok, potom drhtavim rukama pokušao iz bočice, koju je uvijek imao sa sobom, izvaditi tabletu. Čaša mu je skliznula iz ruku i razbila se na podu. Za njom srušio se i on. Kriknula sam. Stranac je sve gledao staklenim pogledom, kao da uopće ne shvaća što se događa.
- Brzo, pozovi hitnu, mislim da djed ima srčani napad - viknula sam priskočivši djedu. Olabavila sam mu kućni ogrtač i gornji dio pidžame.
Noći gost nije se ni pomaknuo, kao da me nije čuo. Pohitala sam prema telefonu, ali tu je već bila Marija, kućna pomoćnica koja je živjela s nama, kako bi se u svako doba mogla brinuti o djedu.
- Hitna stiže - rekla mi je spuštajući telefonsku slušalicu.
Liječnik je stigao za dvadesetak minuta, ali djedu više nije bilo spasa. Ništa nije mogao učiniti. Kleknula sam na pod pokraj tog dragog starca i ridala.
- Jesam li ja kriv? Malo smo se porječkali - upitao je došljak drhtavim glasom. Kao da je odjednom sav alkohol ispario iz njega.
- Ne znam na što mislite, ali nema govora o nekoj krivnji. Gospodin se nimalo nije štedio, iako je već dvije godine znao da je ozbiljno bolestan, da mu je srce vrlo slabo. Sada ga je izdalo. Moralo se to dogoditi prije ili kasnije - rekao je liječnik.
- A otkud vi ovdje, u ovo doba noći? I tko ste vi uopće? - grubo sam se obratila strancu.
- Draga moja Marijana, sigurno mi nećeš vjerovati - rekao je uz ciničan osmijeh.
- Hajde, iskušajte me - obrecnula sam se.
- Ja sam tvoj brat Zdravko. Zaboravljeni, otjerani, izgubljeni brat. Ali, draga sekice, vratio sam se. Nećeš li me zagrliti? - raširenih je ruku krenuo prema meni.
Uzmaknula sam. Zaboga, što taj čovjek govori? Nikad mi nitko nije rekao da imam brata. Kako se samo usudi tako drsko lagati. Kakve su mu nakane? Očigledno ne dobre.
- Gubite mi se s očiju prije nego što nazovem policiju! - odlučno sam mu zaprijetila.
- Vidjet ćemo se mi još, draga sekice - dobacio je i otišao.
Bila sam izvan sebe. Izgubila sam djeda, posljednju meni dragu osobu, a sada se još pojavio i taj neznanac koji tvrdi da mi je brat. Zvučalo je nevjerojatno, kao na filmu. Ne, to ne može biti istina. Nikad mi nitko nije rekao da imam brata.
Idući su mi sati i dani bili vrlo teški, bila sam izvan sebe. Kao da se sve oko mene srušilo. Izrazi sućuti, pokušaji članova obitelji da me utješe, djedov pogreb, sve mi je to ostalo kao u nekoj izmaglici. Djed mi je bio najdraža i najvažnija osoba na svijetu i, izgubivši ga, osjećala sam se strašno usamljeno. Navirale su mi uspomene, slike su se nizale kao u filmu.
Nakon prerane smrti roditelja, koji su život izgubili u prometnoj nesreći, mene je prihvatio djed. Odselila sam se k njemu, u njegovu kuću u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni, a stan u gradu smo iznajmili. Meni je tada bilo dvanaest godina. Djed me jako volio i zdušno se brinuo o meni. Bio je prilično imućan, dobru je mirovinu zaradio u Njemačkoj, a stekao je i solidnu ušteđevinu, tako da mi ništa nije nedostajalo. A tu je još bilo i nasljedstvo roditelja. Ali nikad, baš nikad, ni on, kao ni ranije moji roditelji, pa ni rodbina i prijatelji, nikad nisu spomenuli nikakvog brata. Očigledno, taj je Zdravko, iz nekoga razloga, sve izmislio.
Ipak, nešto me kopkalo pa sam od dalje rodbine i obiteljskih prijatelja i znanaca pokušala saznati jesam li imala brata. Svi su niječno vrtjeli glavom. Osim tete Roze, nekoć naš susjede, sada već devedesetogodišnjakinje, ali bistre starice. Oklijevala je kad sam je to upitala.
- Obećala sam tvojim roditeljima da to nikome neću reći. Ali, sada je ionako svejedno. Da, imala si brata. I, sasvim je moguće da ga još imaš - promrmljala je, a mene kao da je ošinuo grom iz vedra neba.
- Ali, zašto ja to ne znam? - zamucala sam kad sam se malo pribrala.
- Zato što su ga se tvoji roditelji odrekli i nisu željeli ni čuti za njega. I to s pravom. Trebali su ga, zapravo, strpati u zatvor - objasnila je.
