TVRDOGLAVE ČINJENICE

Je li prodaja Končara rasprodaja srebra ili reformski korak Vlade

Ako je Končaru trebao industrijski partner/ulagač, treba mu i dalje. Ako nije, čemu uopće prodaja dionica
 Darko Tomaš / CROPIX

 

Je li prodaja državnih 20-ak posto vlasničkog udjela u Končar Elektroindustriji novi primjer rasprodaje obiteljskog srebra - kako tvrde sindikati - ili, pak, značajni reformski korak Vlade, o čemu se raspričao premijer Tihomir Orešković? Odgovor je, zapravo, ni jedno ni drugo. Prodaja Končara iz više je razloga još jedan pokazatelj teških otpora koji i dalje u hrvatskom društvu postoje prema transakcijama otuđenja državne imovine, ali i fundamentalnih nedostataka u upravljanju takvim procesima, koji tu negativnu klimu dobrim dijelom i generiraju. Zašto se država odlučila odreći većinskog udjela u Končaru? Tijekom proteklih mjeseci svaka rasprava na ovu i slične teme u Hrvatskoj završavale su na liberalnoj mantri o ekonomskoj ulozi države i vulgarno simplificiranom zaključku kako nije posao države da proizvodi transformatore, prodaje paštete, prerađuje naftu ili čini što god čini ijedna tvrtka u većinski državnom vlasništvu danas u Hrvatskoj. Ipak, i da je točan taj stav, ne može biti povod za prodaju. Za to postoje samo dvije opcije. Ili potreba države da prodajom zaradi ili blagotvorni utjecaj budućeg privatnog vlasnika na poslovanje tvrtke. Obje su legitimne, no nije jasno koja je primjenjiva na slučaj Končara. Država je inkasirala 300-tinjak milijuna kuna od prodaje dionica, no u kontekstu hrvatskih javnih financija i planiranog deficita, radi se o iznosu čiji će efekti biti u najbolju ruku ograničeni. Zapravo, stječe se dojam kako je najveća financijska korist od prodaje trebala biti indirektna, gdje je transakcija trebala poslužiti kao simbolički dokaz stranim investitorima i rejting agencijama kako Hrvatska provodi obećane reforme. A to bi, pak, trebalo rezultirati nižim kamatama... Ta računica s više goluba na grani privukla je i domaće mirovinske fondove, koji su postali nominalno najveći dioničari Končara, a de facto i njegovi većinski vlasnici.

Kako su u pothvatu ravnomjerno sudjelovala sva četiri fonda, ispada da je država Končar prepustila paradržavnim institucijama, odnosno da su umjesto svih građana Hrvatske sada njegovi vlasnici tek oni koji imaju posao ili će ga u budućnosti tek pronaći. Državno vlasništvo pretvoreno je u neku novu, kapitalističku, formu društvenog vlasništva. Umjesto privatizacije tako je zapravo provedena pretvorba. Hoće li društveni Končar biti uspješniji od državnog Končara? Za odgovor na to pitanje prvo bi morali biti postavljeni kriteriji... Legitimni razlozi ulaska novih vlasnika u dioničarsku strukturu neke tvrtke - barem kad se ne radi o neprijateljskim preuzimanjima - jest da donesu neku konkretnu korist - nova tržišta, nova znanja, operativne sinergije ili financijske resurse. Iako su mirovinski fondovi u nekim kompanijama pokazali kako mogu pozitivno utjecati na upravljanje tvrtkama u čijoj su vlasničkoj strukturi, valja imati na umu kako se radi o financijskim ulagačima.

Zbog širine portfelja kojima upravljaju, a i on bi uskoro prema najavama mogao rasti, iluzorno je očekivati da mogu biti operativno fokusirani na poslovanje tvrtki čije se dionice u njemu nalaze. A zbog specifičnosti regulative koja definira njihovo poslovanje pitanje je u kojoj mjeri mogu Končaru omogućiti i jeftiniji kapital - prema tvrdnjama kompanijine uprave glavnu barijeru za jači iskorak kompanije na stranim tržištima. Pojednostavljeno rečeno, ako je Končaru trebao jak industrijski partner/ulagač, treba mu i dalje. Ako mu nije trebao, čemu uopće prodaja dionica? Problem ovakvog kontradiktornog procesa u Končaru je to što se radi o klasičnom animalnom modelu djelovanja u domaćoj politici, gdje se zadovoljava neposredna potreba, bez ikakvog uvažavanja dugoročno štetnih posljedica tog djelovanja. Ta kampanjska politika krajnje je nesklona studioznom i strukturiranom funkcioniranju, a čini se da je taj virus vrlo brzo zarazio i Oreškovića, novaka u politici, ali itekako izvještenog u paradnom korporativnom “decision makingu”. Tako je i Končar prodan a da nije javnosti predstavljena transparentna vizija budućeg razvoja tvrtke niti društvenih benefita od njezine “denacionalizacije”. Državni udjel sada je smanjen, budžet dijelom popunjen, a tvrtka i dalje ostala u trojnom suvlasništvu države, mirovinskih fondova i malih dioničara, uz nešto drukčije omjere. Koktel je to koji nipošto ne garantira promjene pa ispada da se možda dogodilo puno buke nizašto. No, što će se dogoditi kad na Končarova vrata zakucaju privatni ulagači, pa neki od svjetskih divova, poput Siemensa ili ABB-a, mirovincima ponudi znatnu premiju za otkup tvrtke? Povijest nas je naučila - pretvorba i privatizacija idu u paru...

 

 

 

 

 

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. veljača 2021 06:46