Počelo je najavom o posvećenosti reformama, pretvorilo se u otimanje oko policije, tajnih službi i ostalih represivnih struktura. Na političku je scenu grunulo kao alternativa dosadašnjoj, uglavnom kompromitiranoj političkoj klasi, s porukom da će biti snaga koja će moral vratiti u politiku; s vremenom se transformira u suspektno šurovanje s mračnjacima iz devedesetih, koji su ostali upamćeni po gaženju ljudskih prava i medijskih sloboda. Krenulo je sa zakletvom da će biti brana HDZ-ovu povratku u korupciju, pa su iz već pripremljenih ministarskih križaljki Tomislava Karamarka škartirane neke osobe s pravosudnim repovima, razvilo se u pakt s Milanom Bandićem, koji svoje goleme probleme sa zakonom tek treba riješiti.
Bijela se obećanja ubrzano tope i pretvaraju u političku kaljužu. Kao što je već zaboravljena najava o manjoj i efikasnijoj Vladi. Koja je prošla onako kako je prekriženo i predizborno obećanje predsjednice države o preseljenju s prevelikog Pantovčaka u skromniju Visoku. Kabinet, što će ga oko mandatara Tihomira Oreškovića formirati HDZ i Most, neće biti manji, nego po broju ministarstava jednak dosadašnjem, s tim da se broj potpredsjedničkih mjesta čak povećava. Odgode su počele i prije nego što je Vlada složena. Najavljena racionalizacija državnog aparata, kao i reforma javne uprave i teritorijalnog ustroja, ne mogu se očekivati tako skoro. Nova će vlast u idućih pola godine smišljati što će i kako će. Kako posložiti ministarstva, agencije, državne urede i čitav arhipelag državnih ustanova, a onda će za dvije godine, kako su rekli, to realizirati, ma što to značilo. HDZ je nekad mnogo pripremljeniji dolazio na vlast. Ivo Sanader je 2003. odmah startao s novim ustrojem Vlade. Čak se i ekipa Zorana Milanovića - iz današnje perspektive - ne čini tako beznadno nepripremljenom kao aktualni osvajači vlasti. Kako stvari sada stoje, oni će sve do jeseni analizirati zatečeno stanje i praviti planove. Premda su sve to trebali obaviti prije nego što su krenuli u izbornu kampanju.
Možda nenamjerno, ali način na koji HDZ i Most sastavljaju Vladu zapravo u samom startu ruši šanse njihova mandatara. Deklarativno izabranik ima svu njihovu podršku, faktički mu na svakom koraku podmeću nogu i otežavaju posao. U političkoj kakofoniji, u koju su se pregovori oko kovanja Vlade pretvorili, dekuražirajući elementi pretežu nad onima koji bi se mogli smatrati ohrabrujućima. Bez obzira na to koliko se Tihomir Orešković osobno trudio. Dobro je što mandatar manjak vlastitog političkog legitimiteta pokušava kompenzirati tražeći najširu moguću potporu. Maksimalno nastojeći proširiti podršku Vladi koju bi trebao formirati, Orešković razgovara s ljudima iz opozicije, predstavnicima manjina te struktura koje nisu političke. Također, odlično je da svojim pristojnim i prema svima dobronamjernim pristupom stišava krik i bijes koji su dosad dominirali političkom scenom. Njegova kultura političkog dijaloga djeluje, čini se, zarazno. Kao melem na ranu neprestanim ratničkim diskursom izmorenoj naciji.
Onoga što nije tako pozitivno mnogo je više. Počevši od načelno problematičnog načina komponiranja Vlade. Orešković je, koliko se može vidjeti, nedovoljno uključen u formiranje vlastitog kabineta. Slobodno se može reći da mu tim više sastavljaju, nego što ga on sam sastavlja. Karamarko i Petrov ponašaju se kao da je Vlada njihova, odnosno kao da su oni mandatari. Njih dvojica dogovaraju strukturu Vlade i program njenog rada, izlistavaju ministarske pozicije, licitiraju i naguravaju se oko mogućih kandidata… Budući premijer će, objašnjavaju, biti informiran. Izleti im da će dobiti pravo veta. Znači, može, eventualno, izabrati iz onoga što se pred njega stavi. Ali neće sam kreirati. Momčad će mu, po svemu sudeći, biti servirana. Ostanu li u tom pogledu stvari nepromijenjene, buduća će Vlada tako više biti Karamarkova, nego Oreškovićeva. Što joj radikalno sužava šanse za uspjeh. Ako nema odriješene ruke u izboru vlastite momčadi, premijer ne može preuzeti ni punu odgovornost za njene učinke. Možda se zato o programu svoje Vlade Orešković uopće ne oglašava. Premda ga mora predstaviti javnosti, svakako prije skorog glasanja u Saboru.
