Primirje je trajalo neko vrijeme, a možda je i to privid, ali odnedavno sva su oružja opet usmjerena prema Karamarku. Stari se neprijatelji nisu umorili, novi se tek uvježbavaju. Stari neprijatelji su se dali nagovoriti da su crnom princu svezana krila, da je posve podređen sve popularnijem premijeru, koji je bez sumnje njihova velika bijela nada, toliko velika da ga maze više od svojih favorita u realnoj opoziciji. Tu su i junaci “građanskog” otpora sa svojim planovima. Oni u Karamarku vide plemenskog poglavicu neoprane i neočešljane mase, koju bi oni rado predvodili da im nije tako strana i odbojna. (Zamislite, logoruje u središtu glavnog grada!) Kao u dobra stara vremena pavićevci su u pogon bacili doista dojmljive Karamarkove karikature u izvedbi ilustratorke Nikoline Lelak. Ona, naime, posjeduje dar pretvaranja predsjednika HDZ-a u lice s potjernice. No, budući da Karamarko ne pripada “ranjivoj” društvenoj skupini, ovo nisu “ilustracije mržnje” nego posve legitimne ilustracije iz protivljenja prema čovjeku koji, jasno k’o dječje dupe, zaslužuje mržnju. Nisu naši “građanski” mediji za govor mržnje. Oni su samo za govor iz mržnje. I, na kraju kolone, tu je i Stjepan Mesić. U njegovo vrijeme, veli Mesić, Karamarko je bio antifašist (tportal.hr, 3. travnja). A sad? Ta, ne možete biti antifašist ako ste ujedno i antikomunist. Kako to niste shvatili? Teza o dva totalitarizma “krije afirmaciju i blagonaklonost prema ustaškom režimu” (h-alter.org, 1. travnja). Moglo bi biti, dapače, posve je moguće, drugovi, da ste svi vi volovi!
No, pored starih Karamarkovih neprijatelja, ima tu i lijep broj - ako ne novih, onda svakako - novoobjavljenih. Istina, naglašeno desni tjednici i portali nikad i nisu marili za Karamarka. On je za njih uvijek bio dezerter i smutljivac, koji je skrenuo s pravog puta za vrijeme velikog protutuđmanovskog otpada 1994. godine.
To je i razumljivo. No, koji su to desni Karamarkovi osporavatelji u trenutku kad nam Ivan Violić (sic!) sasvim uvjerljivo dokazuje da “Karamarko nije retuđmanizator, nego detuđmanizator” i to zato jer “ Tuđman nikada nije dovodio u pitanje lijevu, socijalističku i antifašističku sastavnicu HDZ-ove politike i hrvatskog društvenog života” (Telegram, 20. veljače)? I ovdje je zemlja zadrhtala. Poslije izbora pojedini novinari Večernjeg lista odmah su počeli postavljati pitanje odgovornosti za pad HDZ-ovih glasova od više od pedeset posto na predsjedničkim izborima na tek jednu trećinu glasova na saborskim izborima ( Davor Ivanković, 9. studenoga 2015). No, to je bila tek predigra. Najnovija Ivankovićeva objava govori u prilog Karamarkove “detronizacije” (3. travnja). Marinko Jurasić, pak, misli da HDZ, preko ministara poput Nakića i Šustara, kao i Vlada općenito, uvodi red “jedino ili ponajviše u odnosu na najugroženiji dio stanovništva” (5. travnja). Nisu usamljeni. Večernji je strateški centar desne opozicije.
Protiv Karamarka se također oglašava barem jedna crkvena struja. Tako je Ivan Miklenić u svom uvodniku (Glas Koncila, 14. veljače) osudio “neke članove HDZ-a”: “Činjenica da je kadrovsko rješenje sastava nove Vlade frustriralo neke članove HDZ-a ipak im ne daje opravdanje za stanovita prikrivena harangiranja koja su više negoli dobrodošla ne samo opoziciji, nego i petokolonašima u politici i medijima, a na očevidnu štetu Hrvatske”. Na kraju parade stupa i Ivić Pašalić, posve retro, prvo u plaštu gospodarskog liberala koji žali što se HDZ bojao “iskomunicirati” ekonomski program na kojem su radili Nijemci (24 sata, 4. travnja), a onda kao politički liberal koji nikada ne bi zabranio Montirani proces. Nakon ove optužnice u obliku kritike došla je važnija kvaka: Karamarko je izbjegao konfrontaciju s Milanovićem (“Ne možete imati vojsku iza sebe i ne ući u konfrontaciju sa zapovjednikom druge vojske”). Taj propust je iskoristila “druga konzervativna opcija” (Most) “i u tome je tajna što se u izborima dogodilo. Petrov je iskoristio priliku i kamo sreće da ima još 10 Petrova” (maxportal.hr, 4. travnja).
