• ‘Život je san’ jedna je od rijetkih velikih drama duboko kršćanske inspiracije, ali bez okusa doktrine. Je li vas to privuklo?
- Tekst mi je predložilo kazalište Gavella kao odgovor na moj prijedlog da se prihvatimo rada na jednom ozbiljnom klasičnom predlošku, po mogućnosti u stihu. Takva se djela ne rade često, a i kad se rade, često se prerađuju do neprepoznatljivosti da bi ih se učinilo suvremenijima i primjerenijima duhu današnjeg vremena. Osobno mislim da se u takvom pristupu lako izgubi suštinska veza forme i sadržaja, koja je ujedno i najveća vrijednost takvih djela i da stoga upravo potragom za istinskim, a ne izvanjskim oživljavanjem takvih predložaka možemo bogatiti naše kazališno, ali i životno iskustvo.
• O kakvoj je drami riječ?
- Riječ je o dramaturškom remek-djelu, koje je tako začudno i mnogoznačno da mu sve ljepote i značenja nazirete tek nakon dugotrajnijeg i ozbiljnijeg bavljenja njime. Zato to i jest pravo dramsko djelo, jer traži tumača, nekoga tko će ga za vas iščitati i igrom vam ga tumačiti. U živoj izvedbi otvara se mogućnost da svi planovi istovremeno zaigraju. No, to nije nimalo lako, jer treba omogućiti ljepoti i uzvišenosti stihova da zažive u suigri sa životnošću i strašću situacija i odnosa koje je Calderon tako lijepo i točno prikazao.
• Je li to priča o slobodnoj volji i sudbini?
- Odnos slobodne volje i sudbine svakako je okosnica djela oko koje, svaki u svojoj putanji, kruže likovi drame noseći sa sa svojim kušnjama i izazovima. Njihove odluke i djela određuju im karaktere, a uzajamni susreti i situacije koje prolaze pokazuju kako se neki od njih zahvaljujući svojim postupcima i mijenjaju, pa tako i utječu na razvoj komada, ali i na vlastitu sudbinu. Nju se ne može pokoriti niti njome vladati, ali joj se mudrošću i umjerenošću možemo prilagođavati, a time i utjecati na njezine posljedice, odnosno na daljnji razvoj onoga što sudbinom zovemo. Tako odnos sudbine i volje postaje odnos vjetra i jedra, u kojem ne gospodarimo okolnostima, ali utječemo na ishod puta.
• Glavni motiv drame je zamućena razlika između sna i jave, iz koje onda glavni junak izvlači poticaj za humano ponašanje. Čini mi se da je danas većina ljudi iz takvih razmišljanja sklona izaći s puno negativnijom filozofijom.
- Ono o čemu Calderon tako slikovito progovara na taj način ustvari je buđenje svijesti - osnovni preduvjet da se čovjek kao čovjek ostvari, da sazrije. Riječ je o ključnom pogledu iznutra kojim bismo trebali pratiti sebe i svoje postupke. I ne nužno i po svaku cijenu sputavati se po nekom ovom ili onom moralnom kanonu ili zapovijedi, već razumno i umjereno procijeniti svoje mjesto u odnosu na svemir zvijezda i svemir osoba u kojem se zatječemo i krećemo. Svijest ne možete nikome nametnuti niti ugraditi, eventualno možete o njoj govoriti i pokušati privući pozornost ljudi. Jer bez nje sve što imate i jeste - ništa je, a s njom i najmanja sitnica postaje sve. Mislim da je to na svoj način i zadaća umjetnosti, da nas na to podsjeća, a ne da nam samo pod nos stavlja bezizlazni tragični usud čovjeka i besmislenost i otužnost njegove suvremene svakodnevice. Toga nam je i bez nje dovoljno.
• U drami otac zatvara sina jer mu zvijezde obećavaju nasilnu ćud i proriču krvava djela, što na zgodan način korespondira sa suvremenom popularnošću raznih savjetodavaca, ‘čitača’ sudbine. Zašto tako mnogo ljudi čita horoskope i zove hot-line tarot ‘majstore’?