Na razini konkretnih poteza stvari izgledaju još problematičnije. Prvo, najava Željka Reinera da će hrvatski parlament opet nazvati Hrvatskim državnim saborom, kako ga je svojedobno krstio Ante Pavelić, pokazuje stvaranje političke konstelacije vrlo nepovoljne za provođenje reformi i modernizaciju zemlje. Premda se čini da nemaju mnogo veze s budućom Vladom, takvi ispadi nepotrebno svađaju Hrvatsku i to na trenutno nevažnim temama. Pogotovo kad takvu ideju na potpuno apsurdan način podupre i šef uskoro vladajućeg HDZ-a. Povratak imenu iz vremena ustaške vlasti Karamarko brani povlačeći paralelu sa Zagrebom. Zagreb se, kaže, i za vrijeme NDH zvao isto, pa mu ne mijenjamo ime. Ali Zagreb sigurno nije poglavnikova izmišljotina. Naziv glavnog grada datira iz vremena koje daleko prethodi ustaškoj državi i nikako se s njom ne može povezivati. Potezanje takve besmislene argumentacije, koja će odbiti ne samo lijevu, nego i svu pristojnu Hrvatsku, kao i nacionalne manjine, pokazuje intelektualne deficite nove vlasti, ali i njenu potpunu neracionalnost i političko hazarderstvo. S jedne strane pokušavaju mobilizirati široku podršku svojoj Vladi, s druge strane odbijaju potencijalne saveznike koje bi mandatar Orešković - bez takvih ustašolikih eskapada - mogao dobiti.
Drugi su jako loš znak mutne igre koje se vode oko osvajanja represivnih organa. HDZ i Most uopće se ne tuku oko toga tko će zasjesti u resore važne za ekonomski oporavak Hrvatske, ali oko MUP-a mlate se kao da je to najvažnije ministarstvo u državi. S jedne strane, uvođenjem nove funkcije, potpredsjednika Vlade za domovinsku sigurnost, Karamarko pokušava da u svojim rukama skoncentrira vlast nad svim policijskim, obavještajnim, obrambenim, sigurnosnim i sličnim strukturama. Formiranje takvog centra moći prilično je nespojivo s demokratskim standardima. S druge strane Most, koji naslonjen na neke bivše visokopozicionirane obavještajne kadrove u javnosti stalno stvara psihozu špijunskih afera, zapravo pokušavajući u novu vlast ugraditi utjecaj nekih u prošlosti potpuno kompromitiranih osoba koji su policijske podrume napunili novinarskim dosjeima. Tako Nikola Grmoja, kao glasnogovornik Mosta i njegova siva eminencija, u javnost pusti neku rekla-kazala obavještajnu priču, a onda ga Smiljan Reljić, nekadašnji šef civilne tajne službe iz vremena Franje Tuđmana, a sada savjetnik u firmi koja Most osigurava, medijski kadrovira i javno predlaže za ministra unutarnjih poslova. Treba se nadati da takve sprege ipak neće proći. Ali i u pokušaju otežavaju posao mandataru Oreškoviću.
Treće, i možda za funkcioniranje nove Vlade najindikativnije, najava je formiranja novog ministarstva, onog za useljeništvo i demografsku obnovu, koje danima već uveseljava javnost svojom vjerojatno nehotično sugestivnom kraticom MUDO. Karamarko je smrtno ozbiljan, ali njegovoj umotvorini sada se cereka cijela nacija. Nije sporno da su demografski trendovi zabrinjavajući. Ali problem je nemoguće riješiti formiranjem ministarstva za rađanje. Navodni pretendent na funkciju ministra plodnosti Stjepan Šterc mogao bi postati novi don Anto Baković, redikul koji je devedesetih također pokušavao umnožiti broj malih Hrvata. Šterc kao svoju glavnu programsku odrednicu ističe da Hrvatska mora smanjiti broj pobačaja. Nije, dakle, cilj povećati broj novorođenih, nego srezati pravo na abortus. Pobačaj je uvijek loše rješenje, ali njegova zabrana ili otežavanje ne povećava natalitet. Hoće li s namjeravanom promjenom zakona i restrikcijom prava na prekid trudnoće biti više beba, to ne znamo. Ali možemo biti posve sigurni da će biti više mrtvih žena. Jer su pobačaji izvedeni u ilegalnim uvjetima, u koje će nesretnice bježati, uvijek mnogo rizičniji.
Hrvati se malo rađaju ne zato što je dostupnost abortusa previše liberalizirana, nego zato što ovdje nema posla, nema ni elementarne socijalne sigurnosti i nema optimizma. Ljudi ne prave djecu jer za njih nemaju uvjeta. Politika je u proteklih 25 godina, otkako je ta tema stalno na stolu, stvari samo pogoršavala. Gurnula je državu u duboku depresiju, ubila je vitalitet nacije. Ne samo ekonomskim razlozima. Nego i potpunim moralnim urušavanjem. Premrežena korupcijom, s politikom koja se posve otuđila od naroda i njegovih muka, izgubljene vjere u državu, Hrvatska nije mjesto gdje se ljudi žele množiti, čak ni kad to mogu. To jedno ministarstvo ne može promijeniti. Zato osnivanje resora za demografiju pokazuje da nova Vlada ne razumije problem. Ako ne razumije elementarne stvari, što uopće može shvatiti? Takvi nedomišljeni potezi neće mobilizirati povjerenje u novu Vladu. Prije su razlog za skepsu.