Znate onu staru: “ovo mi je prijatelj s posla!” Naravno da znate, sto puta ste je izgovorili. I naravno da je. Gdje ćeš naći pravog prijatelja, osim u vrtiću, na igralištu, u školi, na faksu ili - na poslu? Prolazite iste nedaće, imate isti tempo, govorite istim metajezikom, nerviraju vas isti suradnici, trpite istu nepravdu... niz je beskonačan, slobodno ga nastavite prema vlastitim preferencijama.
A kad se bavite kreativnim poslom, nevjerojatno je lako upasti u zamku rada s prijateljima. Kažem “zamku”, iako zapravo ne mislim tako - naime, ja obožavam raditi s ljudima s kojima dijelim slične poglede na život, na estetiku (prilično bitno u vizualnoj produkciji), na moralne vrijednosti i na radne navike. Kad mogu birati, za suradnike uvijek nekako odaberem ljude za koje znam da su pouzdani, talentirani, dobrog ukusa, radišni, vrijedni, izdržljivi (set je prokleto teško mjesto, koliko god se činilo da nije).
U svojoj sam desetogodišnjoj karijeri radila s intimnim prijateljima kod kojih je teže reći je li bilo prvo kokoš ili jaje (naime, neki od njih postali su mi prijatelji tijekom besanih noći provedenih na setu, Irena me jednom prilikom vozila do studija gdje smo snimale seriju tako da sam joj doslovno ležala u krilu i plakala - evo nas, deset godina kasnije, čekamo djecu u isto vrijeme; a neki od njih prvo su bili moji prijatelji pa sam ih predložila za neko mjesto znajući njihovu vrijednost i talent - moj brat je, primjerice, karijeru scenografa započeo kao studoš, kao pomoćnik arhitekta na jednoj od mojih serija, a danas je i sam genijalan scenograf nagrađen zlatnom Arenom).
Posao, posebice ako ga radiš intenzivno, odličan je lakmus papir za odnose. Međutim, sad kad sam sve ovo rekla, moram priznati da tekst pišem inspirirana činjenicom da ima dana kada poželim da nikoga od svojih suradnika ne volim u privatnom životu (nemoguće, dakako). Gledam te poslovne hladne ljude oko sebe, koji ne miješaju privatno s poslovnim i (ponekad) im zavidim. Lišeni su saznanja ima li netko PMS, prolazi li kroz težak financijski period, rastavu braka ili prvu fazu zaljubljenosti.
Skoncentrirani su samo na posao, a tako se vjerojatno mnogo bolje štite i od poslovnih izdaja, koje, kad su ujedno i prijateljstvo, mogu postati smrtonosne. Iz vlastitog iskustva, mogu samo reći da je takvo ponašanje možda generalno bolje za sve strane, ali meni je ono posve strano. Ipak, više sam se puta u životu zapitala: u prijateljstvu i poslu koji se miješaju, gdje je granica? Kad nam prijatelj prestaje biti intimus s kojim na kavama dijelimo male tajne, patnje i žudnje, a postaje samo suradnik, koji, kao u kultnom filmu “Zaposlena djevojka”, stavlja sebe i svoju karijeru na prvo mjesto? Kad redatelj ima pravo povisiti ton na svoju suprugu glumicu? Kad kumovi na poslovnom sastanku mogu jedan drugom reći: to je jako loše odrađena prezentacija, kolega?
Na vlastitoj sam koži naučila nekoliko lekcija iz te kategorije. Davnih dana jedna se od mojih najbližih suradnica naljutila na mene jer nisam prepoznala njezinu frišku zaljubljenost - igrom slučaja, to je tada bila i jedna od mojih najbližih prijateljica koja je istovremeno bila na probnom roku za novu funkciju koju je silno željela - kako sam joj bila šefica, bila sam stroga i zahtjevna, što iz panike da netko ne poviče “NEPOTIZAM”, a djelomično i zato što sam, priznajem, kao vođa projekta, stroga i zahtjevna.
