Karizmatični rabin iz Galileje opet je u Jeruzalemu. Upravo počevši sa slavljem veselog blagdana Hanuke, stanovnici i ne slute da će ovaj rabinov posjet značiti oproštaj s njegovim javnim poučavanjem. Tog se zimskog dana zaputio u Jeruzalem, preko brda na zapad, i samo kilometar od malenog sela Betanije, gdje obično odsjeda prilikom posjeta svetome gradu. Već je gomile pridobio svojim živim, slikovitim učenjem. Kao i obično, poučavao je poput ostalih učitelja pod širokom kolonadom koja zaklanja niže dvorište hrama, znano kao predvorje nežidova. Njegovi široki stupovi nudili su zaklon od hladnih vjetrova zimi, a ostatak godine zaštitu od sunca.
Iako Isusu Nazarećaninu nedostaje učeni judejski naglasak službenih religioznih učitelja, on propovijeda s autoritetom. Obični ga ljudi, kao i uvijek, rado slušaju. Danas je bilo oštrog opiranja njegovim riječima, jer se u gomili, kako je i očekivao, vrzmalo mnoštvo religijskih profesionalaca - velikih svećenika, pismoznanaca i drugih pripadnika jeruzalemske bogate elite.
Govorio je kako je on dobri pastir i zaštitna vrata ovcama za koje brine. Govorio je o skupljanju svoga stada i polaganju svog života za njih. Taj dio njegova učenja razumljiv je mnoštvu - znali su da ovce stoje za Židove, Božji izabrani narod određen životom i propisima hrama u Jeruzalemu. Posljedica tih riječi je razdor među slušateljima. Neki su govorili da je lud, opsjednut demonima.
Mnogi su prije njega u Izraelu prikazivali sebe kao Mesiju. "Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Prikrivaš riječi parabolama i stilskim figurama. Na sunce s tim, čovječe! Jesi li ti Mesija obećan od davnina? Hajde, reci!" Isusov odgovor je razborita i odmjerena tona: "Rekoh vam, a ipak vi ne vjerujete. Djela koja ja činim u ime Oca svog svjedoče za me. Vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca". Kad je rekao "od mojih ovaca", gestom je ukazao na neke muškarce i žene što su u blizini slušali, a poznate u narodu kao njegovi učenici.
Među njima su pojedinci koji zasigurno nisu ugodno društvo za pobožne Židove. Isus nastavlja govoriti nadglasavajući rastući žamor protivnika u grupi ispitivača: "Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život. One sigurno neće nikad propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može oteti iz ruke moga Oca. Ja i Otac jedno smo". Tu nastupa tajac prije kritične točke, kad Isus pogleda izravno u svoje kritičare, svjesno se osuđujući na uništenje: "Ja i Otac jedno smo".
Te godine rimski car Tiberije je već skoro četiri godine stalno živio na Kapreji (današnjem Capriju). Rim je napustio 27. godine. Astrolozi su mu predvidjeli da neće više stupiti nogom u Rim, pa stoga to i nije učinio, za slučaj da bi to značilo njegovu smrt. Odlučio se na dobrovoljno izgnanstvo.
Prije no što je postao vladarom carstva, za Augustovih je dana otišao na Rod na mnogo godina. Tamo je susreo Trazila koji ga je poučio kaldejskoj astrologiji. Tiberije nije bio samo zagrijan amater - prema rimskim povjesničarima predvidio je kratku vladavinu Galbe u 69. godini, "godini četiriju careva". Njegova veličanstvena vila Jovis na Kapreji, imenovana po glavnom rimskom božanstvu Jupiteru, bila je zapravo palača s dvorom. Uz tisuće robova, Tiberije se okružio i grčkim učenjacima, kao i osobnim astrologom (koji ga je suzdržavao u njegovim ekscesima).
Vjerojatno je da se broj njegovih ekscesa povećao kako je ostario i kako su mu oslabile seksualne moći. Unatoč svom nekontroliranom seksualnom životu, trudio se živjeti jednostavno i držao je pod kontrolom svjetska zbivanja uz pomoć provincijskih namjesnika kojima je dopuštao inicijativu i zahtijevao diskreciju u upravljanju, te ih je poticao na dugotrajnu službu.