- Svijet je iščašen, izlobljen iz svoje ravnoteže, iz pravilnog odnosa materijalnog i duhovnog. Naš je fokus usmjeren na predmetni svijet i užitke koje nam on omogućuje, koji ni po čemu nisu za odbaciti, ali nikako ne mogu pružiti ono što nam doista treba za mir i puninu bivanja. Ipak je život jedna velika čudesna zagonetka, a njegova zagonetnost zračenje koje nas može plašiti i od kojeg možemo bježati, ali i zračenje koje nas može hraniti, obnavljati i ispunjavati, ako ga imenujemo i s povjerenjem i radošću prihvaćamo. No, to zračenje ne da se materijalizirati i konkretizirati, ne može ga se pakirati i prodavati, njime se ne može gospodariti. Što ne znači da mnogi, budući da nam je ono potrebno i da ga se na ‘tržištu’ traži, ne pokušavaju ipak na najrazličitije načine kao robu i ponuditi. No, to je tema stara kao i duhovnost sama, brojni primjeri i priče, poput slike Isusova izbacivanja trgovaca iz Hrama, upravo o tome govore i upozoravaju nas na mogućnost zloporabe svetog.
• Jedno od pitanja koje otvara ‘Život je san’ je potreba za kontrolom. Je li to jedna od boljki suvremenog svijeta?
- I da i ne. S jedne strane kontrola doista postaje potpuna, nedostaje još samo ugradnja najavljenih čipova, iako je ionako već omogućen nadzor nad cjelokupnim našim kretanjem i komuniciranjem. No, s druge strane činjenica je da se novac kao oteo svakoj kontroli i da u potpunosti određuje ono najbitnije, a to je duhovno okruženje u kojem boravimo i mi i naša djeca. I tako ono s čime se svakodnevno susrećemo i s čime živimo, to nam ne određuje nikakva kontrola nego bezdušno tržište kojem ništa osim prihoda i opstanka nije sveto. Tako se zatječemo u paradoksalnoj situaciji - naizgled nikad više mogućnosti kontrole, a nikad veće anarhije i samovolje, jer dovoljan je samo određeni iznos novca pa da netko bez ikakva ukusa ili svijesti na najistaknutije mjesto metropole ili u najgledaniji termin medija postavi što god mu padne na pamet, ili da kao vrhunsku umjetnost ili literaturu proglasi besmislenu provokaciju, a kao moralnu vertikalu postavi bilo kojeg snalažljivog brbljavca.
• Uz Calderona se vezuje uz barokna hipertrofiranost riječi. Kako ste ‘izašli na kraj’ s tom, za današnje pojmove tekstualnom pretjeranošću?
- Upravo činjenica da Calderon gotovo u potpunosti na riječima gradi svoju dramu, pa čak prepričava ono što bi današnje vrijeme smatralo potpuno neprimjerenim donositi opisom a ne gotovom slikom, upravo to i jest razlog mog zanimanja za ovo djelo. Mislim da je to postupak na kojem se temelji velik dio klasične, važne dramske građe do koje nam je danas uvriježenim načinom pristup onemogućen. Pritom mislim na pristup onome što predstavlja suštinsku vrijednost tih djela, dakle ne na njihovu spektakularnost i atraktivnost, već na njihovu neposrednost i dubinu. Činjenici da, kao danak vremenu, u takvim djelima dolazi do pojave nečega što mi smatramo hipertrofijom, pokušali smo doskočiti kraćenjem teksta tamo gdje nam se učinilo da pričanje koči razvoj radnje, akciju, dok smo ključne, refleksivne i poetične dijelove drame pokušali prenijeti u što vjernijem obliku. No, u cjelini, u potpunosti pokušavamo poštovati strukturu djela i naznake autora.
Zabrinut nad lošim horoskopom tek rođena sina, kralj ga zatvori i pripusti na slobodu tek 20 godina kasnije, na jedan dan
Calderonov “Život je san” (1635.) vjerojatno je najpoznatija drama velikog španjolskog zlatnog vijeka, mistična i poetska, filozofski zapitana nad sudbinom čovjeka, ali i drama vješto zapletene priče. Sastavivši vrlo mračan horoskop svojega tek rođenog sina, kralj se odlučuje zatvoriti ga zauvijek.
