U svojem sam društvu poznata kao “ispravljačica”. Toliko ispravljam ljude da bi mi to, da Quentin Tarantino snima film o nama, zasigurno bilo kodno ime koje bi pisalo na ekranu nakon što bi Quentin u montaži zaustavio snimku. ISPRAVLJAČICA pa zaustavljana u pokretu mahanja sabljom iznad glava svih ljudi koji pričaju gluposti s uvjerenjem da su potpuno u pravu.
Ispravljačica: ispravljam poslovne mailove, odnosno prilikom odgovora na njih, pod post scriptum crvenom bojom dodam nekoliko natuknica o tome kako se zapravo pišu riječi kojima se služe moji kolege i koliko je pravopis bitan.
Takve, većinom, priznajem, iritantne stvari. Ali onda i stvari poput povisivanja glasa kad na kavi netko bubne “ali naše zdravstvo je besplatno, pa zašto se onda čeka mjesecima na tu specifičnu pretragu...”, ili još gore i još više popularno, “pa obrazovanje mora biti besplatno”.
Onda zajaučem da postoji nešto što se zove porez, već jako dugo, i neki ljudi, ne baš nedefinirani, koji se zovu porezni obveznici, i kako zapravo - gle čuda - oni (slobodno čitaj: MI) sve to plaćaju, pa nije teško spoznati da ništa.nije.besplatno.jer.živimo.u.kapitalističkom.sistemu.
To su samo neke generalne urbane legende koje me izluđuju, one najuobičajenije. Uz bok im stoji i ona o tome kako cijepljenje izaziva autizam te kako je za virozu ili gripu dobro popiti antibiotik širokog spektra. A kako sam sve trudnija, sad me, logično, sve više nervno kače i one o tome kako trudnice moraju jesti za dvoje (i to većinom dva slona), ili kako “nije dobro nervirati se jer to NAJVIŠE šteti djetetu”.
Više od cigareta kojima je nemoguće pobjeći ili alkohola za koji mi je SVAKI konobar u Lijepoj našoj rekao da “slobodno popijem čašicu crnog”.
Ali iznad svih gluposti naučenih od neznamnijakoga, a koje se ponavljaju kao da ih je sam Mojsije izrekao 2015. javivši se konačno iz Raja Facetimeom, najviše me i dalje izluđuje ona o feminizmu koja ide, pokušat ću je što vjernije rekonstruirati, otprilike ovako: “pa same ste htjele biti ravnopravne!”
Taj se suludi argument najčešće, primijetila sam, čuje kad je u pitanju neki fizički napor ili bilo koja situacija u kojoj muškarci moraju nekako obraniti svoju lijenost ili nekulturu.
Naime, ako zamolim nekoga da mi nosi tešku torbu, onda sam, izgleda - kažu ti neviđeni stručnjaci o feminizmu - izdala Sestre i dokazala da muškarci i žene nisu ravnopravni.
Nedajbože da kao trudnica pomislim ići nekamo preko reda. SAMA SI HTJELA BITI RAVNOPRAVNA, SAD STOJI U POŠTI (koja, uzgred budi rečeno NEMA oznaku da trudnice i invalidi imaju prednost) BEZ ZRAKA KAO I MI OSTALI! Ili, kao danas, kad je petero ljudi, od kojih su četiri bili frajeri, ušlo u lift kod Horvatinčića i gledalo mene kako s trbuhom ostajem bez mjesta.
Eh, zamislite samo da sam se pobunila! “Nisi li ti ona što piše feminističke tekstove”, rekao bi jedan od njih, s većim trbuhom od mene, doduše, ali ne od bebe, već od piva i kobasa, s podsmijehom, i jedva čekao prepričati ženi koja doma panično odmrzava bolonjez da bude spreman na vrijeme kako su sve to, eto, samo slova na papiru jer je feminizam nemoguć u praksi.
On je doživio kako cvilim i molim muškarce za pomoć!
Jedan mi je kolega tako, kad sam ga zamolila da prenese kašete s bojom za dječju sobu, rekao, gledajući u moj trbuh: “Ah, feminizam pada u vodu, zar ne?” Kao da sam inače sa svojih pedesetak kila bila poznata u susjedstvu po prenošenju tereta. Za to se Erica Jong borila! Možda je mislio da je duhovit?
Ono što je sasvim sigurno je da on, dakako, pojma nema što je feminizam, kao što ni većina velikih Hrvata ne zna ni što je kapitalizam za koji tako žustro navijaju (nije da sam ja protiv, ja samo ne očekujem da mi “država” financira slikanje sinusa u roku od tri dana jer ja to želim).
Feminizam nije borba za to da žene budu iste fizički kao muškarci - dapače, paradoksalno, iako nas često upravo za to optužuju, to je u biti posve kontradiktorno feminizmu i emancipaciji kao takvoj.
Naime, naše su se “sestre” borile za jednaka prava i društveno-pravni tretman, a ne za to da se ženski način života nužno približi muškom kao jedinom pravom mjerilu za ljudski život uopće.
Baš suprotno! “Same ste si to htjele”, čula sam tu pošalicu bezbroj puta i nikad mi nije bila smiješna, jer ona pokriva one muškarce koji su u takvom posve pogrešnom tumačenju feminizma pronašli izliku da budu još veći neradnici i gori zlostavljači, pa je sada stvar ovakva: trudnicu više nije legalno tjerati da radi na polju, ali je svakako poželjno nabiti joj na nos da SMO MI SAME HTJELE RADITI, PA ZAŠTO SAD DA NAM ONI POMAŽU.
Nevjerojatno je kako je taj aspekt našeg društva i dalje zaostao, infantilan, gotov cendrav, pa poput prkosnog histeričnog uplašenog djeteta viče: “Htjele ste rađati kasnije, rađati same, ne trebate nas, onda izvolite, nećemo vam pridržati teška vrata haustora niti se podići u tramvaju!”
Gospodine Freude, penis envy je kategorija koja se u najmanju ruku mora malo povući na stranu i ostaviti mjesta za jednu novu, koja bi izražavala zavist muškaraca prema ženama.
Da, htjele smo glasovati, i da, želimo jednake plaće, ali to ne znači da želimo da se spolne razlike ponište na fizičkom nivou - uostalom, i zašto bi to itko htio?
To je samo još jedan način kojim se ponižava sve što je žensko, rekle bi oštre feministkinje starog kova, i ja se slažem s njima.
Nije ravnopravnost žena i muškaraca svedena na to da nas se više ne mora poštovati, paziti i maziti kad smo bolesne, trudne ili potrebite, dapače, ravnopravnost je upravo to - pravo na zadovoljenje naših potreba.
Nisam ušla u taj lift, nasmijala sam se ekipici u lice i odšetala stepenicama. I gore sam šetnje prolazila, trudna ili ne. Fizičke, pravne, emotivne, financijske, poslovne, trudničke. Ali, sama sam si to i htjela i izabrala, zar ne?