Jadranka Đokić, 27-godišnja glumica iz Pule, prema sudu mnogih, struke, ali i publike, jedna je od najboljih mladih glumica u Hrvatskoj. Toliko je dobra da joj ni komercijalni uspjeh s popularnom serijom "Naša mala klinika" nije "pokvario" glumački integritet. Naprotiv, lik medicinske sestre Helge samo je pokazao njezin komičarski talent i sposobnost stvaranja lika koji zrači velikom toplinom te privlači simpatije široke publike, posebno djece. A i u anketi koju smo prije dvije godine napravili u Jutarnjem među kazalištarcima, filmašima i kritičarima kao najbolji su isplivali upravo Jadranka Đokić i Krešimir Mikić. Njezin filmski debi kao kurve dobrog srca u filmu Dalibora Matanića iz 2002. godine "Fine mrtve djevojke" bio je također vrlo dojmljiv.
Nakon nekoliko godina lutalačkog života kao slobodne umjetnice Jadranka Đokić odnedavno se skrasila kao članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Do sada je u ZeKaeM-u napravila dvije predstave: "Victor ili dan mladosti" sa sarajevskim redateljem Harisom Pašovićem te "S druge strane" Bobe Jelčića i Nataše Rajković, što je, prema mnogima, najbolja predstava prošle sezone. No upravo je "Galeb" A. P. Čehova sinoć premijerno izveden, u kojem glumi mladu glumicu Ninu Zarečnaju, prva njezina predstava od kada je u stalnom angažmanu.
To je uloga koju većina mladih glumica priželjkuje, no ja nisam nikad maštala o Ofeliji'
U ZeKaeM-u je ponovno režirao mladi ruski režiser Vasilij Senjin. Kazališno čitanje Tolstojeve "Ane Karenjine" s Doris Šarić-Kukuljicom prije dvije godine izrodilo se u pravi kazališni hit. Tridesetogodišnji Senjin pokazao je hrabro, moderno čitanje ruskog klasika, podcrtavajući emotivne bure glavnih junaka, među ostalim, glazbom nove svjetske rock atrakcije Muse. Njegovo uprizorenje "Galeba" najiščekivanija je premijera ove sezone u ZeKaeM-u.
Jadranka Đokić u "Galebu" tumači Ninu Zarečnaju, mladu i naivnu djevojku koja želi biti glumica i koja "vjeruje da u svakoj drami treba biti ljubavi". Uloga Nine Zarečnaje pravi je čehovljanski bombon, to je uloga koja je na listi želja mnogih glumica na početku karijere.
- To je uloga koju većina mladih glumica priželjkuje, no ja nisam nikada maštala o tome da zaigram Ninu Zarečnaju kao što nisam maštala ni o Ofeliji ili sličnim ulogama. Zato mi je drago što mi se upravo to i dogodilo. Kad su mi ponudili ulogu, rekla sam, u redu, ovo je izazov. Glumica sam i trebam to moći odglumiti - mladu djevojku, punu snova, punu iluzija, punu zanesenosti, strasti i želje za promjenom, želje da se makne jer i ona, kao većina junaka kod Čehova, misli da je tamo negdje drugdje bolje. Bilo mi je veoma zanimljivo raditi na ovoj ulozi jer ona nije dio moje osobnosti. Ja nikada nisam tako naivno gledala na kazalište - rekla je Jadranka na početku našeg razgovora.
* Čini se kao super situacija raditi danas Čehova s mladim ruskim redateljem?
- S kim je bolje raditi Čehova nego s Rusom. Čini se da nam je sjekira pala u med. Senjin je shvatio Čehova kao humorista, kao nekog tko je duhovit. Vjerujem da će predstava vrlo dobro komunicirati s publikom.
* Što vam znači angažman u ZeKaeM-u?
