Prvi se put to dogodilo 1993. godine, kada je pobijedila na njegovu natjecanju u Pasadeni. Svoju je snimku na preliminarni natječaj poslala bez ikakvih očekivanja. Ni nakon poziva u završnicu natjecanja nije se nadala ičemu posebnom. Natjecanje je imalo samo donju dobnu granicu od 21 godine pa su se za fantastičnu nagradu od čak sto tisuća dolara došli natjecati i već renomirani koncertni pijanisti s karijerom. Chen je bila najmlađa finalistica. Pogoreliću koji je i tada, kao i danas, na razne načine volio podbadati svjetski pijanistički establišment, njena je pobjeda zato bila posebno draga. Do danas tek jedna među stotinama nadarenih studenata prestižnog njujorškog glazbenog učilišta Juilliard, Chen se odjednom našla u središtu pažnje svjetske javnosti jer njeno se sviranje moglo čuti i vidjeti i na CNN-u.
U svom izvještaju iz Amerike već sam pisao o tome kako su Pogorelić i Alisa Kezeradze - njegova supruga i velika učiteljica - na sljedećih godinu dana takoreći usvojili mladu pijanisticu u svom londonskom domu i pružili joj glazbenu i pijanističku poduku o kakvoj nije mogla ni sanjati. Jedna od nagrada bila joj je i turneja po Hrvatskoj koju je imala u ljeto 1994. godine. Na žalost, Alisina bolest i prerana smrt 1996. godine i za Chen su bili kraj jednog sretnog razdoblja.
Svjetski odjek Pogorelićeva natjecanja u Pasadeni Hrvatsku je tada, ratne 1993. godine, uglavnom zaobišao. No, to nije glavni razlog ponovnog podsjećanja na tu priču, nego njezin uzbudljiv nastavak, u prvom redu umjetnički, koji se događa danas.
Pomoć s klavira
Chen je Pogorelića prvi put nakon tragične 1996. godine ponovo susrela tek 2005. u Taipehu gdje mu se javila uoči koncerta koji je tamo došao održati u sklopu velike dalekoistočne turneje. U svojoj domovini, čijoj je glazbenoj kulturi u to vrijeme posvećivala sve svoje umjetničke sposobnosti, Chen je ostala zvijezda sve do danas. No, komet zvan Pogorelić, onako u prolazu, zakačio ju je svojim sjajnim repom i pomrsio sve njene planove.
U danima Pogorelićeva nastupa u Kaliforniji, Chen je u sunčanoj i najbogatijoj američkoj državi boravila zato što se u nju namjeravala preseliti. Njen je čitav život, spakiran u kutije, već stigao iz New Yorka u San Francisco, gdje je tražila stan, a jedna od opcija bio je čak i budistički samostan u kalifornijskom sveučilišnom središtu Berkeleyu - onaj isti samostan kojem je prije 13 godina darovala sav novac osvojen na natjecanju u Pasadeni. Dar joj se vratio na vrlo neobičan način.
Pogorelić je po svaku cijenu novi susret s Chen želio iskoristiti i zato da je napokon, nakon svih tih godina, čuje kako svira. Zato je došao za njom i u San Francisco. Ona mu, međutim, doslovno nije dopustila da dođe na koncert koji je ona tih dana u jednoj vili imala pred jednim vrlo malim, privatnim društvom. No, zato ga je povela u posjet tom budističkom samostanu koji je i on, svojom nagradom njoj, financirao. Sasvim neočekivano, u kući meditacije i tišine naišli su i na jedan stari, temeljito raštimani i dijelom polupani klavir. Budući da se sama dovela u tu stupicu, Chen se više nije mogla opirati velikom maestru, kojem se, uostalom, oduvijek divila. Morala je svirati. I očito je čak i na tom glazbalu pretvorenom u komad namještaja pokazala da vremenom nije potratila svoj talent i darove koje je dobila. To je bilo dovoljno da oko nje ponovo zafijuče onaj Pogorelićev tornado.
