JELENA VELJAČA Kad je zdravlje u pitanju, jedino na što se oslanjam su klasična medicina i intuicija. Homeopatija je za mene džambo-bambo glupost

Kad su se pojavili medijski napisi o dječaku koji je izgubio bitku sa zloćudnom bolešću, a da su ga pritom roditelji odbili liječiti na konvencionalni način, kao i većina ljudi koji su to pročitali, imala sam tešku knedlu u grlu. Istina, prsti su me svrbjeli da sjednem za tipkovnicu i napišem Obranu Medicini, no ideja da je dvoje ljudi izgubilo dijete, a da ja pišem o tome kako se i zašto to dogodilo, što su trebali oni a što država Hrvatska, u smislu zaštite dječakovog zdravlja, činila mi se okrutna. Pa sam se zaustavila, i doista: ni danas, kad je šok nas koji smo saznali za tu priču putem bombastičnih naslovnica, mnogo manji, ako ne i nestao, a njihova bol zasigurno jednaka, ako ne i veća, ta se tema čini sveta, nedodirljiva. Ipak, jedan dio mora se moći podcrtati: alternativa u medicini. Govorilo se o tome netom nakon, i u pisanim medijima, i u televizijskim emisijama. Raspravljalo se o pravima svakog pojedinca da odlučuje za sebe- kako će se liječiti, to jest. Jasno, mnogo je osjetljivija tema kad su u pitanju djeca i trudnice - naime, onda ne odlučuješ za sebe. Postoji li granica za koju kad prijeđeš, ne vrijedi više ona stara “majka zna najbolje”?

Nikad neću zaboraviti kad smo nakon nedjeljnog ručka prije jedno desetak godina moj otac i ja izvaljeni na kauču gledali prilog o trudnici koja je odbila liječiti se (bolovala je od agresivne zloćudne bolesti i zračenje je bila jedina metoda za potencijalni spas života), jer je htjela ostaviti mogućnost svom djetetu da živi. “Da sam njezin partner, inzistirao bih da se ona liječi!”, rekao je moj tata, tada već otac dvoje djece i jedno dvadeset godina u braku. Okrutno ili iskreno? Vjerojatno pomalo i okrutno i iskreno, ovisno o tome s koje pozicije pogledate na stvar.

Nisam mogla vjerovati da bi hladnokrvo i tako isključivo odabrao gubitak djeteta - ipak, ta je žena, meni danas nepoznatog imena, odabrala da na svijet donese zdravo dijete, baš kao i Nataša, lik iz fantastičnog Jukinog filma “Ti mene nosiš”. Jesu li imale pravo na to? Pravo, kao i istina, osjećaji, moral i pravda, često nisu objektivna kategorija. No postoji jedan dio koji je uređen, što zakonom, što moralnim imperativom - a ova potonja kategorija dakako, zapravo ne može urediti ništa, do neke varijante našeg (ljudskog) zajedničkog osjećaja za ispravno i neispravno. Zašto su mediji pohrlili za tom tragičnom pričom? Jer majčinstvo može sve, ali ne i dovesti život svog djeteta u pitanje, a, budimo iskreni, najbliže spašavanju života što znamo doći je upravo - klasična medicina. Zaustavite konje (da prevedem englesku frazu), prijatelji alternativci. To jest tako, koliko god mi kvinoje pojeli i citrofita nakapali u čaj. I ljudi/mediji/energetičari koji se petljaju u liječenja, ONI bi trebali odgovarati, a ne ljudi pogođeni tragedijama, strahovima, izgubljeni u neshvaćanju zašto baš njima i kako dalje.

Moji najbliži znaju da sam doslovno toliko skeptična prema svakoj vrsti alternative da je za mene homeopatija džambo-bambo glupost, iako je realnost dakako daleko od toga. No ja i na vitaminske dodatke gledam s dozom skepse, nekako sumnjajući u mogućnost da nam jedna tabletica može pružiti istu stvar kao nešpricani limun s Biševa. Ipak, uzimam ih po preporuci svoje ginekologinje. Ali svaki, doslovno svaki put kad Prenatal držim na dlanu razmišljam o tome jesam li upravo platila farmakološkoj/prehrambenoj industriji danak.