- Jako sam vesela, sretna jer osjećam ove ljude u ansamblu kao obitelj. Posebnost ovog ansambla i jest u tome da je vrlo povezan i prisan i da jedni drugima uvijek daju podršku. Veliko je zadovoljstvo biti dio takvog ansambla jer svi odmah pokažu kako im je stalo do vas. I onda se čovjek odmah dobro osjeća i radi.
* Gledala sam vas u predstavi "S druge strane" Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Rekla bih da se radi o jednoj maloj velikoj predstavi gdje su svi glumci uz vas, tu su Ksenija Marinković, Krešo Mikiš i Nikša Butijer doista izvrsni, a autori su i ovog puta od jedne obične, susjedske svakodnevice uspjeli napraviti tihu i krajnje uvjerljivu dramu.
- To je divna predstava - pravi Čehov. Volim način na koji rade Nataša i Bobo. Rade vrlo specifično, vrlo detaljno, znaju, baš kao i Čehov, kako nekom banalnošću, kako nekom svakodnevnom, nebitnom životnom sitnicom koja se ponavlja govoriti o nečem ozbiljnijem, težem i dubljem. Obožavam tako raditi. Jer osim što glumiš, ovdje se baviš i tekstom i situacijom, cijelo vrijeme mozgovno si uključen u to što sad napraviti, jer ništa ti nije napisano, ništa nije zadano. Nego se tekst i predstava stvaraju kroz proces rada, kroz tvoju osobnost, kroz tvoj način spoznaje svijeta.
* Sad ste u ansamblu s Krešom Mikićem. Vas dvoje nerijetko prozivaju kao najbolje mlade hrvatske glumce?
- Ah, braco i seka, kaj ćeš! (smijeh) Ne doživljavam se takvom, ne razmišljam o tome. Imam dovoljno svojih muka da bi se time zamarala. Lijepo je to čuti i laska, no što to znači? Ja sam prema sebi najkritičnija i znam točno što ne valja i što može biti bolje. Moram doživljaj takvih pozitivnih komentara smanjiti bar za pedeset posto. I razmišljati i dalje o onom što ne valja kod mene.
* Kod vas se uvijek ističe prirodnost vaše glume. Napadno književni, neprirodan govor oduvijek je bila filmska boljka hrvatskih glumaca. Vi kao da niste imali te "dječje bolesti". Vaš filmski debi kod Matanića bio je doista impresivan.
- Gluma u biti jest neprirodna. Ono što ja pokušavam jest biti iskrena, u trenutku kada zastupam nekoga drugog, nečije stavove, stalo mi je da su oni uvijek živi i da postoje, da ti likovi nisu nekakvi alieni, nego smo to svi mi. Jer sve te stavove i osjećaje imam i ja u sebi. Svim likovima koje glumim pristupam s poštovanjem, kao prema živim ljudima.
* Kako je moguće da nakon "Finih mrtvih djevojaka" iz 2002. godine niste snimili nijedan film?
- A ja sam najbolja mlada glumica? Ne znam, filmske uloge dobivaju drugi.
* Mislite li da vam je možda televizija "pojela" filmsku karijeru?
- Ne, zašto? Onda znači da ni Goran Navojec ni Rene Bitorajac ne bi ništa snimali. Ako si dobar glumac, uvijek ima mjesta za tebe.
* Danas je puno komercijalnih poslova na glumačkom tržištu, no kao da kod glumaca postoji podvojenost između "pravog", umjetničkog posla i komercijalnog, kao što su recimo sapunice, koji zapravo donosi novac?
- To je meni tužno i žalosno. Znam da bi nekim ljudima bilo idealno da samo snimaju umjetničke filmove i rade u kazalištu, ali ja na sve to gledam kao na glumu. Ja se bavim glumom i sve je to moj posao. Možda je jedno dublje, a drugo površnije, no katkad doista ne treba komplicirati. Mislim da ne treba gaditi ono što te hrani, a komercijalni poslovi me hrane.