- Ne, ti nećeš živjeti u San Franciscu - rekao je Maestro i oko Chen je ponovo zafijukao tornado. Doista je fantastična priča o maloj Dorothy koju je velika zračna pijavica iz Kanzasa odnijela u Oz. Ipak, mislim da je 34-godišnja Chen doživjela još veću promjenu. "Podignuta" s kalifornijskih plaža po kojima se vječno valjaju i huče pacifički valovi, skupa sa svim svojim koferima "spuštena" je na visoko švicarsko brdo ispod kojeg se sada već snijegom pokrivene okolne planine zrcale u mirnoj površini jezera. Nije Oz, nego je Lugano, a čarobnjak nije lažni, nego pravi premda se, doduše, poput onog iz Oza, ljudima također obraća pomoću vrlo složene mehaničke sprave - klavira.
Promijenjen program
Ovaj tjedan, u utorak, pred publikom u luganskoj Kongresnoj palači to je prvi put učinio u duetu. Samo nekoliko dana prije svog već tradicionalnog predbožićnog dobrotvornog koncerta u Luganu, koji mu je već nekoliko godina novo prebivalište, Pogorelić je iznenadio i organizatore i svoju novu gošću odlukom da je upravo tamo, bez ikakvog daljnjeg odugovlačenja, predstavi publici. Tome je prethodila jedna prava noćna pijanistička seansa na kojoj je Chen pred maestrom predstavljala svoj repertoar. Ona se, naravno, osjećala nespremnom u tako kratkom roku od samo nekoliko dana pripremiti tako ozbiljan nastup. No, Pogorelić se pokazao iskusnim i kompetentnim procjeniteljem pijanističke vrijednosti.
(O njegovoj brižnosti, pak, osim svega već ispričanog, govori i to što je također u samo nekoliko dana u svojoj vili, pravom orlovskom gnijezdu na samom vrhu stambene rezidencijalne zone iznad Luganskog jezera, jednu od prostorija dao urediti u još jedan pijanistički studio i dao za Chen u kuću dopremiti, pored već dva postojeća, još jedan klavir.)
Chen je pripao lavovski dio u posljednji trenutak potpuno promijenjenog programa koncerta. Raznoliki repertoar publiku je više nego zadovoljio, a pijanistici omogućio predstaviti vrlo široki spektar njenog velikog talenta, ali očito i godina napornog rada. Jer, nitko ne može u samo nekoliko dana navježbati tako teška djela kao što su virtuozni stavak iz Petruške Igora Stravinskog, Schumannova Toccata u C-duru, cirkuski efektna i zahtjevna Koncertna arabeska na temu "Na lijepom plavom Dunavu" Shulza-Evlera, temperamentna "Danza del Gaucho Matrero" argentinskog skladatelja Ginastere te još povrh svega Horowitzeve Varijacije na Bizetovu "Carmen". I još je k tome sve to trebalo svirati razmišljajući da li iza zastora sluša Pogorelić, koji je pak svojoj štićenici zabranio da između svojih točaka programa sluša njegove izvedbe, da se ne bi «otrovalafl njegovim načinom sviranja i pokvarila vlastite interpretacije. Ona ga izgleda ipak nije poslušala jer inače silno samopouzdanje, snaga i sigurnost kao da su malo posustajali u njenoj izvedbi Schumannove Tokate nakon polusatne seanse pijanističkog čarobnjaštva koju je Pogorelić u prvom dijelu koncerta ponovo priredio izvedbama tri Glazbena trenutka Sergeja Rahmanjinova (br. 3, 5 i 6, op. 16).
Drugi dio koncerta počeo je s velikim zakašnjenjem, pa je dio publike uz negodovanje čak i napustio dvoranu. Razlog je bio, kako mi je poslije rekao sam Pogorelić, što mu je u prvom dijelu pukla svilena cipela pa je čekao da mu iz vile iznad grada donesu novi par. No, publika, dobrim dijelom sastavljena od mondene bogataške elite kakva živi u Luganu, koja je ostala meškoljeći se i napadno kašljucajući već kad je glazba počela, kraj Brahmsova Intermezza u A-duru, op. 118, dočekala je potpunoj tišini, skoro pa doslovno hipnotizirana. Tu je skladbu Pogorelić snimio za Deutsche Grammophon još prije 20 godina i nakon toga je, sve do prošlog utorka, skinuo sa svog repertoara. A već i sama ta snimka, upravo te skladbe, bila je čudo koje sam kod kuće znao vrtiti u nedogled. Ova, pak, nova izvedba bila je ogledni primjer Pogorelićeve pijanističke evolucije tijekom ta dva desetljeća dostizanja danas još nevjerojatnije potpune kontrole svakog zvuka koju on posjeduje, suverenog vladanja vremenom u kojem te zvukove stvara i pušta da zvuče koliko god se njemu - ili možda samim tim zvukovima - prohtije, te sasvim osobnog i jedinstvenog pogleda na samu glazbu koja nastaje i postoji u također čarobnjačkom načinu povezivanja tih zvukova i njihovih fantastičnih boja.
