Kišne šume indonezijskog arhipelaga Evica i Nemo zamijenili su tropskim rajem u selu Đuric pokraj Križevaca.
Par bijelih kukmastih kakadua ipak nije stigao iz divljine, nego je uzgojen i othranjen na farmi I vice Jurilja, zaljubljenika u ptice i bilje, čije je uzgajalište s gotovo 40 parova velikih papiga najveće i najuspješnije u Hrvatskoj.
Ondje se nalaze ptice iz Južnoafričke Republike, Malezije, Argentine, Singapura, Gvajane, Surinama, uzgojene u zatočeništvu. - Zbog velikog izlova i ugroženosti prirodnih staništa mnoge vrste papiga su pred izumiranjem, stoga je uzgajanje ptica, uz zabranu uzimanja ptica iz divljine, jedini način njihova očuvanja. Vraćanje papiga u prirodu, nažalost, nije dalo dobre rezultate. Postoji nekoliko vrsta koje postoje jedino u umjetnom uzgoju - objašnjava naš domaćin.
Ivica Jurilj oduvijek voli ptice. Kao dijete je dobio par pernatih prijatelja i spoznao koliko njihova ljepota i privrženost unose radosti u svakodnevni život. - Prvo sam počeo uzgajati male i srednje papige, sve do prvog para kakadua - pripovijeda Jurilj - a zatim sam stjecao znanje posjećujući stručne seminare i prirodna staništa papiga u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Suradnja s uzgajivačima diljem svijeta pružila mi je najvrjednije iskustvo.
Danas se može pohvaliti mladuncima iznimno ugroženih žutokukmastih kakadua, poznatih pod nazivom Cacatua galerita triton, koji su se prvi put izlegli u Hrvatskoj.
- Velike papige su monogamne ptice i u pravilu par koji se spoji do smrti ostaje zajedno. Kada u prirodi ženka snese jaja, ona nisu brojna, ali su uglavnom oplođena, dok je u umjetnom uzgoju upravo suprotno - objašnjava Jurilj, pokazujući niz volijera s nekoliko parova žakoa, više vrsta ara i kakadua. Raznobojni par edelovih papiga i žutoćele amazone uživale su grickajući voće.
Među njima se nalaze još dvije rijetke vrste ptica, molučki kakadui i are macao, koje su zbog ugroženosti na popisu posebno zaštićenih vrsta svjetske konvencije (CITES).
Svaki par ima svoju volijeru s posebno postavljenim granama kako bi mogli izaći na sunce, kišu ili jednostavno zrak zbog psihičkog zdravlja i kvalitete perja.
Uz suvremeno opremljene nastambe, podijeljene na zimski i ljetni dio s prskalicama koje tijekom ljetnih vrućina raspršuju vodu u maglicu, rastu visoki bambusi čije mladice papige rado grickaju i tako nadopunjuju prehranu koja se sastoji od sjemenki, voća i orašastih plodova. Tako je inženjer Jurilj na najbolji način povezao znanje stečeno studijem agronomije s hobijem koji je postao životni poziv.
- Nije lako othraniti mladunčad papiga - kaže Jurilj. - Treba uložiti puno strpljenja, znanja i neprospavanih noći. Prvih petnaestak dana hrane se svakih sat i pol, zatim svaka tri sata sve do dobi od tri mjeseca. Katkad se osjećam kao pravi roditelj - kaže kroz smijeh dok mu Evica dijeli puse i neobično razgovijetno ponavlja: "Dođi tatici. Bok, dođi tatici".
Dok se rastajemo od egzotičnih zvukova tropskih šuma u malom selu kalničkog prigorja, Ivica Jirilj još jednom upozorava: Koliko god papige bile pitome, ne smijemo ni pomisliti da bi mogle zaboraviti čemu im služe krila.
Koliko je ljudi raslo uz papige? Sve smo više svjesni da te visokointeligentne životinje imaju sposobnost uzdići se iznad statusa običnog kućnog ljubimca te postati čovjekov prijatelj i suputnik.
