U "Malom princu" (1943.) nisam primijetio, kao mali, da su odrasli robovi brojeva, da vole bogatstvo zbog bogatstva, odnosno da su tvorci praznog i zatvorenog kruga iz kojeg ne mogu izaći. Bili smo djeca i pripadali smo onom drugom svijetu malenih, svijetu koji osjeća i vidi srcem. Jedino smo srcem znali kako jedna jedincata ruža ljubavi vrijedi više od njih pedeset, ili pet stotina, koje su "lijepe, ali prazne".
U svakom malom srcu postoji asteroid B-612 s kojeg je sišao Mali princ. Na njemu je on ostavio jedinu ružu koju je uzgojio. Kako sam mogao znati da je ta biljka s četiri trna postojala u stvarnosti, da se zvala Consuelo Sandoval? Dvaput se udavala i dva je muža pokopala prije nego što se udala za pisca, princa avijatičara Antoinea de Saint Exupéryja (1900. - 1944). Naime, ta je tobože apstraktna, svakako antropomorfna, knjižna ruža dobila baš njezine karakteristike.
To sam shvatio tek kad sam ovaj tjedan knjigu ponovno pročitao. Izmišljena ruža iz knjige odjednom je postala žena, i postala je ženstvena. Ona je krhka, ali kapriciozna, lijepa, a razmažena, onakva kakvom su svjedoci opisali Consuelo. Ruža-biljka iz knjige obožava dugo, dugo spavati. Zato i zijeva, zato što se nikako ne može odmoriti. Ona ne voli primati posjetioce "raščupana". Ruža se ne plaši tigrova, no boji se - propuha. Bilo kako bilo, u prvom, dječjem, čitanju nisam ni znao što je žena, a još manje što je kapriciozna ljepotica.
Zato u oproštajnim riječima Malog princa Ruži nisam prepoznao riječi muža i ljubavnika koji se oprašta od Consuelo. "Trebalo je da sudim po djelima, a ne po riječima. Mirisala mi je i nadahnjivala me. Nikako nisam smio pobjeći", zaključio je Mali princ u knjizi. A Ruža mu je odgovorila baš kao žena koja ga nikada neće preboljeti: "Bila sam glupa, oprosti mi! Nastoj biti sretan". Pritom mi u ušima zvoni Becaudova pjesma "Važna je ruža", izvedba s koncerta u zagrebačkom Domu sportova.
U stvarnosti, pisac i nasljednik obitelji grofova iz 13. stoljeća, Saint Exupéry, napustio je suprugu Consuelo i vezao se za bogatu ženu industrijalca Nelly de Vogue. Napustio je krhku, tamnoputu "džepnu Veneru" i vezao se za "visoku i plavu ženu", s kakvima se družio i prije i poslije. Dogodilo se to poslije slave koja ga je zadesila s romanom "Noćni let" (1931.). To je književna povijest znala, ali nije znala da se ljubavna veza između Consuelo i Tonnija, kako ga je nazivala, nastavila i poslije razvoda braka, i poslije njegova odlaska k Nelly. O tome nije znao ništa ni Alain Vircondelet, Saint Exupéryjev biograf i autor nedavno izašle knjige "Jedna legendarna ljubav".
Nakon Saint Exupéryjeve pogibije u dugo zagonetnoj zrakoplovnoj nesreći, Consuelo Sandoval nudila je američkom izdavaču "Malog princa" da napiše njegov nastavak, odnosno da napiše dijaloge uz tri crteža pokojnog muža, koje je on izostavio iz konačne verzije knjige. (Izdavač je to odbio.) Ali, ona je brižno čuvala i skrivala intimna pisma i dokumente pokojnog muža. Bila je to njezina ljubav preko groba, poput one Dore Maar, koja je primala socijalnu pomoć, no nije prodavala crteže voljenog Picassa. Kada je Consuelo Sandoval umrla 1979., njezine je škatulje uspomena naslijedio njezin tajnik, Jose Martinez Fructoso. I njega je biograf Vircondelet morao godinama nagovarati da mu pokaže tajni arhiv nasmrt zaljubljene supruge. Kada se biograf dokopao tog spomenara jedne neumrle ljubavi, promijenio se njegov pogled na pisca. Iz svega je uskrsnuo jedan drugi, drugačiji Saint Exupéry.