* A kada biste se našli pred dilemom - fantastično plaćenog komercijalnog projekta ili nekog iznimnoga, umjetničkog izazova, što biste izabrali?
- Ma to bi ovisilo o mnogim stvarima. No kada bi doista bila posrijedi basnoslovna cifra, izabrala bih basnoslovnu cifru. Ipak sam ja jedan surovi materijalist. (smijeh)
* Glasno iskazujete i želju za ulogama negativki?
- U posljednje vrijeme stalno sam nešto dobra. Voljela bih glumiti jednu zlu i opaku.
* Nakon prestanka snimanja "Naše male klinike" za vas se otvara jedan veliki prostor novih profesionalnih izazova?
- Tako je. Ne planiram ništa, no nadam se da će se dogoditi svašta.
* Snima se upravo posljednja sezona "Naše male klinike" u kojoj tumačite lik medicinske sestre Helge. Kakav odnos imaju glumci prema likovima koji im donose veliku popularnost, no i specifičnu prepoznatljivost? Mora da je to odnos ljubavi i mržnje?
- Ima u tome nešto. Nikada u životu nisam tri godine radila jedan lik. I s vremenom ga onda i zavoliš. Kad prestanemo snimati seriju, neće mi biti žao što više neću glumiti sestru Helgu, nego će mi nedostajati taj način rada. Stalno ponavljam kako je na snimanju "Naše male klinike" dobra atmosfera, a to se baš u ovom poslu često ne susreće. Obično kad se snimaju takve serije, tu je prisutna golema količina nervoze, ganjaju se rokovi, nema vremena za užitak, a ovdje se uvijek trudi zadržati dobra atmosfera. Uvijek se radi kroz dobro raspoloženje i zafrkanciju. Gotovo kao obiteljski đir rada.
* U razgovoru s vama uvijek je neizbježno pitanje vašega markantnog nosa. Je li postojao neki određeni trenutak kada ste se "pomirili" s time?
- Pa nije bio neki poseban trenutak, sve to s vremenom prođe. U jednom trenutku to me prestalo zanimati. Jer čovjek ne živi s ljepotom, već s drugim ljudima. Ljepota je prolazna, uvijek vrlo diskutabilna. Zašto onda ne biti zanimljiv i drukčiji od drugih. Da imam problema sa svojim nosom, da imam problema s disanjem - ja bih to riješila. Ali nemam problema.
Razgovarala Pavica Knezović
Nakon nekoliko godina lutalačkog života kao slobodne umjetnice Jadranka Đokić odnedavno se skrasila kao članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Do sada je u ZeKaeM-u napravila dvije predstave: "Victor ili dan mladosti" sa sarajevskim redateljem Harisom Pašovićem te "S druge strane" Bobe Jelčića i Nataše Rajković, što je, prema mnogima, najbolja predstava prošle sezone. No upravo je "Galeb" A. P. Čehova sinoć premijerno izveden, u kojem glumi mladu glumicu Ninu Zarečnaju, prva njezina predstava od kada je u stalnom angažmanu.
To je uloga koju većina mladih glumica priželjkuje, no ja nisam nikad maštala o Ofeliji'
|
Jadranka Đokić u "Galebu" tumači Ninu Zarečnaju, mladu i naivnu djevojku koja želi biti glumica i koja "vjeruje da u svakoj drami treba biti ljubavi". Uloga Nine Zarečnaje pravi je čehovljanski bombon, to je uloga koja je na listi želja mnogih glumica na početku karijere.