Ljudi se vežu uz svoje pernate ljubimce koji imaju mogućnost s njima razgovarati bojom glasa njihova vlasnika. To se, naravno, ne odnosi na sve vrste papiga, nego samo na pojedine. S obzirom na to da postoji mnogo različitih vrsta papiga, kao i zbog samih razlika u njihovu podizanju i držanju, postoje i velike razlike u ponašanju kako između različitih vrsta, tako i među istom vrstom.
Prvi pogled na pticu dugačku jedan metar te s izraženim, velikim kljunom često kod čovjeka izazove osjećaj nepovjerenja. Boljim upoznavanjem postaje nam jasno da je to vrsta koja je veoma privržena čovjeku i godinama se drži kao kućni ljubimac. Zbog ljepote i karizme svaka osoba koja voli ptice, mora u svom srcu imati posebno mjesto za najveću papigu na svijetu.
Podrijetlom su iz Južne i Srednje Amerike gdje se još mogu vidjeti manja jata kako slobodno lete u prirodi. Nažalost, zbog velikog krivolova u tom dijelu svijeta, ali i visoke cijene na crnom tržištu, to je jedna od iznimno ugroženih vrsta. U posljednjih 20 godina radi sprečavanja potpunog istrebljenja zabranjen je uvoz ara s tog područja u ostale zemlje. Zbog velike ugroženosti divljih vrsta, veoma je izražena potreba za uzgojem i održanjem te vrste u zatočeništvu.
Preporučuje se da se kao kućni ljubimci drže samo are koje su ručno othranjenje.
Ptice iz divljine ne mogu se prilagoditi životu u kućnom okruženju, pa često prave nesnosnu buku koja dovede do gubitka strpljenja i kod najvećih ljubitelja papiga. Ptice iz divljine nikad ne mogu postati umiljate kao one koje od početka hrani ljudska ruka i koje se ne boje prisutnosti čovjeka. (G. Vukres)
Ina Rogošić Blagojević
Par bijelih kukmastih kakadua ipak nije stigao iz divljine, nego je uzgojen i othranjen na farmi I vice Jurilja, zaljubljenika u ptice i bilje, čije je uzgajalište s gotovo 40 parova velikih papiga najveće i najuspješnije u Hrvatskoj.
Ondje se nalaze ptice iz Južnoafričke Republike, Malezije, Argentine, Singapura, Gvajane, Surinama, uzgojene u zatočeništvu. - Zbog velikog izlova i ugroženosti prirodnih staništa mnoge vrste papiga su pred izumiranjem, stoga je uzgajanje ptica, uz zabranu uzimanja ptica iz divljine, jedini način njihova očuvanja. Vraćanje papiga u prirodu, nažalost, nije dalo dobre rezultate. Postoji nekoliko vrsta koje postoje jedino u umjetnom uzgoju - objašnjava naš domaćin.
Ivica Jurilj oduvijek voli ptice. Kao dijete je dobio par pernatih prijatelja i spoznao koliko njihova ljepota i privrženost unose radosti u svakodnevni život. - Prvo sam počeo uzgajati male i srednje papige, sve do prvog para kakadua - pripovijeda Jurilj - a zatim sam stjecao znanje posjećujući stručne seminare i prirodna staništa papiga u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Suradnja s uzgajivačima diljem svijeta pružila mi je najvrjednije iskustvo.
Danas se može pohvaliti mladuncima iznimno ugroženih žutokukmastih kakadua, poznatih pod nazivom Cacatua galerita triton, koji su se prvi put izlegli u Hrvatskoj.
- Velike papige su monogamne ptice i u pravilu par koji se spoji do smrti ostaje zajedno. Kada u prirodi ženka snese jaja, ona nisu brojna, ali su uglavnom oplođena, dok je u umjetnom uzgoju upravo suprotno - objašnjava Jurilj, pokazujući niz volijera s nekoliko parova žakoa, više vrsta ara i kakadua. Raznobojni par edelovih papiga i žutoćele amazone uživale su grickajući voće.
 |
|
Svaki par ima svoju volijeru s posebno postavljenim granama kako bi mogli izaći na sunce, kišu ili jednostavno zrak zbog psihičkog zdravlja i kvalitete perja.