Druga senzacija
Druga senzacija bila su tri Granadosova Španjolska plesa (br. 5, 10 i 12, op. 37). Neke od njih posljednji se put u Pogorelićevoj interpretaciji u Zagrebu moglo čuti na onom već davnom poslijepodnevnom ljetnom koncertu za sudionike svjetskog lječničkog kongresa u Lisinskom. Ali ne i Peti, Andantino Allegretto, novost na Pogorelićevom repertoaru, čudo od artikulacije i interpretacije čiji lelujavi i potpuno neuhvatljivi ritam određuju pojedine note urezane u klavir poput udaraca petom plesača flamenca. Pogorelić je te večeri bio velik i u mudrom pronalaženju pravog omjera, gotovo zlatnog reza, između demonstracije vlastitog majstorstva i predstavljanja mlade pijanistice u koju vjeruje i s kojom ima velike planove u budućnosti, pa čak i zajedničke turneje, uključujući i onu kojom bi se prvi put od završetka studija vratio u Rusiju možda već u ljetu 2007. godine. A da ti planovi imaju i te kako dobar temelj, pokazao je kraj koncerta u Luganu kada je Pogorelić prvi put nastupio u duetu. Bio je to, ujedno, najteži ispit za naoko krhu Gwhyneth Chen. Pogorelić ju je doslovno gurnuo u prvi plan i posjeo je za klavir bliži publici, a sam sjeo za drugi instrument iza nje.
Trebalo je pred njim, kojem je ta skladba jedan od najdražih dodataka, koji savršeno vlada svakim njenim virtuoznim detaljem i koji njenom izvedbom redovito u publici izaziva urnebesno oduševljenje, dakle trebalo je pred Pogorelićem koji prvi put s drugim pijanistom dijeli koncertni podij zasvirati Orijentalnu fantaziju "Islamej" Milija Balakirjeva. No, Pogorelić doista tamo nije bio da je zastraši, nego podrži, preuzimajući od nje tek pokoju dionicu te skladbe koja nadilazi sposobnosti mnogih pijanista. Opušteno, prepušteno glazbi, majstorski i na kraju nagrađen ovacijama publike, ovaj nesvakidašnji duet završio je svoj prvi nastup. Gwhyneth Chen ostvario se veliki san. A inače potpuno osamljen na svojim pijanističkim usponima, kojima stalno istražuje i pomiče granice mogućnosti zvuka i glazbe, veliki majstor umjetničke samoće na podiju prvi put nije bio sam.
No, u toj sobi kojom, naravno, dominira klavir, a koja je privremeno prepuštena Chen, imao sam priliku razgledati još jedan meni, a i drugima, potpuno nepoznat portret Pogorelićeve ličnosti: njegovu biblioteku, zapravo njen mali dio koji je nakon brojnih selidbi izašao iz kutija na police. Čitav jedan zid prekrivaju tomovi kompletne Enciklopedije Britanice, potom jednako skupocjene kolekcije Groveovih enciklopedijskih rječnika umjetnosti, potom glazbe i glazbenika te opere. Treba znati da samo polica s nabrojanim zbirkama vrijedi koliko i jedan sasvim solidan automobil, samo što je to blago koje javnost obično mnogo manje zanima od toga koji će Pogorelić auto kupiti u Americi. A uz to još, primjerice, i Biblija na ruskom, u nekoliko tomova luksuznog reprinta kritičkog izdanja Svetog pisma iz Sankt Peterburga s početka 20. stoljeća.