Sada sam tek ostala zbunjena. Teta Roza ipak je odlučila prekršiti obećanje i ispričati mi istinu. Moj brat Zdravko bio je propalica i kriminalac. Od malih se nogu, dok sam ja još bila gotovo beba, odao skitnji, a onda i kriminalu, provalama, krađama, alkoholu, drogi. Čak je kao diler završio u zatvoru. Roditelji ga nikako nisu uspijevali obuzdati. Dolazio bi im samo kad bi zapao u gadne financijske nevolje. Otac mu je u početku pomagao, ali kad je shvatio da od toga nema koristi, dignuo je ruke od njega.
- Ne dam, ne dam ti više ni prebijene pare. Ne dolazi na ova vrata, ona su za tebe zauvijek zatvorena. Ti više nisi naš sin - odlučno mu je rekao, ispričala mi je teta Roza.
Ali, Zdravko se nije kanio predati. Naprotiv, iz džepa vjetrovke izvukao je nož i nasrnuo na tatu. Uspio ga je ubosti u rame, prije nego što su ga djed i baka spriječili da ubije oca. Urlajući, prijeteći i vitlajući nožem izjurio je iz stana. Djed je krenuo nazvati policiju.
- Nemoj, molim te. Ne želim da se slučaj povlači po sudnici. Rana nije opasna, moj će mi je prijatelj liječnik srediti. Ali, Zdravko za nas više ne postoji. Zapamtite to i tako se ponašajte. Neka mi ga više nitko ne spomene - otac je bio iznenađujuće odlučan.
Bilo mi je teško, toliko se toga sručilo na moju glavu. Da, bila sam imućna, roditelji i djed sve su ostavili meni, ali nije mi bilo ni do čega. Ta me priča o bratu dodatno uzdrmala. Onda je jednog predvečerja netko pozvonio na kućna vrata. Nevoljko sam ih pošla otvoriti. Preda mnom se ukazao Zdravko. Lecnula sam se, do tada se više nije javljao.
- Sekice, smijem li ući na trenutak? - milozvučno se oglasio.
Što sam mogla? Nije mi ga bilo drago vidjeti, ali pustila sam ga u stan. Izvalio se u fotelju, a ja sam mu ljubazno ponudila piće. Nisam ga vidjela od one burne noći kod djeda, a nisam ga zapazila ni na sprovodu. Zasigurno nije ni došao.
- Sekice, da najprije… - počeo je, ali sam ga odmah prekinula.
- Da se razumijemo, ja ti nisam nikakva sekica - odbrusila sam.
- Dobro, draga sestro, nećemo se valjda oko toga svađati. Vjerujem da misliš da ti zapravo i nisam brat, jer su me tajili. Ali, želim te, za početak, uvjeriti da ne lažem - izvadio je iz džepa sakoa nekoliko dokumenata i bacio ih pred mene. - Samo ih mirno pogledaj, imam vremena - dodao je.
Ruke su mi drhtale dok sam prelistavala papire. Po onome što sam pročitala, teta Roza je bila u pravu. Zaista mi je brat. Ako papiri nisu falsificirani. Ali, nekako mi se činilo da nisu, da su pravi. Šutke sam mu ih vratila.
- Htjela ti to ili ne, uvjerila si se da sam ti brat, draga moja seko. I od toga ne možeš pobjeći. Život je nekad pun iznenađenja - dobacio je svisoka.
- Dobro, ako mi i jesi biološki brat, meni to, poslije onoga što si učinio, ne znači baš ništa - napokon sam progovorila.
- Tebi možda ne, ali meni znači, draga moja.
- Što ti znači? Drago ti je što si se nakon toliko godina upoznao sa sestrom. Dirljivo - pokušala sam biti ironična.
- Ne umišljaj si. Mi se nikada nećemo zbližiti. Ali u igri je nešto drugo, puno važnije.
- A što?
- Lova, draga moja, lova. I ja imam pravo na nasljedstvo. Ako već ne na pola, a ono svakako na nužni dio - zatekao me.
- Kakvo nasljedstvo? U ostavinskoj raspravi, u oporuci, nisi ni spomenut - začudo brzo vratila sam se u sedlo.
- Pusti ti oporuku. Postoje neka zakonska prava koja mi ne mogu oduzeti. Nisam došao na ostavinsku raspravu jer nisam bio pozvan, ali u kontaktu sam s jednim odvjetnikom, nešto ću svakako poduzeti. Znaš, draga sestro, ako se sami ne možemo dogovoriti, a mogli bismo, postoji i sud - djelovao je vrlo samouvjereno dok je to govorio.
- Ne želim nikakav dogovor s tobom - odsjekla sam, nadajući se da mi glas nije zadrhtao.
- Kako želiš. Vidimo se onda uskoro na sudu. To će te vjerojatno i dodatno koštati - rekao je, ustao, i ne čekajući da ga ispratim, sam izišao iz stana.
