Jedino je Judi Isus povjerio istinu o Raju

Evanđelje po Judi, predstavljeno danas u Washingtonu 26 godina nakon nalaska, izaziva odjeke i u Rimu, gdje se biblicisti trude shvatiti može li tekst, nađen prije četvrt stoljeća, zaista bitno promijeniti uvriježene spoznaje o odnosu Isusa Krista i Jude Iškariotskoga, kao što se tvrdilo u propagandnoj kampanji za današnje predstavljanje teksta na engleskome, što je pripremilo američko Nacionalno zemljopisno društvo (bolje poznato po izvornom nazivu: National Geographic Society).



Taj tekst - koji je možda pretjerano zvati evanđeljem - tvrdi da je sam Isus zahtijevao od Jude da ga preda rimskim vlastima kako bi bio pogubljen, te da je od svih učenika samo njemu odao zbiljsku istinu o Kraljevstvu Božjem.



Po onome što je objavljeno, tekst napisan na koptskome datira iz otprilike 300. godine, pa je mlađi od kodificiranih (kanonskih) evanđelja koje čine Novi zavjet. Nađen je u Egiptu, u pustinjskoj špilji blizu El Minye, dešifriran je i prevođen posljednjih pet-šest godina, a sada će biti predan kairskome Koptskom muzeju.

Kao što to obično biva, u istom kodeksu (66 listova papirusa) nađeno je nekoliko spisa, od reda apokrifa, među njima i Prva apokalipsa po Jakovu te Petrova poslanica Filipu itd. - ali samo je Evanđelje po Judi počelo izazivati velik odjek. Zato što je se taj tekst smatrao definitivno zagubljenim, a zatim i zbog sadržaja.

Kao najvaćniji teolog svojeg doba, imao je dovoljno znanja da se pozabavi kainističkim učenjima. Dok protiv gnosticizma piše knjige, kainiste jedva da i spominje, što znači da nisu bili utjecajni ni tada, kad je riječ Isusovih učenika Irineju stizala preko Polikarpa

SV. IRENEJ

Čini se da su svi ti spisi pripadali sekti kainista, grani gnostika koji su opravdavali zločine biblijskih ličnosti (počam od Kaina, Evina i Adamova sina koji je ubio brata Abela) tvrdnjom da je tako sam Bog planirao.



Herb Krosney, autor knjige "Izgubljeno Evanđelje", navodi da je po Judinu evanđelju Juda najdraži Isusov učenik, koji omogućuje Isusu da se vine do nebesa, te je i sam "zvijezda na nebu". Naime, Isus je od njega zahtijevao da žrtvuje Isusov život (u tekstu: "tijelo u koje sam odjenut"), pa je upravo po Judi moguće spoznati Boga u nama.



Sve to, otkriva Krosney, sadrži razgovor koji, u tom Evanđelju, Isus i Juda vode "u nekoj nezemlji", poslije uskrsnuća, "iako se ono ne spominje izrijekom". Naime, za gnostike, materijalno tijelo je zamka, zatvor besmrtne duše. Sadašnji pojam duše i njezina posmrtnog života počinje od njih - Isus govori o uskrsnuću tijela.



Lik Jude nesumnjivo je zbunjivao i same Isusove učenike. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže Ocu o učenicima: "Dok sam bio s njima, ja sam ih čuvao u tvome imenu koje si mi dao, i sačuvao ih, te nijedan ne propade, osim sina propasti - da se ispuni Pismo... Oni ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu..."



Takozvano Evanđelje po Judi nije, dakle, zatajeni kršćanski spis, nego spis vjerske skupine koja je pošla smjerom drukčijim od kršćana. I koja - za razliku od kršćana - nije jačala toliko i tako brzo da bi se prometnula u svjetsku religiju. Ako kršćanstvo, toliko jako, nije svojim tumačenjima izmijenilo židovstvo, iz kojega je niknulo - zašto bi kainističko tumačenje uloge moralo promijeniti kršćanstvo - kao što se ovih dana ponegdje senzacionalno najavljuje?



Takozvanih apokrifa ima mnogo. Neki su pisani kao kršćanska evanđelja o Isusovu djetinjstvu (Jakovljevo protoevanđelje, Evanđelje po pseudo-Mateju, arapsko-sirijsko ili armensko Evanđelje o djetinjstvu...), neki su pisani da ojačaju neku drugu sektu (Ebionitsko, Nazorejsko...), neki su naprosto fragmenti.



Kršćanska tradicija ih je češljala i prilično rano uspostavila kao kanonska ona koja su sada u Novom zavjetu - ali ostali apokrifi su nastavili svoj život, da bi u XIX-XX stoljeću bili proučavani i kao dokumenti vremena. Takav je dokument vremena vjerojatno i tzv. Judino evanđelje, svjedočanstvo o još jednom tipu vjerovanja.



