JELENA VELJAČA Imam neuredan život i kažu da generiram kaos, a sad me i bodu komarci: zašto već nisu zaprašili Zagreb?

Ti vodiš jedan neuredan život koji ja nikako ne bih podnio, mene bi to izludjelo, rekao mi je moj brat jučer dok smo na mojoj terasi ispijali kavu. U šoku sam se okrenula onome tko bi me trebao uvijek braniti. “Da, ti generiraš kaos”, rekao je on okrutno i zapalio hladnokrvno cigaretu. U svoju obranu mogu samo reći da sam... nekako preživjela protekle tridesetičetiri godine.

Također, moram reći i da sam se često našla u ozbiljnim problemima, ne baš sa zakonom, ali s bankama, ovrhama, neplaćenim računima, isključivanjem struje, nemogućnošću dokazivanja vlastitog identiteta - jesam. Ovo potonje baš i nije u moju obranu, više je predložak za scenarij poput onoga za film “Into the wild” (snimljen prema knjizi o Christopheru McCandlessu, američkom avanturistu koji je uspio preživjeti 113 dana u potpunoj divljini prije nego što je, nažalost, preminuo od gladi). McCandless je u filmu Seana Penna prikazan kao nekomformistički duh kojemu je strano sve što proizlazi iz modernog, zapadnjačkog, konzumerističkog načina života. Izuzetno se dobro sjećam scene u kojoj McCandless pali posljednji novac koji ima i za sobom ostavlja kreditne kartice - taj je trenutak metaforički, u jednoj sceni prikaz njegova oproštaja od svega što nas u današnjici veže za neku proceduru koja govori “kako bismo trebali živjeti”.

Postoje neke teorije koje govore i o tome kako je McCandless zapravo bio psihički nestabilan: svakako je bio nevjerojatan, začudan karakter, čovjek kojega je neki demon gonio na to da pokuša preživjeti u divljini - loveći svoju hranu, skupljajući bobice itd. E sad - je li to demon slobode? Ili demon shizofrenije? Teško mi je raspoznati granicu, ali ne mogu reći da ne razumijem suštinsku potrebu da se usprotivimo sistemu u kojem smo rođeni i koji bi nam - ali, zašto? - trebao biti prirodna stvar. Ljudi koji me površno poznaju ironično će se nasmijati: poznata sam kao osoba koja je posljednji put bicikl vozila na vikendu u Londonu, i to samo zato što je bilo proljeće i to je bio najbolji način da uživamo u gradu.

Hoću reći, daleko sam ja od divljine o kakvoj je sanjao McCandless - kad sam prisiljena biti bez interneta dulje od 24 sata, počinjem razvijati simptome ovisničke krize. Međutim, ljudi koji me dobro poznaju potvrdit će da ne samo da “generiram kaos”, nego imam neku čudnu mješavinu bunta i potpune ravnodušnosti prema svemu što ima veze s “moranjem”. Ne, to nije problem s autoritetom, ne, to nije ljenost - jer, dok sam istovremeno u stanju voditi ogromne poslovne projekte, za mene je ideja da moram voditi administrativno uredan život jednaka nekoj vrsti zlostavljanja. Koliko god takav pristup, posebice u ovih nekoliko proteklih godina tijekom kojih sam živjela sama, ponekad, tipa za vrijeme anegdotalnih trenutaka za večerama ili na prvim izlascima s nekim tko vam se sviđa, djeluje šarmantno, on je do današnjeg dana akumulirao takvu nevjerojatnu dozu užasnih komplikacija u mom životu da se on doista, moj brat je u pravu, može nazvati samo - neurednim.

Nisam nikad bila pretjerano precizno biće. Moje su bojanke bile dokaz da se djeca jednostavno rađaju s urođenim karakterom: apsolutno ni jedna slika u njima, koliko god da ih je bilo, nije bila obojana tako da ja u jednom trenutku nisam “prešla crtu” narisanog lika. Trudila sam se, nije da nisam. No, čim bih se približila, sjećam se dobro, toj debeloj crnoj crti koja bi označavala kraj Pepeljugine haljine, nešto me počelo svrbiti po cijelom tijelu i mojom bi se dušom, poput najgoreg neurodermitisa, širio prkos prema “moranju”. Znala sam da će Pepeljuga ljepše izgledati ako histerično ne prijeđem liniju i ne napravim taj toliko mi potreban release tjeskobe u vidu kršenja tog naizgled banalnog pravila dječjih bojanki. Danima bih poslije ljubomorno promatrala savršeno uredne obojane Pepeljuge svojih prijateljica. Taj se problem nastavio i kasnije.