Osjećala sam se jadno. Uza sve nesreće i nevolje, sad još i to s bratom. Možda nije bilo fer prema njemu, ta ipak smo brat i sestra, ali poslije svega što je učinio roditeljima i djedu, poslije pokušaja ubojstva oca, poslije kriminala u koji je ogrezao, nisam mu željela dati ni dio nasljedstva. Pa i stoput bili krvni rod. Makar se i vukli po sudovima.
Osjećala sam se tako osamljeno i bespomoćno. Srećom, uskoro se u mom životu sve stubokom izmijenilo. Upoznala sam Nevena. Imala sam ranije nekoliko veza, ali one nisu dugo trajale, bile su manje-više površne. Neven je bio nešto drugo. Pun pažnje, obziran, nježan, strpljivo je čekao da mu se otvorim. Ispričao mi je sve o sebi, pa i to da je oženjen, ali da je pred rastavom jer su, poslije desetak godina braka, žena i on zaključili da dalje zajedno ne mogu.
Djece nemaju, rastava je samo tehničko pitanje, objašnjavao mi je. Ni jednu jedinu ružnu riječ nije rekao o njoj i to mi se svidjelo. Mnogi bi muškarci svu krivnju prebacivali na partnericu, no on to nije činio. Uskoro sam shvatila da sam se istinski zaljubila u njega. Bio je muškarac mog života.
I on je meni govorio da sam mu sve na svijetu, da mu nema života bez mene. Bilo je to tako lijepo čuti. Čekala sam samo da me zaprosi. Bila sam sigurna da će se i to uskoro dogoditi, čim se i formalno razvede. No, i prije toga se preselio k meni jer je stan u kojem je živio ionako namjeravao ostaviti bivšoj ženi. Napokon sam se i ja našla u sedmom nebu. Bio je prvi čovjek kojem sam ispričala sve o sebi, o svojoj mračnoj obiteljskoj tajni.
- Zaboravi to. Ništa se tu ne može promijeniti. Tvoj je brat prošlost i tako neka ostane - zagrlio me.
- Ali, prijeti mi sudom, želi, nakon svega što je učinio, pola moje imovine - objasnila sam mu.
- Želiš li mu je dati?
- Nipošto.
- U redu, onda će tako i biti.
Na njegov prijedlog otišla sam bilježniku koji je vodio ostavinski postupak. Kako se samo ranije nisam toga dosjetila.
- Draga gospođo, možete biti posve mirni. Znam da imate brata, ali smatrao sam da vam to ne treba spominjati jer nije imalo nikakve važnosti u postupku - iznenadio me tom rečenicom.
- Ali, kako ste znali. Pa u oporuci se nigdje ne spominje.
- Da, ali u spisima koji su pohranjeni u ovom uredu postoji vjerodostojna izjava vašeg oca kojom se, da to pojednostavljeno kažem, odriče svoga sina i negira bilo kakvo njegovo pravo na ostavštinu - objasnio je.
- Ali, brat prijeti sudom.
- Gledajte, može on podnijeti sudsku tužbu, osporavati oporuku, ali mislim da mu izgledi nisu osobiti. Potrajalo bi i skupo bi ga stajalo. Vjerujte, neće to učiniti - umirivao me.
Kući sam se vratila doista smirena. Odmah sam sve ispričala Nevenu. Toplo me zagrlio.
Nekoliko dana kasnije, jedne subotnje večeri, na vrata je banuo Zdravko. Odmah sam ga pustila u stan.
- O, što to moje oči vide. Stigla je prinova - pokušao je biti duhovit ugledavši Nevena. - Draga sestro, mogu li s tobom na minutu razgovarati nasamo - obratio mi se.
- Nema potrebe, možemo razgovarati pred Nevenom, nemam tajni - odgovorila sam. On je još nekoliko trenutaka oklijevao.
- Dobro, kako želiš. Zaključio sam da ona moja ideja o sudskoj tužbi možda i nije najsretnije rješenje, iako, da ti ne lažem, još nisam odustao. Ali, sada sam u velikoj nevolji, prijete mi zelenaši, a vjerojatno znaš što to znači. Možeš li mi posuditi dvadeset tisuća eura?
Pogledala sam Nevena, a on mi je mimikom lica dao do znanja da samo ja odlučujem o tome. Još sam razmišljala, u sobi je vladala tišina koja se nožem mogla rezati. Onda sam presjekla.
- Znaš što, jesi ništarija, ali brat si mi i želim ti pomoći. I neću ti posuditi, dat ću ti, ali da si me onda ostavio na miru. Vidjet ćemo se u ponedjeljak, dok pribavim novac - izgovorila sam u dahu.
Lice mu se ozarilo smiješkom kakav do tada nisam vidjela. Činilo mi se čak da će me zagrliti, ali onda se okrenuo, ljubazno pozdravio i otišao. Gotovo mi je bio drag u tom trenutku. Hoću li ga ikad više vidjeti, ne znam. A možda ipak ne bi bilo zgorega da jednoga dana, kad počne normalno živjeti, uspostavimo kakav-takav kontakt.
Komentari
0