Je li skepticizam zdrav?

Već sam nekoliko puta naglasio da svijet duhovnosti vrvi nekim čudnim, a opet općeprihvaćenim uvjerenjima. Jedno od njih se tiče sumnje i u svojoj nadahnutoj formi zvuči otprilike ovako: Ne smijete sumnjati u sebe i ono što osjećate, vaše je srce uvijek u pravu, samo se prepustite i blaženstvo je vaše…

Nadopunjavanje i izmjena tih uvjerenja trajalo bi predugo pa ću samo reći sljedeće. Ni naše srce ni naš um nisu uvijek u pravu i pukim prepuštanjem svojim trenutnim osjećajima ili uvjerenjima, osiguravamo stagnaciju i život u blaženom neznanju u kojem je osjećaj blaženstva nemoguće dosegnuti. I srcem i umom mogu dirigirati naše slabosti pa ćemo često osjetiti ili misliti ono što želimo, odnosno ono što nam odgovara da bismo očuvali svoja trenutna uvjerenja. Tako ćemo često diskreditirati osobu koja izaziva naša trenutna ključna uvjerenja. Umjesto da stanemo i razmislimo ima li ikakve istine u njezinom negiranju jednog dijela nas, mi ćemo često a priori negirati tu osobu, a ako nemamo valjane razloge, onda ćemo ih izmisliti. Naše će nam srce slati snažne signale da nešto nije u redu s tom osobom, a glava će se pozabaviti izmišljanjem argumenata koji će opravdati napad na nju. Ni srce ni um neće biti u pravu i ne bismo im trebali vjerovati.

Ima još bezbroj situacija u kojima ne bismo trebali bezuvjetno vjerovati ni osjećajima ni mislima, a jedna, zbog svoje učestalosti i štetnosti, zaslužuje biti posebno naglašena. Naime, često zbog pogrešno, odnosno nedovoljno shvaćenih životnih iskustava, donosimo bizarne i neistinite zaključke. Tako većina ljudi ne razumije ulogu vlastitih roditelja. Iako su oni gigantska tema i svakako ćemo o ulozi roditelja govoriti u nekoliko nastavaka, za sada je dovoljno napomenuti nekoliko stvari.

Roditelji su naš prvi okvir kroz koji gledamo svijet, od njih učimo razliku dobrog i lošeg, poželjnog i nepoželjnog. No to čak nisu ni najvažnije stvari koje dobivamo od njih jer sve te stvari možemo relativno lako promijeniti kad odrastemo. Stavove i uvjerenja je mnogo lakše promijeniti od osjećaja čega smo vrijedni, a upravo je to ono najdublje što od svojih roditelja dobivamo. Naime, kad smo djeca, roditelji imaju status bogova, oni sve mogu i sve znaju. Isto tako, oni su zaduženi i za pružanje sigurnosti, ljubavi i prihvaćanja. E sad, kako roditelji ipak nisu bogovi, nego obične osobe koje teško i sebi pružaju sigurnost, ljubav i prihvaćanje, mi ne samo da te prekrasne senzacije najčešće ne dobijemo od njih, nego još i zaključimo da toga nismo ni vrijedni. To je najopasniji i najtoksičniji poklon kojeg često dobijemo od svojih dobronamjernih, ali često zagubljenih roditelja. U dječjoj psihi se odigra sljedeći misaoni proces: Ako ljubav i prihvaćanje ne dobivam od svemoćnih osoba, i jedinih osoba koje mi to mogu dati, onda toga nisam ni vrijedan. Dijete ne samo da zaključi da nije vrijedno da dobije ljubav od njih nego i od drugih ljudi i od života uopće. Jer ako vam to ne pružaju oni koji trebaju i jedini koji mogu, onda je jedino logično zaključiti da toga niste ni vrijedni. Nije sada bitno koliko je to svjestan misaoni proces (jer kod većine djece nije), nego je bitno da najčešće imamo takvo nasljeđe od svojih roditelja. Iako je sasvim besmisleno i neistinito da niste vrijedni ljubavi, u to će vas bezumno uvjerenje spretno uvjeravati praznina u srcu ili pak vaš nesigurni um i još ćete naći bezbroj kasnijih životnih situacija koje ga potvrđuju. I naravno da ćete naći takve situacije jer ćete zahvaljujući tom osjećaju da ne zaslužujete ljubav i prihvaćanje privući osobe koje će vam to i pokazati.

