Tek sam se nedavno otarasila potrebe da s prijateljicom, u paru, odlazim u toalet na večernjem izlasku; baš sam nekako bila ponosna, kao da sam konačno i službeno postala Ozbiljna Djevojka.
Kao, ono, gledajte me, ustajem i sama hodam prema WC-u, bez straha kako mi guzica izgleda u očima društva za stolom. Dobro, neću lagati, samo sam naučila prikriti taj strah.
Tako ufurana u svoju samobitnost - jer mogu sama piškiti i superiorna sam jadnicama koje se i u kasnim dvadesetima drže za ruku tražeći mjesto za nuždu - poziv moje profesorice iz srednje škole katapultirao me natrag, ravno u te klupe. I metaforički i doslovno. Nazvala me profesorica Lunjević jer je odlučila u povodu dana škole organizirati okrugli stol s uspješnim ljudima koji su pohađali IV. gimnaziju. U obranu profesorice Lunjević mogu reći da mi nikada nije predavala. Možda sam na hodniku izgledala impresivnije nego kad bi, primjerice, neki njezin kolega otvorio dnevnik na mom imenu. U redu, lažem. Ni na hodniku nisam djelovala impresivno. Većinom sam hodnicima lutala izgubljena, blijeda i pogrbljena, u vrlo upitnim modnim izborima, s kosom koja mi je poput zaštitne zavjese skrivala lice. Moji dani slave, ako se ikada i trebaju desiti, svakako nisu te četiri godine u Novom Zagrebu, gdje je smještena jezična gimnazija koju me mama natjerala da upišem.
Ovaj poziv udario mi je u glavu više od bilo koje naslovnice. Profesorica iz srednje me zove na okrugli stol?! Vau, kakva sam ja faca! Pozvala sam i Dečka na tu Tribinu Uspješnih Ljudi (priznajem, u mojoj glavi događaj je poprimio nadrealne razmjere). Pogledao me kao da sam poludjela (i jesam, ali sam to shvatila tek kasnije).
Odlučila sam ga ignorirati. Neki muškarci jednostavno ne mogu podnijeti uspjeh svoje žene. Odlučila sam ne pretjerivati: otišla sam samo na manikuru (crveni nokti odaju slobodoumnost), frizuru (samo zato što je moja kosa zaista neposlušna) i obula visoke pete (slaboumnost?).
Na putu do škole osjećala sam se zaista moćno. Pogledajte me. Vozim se u svom autu koji mi je banka samo jednom do sada skoro oduzela! (Daleko sam dogurala od tramvaja u kojem sam se tresla zbog testa iz fizike!)
Navila sam muziku do daske uživajući u povratku u srednju u velikom stilu i dovezla se na parking koji je nekad davno bio poluprazan. Energično sam stala na gas, osjećajući poseban ponos što se sa svojim Minijem parkiram pred stražnji, profesorski ulaz i - zagrebala svom snagom po visokom rinzolu. Mini je ipak, čini se, premini za profesorski parking. Krenuh ponizno u rikverc, no bijesno lice moje profesorice iz matematike u autu iza mene govorilo mi je: Ahhh, ni parkirati nisi naučila… Stala sam na mjesto za invalide. Tako sam se i osjećala.
Ugledavši IV. gimnaziju u punom sjaju noćne rasvjete javio se onaj poznati grč u želucu. Bilo me strah. Imala sam tremu. Prolazila sam pokraj mjesta na kojem su četvrtaši pušili i gledajući opuške neki čudni vremenoplov vratio me u vrijeme i radnju moje osobne epizode iz serije “Gossip Girl”, koja je trajala pune četiri godine, a ja nikada nisam bila u ulozi popularne cure. Prije sivog miša. U ovih deset godina možda se promijenila moja kreditna sposobnost, no ne i moje samopouzdanje.
Hitno sam nazvala najbolju prijateljicu. Naravno, baš sad se nije javljala na telefon, no to me nije spriječilo da se pravim kako sam u užasno važnom razgovoru. Jebo pišanje, to je lako svladati, no kako preživjeti srednju školu on your own? U kantinu sam ušetala vrlo cool, vrlo glasno pričajući s izmišljenim sugovornikom.