- To je uloga koju većina mladih glumica priželjkuje, no ja nisam nikada maštala o tome da zaigram Ninu Zarečnaju kao što nisam maštala ni o Ofeliji ili sličnim ulogama. Zato mi je drago što mi se upravo to i dogodilo. Kad su mi ponudili ulogu, rekla sam, u redu, ovo je izazov. Glumica sam i trebam to moći odglumiti - mladu djevojku, punu snova, punu iluzija, punu zanesenosti, strasti i želje za promjenom, želje da se makne jer i ona, kao većina junaka kod Čehova, misli da je tamo negdje drugdje bolje. Bilo mi je veoma zanimljivo raditi na ovoj ulozi jer ona nije dio moje osobnosti. Ja nikada nisam tako naivno gledala na kazalište - rekla je Jadranka na početku našeg razgovora.
| Jedna od najboljih mladih glumica govori o ulozi sestre Helge, novome kazališnom angažmanu, o svome markantnom izgledu… |
* Čini se kao super situacija raditi danas Čehova s mladim ruskim redateljem?
- S kim je bolje raditi Čehova nego s Rusom. Čini se da nam je sjekira pala u med. Senjin je shvatio Čehova kao humorista, kao nekog tko je duhovit. Vjerujem da će predstava vrlo dobro komunicirati s publikom.
* Što vam znači angažman u ZeKaeM-u?
- Jako sam vesela, sretna jer osjećam ove ljude u ansamblu kao obitelj. Posebnost ovog ansambla i jest u tome da je vrlo povezan i prisan i da jedni drugima uvijek daju podršku. Veliko je zadovoljstvo biti dio takvog ansambla jer svi odmah pokažu kako im je stalo do vas. I onda se čovjek odmah dobro osjeća i radi.
* Gledala sam vas u predstavi "S druge strane" Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Rekla bih da se radi o jednoj maloj velikoj predstavi gdje su svi glumci uz vas, tu su Ksenija Marinković, Krešo Mikiš i Nikša Butijer doista izvrsni, a autori su i ovog puta od jedne obične, susjedske svakodnevice uspjeli napraviti tihu i krajnje uvjerljivu dramu.
| Gluma u biti jest neprirodna. Ono što ja pokušavam jest biti iskrena, u trenutku kada zastupam nekoga drugog, nečije stavove, stalo mi je da su oni uvijek živi i da postoje, da ti likovi nisu alieni, nego smo to svi mi |
- To je divna predstava - pravi Čehov. Volim način na koji rade Nataša i Bobo. Rade vrlo specifično, vrlo detaljno, znaju, baš kao i Čehov, kako nekom banalnošću, kako nekom svakodnevnom, nebitnom životnom sitnicom koja se ponavlja govoriti o nečem ozbiljnijem, težem i dubljem. Obožavam tako raditi. Jer osim što glumiš, ovdje se baviš i tekstom i situacijom, cijelo vrijeme mozgovno si uključen u to što sad napraviti, jer ništa ti nije napisano, ništa nije zadano. Nego se tekst i predstava stvaraju kroz proces rada, kroz tvoju osobnost, kroz tvoj način spoznaje svijeta.
* Sad ste u ansamblu s Krešom Mikićem. Vas dvoje nerijetko prozivaju kao najbolje mlade hrvatske glumce?
- Ah, braco i seka, kaj ćeš! (smijeh) Ne doživljavam se takvom, ne razmišljam o tome. Imam dovoljno svojih muka da bi se time zamarala. Lijepo je to čuti i laska, no što to znači? Ja sam prema sebi najkritičnija i znam točno što ne valja i što može biti bolje. Moram doživljaj takvih pozitivnih komentara smanjiti bar za pedeset posto. I razmišljati i dalje o onom što ne valja kod mene.
* Kod vas se uvijek ističe prirodnost vaše glume. Napadno književni, neprirodan govor oduvijek je bila filmska boljka hrvatskih glumaca. Vi kao da niste imali te "dječje bolesti". Vaš filmski debi kod Matanića bio je doista impresivan.
- Gluma u biti jest neprirodna. Ono što ja pokušavam jest biti iskrena, u trenutku kada zastupam nekoga drugog, nečije stavove, stalo mi je da su oni uvijek živi i da postoje, da ti likovi nisu nekakvi alieni, nego smo to svi mi. Jer sve te stavove i osjećaje imam i ja u sebi. Svim likovima koje glumim pristupam s poštovanjem, kao prema živim ljudima.