U oproštajnim riječima Malog princa Ruži prepoznaju se riječi Exupéryja koji se oprašta od Consuelo. 'Trebalo je da sudim po djelima, a ne po riječima. Mirisala mi je i nadahnjivala me. Nikako nisam smio pobjeći', rekao je Mali princ.
Heroj neba i avijacije, nositelj Legije časti dobio je svoju ranjivu, slabu, intimnu, ljudsku stranu. "Žestoka strast prema Consuelo sublimirana u posljednjoj godini njegova života, dovela je na svjetlo dana jednu drugu osobu", zaključio je biograf.
Pisac je poginuo 1944., a Consuelo je upoznao 30. rujna 1930. Do tog časa ona se već bila oprostila od dvojice preminulih muževa. Obojica su bila Latinoamerikanci, baš kao i ona, rođena tijekom jednog potresa u Salvadoru.
"Dolazim iz jedne zemlje vulkana i revolucija", napisala je o sebi. Prvi muž joj je "poginuo u jednoj revoluciji". Potom je živjela u Meksiku i vezala se za jednog oženjenog, dvostruko starijeg ministra (Jose Vasconcelos), koji ju je poveo u Pariz i upoznao s tamošnjim najboljim mačevaocem, pobjednikom 18 dvoboja časti, gvatemalskim piscem i novinarom Enriqueom Gomezom Carillom. Bio ga je glas da je dao uhititi Matu Hari nakon jednog njihova - da li ljubavnog? - susreta.
Zahvaljujući drugome mužu postala je družbenica Picassa, pjesnika Machada i niza nadrealista (Duchamp, Ernst, Dali). Bila je fatalna supruga, baš kao i Gala koja je napustila Eluarda zbog Dalija. Na onom pariškom prijelazu iz 20-ih u 30-te prošlog stoljeća, koje su došle na glas po umjetničkim vrhovima i promiskuitetu glavnih protagonista. A onda je njezin mačevalac umro, a ona naslijedila vilu u Nici i stan u Parizu. Zato se i ukrcala na prekooceanski brod za Buenos Aires, kako bi ondje riješila pitanje muževljeve ostavštine. Istovremeno, Saint Exupéry se vraćao u Argentinu zato da kao avijatičar-pilot pomogne organizirati zračnu poštu te zemlje. (Bio je njezin direktor još 1926.)
Kao snažan, sportski tip, Saint-Ex je u svakoj zračnoj luci imao po jedno žensko "sidro". Zanimale su ga, tvrde njegovi biografi, žene idealizirane u filmovima Leni Riefenstahl, recimo, atletski tip blondina. Consuelo je bila nešto posve drugo - malena, "mliječne kože", crnih očiju i kose, neobično živahna i razmažena. Trebalo im je samo pet mjeseci strasne veze da stanu pred oltar.
Ona se na vjenčanju, kao udovica, pojavila u crnini. Ali, nosila je tu boju i zato da svima pokaže kako je materijalno nezavisna. Tonnio ju je vozio u svojem zrakoplovu i izvodio razne akrobacije. Vratio se u Pariz s knjigom i suprugom. Njegov urednik Gide zabilježio je lapidarno: "Saint-Ex se vratio iz Argentine s knjigom i ženom. Izrazio sam mu komplimente za knjigu". Roman "Noćni let" ubrzo je postao uspješan film. Ljepotice su salijetale tako rijedak tip umjetnika - sportaša, štoviše zrakoplovca. Consuelo je polako odlazila u zaborav, skupa sa svojim zavodljivim španjolskim akcentom kojim je govorila sve jezike. Recimo, kao Salma Hayek engleski.
Malotko je znao da je pisac mimo svoje posljednje veze, spomenute Nelly koja mu je mogla poklanjati i avione, zadržao strasnu vezu sa svojom bivšom suprugom. 1942. u New Yorku živjeli su jedno iznad drugog. Kad se njegov avion srušio u more, Consuelo je napustila taj stan na dvije etaže koji su unajmili od Grete Garbo. I zaposlila se u Bloomingdaleu. Tko zna je li se pisac u posljednjim trenucima vraćao Ruži svojeg Malog princa, ruži za kojom je toliko žalio.
A mi, mali-veliki čitaoci, kada se nađemo u Sahari, i kada ondje na granici Libije i Tunisa nastavimo čekati da nam se Mali princ vrati, moramo znati samo jedno. On ne može doći zato što na onoj jedinstvenoj svijetloj zvijezdi nastoji nadoknaditi ono dugo vrijeme koje je proveo daleko od Ruže. Kako bi nam pokazao da svaki čovjek ima samo jednu "važnu ružu". I kako bi svakom djetetu dao nadu da ga ona čeka na asteroidu B-612.