A ona je, nazovimo je Leona, u toj fazi samo htjela biti sa svojim novim dečkom, što sam, opet, kao prijateljica, iz sveg srca podržavala. To je rezultiralo situacijama poput ove: Jelena prijateljica, na putu do posla, na crvenim semaforima kojih je u šest ujutro bilo mnogo, pali WhatsApp, čita razvoj događaja od sinoć, i strastveno se smije novim doživljajima Leone i njezinog novog dečka - međutim, Jelena producentica par sati kasnije ne tolerira Leoninu rastrojenost, dekoncentraciju, ne odobrava slobodne dane usred tjedna i sve više dolazi u sukob ne samo s Leonom, već s Jelenom producenticom. Kad mi je, nakon nekoliko tjedana, Leona u privatnom životu zamjerila da nisam dovoljno dobra prijateljica jer stavljam zajednički posao ispred njezine nove ljubavne veze, nisam znala replicirati.
Gdje je granica? Bih li trebala napisati ispriku za prijateljicu koju volim i tako njoj dati nepoštenu prednost pred svim ostalim kandidatima za posao? Bih li trebala s Leonom tračati njezinu hladnu, frigidnu, histeričnu šeficu karijeristicu? I kako - kad sam to - ja? Naše je prijateljstvo, srećom, preživjelo taj izazov, a Leona je, iako nije dobila spomenutu funkciju za koju se natjecala, sretno otišla živjeti u drugi grad s novim dečkom (sada već suprugom). Ali to je blag primjer. Prošla sam i teže drame, one u kojima sam pak ja očekivala da se moji suradnici/prijatelji/obitelj drugačije postave. One u kojima sam ja očekivala da lojalnost ljudi s kojima sam okružena, baš zato što često dijelimo obroke, pričamo o pelenama, kondomima i suzama, bude neupitna i na radnom mjestu, ali stvarnost je ova: posao je ponekad - usudila bih se reći čak i često, ljudima bitniji.
Ako ne i najbitniji. I ponekad i od najbližih možeš doživjeti ono što bi se u meksičkim sapunicama koje su u Hrvatskoj bile iznimno popularne u devedesetima prikazivalo kao guranje niz stepenice. I sama sam se osjećala tako, više puta. Ne, nisam pala niz stepenice, niti mi je itko doslovno zabio nož u leđa, ali sam ostala bez daha i htjela izustiti: “ali mi smo prijatelji!” Gdje je granica? Ukradena uloga? Potpis za drugu, konkurentsku tvrtku iza leđa? Ukradene zasluge za odrađenu stvar? Melanie Griffith u spomenutom filmu opće je prihvaćena kao pozitivka, jer svojoj šefici (Sigourney Weaver) koja pokuša ukrasti njezinu ideju ona ukrade ne samo posao i poziciju, već i ljubavnika. No u realitetu, na tržištu koje je zaista malo, susrećemo se stalno s ljudima kojima smo nekad vjerovali, a oni su nas izdali - zbog karijere, ili jednostavno zbog svoje egzistencije. Tko danas može biti dovoljno bahat i ne razumjeti borbu za posao, u situaciji kad posla nema?
Je li to onda izdaja, i dokle seže prijateljska lojalnost a dokle se moramo naučiti da se posao i prijateljstvo zapravo nikad ne miješaju? Za mene je to kao da mi kažete da ne miješam votku i Bitter Lemon (u prijevodu: nemoguće). Neke od najbitnijih ljudi u mojem životu upoznala sam na setu, snimala sam s njima, dočekivala zore, padanja blende, putovala po kombijima i slagala scene. Danas nas vežu kumstva, ljubavi, djeca. A neki od njih su mi iza leđa dogovorili poslove, sakrili informacije, u blagim verzijama prevara i uredskih spletki iskoristili svoju prednost tako da ja ostanem korak iza njih. Imam li se pravo ljutiti? Kad sam sa svoje stare televizije odlazila na novu, osim uzbuđenja nepoznatog i adrenalina izazova koji su za mene uvijek ogroman poslovni afrodizijak, postojala je jedna utjeha da sa mnom odlazi i moj najbliži poslovni suradnik. Jesmo li prijatelji u stvarnom životu? Na kapaljku, rijetko. Možda zato tako dobro funkcioniramo u uredu. No, zapravo, kad malo bolje razmislim, i jesmo prijatelji, bez puno riječi, velikih gesta, ali oni najiskreniji, najlojalniji. Možda baš zato tako dobro funkcioniramo u uredu.