Osobito je pratio rad carskih namjesnika - onih koji su upravljali graničnim provincijama poput Judeje i Sirije. Oni bi bili legati ili manji prokuratori, ovisno o važnosti provincije. Obje su funkcije podrazumijevale diskrecione ovlasti u provođenju rimskog zakona i vlasti. No, legati su imali mnogo impozantniju vojnu potporu. Zbog loše procjene, Judeja je bila dodijeljena prefektu, a ne visoko pozicioniranom izaslaniku. Poncije Pilat je stupio u službu 26. godine.
I Rim i Jeruzalem u to su vrijeme bili gradovi-simboli, osim što su bili mjesta obitavanja. Pod vladavinom Augusta i Tiberija, Rimsko je Carstvo uspostavilo "Pax Romana", rimski mir i samo ime grada Jeruzalema moglo je značiti "Temelj mira".
Oba će grada, simbolično, dominirati poviješću Zapada i svjetske civilizacije. Rim je predstavljao vladavinu građanskog zakona - ideju koja je nadilazila djela loših pojedinaca, poput Kaligule i Nerona. Grad Jeruzalem, a posebno njegov hram, definirali su jednoboštvo, povezanost s moralnom jasnoćom drevne židovske vjere.
Rimski car Tiberije bio je siguran da se neće vratiti u Rim. Njegov je namjesnik ubio Isusa
Čudnovatom će ironijom ideja "Novog Jeruzalema", povezana s nasljedovanjem Krista, bez ikakve vojne sile prevladati moćnim Carstvom u manje od 300 godina. Plodovi tog čuda bit će obostrano obogaćenje i kreativna napetost koju George Steiner zove "dvojne struje koje određuju zapadnu svijest, onu klasične antike i onu biblijsko-kršćanskog naslijeđa".
U 33. godini, u Tiberijevom društvu u vili Jovis, nalazio se i jedan mladić pod njegovim skrbništvom - neki Gaj, zvan Kaligula. Kaligula je bio sin Cezara Germanika i Agripine, i Tiberijev nećak (Tiberije je bio usvojio Germanika). Nadimak Kaligula (lat. caligula, "male čizme") dobio je po čizmicama i minijaturnoj vojnoj uniformi koju je nosio kao dječak u Germaniji gdje je bio miljenik trupa. Otkad je bio pozvan na otok u jesen 31. g., Gaj Kaligula je zapravo bio sklonjen na Kapreju za svoje vlastito dobro. Tijekom 33. g. Tiberije je sve više isticao Kaligulu kao svog nasljednika, i moguće je da je upravo te godine rekao: "Gajim guju u njedrima Rima".
Pripremio Damir Klekar
| U izdanju Naklade Ljevak uskoro izlazi knjiga Colina Durieza, u kojoj autor opisuje 33. godinu, godinu u kojoj su glavni svjetski protagonisti bila dvojica ljudi, jedan Rimljanin i jedan Židov. Ta je godina za cara Tiberija bila posljednje poglavlje njegova principata u kojoj je pokušavao izbrisati sve zlo koje je za sobom ostavio svrgnuti namjesnik Sejan. Bio je to pothvat za koji nisu postojale upute. Jednog drugog čovjeka tog vremena, rabina Ješuu, dao je ubiti jedan od Tiberijevih manjih upravitelja, Poncije Pilat. Uvjerenje da je za tri dana taj Ješua (grčka inačica - Isus) uskrsnuo, dalo je novi polet klonulim sljedbenicima, da bi se za samo nekoliko tjedana rodio novi, kršćanski pokret. On će, bez upotrebe zemaljske sile, konačno zavladati Rimskim Carstvom i zauvijek promijeniti svijet |
Govorio je kako je on dobri pastir i zaštitna vrata ovcama za koje brine. Govorio je o skupljanju svoga stada i polaganju svog života za njih. Taj dio njegova učenja razumljiv je mnoštvu - znali su da ovce stoje za Židove, Božji izabrani narod određen životom i propisima hrama u Jeruzalemu. Posljedica tih riječi je razdor među slušateljima. Neki su govorili da je lud, opsjednut demonima.
Mnogi su prije njega u Izraelu prikazivali sebe kao Mesiju. "Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Prikrivaš riječi parabolama i stilskim figurama. Na sunce s tim, čovječe! Jesi li ti Mesija obećan od davnina? Hajde, reci!" Isusov odgovor je razborita i odmjerena tona: "Rekoh vam, a ipak vi ne vjerujete. Djela koja ja činim u ime Oca svog svjedoče za me. Vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca". Kad je rekao "od mojih ovaca", gestom je ukazao na neke muškarce i žene što su u blizini slušali, a poznate u narodu kao njegovi učenici.