Na druga dva zida nižu se, pomiješani i očito čitani, naslovi knjiga na hrvatskom, engleskom, ruskom i španjolskom. Područja: od literature o glazbi, među kojima ima i udžbenika još iz vremena Pogorelićeva studija u Moskvi - primjerice Estetika ruske glazbe 19. stoljeća preko brojnih knjiga o općoj povijesti (posebice engleske monarhije), povijesti umjetnosti, političke ekonomije, memoara (tu su skupa i Margaret Thatcher i Zdravko Tomac), rječnika i gramatika, poezije (čitava Ahmatova), putopisa (uključujući i one Matka Peića po Hrvatskoj) pa do knjiga kuharskih recepata i alternativne medicine.
Slike na zidovima Pogorelić ne bira po imenima autora, nego isključivo po vlastitom ukusu ili priči pojedinog djela. Njegovim velikim predsobljem tako, primjerice, dominira slika-instalacija izvrsnog umjetnika amatera, Pogorelićeva prijatelja Anniela Laura, direktora najpoznatijeg luganskog hotela Splendide Royal, na kojoj su završili kablovi, slavine i cijevi odbačeni nakon adaptacije vile.
|
Thatcher i Tomac u Pogorelićevoj biblioteci Pogled s velike terase Pogorelićeve vile duboko dolje na svjetla Lugana, njihov odraz u jezeru, te na okolne snježne planinske vrhunce pod mjesečinom, oduzima dah. Meni je, međutim, još veća i uzbudljivija povlastica bilo čekanje Maestra u jednoj od njegovih «klavirskihfl soba, gdje sam mogao zaviriti i u note iz kojih svira. Ako mene pitate, uvećana i uokvirena preslika gotovo bilo koje od stranica nad kojima on provodi ne sate i dane, nego doslovno godine, mogla bi na zid poput neke Murtićeve kolorističke fantazije. Na nekim stranicama note skoro da se i ne vide od oznaka našaranih u barem šest-sedam boja, što je, naravno, još uvijek premalo za sve one boje koje Pogorelić na kraju oblikuje zvukom. 
|
Zvuk se treba odlijepiti od klavira, slobodno odletiti i obići prostor, govori Pogorelić, kojem upravo to uspijeva. Tako oslobođenom zvuku, kaže, zato treba dopustiti i da odživi svoj život koji mu pripada, da odzvuči do kraja u svoj svojoj punini. A za to je potrebno vrijeme.
To je samo dio objašnjenja Pogorelićevih za druge pijaniste neuobičajenih, uglavnom sporijih tempa.
O Rahmanjinovu, primjerice, Pogorelić govori kao o fantastičnom kompozitoru koji, međutim, nije imao dobru pijanističku tehniku, a jedna od gorih stvari koje je učinio bilo je snimanje vlastitih izvedbi koje mnogi i danas zato smatraju zakonom i jedinim pravim načinom sviranja njegove glazbe. Razlike između ruske i španjolske glazbe, konkretno Rahmanjinova i Granadosa, Pogorelić je preda mnom, i to na španjolskom, svojim ostalim gostima tumačio razlikama između ruskog i španjolskog jezika, njihovih različitih sintaksi iz koji proizlaze i različite estetike. I dalje ponavlja da će upravo skladbe Rahmanjinova i Granadosa biti repertoar njegovog sljedećeg CD-a za Deutsche Grammophon, premda datum ulaska u studio još nije na vidiku, a za glazbu španjolskog majstora kaže da u dostupnim izvedbama drugih pijanista zvuči kao restoranska glazba ljetnih terasa. U usporedbi s njegovim izvedbama, koje sam sada čuo u Luganu, ta tvrdnja, ma koliko vam se činila oholom, svakako stoji.
|
Pogorelić: Što drugi sviraju malim prstom, ja sviram palcem Ni ovaj put, kao i nedavno u LA-u, s Pogorelićem nisam vodio klasični pitanje-odgovor-intervju. Ali i ovaj put je otkrivao ponešto od tajni svog umijeća koje sve više, čini se, ima potrebu dijeliti i sa studentima. Zato će i na predstojećem gostovanju u Japanu (koje uključuje i dva koncerta u tokijskom Santory Hallu) održati majstorski tečaj, a isto tako i nesvakidašnji humanitarni koncert za gluhu djecu. (Ne treba zaboraviti da je Pogorelić još uvijek jedan od Ambasadora dobre volje UNESCO-a).
|
Iz Lugana Branimir Pofuk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....