Željko Ivanjek
U svakom malom srcu postoji asteroid B-612 s kojeg je sišao Mali princ. Na njemu je on ostavio jedinu ružu koju je uzgojio. Kako sam mogao znati da je ta biljka s četiri trna postojala u stvarnosti, da se zvala Consuelo Sandoval? Dvaput se udavala i dva je muža pokopala prije nego što se udala za pisca, princa avijatičara Antoinea de Saint Exupéryja (1900. - 1944). Naime, ta je tobože apstraktna, svakako antropomorfna, knjižna ruža dobila baš njezine karakteristike.
To sam shvatio tek kad sam ovaj tjedan knjigu ponovno pročitao. Izmišljena ruža iz knjige odjednom je postala žena, i postala je ženstvena. Ona je krhka, ali kapriciozna, lijepa, a razmažena, onakva kakvom su svjedoci opisali Consuelo. Ruža-biljka iz knjige obožava dugo, dugo spavati. Zato i zijeva, zato što se nikako ne može odmoriti. Ona ne voli primati posjetioce "raščupana". Ruža se ne plaši tigrova, no boji se - propuha. Bilo kako bilo, u prvom, dječjem, čitanju nisam ni znao što je žena, a još manje što je kapriciozna ljepotica.
Zato u oproštajnim riječima Malog princa Ruži nisam prepoznao riječi muža i ljubavnika koji se oprašta od Consuelo. "Trebalo je da sudim po djelima, a ne po riječima. Mirisala mi je i nadahnjivala me. Nikako nisam smio pobjeći", zaključio je Mali princ u knjizi. A Ruža mu je odgovorila baš kao žena koja ga nikada neće preboljeti: "Bila sam glupa, oprosti mi! Nastoj biti sretan". Pritom mi u ušima zvoni Becaudova pjesma "Važna je ruža", izvedba s koncerta u zagrebačkom Domu sportova.
U stvarnosti, pisac i nasljednik obitelji grofova iz 13. stoljeća, Saint Exupéry, napustio je suprugu Consuelo i vezao se za bogatu ženu industrijalca Nelly de Vogue. Napustio je krhku, tamnoputu "džepnu Veneru" i vezao se za "visoku i plavu ženu", s kakvima se družio i prije i poslije. Dogodilo se to poslije slave koja ga je zadesila s romanom "Noćni let" (1931.). To je književna povijest znala, ali nije znala da se ljubavna veza između Consuelo i Tonnija, kako ga je nazivala, nastavila i poslije razvoda braka, i poslije njegova odlaska k Nelly. O tome nije znao ništa ni Alain Vircondelet, Saint Exupéryjev biograf i autor nedavno izašle knjige "Jedna legendarna ljubav".
Nakon Saint Exupéryjeve pogibije u dugo zagonetnoj zrakoplovnoj nesreći, Consuelo Sandoval nudila je američkom izdavaču "Malog princa" da napiše njegov nastavak, odnosno da napiše dijaloge uz tri crteža pokojnog muža, koje je on izostavio iz konačne verzije knjige. (Izdavač je to odbio.) Ali, ona je brižno čuvala i skrivala intimna pisma i dokumente pokojnog muža. Bila je to njezina ljubav preko groba, poput one Dore Maar, koja je primala socijalnu pomoć, no nije prodavala crteže voljenog Picassa. Kada je Consuelo Sandoval umrla 1979., njezine je škatulje uspomena naslijedio njezin tajnik, Jose Martinez Fructoso. I njega je biograf Vircondelet morao godinama nagovarati da mu pokaže tajni arhiv nasmrt zaljubljene supruge. Kada se biograf dokopao tog spomenara jedne neumrle ljubavi, promijenio se njegov pogled na pisca. Iz svega je uskrsnuo jedan drugi, drugačiji Saint Exupéry.
U oproštajnim riječima Malog princa Ruži prepoznaju se riječi Exupéryja koji se oprašta od Consuelo. 'Trebalo je da sudim po djelima, a ne po riječima. Mirisala mi je i nadahnjivala me. Nikako nisam smio pobjeći', rekao je Mali princ.
|
|
Heroj neba i avijacije, nositelj Legije časti dobio je svoju ranjivu, slabu, intimnu, ljudsku stranu. "Žestoka strast prema Consuelo sublimirana u posljednjoj godini njegova života, dovela je na svjetlo dana jednu drugu osobu", zaključio je biograf.