* Kako je moguće da nakon "Finih mrtvih djevojaka" iz 2002. godine niste snimili nijedan film?
- A ja sam najbolja mlada glumica? Ne znam, filmske uloge dobivaju drugi.
* Mislite li da vam je možda televizija "pojela" filmsku karijeru?
- Ne, zašto? Onda znači da ni Goran Navojec ni Rene Bitorajac ne bi ništa snimali. Ako si dobar glumac, uvijek ima mjesta za tebe.
* Danas je puno komercijalnih poslova na glumačkom tržištu, no kao da kod glumaca postoji podvojenost između "pravog", umjetničkog posla i komercijalnog, kao što su recimo sapunice, koji zapravo donosi novac?
- To je meni tužno i žalosno. Znam da bi nekim ljudima bilo idealno da samo snimaju umjetničke filmove i rade u kazalištu, ali ja na sve to gledam kao na glumu. Ja se bavim glumom i sve je to moj posao. Možda je jedno dublje, a drugo površnije, no katkad doista ne treba komplicirati. Mislim da ne treba gaditi ono što te hrani, a komercijalni poslovi me hrane.
* A kada biste se našli pred dilemom - fantastično plaćenog komercijalnog projekta ili nekog iznimnoga, umjetničkog izazova, što biste izabrali?
- Ma to bi ovisilo o mnogim stvarima. No kada bi doista bila posrijedi basnoslovna cifra, izabrala bih basnoslovnu cifru. Ipak sam ja jedan surovi materijalist. (smijeh)
* Glasno iskazujete i želju za ulogama negativki?
- U posljednje vrijeme stalno sam nešto dobra. Voljela bih glumiti jednu zlu i opaku.
* Nakon prestanka snimanja "Naše male klinike" za vas se otvara jedan veliki prostor novih profesionalnih izazova?
- Tako je. Ne planiram ništa, no nadam se da će se dogoditi svašta.
* Snima se upravo posljednja sezona "Naše male klinike" u kojoj tumačite lik medicinske sestre Helge. Kakav odnos imaju glumci prema likovima koji im donose veliku popularnost, no i specifičnu prepoznatljivost? Mora da je to odnos ljubavi i mržnje?
- Ima u tome nešto. Nikada u životu nisam tri godine radila jedan lik. I s vremenom ga onda i zavoliš. Kad prestanemo snimati seriju, neće mi biti žao što više neću glumiti sestru Helgu, nego će mi nedostajati taj način rada. Stalno ponavljam kako je na snimanju "Naše male klinike" dobra atmosfera, a to se baš u ovom poslu često ne susreće. Obično kad se snimaju takve serije, tu je prisutna golema količina nervoze, ganjaju se rokovi, nema vremena za užitak, a ovdje se uvijek trudi zadržati dobra atmosfera. Uvijek se radi kroz dobro raspoloženje i zafrkanciju. Gotovo kao obiteljski đir rada.
|
U 'Našoj maloj klinici' rađa se obiteljska atmosfera
|
* U razgovoru s vama uvijek je neizbježno pitanje vašega markantnog nosa. Je li postojao neki određeni trenutak kada ste se "pomirili" s time?
- Pa nije bio neki poseban trenutak, sve to s vremenom prođe. U jednom trenutku to me prestalo zanimati. Jer čovjek ne živi s ljepotom, već s drugim ljudima. Ljepota je prolazna, uvijek vrlo diskutabilna. Zašto onda ne biti zanimljiv i drukčiji od drugih. Da imam problema sa svojim nosom, da imam problema s disanjem - ja bih to riješila. Ali nemam problema.
|
Nemam problema s nosom
|
Razgovarala Pavica Knezović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....