Zbog navedenih i još doista bezbroj drugih situacija, zdravo je biti skeptičan i prema svojim i prema tuđim mislima i osjećajima. Ne samo da je zdravo biti skeptičan, nego je i nužno. Osim u jednoj jedinoj situaciji.

Suprotno popularnim relativističkim pogledima, smatram da je moguće da smo 100 posto sigurni da je nešto što znamo istina i ništa drugo nego istina. Nije često i svakako nisu u pravu svi koji tvrde da znaju istinu, ali je itekako moguće nešto sigurno znati. Ja to nazivam trenucima iznad sumnje. Često se dogode dok nešto proživljavam ili razmišljam o nečemu. U jednom trenutku kao da se naježi svaka stanica u mom tijelu i onda znam da znam. Znam da je ono što mi je palo na pamet ili u srce istina. Bilo da sam razmišljao o nekoj osobi, odnosu s nekim, o tome što se događa s nama nakon smrti ili zašto se rađamo, kad osjetim taj osjećaj, znam da sam došao do istine. Najprije sam bio skeptičan prema tome, ali kada mi je život u tisućama situacijama pokazao da skepsa u vezi toga nema smisla, danas više ne preispitujem ta uvjerenja. Kada bih i danas testirao taj osjećaj, onda to ne bih nazvao zdravim skepticizmom, već glupošću jer glupo je ne vjerovati u nešto što se u bezbroj navrata pokazalo istinitim. Ti trenuci iznad sumnje su jedine situacije u kojima skepticizam nije zdrav.

Naravno, barem jednako brojna područja života su i ona za koja znam da ne znam ili nisam siguran da znam istinu i njih, ako su mi dovoljno bitna, nemilosrdno istražujem te spremno mijenjam i razvijam svoja uvjerenja. Tu sam maksimalno otvoren novim spoznajama i provjerama svojih uvjerenja jer mi je cilj da pređu u prvu kategoriju.

Postoji i treća kategorija stvari za koje ni ne znam da ne znam i tu se samo mogu truditi da postupno pređu u drugu kategoriju i tek onda, eventualno u prvu.

Dakle, s obzirom na to da je prva kategorija kod svih nas relativno rijetka, trebali bismo biti skeptični prema svojim uvjerenjima i osjećajima, i to pogotovo vrijedi za često sklizak teren duhovnog istraživanja. Baš jučer me jedna teta uvjeravala da komunicira s duhovnim bićima. Imala je izuzetno prazan pogled, tugu u srcu i mnogo gorčine u želucu. Moram li naglasiti da je razgovor bio vrlo kratak? Daleko od toga da ne priznajem postojanje duhovnog, neopipljivog svijeta, ali prije nego što se upustimo u istraživanje tog svijeta, moramo biti psihički i emocionalno zreli jer ćemo se u protivnom uspjeti uvjeriti u svakojake maštarije, a od toga imaju koristi samo oni koji nam prodaju te maštarije. I zato prije nego što krenemo komunicirati s anđelima ili slušati mudre, nevidljive sove na našem lijevom ramenu ili spajati se s inteligencijom organa, potrudimo se postati psihički i emocionalna zdrava i stabilna osoba. Kako kaže jedna moja prijateljica psihologinja ‡ Prvo treba svladati i početi primjenjivati postulate pozitivne psihologije, a onda se upustiti u duhovno istraživanje. Slažem se jer bez toga je svako duhovno istraživanje osuđeno na hvatanje magle koju sami stvaramo.