Bila sam naizgled poslušna i verbalno pristojna, ali neuredna, sklona kršenju pravila koja nisu uključivala alkohol i lake droge, ne, to nije bio tinejdžerski bunt. Na određeni način razumijem McCandlessa, iako doista mislim da me zdrav razum priječi da pođem u divljinu Aljaske pokušati preživjeti nemušto ubijajući jelene (i Jelenu) - iako, za mene se divljina duše ne odražava u gađenju prema pravilima građanskog društva. Ja jednostavno ne mogu prihvatiti stvari koje nas pretvaraju u robote. Danas me, primjerice, nazvao inače izuzetno ugodan gospodin (često se čujemo). Neka ostane anoniman, recimo samo da radi u jednoj od banaka koje su nekad, ne tako davno, izdavale kredite u švicarcima.

Dobar dan, dobar dan. Kasnite s uplatom, znam, riješit ću to. A jel’ vam smeta da ja kao prošli mjesec samo uzmem novac s vašeg računa? DA, NARAVNO DA MI SMETA, glasio je moj odgovor. Čovjek je, jadan, bio šokiran, otprilike jednako kao ja taj prošli mjesec kad sam shvatila da je novac s računa uzet bez moje privole, potpisa, odobrenja, ugovora, IČEGA.

Naravno da je bio šokiran jer je normalno da uredni ljudi (poput mog brata) imaju trajne naloge ili barem neko vrijeme u danu kad rješavaju svoje obaveze za tekući mjesec. Jesam li komotna ili se samo zadnjim atomima ljudskog dostojanstva borim za ono malo slobodne volje koja nam je ostala nakon svih kockica JMBG-ova, pinova, passworda, mailova, OIB-a i slično? Moja se majka izuzetno ljuti na mene jer pred zakonom još uvijek nije baš najjasnije koje je moje točno prezime.

Objašnjavam joj da sam živa i zdrava i da svi kojima je moje prezime bitno znaju koje je. Svoju sam producenticu izluđivala činjenicom da je baterija mog mobitela uvijek bila poluprazna, a punjač zagubljen i tako dalje i tako dalje. No, ta vrsta divljine, koja je ipak donekle socijalno prihvatljiva, iako, priznajem, pomalo i samonametnuta (jer nisam posve nesposobna registrirati auto - zašto me onda svake godine policija privodi u najbližu postaju za tehnički pregled?), bunt je koji glasi: pretvorili ste nas u brojeve, a mi to ipak nismo. Ima nešto tužno u povinovanju uniformama, što sam mrzila kod svoje majke - kao pravo dijete socijalizma, bojala se milicije i zakona i reda.

Ostavštinu toga plodno je iskoristio najgori oblik tranzicijskog kapitalizma, koji nas je zatekao nespremne i ranjene od Domovinskog rata. Društveno gledano, od poslušnika je najlakše napraviti podanika. Intimno, ipak - sad sam u situaciji da dugujem i nekim drugim ljudima, onima koji su uz mene i onima koji tek dolaze, da pristanem na uređenje života. Psihološki, tko zna hoće li borba ikada stati. McCandless se ipak pokušao vratiti u stvarnost. Samo osam milja od njegova zaklona bila je civilizacija. Nije uspio, nije preživio.

Dok pišem ovo, bodu me komarci veličine tek izleglih sokola pa se vrlo razmaženo i ljutito i nimalo avanturistički pitam: zašto Zagreb nije zaprašen?! Kao i svi, i ja bih da sloboda ništa ne košta... ali biti građanin donosi sa sobom i obaveze. Problem ove države je što ih samo McCandlessi zasad ispunjavaju.