Uz suvremeno opremljene nastambe, podijeljene na zimski i ljetni dio s prskalicama koje tijekom ljetnih vrućina raspršuju vodu u maglicu, rastu visoki bambusi čije mladice papige rado grickaju i tako nadopunjuju prehranu koja se sastoji od sjemenki, voća i orašastih plodova. Tako je inženjer Jurilj na najbolji način povezao znanje stečeno studijem agronomije s hobijem koji je postao životni poziv.
- Nije lako othraniti mladunčad papiga - kaže Jurilj. - Treba uložiti puno strpljenja, znanja i neprospavanih noći. Prvih petnaestak dana hrane se svakih sat i pol, zatim svaka tri sata sve do dobi od tri mjeseca. Katkad se osjećam kao pravi roditelj - kaže kroz smijeh dok mu Evica dijeli puse i neobično razgovijetno ponavlja: "Dođi tatici. Bok, dođi tatici".
Dok se rastajemo od egzotičnih zvukova tropskih šuma u malom selu kalničkog prigorja, Ivica Jirilj još jednom upozorava: Koliko god papige bile pitome, ne smijemo ni pomisliti da bi mogle zaboraviti čemu im služe krila.
'Bok', pridružila se pozdravu Evica i potajno srknula gutljaj soka iz čaše na stolu.
A u jednoj od volijera koju smo ugledali tek na odlasku nalazi se prekrasan, radoznali tukan koji nestrpljivo očekuje svoju družicu. A kome se ne bi svidio momak s tako velikim lijepim kljunom?
|
Titova 45-godišnja ara Osobitu pažnju posjetitelja farme privlači žutoplava ara, stara 45 godina, koju je Tito dobio na dar od brazilskog predsjednika i koja je živjela na Brijunima sve dok je ondje postojao ptičarnik s egzotičnim pticama. Nije osobito spretna govoru i ne spominje Titovo ime, ali zato na Brijunima još uvijek živi indonezijski kakadu Koko koji je, priča Ivica, prava atrakcija za posjetitelje. Spominje Tita, Mišu, a kada ga netko pita gdje je Tito, odgovara: 'Eno ga u kancelariji!' |
Koliko je ljudi raslo uz papige? Sve smo više svjesni da te visokointeligentne životinje imaju sposobnost uzdići se iznad statusa običnog kućnog ljubimca te postati čovjekov prijatelj i suputnik.
Ljudi se vežu uz svoje pernate ljubimce koji imaju mogućnost s njima razgovarati bojom glasa njihova vlasnika. To se, naravno, ne odnosi na sve vrste papiga, nego samo na pojedine. S obzirom na to da postoji mnogo različitih vrsta papiga, kao i zbog samih razlika u njihovu podizanju i držanju, postoje i velike razlike u ponašanju kako između različitih vrsta, tako i među istom vrstom.
Prvi pogled na pticu dugačku jedan metar te s izraženim, velikim kljunom često kod čovjeka izazove osjećaj nepovjerenja. Boljim upoznavanjem postaje nam jasno da je to vrsta koja je veoma privržena čovjeku i godinama se drži kao kućni ljubimac. Zbog ljepote i karizme svaka osoba koja voli ptice, mora u svom srcu imati posebno mjesto za najveću papigu na svijetu.
Podrijetlom su iz Južne i Srednje Amerike gdje se još mogu vidjeti manja jata kako slobodno lete u prirodi. Nažalost, zbog velikog krivolova u tom dijelu svijeta, ali i visoke cijene na crnom tržištu, to je jedna od iznimno ugroženih vrsta. U posljednjih 20 godina radi sprečavanja potpunog istrebljenja zabranjen je uvoz ara s tog područja u ostale zemlje. Zbog velike ugroženosti divljih vrsta, veoma je izražena potreba za uzgojem i održanjem te vrste u zatočeništvu.
Preporučuje se da se kao kućni ljubimci drže samo are koje su ručno othranjenje.
Ptice iz divljine ne mogu se prilagoditi životu u kućnom okruženju, pa često prave nesnosnu buku koja dovede do gubitka strpljenja i kod najvećih ljubitelja papiga. Ptice iz divljine nikad ne mogu postati umiljate kao one koje od početka hrani ljudska ruka i koje se ne boje prisutnosti čovjeka. (G. Vukres)
|
Nikako iz divljine, uvijek iz uzgoja
|
Ina Rogošić Blagojević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....