Među njima su pojedinci koji zasigurno nisu ugodno društvo za pobožne Židove. Isus nastavlja govoriti nadglasavajući rastući žamor protivnika u grupi ispitivača: "Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život. One sigurno neće nikad propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može oteti iz ruke moga Oca. Ja i Otac jedno smo". Tu nastupa tajac prije kritične točke, kad Isus pogleda izravno u svoje kritičare, svjesno se osuđujući na uništenje: "Ja i Otac jedno smo".
Te godine rimski car Tiberije je već skoro četiri godine stalno živio na Kapreji (današnjem Capriju). Rim je napustio 27. godine. Astrolozi su mu predvidjeli da neće više stupiti nogom u Rim, pa stoga to i nije učinio, za slučaj da bi to značilo njegovu smrt. Odlučio se na dobrovoljno izgnanstvo.
Prije no što je postao vladarom carstva, za Augustovih je dana otišao na Rod na mnogo godina. Tamo je susreo Trazila koji ga je poučio kaldejskoj astrologiji. Tiberije nije bio samo zagrijan amater - prema rimskim povjesničarima predvidio je kratku vladavinu Galbe u 69. godini, "godini četiriju careva". Njegova veličanstvena vila Jovis na Kapreji, imenovana po glavnom rimskom božanstvu Jupiteru, bila je zapravo palača s dvorom. Uz tisuće robova, Tiberije se okružio i grčkim učenjacima, kao i osobnim astrologom (koji ga je suzdržavao u njegovim ekscesima).
Vjerojatno je da se broj njegovih ekscesa povećao kako je ostario i kako su mu oslabile seksualne moći. Unatoč svom nekontroliranom seksualnom životu, trudio se živjeti jednostavno i držao je pod kontrolom svjetska zbivanja uz pomoć provincijskih namjesnika kojima je dopuštao inicijativu i zahtijevao diskreciju u upravljanju, te ih je poticao na dugotrajnu službu.
| I Rim i Jeruzalem u to su vrijeme bili gradovi simboli. Pod vladavinom Augusta i Tiberija, Rimsko je Carstvo uspostavilo rimski mir. Oba će grada dominirati poviješću Zapada. Rim je predstavljao vladavinu građanskog zakona, a grad Jeruzalem definirao je jednoboštvo |
I Rim i Jeruzalem u to su vrijeme bili gradovi-simboli, osim što su bili mjesta obitavanja. Pod vladavinom Augusta i Tiberija, Rimsko je Carstvo uspostavilo "Pax Romana", rimski mir i samo ime grada Jeruzalema moglo je značiti "Temelj mira".
Oba će grada, simbolično, dominirati poviješću Zapada i svjetske civilizacije. Rim je predstavljao vladavinu građanskog zakona - ideju koja je nadilazila djela loših pojedinaca, poput Kaligule i Nerona. Grad Jeruzalem, a posebno njegov hram, definirali su jednoboštvo, povezanost s moralnom jasnoćom drevne židovske vjere.
Rimski car Tiberije bio je siguran da se neće vratiti u Rim. Njegov je namjesnik ubio Isusa
| PONCIJE PILAT
|
|
Čudnovatom će ironijom ideja "Novog Jeruzalema", povezana s nasljedovanjem Krista, bez ikakve vojne sile prevladati moćnim Carstvom u manje od 300 godina. Plodovi tog čuda bit će obostrano obogaćenje i kreativna napetost koju George Steiner zove "dvojne struje koje određuju zapadnu svijest, onu klasične antike i onu biblijsko-kršćanskog naslijeđa".
U 33. godini, u Tiberijevom društvu u vili Jovis, nalazio se i jedan mladić pod njegovim skrbništvom - neki Gaj, zvan Kaligula. Kaligula je bio sin Cezara Germanika i Agripine, i Tiberijev nećak (Tiberije je bio usvojio Germanika). Nadimak Kaligula (lat. caligula, "male čizme") dobio je po čizmicama i minijaturnoj vojnoj uniformi koju je nosio kao dječak u Germaniji gdje je bio miljenik trupa. Otkad je bio pozvan na otok u jesen 31. g., Gaj Kaligula je zapravo bio sklonjen na Kapreju za svoje vlastito dobro. Tijekom 33. g. Tiberije je sve više isticao Kaligulu kao svog nasljednika, i moguće je da je upravo te godine rekao: "Gajim guju u njedrima Rima".
Pripremio Damir Klekar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....