Tomislav Karamarko pojma nema o Franji Tuđmanu. Premda aspirira na status Tuđmana nakon Tuđmana. Ovih je dana u jednom potpuno skandaloznom intervjuu izjavio da je Tuđman imao pravo, da se s crvenim vragovima treba definitivno obračunati. Ali, šef je HDZ-a teško pogriješio.
Pogriješio je faktografski, jer se prvi hrvatski predsjednik nikada nije obračunavao s crvenim antikristom. Bjesnio je protiv crnih, žutih i zelenih vragova. Vjerojatno zato jer za njega crvena nije bila sotonska boja kao za njegova današnjeg nasljednika na čelu HDZ-a.
Ali, pogriješio je Karamarko i politički. Jer, vlastite ideje kao kukavičje jaje podmeće Tuđmanu. Preuzetno tumačeći što bi šef hrvatske države iz devedesetih danas napravio sugerira promjenu nekih od temeljnih odrednica njegove politike. Najavljujući obračune s “crvenim vragovima” faktički se obračunava s politikom nacionalne pomirbe, za koju će reći da je naivna. Po njemu, i Tuđman bi danas od nje odustao. Karamarkove političke ideje, reklamirane kao povratak korijenima, zapravo su revizionističke i Hrvatskoj prijete nepotrebnom nestabilnošću.
Bezumna svađa
Zloslutni poziv na unutarnacionalne sukobe, s vrha trenutno najjače političke stranke, iz usta čovjeka koji se već vidi kao budući premijer, pokazuje da se iz teške i krvave prošlosti ništa nije naučilo. Iz svibnja, koji je za Hrvatsku uvijek traumatičan, jer na sve strane procvjetaju grobovi, hrvatski političari izlaze s ratnom trubom na usnama. I nije Karamarko u tome usamljen. Njegove su recentne izjave najšokantnije, jezovite, ali slična se intonacija širi poput zaraze. Nepregledna polja smrti u Jasenovcu i svim ustaškim gubilištima i isto tako nepregledna polja smrti od Bleiburga i križnih puteva nisu, izgleda, dovoljna da bi se hrvatski politički prvaci sabrali i uozbiljili. Ni sedamdeset godina, koliko je proteklo od završetka Drugog svjetskog rata, nije im dovoljno! Nad otvorenim grobovima i ovog se proljeća događa politički dernek, bezumna svađa, bez pijeteta, kao da je riječ o krčmi, a ne o stratištima. Toliko tragedija, toliko mrtvih, desetine tisuća na svakoj strani, a njima nikad dosta omraze i obračuna! Oni bi opet sukob crnih i crvenih!
Za razliku od ozbiljnih država koje su ovoga svibnja komemorirale s porukom da se krvava prošlost nikada više ne ponovi, u Hrvatskoj se opet najavljuju reprize. Svaka ozbiljna nacija oko temeljnih se povijesnih činjenica i njihove interpretacije već usuglasila. Hrvatska takav nacionalni konsenzus o vlastitoj prošlosti još nema, premda ga, barem u osnovnim crtama, objektivno nije teško postići. Da je malo pameti i dobre volje, o nekim bi se notornim stvarima već složili. Premda je Hrvatska iz vremena Drugog svjetskog rata naslijedila nikad posve zacijeljenu rascijepljenost po liniji građanskog rata koji je u to vrijeme, između ostaloga, ovdje bjesnio. Ali nacije s objektivno težim naslijeđem, poput Njemačke, pokazuju da je taj problem moguće savladati.
Da je u Hrvatskoj malo više moralne i političke odgovornosti, nacionalni bi se konsenzus, kao prvo, morao postići oko značenja antifašističke borbe za današnju Hrvatsku. Onako kako je to postavljeno u preambuli hrvatskog Ustava, po kojem su odlukama partizanskog ZAVNOH-a iz 1943. uspostavljeni temelji hrvatske državne suverenosti, “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”. Ispravnost, pa i racionalnost takvog stava lako je argumentirati. Pravedni antifašistički pokret doveo je Hrvatsku na stranu zemalja pobjednica. Rezultati partizanske borbe bili su osnova za formiranje hrvatske države, kao republike u okviru federativne Jugoslavije, koja se onda u devedesetima s punim pravom mogla osamostaliti u svojim granicama. Također, NOB je vratio Hrvatskoj otoke i Dalmaciju, omogućio da se Istra pridruži matici zemlji. Na koncu, ali jednako važno, pomogao je Hrvatima da izađu iz sjene teške ljage koju je na cijelu naciju bacila zločinačka NDH.