Pisac je poginuo 1944., a Consuelo je upoznao 30. rujna 1930. Do tog časa ona se već bila oprostila od dvojice preminulih muževa. Obojica su bila Latinoamerikanci, baš kao i ona, rođena tijekom jednog potresa u Salvadoru.
"Dolazim iz jedne zemlje vulkana i revolucija", napisala je o sebi. Prvi muž joj je "poginuo u jednoj revoluciji". Potom je živjela u Meksiku i vezala se za jednog oženjenog, dvostruko starijeg ministra (Jose Vasconcelos), koji ju je poveo u Pariz i upoznao s tamošnjim najboljim mačevaocem, pobjednikom 18 dvoboja časti, gvatemalskim piscem i novinarom Enriqueom Gomezom Carillom. Bio ga je glas da je dao uhititi Matu Hari nakon jednog njihova - da li ljubavnog? - susreta.
Zahvaljujući drugome mužu postala je družbenica Picassa, pjesnika Machada i niza nadrealista (Duchamp, Ernst, Dali). Bila je fatalna supruga, baš kao i Gala koja je napustila Eluarda zbog Dalija. Na onom pariškom prijelazu iz 20-ih u 30-te prošlog stoljeća, koje su došle na glas po umjetničkim vrhovima i promiskuitetu glavnih protagonista. A onda je njezin mačevalac umro, a ona naslijedila vilu u Nici i stan u Parizu. Zato se i ukrcala na prekooceanski brod za Buenos Aires, kako bi ondje riješila pitanje muževljeve ostavštine. Istovremeno, Saint Exupéry se vraćao u Argentinu zato da kao avijatičar-pilot pomogne organizirati zračnu poštu te zemlje. (Bio je njezin direktor još 1926.)
Kao snažan, sportski tip, Saint-Ex je u svakoj zračnoj luci imao po jedno žensko "sidro". Zanimale su ga, tvrde njegovi biografi, žene idealizirane u filmovima Leni Riefenstahl, recimo, atletski tip blondina. Consuelo je bila nešto posve drugo - malena, "mliječne kože", crnih očiju i kose, neobično živahna i razmažena. Trebalo im je samo pet mjeseci strasne veze da stanu pred oltar.
Ona se na vjenčanju, kao udovica, pojavila u crnini. Ali, nosila je tu boju i zato da svima pokaže kako je materijalno nezavisna. Tonnio ju je vozio u svojem zrakoplovu i izvodio razne akrobacije. Vratio se u Pariz s knjigom i suprugom. Njegov urednik Gide zabilježio je lapidarno: "Saint-Ex se vratio iz Argentine s knjigom i ženom. Izrazio sam mu komplimente za knjigu". Roman "Noćni let" ubrzo je postao uspješan film. Ljepotice su salijetale tako rijedak tip umjetnika - sportaša, štoviše zrakoplovca. Consuelo je polako odlazila u zaborav, skupa sa svojim zavodljivim španjolskim akcentom kojim je govorila sve jezike. Recimo, kao Salma Hayek engleski.
Malotko je znao da je pisac mimo svoje posljednje veze, spomenute Nelly koja mu je mogla poklanjati i avione, zadržao strasnu vezu sa svojom bivšom suprugom. 1942. u New Yorku živjeli su jedno iznad drugog. Kad se njegov avion srušio u more, Consuelo je napustila taj stan na dvije etaže koji su unajmili od Grete Garbo. I zaposlila se u Bloomingdaleu. Tko zna je li se pisac u posljednjim trenucima vraćao Ruži svojeg Malog princa, ruži za kojom je toliko žalio.
A mi, mali-veliki čitaoci, kada se nađemo u Sahari, i kada ondje na granici Libije i Tunisa nastavimo čekati da nam se Mali princ vrati, moramo znati samo jedno. On ne može doći zato što na onoj jedinstvenoj svijetloj zvijezdi nastoji nadoknaditi ono dugo vrijeme koje je proveo daleko od Ruže. Kako bi nam pokazao da svaki čovjek ima samo jednu "važnu ružu". I kako bi svakom djetetu dao nadu da ga ona čeka na asteroidu B-612.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....