Dvadesetak godina kasnije počinje sumnjati u svoju odluku i dopušta mu da jedan dan provede kao prestolonasljednik. Ako pokaže “dobru dušu”, vratit će ga na dvor. Dakako da mladić, pušten s lanca, nije nimalo dobroćudan, pa ga kralj ubrzo vraća u zatvor i uvjerava da je čitava “dvorska epizoda” bila - samo san. Izbezumljeni mladić tada izgovara jedan od najcitiranijih kazališnih monologa ikad napisanih: “Što je život? - Mahnitanje. Što je život? - Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život to je san. A san su i sami snovi.” (Iva Gruić)
Iva Gruić
- Tekst mi je predložilo kazalište Gavella kao odgovor na moj prijedlog da se prihvatimo rada na jednom ozbiljnom klasičnom predlošku, po mogućnosti u stihu. Takva se djela ne rade često, a i kad se rade, često se prerađuju do neprepoznatljivosti da bi ih se učinilo suvremenijima i primjerenijima duhu današnjeg vremena. Osobno mislim da se u takvom pristupu lako izgubi suštinska veza forme i sadržaja, koja je ujedno i najveća vrijednost takvih djela i da stoga upravo potragom za istinskim, a ne izvanjskim oživljavanjem takvih predložaka možemo bogatiti naše kazališno, ali i životno iskustvo.
• O kakvoj je drami riječ?
- Riječ je o dramaturškom remek-djelu, koje je tako začudno i mnogoznačno da mu sve ljepote i značenja nazirete tek nakon dugotrajnijeg i ozbiljnijeg bavljenja njime. Zato to i jest pravo dramsko djelo, jer traži tumača, nekoga tko će ga za vas iščitati i igrom vam ga tumačiti. U živoj izvedbi otvara se mogućnost da svi planovi istovremeno zaigraju. No, to nije nimalo lako, jer treba omogućiti ljepoti i uzvišenosti stihova da zažive u suigri sa životnošću i strašću situacija i odnosa koje je Calderon tako lijepo i točno prikazao.
• Je li to priča o slobodnoj volji i sudbini?
- Odnos slobodne volje i sudbine svakako je okosnica djela oko koje, svaki u svojoj putanji, kruže likovi drame noseći sa sa svojim kušnjama i izazovima. Njihove odluke i djela određuju im karaktere, a uzajamni susreti i situacije koje prolaze pokazuju kako se neki od njih zahvaljujući svojim postupcima i mijenjaju, pa tako i utječu na razvoj komada, ali i na vlastitu sudbinu. Nju se ne može pokoriti niti njome vladati, ali joj se mudrošću i umjerenošću možemo prilagođavati, a time i utjecati na njezine posljedice, odnosno na daljnji razvoj onoga što sudbinom zovemo. Tako odnos sudbine i volje postaje odnos vjetra i jedra, u kojem ne gospodarimo okolnostima, ali utječemo na ishod puta.
• Glavni motiv drame je zamućena razlika između sna i jave, iz koje onda glavni junak izvlači poticaj za humano ponašanje. Čini mi se da je danas većina ljudi iz takvih razmišljanja sklona izaći s puno negativnijom filozofijom.
- Ono o čemu Calderon tako slikovito progovara na taj način ustvari je buđenje svijesti - osnovni preduvjet da se čovjek kao čovjek ostvari, da sazrije. Riječ je o ključnom pogledu iznutra kojim bismo trebali pratiti sebe i svoje postupke. I ne nužno i po svaku cijenu sputavati se po nekom ovom ili onom moralnom kanonu ili zapovijedi, već razumno i umjereno procijeniti svoje mjesto u odnosu na svemir zvijezda i svemir osoba u kojem se zatječemo i krećemo. Svijest ne možete nikome nametnuti niti ugraditi, eventualno možete o njoj govoriti i pokušati privući pozornost ljudi. Jer bez nje sve što imate i jeste - ništa je, a s njom i najmanja sitnica postaje sve. Mislim da je to na svoj način i zadaća umjetnosti, da nas na to podsjeća, a ne da nam samo pod nos stavlja bezizlazni tragični usud čovjeka i besmislenost i otužnost njegove suvremene svakodnevice. Toga nam je i bez nje dovoljno.
• U drami otac zatvara sina jer mu zvijezde obećavaju nasilnu ćud i proriču krvava djela, što na zgodan način korespondira sa suvremenom popularnošću raznih savjetodavaca, ‘čitača’ sudbine. Zašto tako mnogo ljudi čita horoskope i zove hot-line tarot ‘majstore’?