Praktično, to znači ne diskvalificirati antifašizam, pogotovo ga ne odbacivati samo zbog činjenice da ga je organizirala i vodila komunistička partija. Neki zadrti antikomunisti govore danas tako kao da bi im bilo draže da tog antifašističkog pokreta nije ni bilo. Antikomunizam očito može biti nedemokratski, pa i totalitaran, jednako kao i komunizam. Odricati se tekovina partizanske borbe samo zbog ideološkog neslaganja s njenim vođama potpuno je sljepački. Šef HDZ-a sada izjavljuje da će se istinska hrvatska socijaldemokracija roditi kad se odrekne Josipa Broza Tita. Ne, ni hrvatska ljevica ni cijela se Hrvatska ne treba i ne smije odricati Tita. Treba ga kritički valorizirati, neizostavno osuditi pod njegovim zapovjedništvom počinjene zločine, što je SDP u vrijeme Ivice Račana već i napravio. S druge strane, ako ćemo parafrazirati Karamarka, HDZ će postati pristojna europska konzervativna stranka kad se njegov stranački vrh ode pokloniti žrtvama Jasenovca, isto kao što se ove godine našao na Bleiburgu. Kad pod Kamenim cvijetom uspije izmucati barem deseti dio onoga što je u zloglasnom nacističkom logoru Dachau netom izjavila Angela Merkel: “Ovdje su počinjene nezamislive strahote, nikada nećemo zaboraviti!”
Druga se moguća točka nacionalnog konsenzusa o prošlosti tiče kompleksa Bleiburga. Nitko normalan ne može danas ne osuditi činjenicu da je partizanska vojska u vrijeme završetka rata i po njegovom okončanju počinila strašne, masovne zločine. Ali i ta se događanja moraju kontekstualizirati. U svim zemljama koje su imale jake kvislinške režime, kakav je u Hrvatskoj bio Pavelićev, poratna je retorzija pobjednika nad pobijeđenima bila bezobzirna. U Francuskoj je izvansudski smaknuto, prema nekim procjenama, stotinjak tisuća nacističkih suradnika. U Italiji partizani su strijeljali nekoliko desetaka tisuća ljudi. U Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji nije se radilo samo o osveti. Ovdje je postojala svojevrsna ideološka nadogradnja. Nova, Titova vlast revolucionarnim je sredstvima, između ostaloga i likvidacijama stvarnih ili nabijeđenih neprijatelja naroda, boljševizirala zemlju.
Žal za NDH
Zato moderna, demokratska hrvatska država mora biti prisutna na bleiburškim komemoracijama. Premda su one zaista prilično natopljene žalom za NDH i pokušajem rehabilitacije njenog zločinačkog karaktera. Ali, Bleiburg se uobičajio kao mjesto odavanja pijeteta stradalima. Istina, grobnice u Teznom su masovnije, a zločin strašniji, ali tradicija okupljanja na bleiburškom polju ne može se tek tako preseliti. Generalna diskvalifikacija s vrha SDP-a da komemoracija na Bleiburgu nije žalovanje za žrtvama, nego za propalom kvislinškom NDH posve je neprimjerena. Između ostalog, grubo revidira patrijarha Račana, koji je svojedobno skrušeno kleknuo na bleiburškom polju i uveo državno pokroviteljstvo nad tamošnjim svibanjskim okupljanjem. Jednako je pogrešno kad se Bleiburg danas pokušava proglasiti najvećim simbolom hrvatskog zajedništva, kako je to izaslanica predsjednice države prije nekoliko dana napravila. Graditi na bleiburškom mitologemu identitet moderne hrvatske države, to je poput onih legendarnih hrvatskih gusaka u magli!
Narodni neprijatelji
Treće, minimum nacionalne suglasnosti o traumatičnoj hrvatskoj prošlosti trebao bi se ticati obaveze akceptiranja svih njenih sastavnica. U prošlosti na dvije pole razdrta Hrvatska, ona antifašistička i ona bleiburška, morale bi napokon pokazati međusobno uvažavanje. Pogotovo se nekadašnji sukobi nipošto ne smiju prenositi u današnje vrijeme. Obiteljska su iskustva različita, ali jedni i drugi dio su istog nacionalnog korpusa. Utoliko su politike koje današnje generacije pokušavaju podijeliti po liniji davno, prije sedamdeset ili dvadeset godina, okončanih ratova aspolutno neodgovorne. Pretvaranje političkih konkurenata u narodne neprijatelje ima katastrofalne učinke.
Karamarkova najava da će se obračunati s “crvenim vragovima”, faktički objava rata hrvatskoj ljevici, nosi zastrašujuće implikacije. Što se događa s tim čovjekom, mogućim budućim hrvatskim premijerom, da javno zagovara hajku protiv istaknutih intelektualaca, prijeti djeci nekadašnjih komunista (odnosi li se to i na one koji su završili u HDZ-u, a kakvih je, prema respektabilnim istraživanjima, više nego u lijevim strankama?) ili najavljuje da će na više razina i fronti povesti rat protiv dijela legitimne političke i društvene scene te faktički zvecka građanskim ratom? Hrvatskoj ne treba nikakva duhovna obnova po Tuđmanovoj ili Karamarkovoj mjeri, nikakva u devedesetima već viđena konzervativna revolucija, nego joj je prije svega nužna modernizacija.