Površno gledajući, ovaj skeptični stav zapravo je bliži alternativi no konzervativnoj medicini koju u svakodnevnom životu najbolje zastupaju brojni antibiotici, kortikosteroidi, lijekovi protiv alergija i analgetici. No u suštini, velika sam konzervativka kad je bilo kakva alternative u pitanju. Kad sam ZAISTA bila bolesna, prije par godina, ljubazni gospodin na liniji Hitne pomoći rekao mi je da sa 38.3, iako sam bulaznila i u snoviđenjima razgovarala s Johnnyjem Cashom, ne dolazim k njima (riječima: “Da smo u Danskoj, izvrijeđali bi vas jer nam zauzimate liniju s tom niskom groznicom”, te “uzmite samo jedan aspirin ako baš morate, to je ionako najbolji lijek ikad izmišljen”). Kako sam tada živjela sama, bila sam prilično panična - a prijatelji su imali raznorazne savjete, alternativne i feng shui, naravno, ne bi li me pokušali “ozdraviti” na vrijeme da zdrava i čila stignem na avion pa na set. Ogledalo mi je bilo na krivom mjestu (u spavaćoj sobi), a umrla orhideja mora biti bačena, kao i rezano cvijeće koje mi “oduzima kisik”. Na kraju sam popila penicilin. Zašto sam toliko protiv svega što ja zovem “čaranjem” (a to je sve što nemaw bazu u krvnim nalazima i korijen u rukama Marie Curie)? Zašto u trudnoći ne pijem čajeve za jačanje uterusa i zašto odbijam svaki narodni lijek za upalu uha (ugrijte ulje, ugrijte čaj od cvjetova kamilice itd)? Zašto se ne prepuštam bioenergiji iako sam svjesna da postoje i stvari koje su nemjerljive, nezabilježljive?

Zašto su jedine dvije stvari na koje se oslanjam - klasična medicina i intuicija? I zašto sam i ja jedna od onih koja misli da je država zakazala u slučaju djeteta čiji su roditelji vjerovali, sigurna sam, da za njega čine najbolje, no, ispostavilo se, da to ipak nije bilo tako? Na ovaj svijet nismo doneseni krhki, i stvoreni smo da svašta preživimo.

Ali, također, moramo, da bismo se razlikovali od drugih sisavaca, ne samo hodati uspravno već i razmišljati smisleno, te tražiti neki viši cilj. Prije desetak stoljeća na hitnoj mi ne bi rekli da popijem aspirin, već bi mi pustili krv i nasadili pijavicu na vene, i to se zove evolucijski, intelektualni, znanstveni napredak. To što imamo penicilin i cjepiva i kemoterapiju nije zlo, dapače. E sad.

Sve dok se netko odrastao želi liječiti alternativnim (sama riječ kaže: drugim, drugačijim od općeprihvaćenih) metodama - u redu je, no primijetila sam, nevezano uz konkretan slučaj, a vezano uz svakodnevni život mojih kolega umjetnika, kako postajemo robovi raznim granama koje obećavaju zdravlje i pročišćenje bez cjepiva, andola, glutena, vlage u zraku, suhoće u zraku, i konzervansa u hrani.

Ta je opsjednutost alternativnom od zdravog odmaka plaćanja poreza na budale industrijama koje proizvode placebo gluposti i uvjeravaju nas da je to “zdrav i balansiran doručak sa žitaricama”, ili “afrička šljiva koja ne pada”, došla do za po život opasnim koketiranjem sa slobodnim odabirom cijepljenja i terapije protiv teških bolesti. Kaže psihoanaliza da je iza mog paničnog držanja za kute majke znanosti potreba za racionalizacijom života - srećom, moj je partner negdje između, vjeruje u češnjak (ne kao u zaštitu protiv mene, srećom), ali će u ključnim trenucima, hvala Bogu, posegnuti za ladicom s lijekovima. Naša nije bogata, ali je klasična. Aspirin, sveti kafetin, Xanax (na recept, smirite se!), i naravno - rakija. Ponekad, narod zna najbolje.