- Svijet je iščašen, izlobljen iz svoje ravnoteže, iz pravilnog odnosa materijalnog i duhovnog. Naš je fokus usmjeren na predmetni svijet i užitke koje nam on omogućuje, koji ni po čemu nisu za odbaciti, ali nikako ne mogu pružiti ono što nam doista treba za mir i puninu bivanja. Ipak je život jedna velika čudesna zagonetka, a njegova zagonetnost zračenje koje nas može plašiti i od kojeg možemo bježati, ali i zračenje koje nas može hraniti, obnavljati i ispunjavati, ako ga imenujemo i s povjerenjem i radošću prihvaćamo. No, to zračenje ne da se materijalizirati i konkretizirati, ne može ga se pakirati i prodavati, njime se ne može gospodariti. Što ne znači da mnogi, budući da nam je ono potrebno i da ga se na ‘tržištu’ traži, ne pokušavaju ipak na najrazličitije načine kao robu i ponuditi. No, to je tema stara kao i duhovnost sama, brojni primjeri i priče, poput slike Isusova izbacivanja trgovaca iz Hrama, upravo o tome govore i upozoravaju nas na mogućnost zloporabe svetog.
• Jedno od pitanja koje otvara ‘Život je san’ je potreba za kontrolom. Je li to jedna od boljki suvremenog svijeta?
- I da i ne. S jedne strane kontrola doista postaje potpuna, nedostaje još samo ugradnja najavljenih čipova, iako je ionako već omogućen nadzor nad cjelokupnim našim kretanjem i komuniciranjem. No, s druge strane činjenica je da se novac kao oteo svakoj kontroli i da u potpunosti određuje ono najbitnije, a to je duhovno okruženje u kojem boravimo i mi i naša djeca. I tako ono s čime se svakodnevno susrećemo i s čime živimo, to nam ne određuje nikakva kontrola nego bezdušno tržište kojem ništa osim prihoda i opstanka nije sveto. Tako se zatječemo u paradoksalnoj situaciji - naizgled nikad više mogućnosti kontrole, a nikad veće anarhije i samovolje, jer dovoljan je samo određeni iznos novca pa da netko bez ikakva ukusa ili svijesti na najistaknutije mjesto metropole ili u najgledaniji termin medija postavi što god mu padne na pamet, ili da kao vrhunsku umjetnost ili literaturu proglasi besmislenu provokaciju, a kao moralnu vertikalu postavi bilo kojeg snalažljivog brbljavca.
• Uz Calderona se vezuje uz barokna hipertrofiranost riječi. Kako ste ‘izašli na kraj’ s tom, za današnje pojmove tekstualnom pretjeranošću?
- Upravo činjenica da Calderon gotovo u potpunosti na riječima gradi svoju dramu, pa čak prepričava ono što bi današnje vrijeme smatralo potpuno neprimjerenim donositi opisom a ne gotovom slikom, upravo to i jest razlog mog zanimanja za ovo djelo. Mislim da je to postupak na kojem se temelji velik dio klasične, važne dramske građe do koje nam je danas uvriježenim načinom pristup onemogućen. Pritom mislim na pristup onome što predstavlja suštinsku vrijednost tih djela, dakle ne na njihovu spektakularnost i atraktivnost, već na njihovu neposrednost i dubinu. Činjenici da, kao danak vremenu, u takvim djelima dolazi do pojave nečega što mi smatramo hipertrofijom, pokušali smo doskočiti kraćenjem teksta tamo gdje nam se učinilo da pričanje koči razvoj radnje, akciju, dok smo ključne, refleksivne i poetične dijelove drame pokušali prenijeti u što vjernijem obliku. No, u cjelini, u potpunosti pokušavamo poštovati strukturu djela i naznake autora.
Zabrinut nad lošim horoskopom tek rođena sina, kralj ga zatvori i pripusti na slobodu tek 20 godina kasnije, na jedan dan
Calderonov “Život je san” (1635.) vjerojatno je najpoznatija drama velikog španjolskog zlatnog vijeka, mistična i poetska, filozofski zapitana nad sudbinom čovjeka, ali i drama vješto zapletene priče. Sastavivši vrlo mračan horoskop svojega tek rođenog sina, kralj se odlučuje zatvoriti ga zauvijek.
Dvadesetak godina kasnije počinje sumnjati u svoju odluku i dopušta mu da jedan dan provede kao prestolonasljednik. Ako pokaže “dobru dušu”, vratit će ga na dvor. Dakako da mladić, pušten s lanca, nije nimalo dobroćudan, pa ga kralj ubrzo vraća u zatvor i uvjerava da je čitava “dvorska epizoda” bila - samo san. Izbezumljeni mladić tada izgovara jedan od najcitiranijih kazališnih monologa ikad napisanih: “Što je život? - Mahnitanje. Što je život? - Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život to je san. A san su i sami snovi.” (Iva Gruić)
|
Pokaže li dobru dušu, pustit će ga na dvor
|
Iva Gruić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....