Premda Pašalić negira perspektive Mosta te čak tvrdi da u dvostranačkoj Hrvatskoj obje glavne stranke gube kad dođe do krize njihova identiteta, dvostranačje se može ostvariti i gašenjem jedne “konzervativne opcije” u prilog druge. Čini se da je upravo to na djelu. Zato valja iskoristiti sve kontradiktorne kritike Karamarkovih osporavatelja - lijevih i desnih - kako bi se nadvladala trenutna HDZ-ova kriza identiteta. Odmah da kažem, ovo je pitanje jednako važno - možda čak važnije - za one koji nisu dio HDZ-a, ali koji u ovom trenutku vide potrebu stožerne hrvatske nacionalne politike, a koja nužno mora biti stranačko-organizacijski osmišljena. Uz sve priče o prodoru neliberalne demokracije u tranzicijske zemlje Istočne Europe, također je važno da izlaz iz krize HDZ-a ne bude u orbánizmu ili putinizmu, kao što neki naivno priželjkuju.
Tu nam od koristi može biti negativno ogledalo dobro poznatog glasa iz razdoblja kreiranja krize - Pavićeva Violića. Njemu smeta Karamarkovo antikomunističko usmjerenje (Tuđman “nikada ne bi izbacio Titovu bistu s Pantovčaka, niti bi dopustio da se promijeni ime najljepšeg zagrebačkog trga”), navodni konzervatizam (“Potpuno je nezamislivo da bi Tuđman dovodio u pitanje pravo na pobačaj ili da bi se bunio protiv seksualnog odgoja u školama”) i srednjoeuropsko usmjerenje (“Tuđman nikada nije smatrao da Hrvatska politički pripada grupi srednjoeuropskih postkomunističkih zemalja”). Naravno, danas nije bitno što je Tuđman mislio. Kao što vidimo, Tuđman je postao idejni zajmodavac ne samo za Violića nego i za Milanovića. Što se HDZ-a tiče, prvo, stožerna hrvatska nacionalna politika uvijek mora prihvatiti mirenje s ljudima koji su bili dio “Titove Hrvatske”, ali ne i s titoizmom i titoističkom “dubokom državom”. U tomu je Karamarko potpuno u pravu i predstavlja kvalitetni odmak od Tuđmana. Drugo, točno je da konzervativno katoličko zakonodavstvo, onako kako se danas prakticira u Poljskoj, nije u skladu s hrvatskim društvenim tradicijama, ali nije točno da tako što Karamarko promiče ili uopće razmatra. Pretvaranje HDZ-a u demokršćansku stranku nije rješenje krize identiteta. Ako hrvatska identitetska politika baštini pravaštvo, a ono je zapravo nezaobilazno, onda nužno baštini i koncept sekularne države. Treće, današnja geopolitička situacija nije ista kao u Tuđmanovo vrijeme. U razdoblju putinizma hrvatska vanjskopolitička doktrina mora imati uporište u Srednjoj Europi kao izuzetno vitalnom dijelu euroatlantskog saveza. (Hrvatska nema luksuz potkopavanja pridruživanja između EU i Ukrajine, koji su nizozemski birači sebi priuštili ove srijede.)
Jedino što Violić priznaje Karamarku (i Kolindi Grabar-Kitarović) je korekcija Tuđmanove bosanske politike, što su navodno već obavili Račan, Mesić i Sanader. Tko je što obavio nije sad tema, ali činjenica je da je na desnici jedno od izvorišta neprijateljstva prema Karamarku i njegova pomirljiva bosanska politika. Na kraju, zanimljivo je da Violić ne spominje ekonomsku politiku. HDZ doista mora prigrliti liberalno tržišno gospodarstvo i šteta je što je u tom smislu izostala promotorska prilika koju su nudili nedavni izbori. U tomu je Pašalić u pravu. Ali liberalno gospodarstvo ne može značiti uništavanje prirode i baštine. HDZ ne može prihvatiti duboko neprincipijelnu politiku jednog HNS-a u energetici ili uništavanje baštine što nudi ne samo korumpirano inspektorsko izvješće UNESCO-a o stanju u Dubrovniku (hvala veleposlaniku Goldsteinu). Stožerna nacionalna politika mora imati barem nešto od politike “d’egoïsme sacré” - mora djelovati u prilog vlastitih interesa. Na Karamarku je da razbije okruženje i izbori se za ovako postavljene glavne političke odrednice. Amaterizam, oklijevanje i odlaganje više ne prolaze.