Nije čudno da ga spominje sv. Irenej, koji je 178. bio izabran za biskupa u sadašnjem Lyonu. Podrijetlom je vjerojatno iz Smirne (današnjeg Izmira), gdje je u doba njegova djetinjstva biskup bio Polikarp, učenik apostola Ivana. Irenej - rođen otprilike 90 ili 100 godina poslije Isusove smrti, ali samo 20-40 godina poslije Ivanove - još je bio u dosegu izravne predaje.



Mogao je, osim toga, doći u izravan dodir s kainistima, makar kad je sređivao svađe u Frigiji. Kao najvažniji teolog svoga doba, koji je stavio u sadašnji odnos židovske vjerske knjige (kasnije nazvane Starim zavjetom) i kršćanske (kasnije nazvane Novim zavjetom), Irenej je imao sasvim dovoljno znanja da se pozabavi i kainističkim učenjem.



Dok protiv gnosticizma piše cijele knjige, kainiste jedva da spominje, što znači da nisu bili utjecajni ni tada, u doba dok je riječ izravnih Isusovih učenika, Judinih suvremenika, stizala iz druge ruke (Ireneju preko Polikarpa, o kojemu izravno svjedoči). Inače bi bilo mnogo više spisa protiv kainista i protiv tzv. Evanđelja po Judi - kao što ih je bilo protiv inih "heretika". Kainiste spominje još neki biskup na Cipru (Epifanije) u IV. stoljeću - i ništa više o njima. Pali su u zaborav.



Prema tome, teško je vjerovati da je bila posrijedi ikakva urota da se zataška "prava istina" o Judi. Ta "istina" naprosto nije uhvatila korijena u svoje vrijeme.



Po samim kanonskim evanđeljima jasno je da Juda Isusa nije izdao, u tehničkom smislu riječi, nego prokazao. Nije Juda iznio nešto što je Isus tajio, jer je Isus propovijedao javno. Nije Juda obavijestio Rimljane da Isus nešto muti protiv njihove okupacijske uprave, jer su oni sami to zaključili, uz pomoć egzegeze farizejskih prvaka. Juda je učinio samo jedno: pokazao Rimljanima tko je taj Isus, dakle identificirao ga - što su Rimljani mogli i na mnogo drugih načina. Na primjer, zatvorivši svu grupu i identificirajući ih jednoga po jednoga.



Veličina Judina grijeha, dakle, nije u onome što je (eventualno) učinio, nego u sakralitetu Isusa (naravno: za kršćane). Kako se usudio Boga prokazati? Judin grijeh nije izveden iz njegovih motiva, možda ni iz samog čina, koliko iz poimanja Isusa, iz sakraliteta njegova lika u kojemu kršćani vide dvije osobe: i ljudsku i Božju. Možda je Juda u njemu vidio samo čovjeka - kao što su gnostici vidjeli samo Boga.

Juda je bio istinski revolucionar

Tek u XX stoljeću, kada se pokušalo ponovo razmišljati o tome bi li bilo Isusove žrtve bez Judine izdaje - počelo se otvarati pitanje svrhovitosti te izdaje u Božjem planu spasenja. Također, kada se raspravljalo o tome da je sveznajući Bog morao znati i što će Juda učiniti - njegov primjer je dobro došao za raspravu o slobodi djelovanja pojedinca, odnosno pojedinaca, pa i za zaključak da spasenje nije osigurano jednom za svagda, nego da ovisi o djelovanju pojedinaca u sklopu "Božjeg naroda". Ali to je složenija tema, koja nadilazi novinske gabarite.



U tom sklopu su nastale recentne rekonstrukcije, po kojima je Juda bio istinski revolucionar, sve iritiraniji što Isus ne pokreće ustanak i ne osniva kraljevstvo, što kaže da mu kraljevstvo "nije od ovoga svijeta", pa je esen Juda htio potaknuti Isusa na sukob i akciju - a onda je, zaprepašten što se Isus nije borio nego se predao, pao u očaj i ubio se.



Juda je bio blagajnik, tako da mu onih trideset šekela (srebrnjaka) koje je dobio od Rimljana nisu bili presudni, i valjda mu se činilo kako je dobro da Rimljani financiraju ustanak protiv sebe. To što je bio blagajnik - pokazuje da su u njega imali povjerenje. Ali da je bio najdraži? Ivan tvrdi to za sebe - ali fakta pokazuju da je to ipak bio Petar.

Iz Rima Inoslav Bešker