Da, pa rekla sam joj ja da ti kaže da je on meni rekao kako im sutra jednostavno moramo… ZVRNNNNNNNNN…
Netko me lupio po ramenu. Ispred mene je stajala pogrbljena djevojka s naočalama i dugom kosom poput zaštitne zavjese koja joj skriva lice.
Da? - nervozno sam odgovorila. Zar ta mala ne vidi da telefoniram?!
Mislim da vam zvoni telefon. Taj… u vašoj ruci… na vašem uhu… taj… na koji se pretvarate na pričate.
Zahihotala se i otrčala prijateljicama koje su je čekale. Dale su joj pet u znak pohvale. Neke stvari, pomislila sam, nikada se ne mijenjaju.
Tup-tup.
Da?
Jesi se ti pokušavala maločas neuspješno parkirati u onom prljavom Miniju?
Okrenula sam se i ugledala svoju profesoricu matematike kako nasmiješeno pilji u mene. U redu, očito se ništa pod milim Bogom nikada ne mijenja. Srednja škola je još uvijek najokrutnije mjesto na kugli zemaljskoj, a ja sam još uvijek jednako nesigurna.
U dvorani gdje se održavao okrugli stol sjedio je mali milijun učenika. Ili su profesori IV. gimnazije zaista vješti s ucjenama… Ili klince fakat zanima što nas nekolicima “uspješnih” ima reći. O čemu?! Gledali su u nas kao da ćemo im ukratko prenijeti priručnik za preživljavanje adolescencije, a ja sam se osjećala kao da ni srednju ne bih mogla preživjeti… još jednom. Sve dok nisam čula prvo pitanje. Sve dok me profesorica nije predstavila. Sve dok mi ravnatelj nije uručio poklon. Sve dok nisam ustala i pokušala verbalizirati kako se dogodilo da nakon pet upisanih fakulteta, s mukom odstudirane glume i kratkog života u svijetu sapunica, danas - pišem. Sve dok nisam shvatila da me kao dijete tretira samo jedna jedina osoba, kako bi Englezi rekli, yours truly. Ja, glavom i bradom.
Možda mi je lakše i dalje ostati pogrbljena, pod kosom skrivena tinejdžerica, tako da u životu ne moram preuzeti odgovornost i za sve svoje neuspjehe mogu okriviti stroge ili nepravedne profesore? Dok sam ustajala da odgovorim na pitanje kako sam počela pisati, ugledala sam u prvom redu nekolicinu lica koja su mi dobro poznata. Činilo mi se kao da trebam odgovoriti na pitanje tipa “kad je bila sjednica AVNOJ-a u Jajcu”. No, lica mojih profesora bila su opuštena, mirna, gotovo - ponosna. Kako sam počela pisati? Tako što su me oni podržavali, shvatila sam. Tako što su trpjeli moja muljanja, tako što nisu primijetili rupe u mojim lažnim ispričnicama, tako što su me stisnuli i bili okrutni kad su morali.
Moja razrednica, opraštajući se od nas, upotrijebila je citat Lee Iaccoce: “U potpuno racionalnom društvu, najbolji od nas bili bi profesori, a ostatak čovječanstva bi se jednostavno morao zadovoljiti nečim drugim”. Tada sam to smatrala samodopadnim.
Danas? Iznenadile su me suze dok sam im zahvaljivala na inspiraciji i pažnji. Patetično sam obećala da ću sljedeći put s njima štrajkati jer iskreno mislim da se brižno hendlanje srednjoškolaca ne može dovoljno naplatiti.
A što se djece tiče, negdje usred okruglog stola shvatila sam, dok su poput spužve upijali moju improvizaciju “jako sam odrasla i puna iskustva”, da su oni upravo to - djeca. Naprednija u modnom, tehničkom (ne mogu vam opisati koliko brzo tipkaju) i Victoria Secret smislu, no, ipak - djeca.
Što bi značilo, ako bi se kamera okrenula prema stolu po kojem je tribinica dobila ime, da su gosti - odrasli ljudi. Pogledala sam sugošću preko puta stola. U kosi su joj blistale ukosnice-leptiri. Maša je spisateljica i - profesorica. Dobitnik je nagrade Kiklop, šapnuo mi je gost lijevo do mene, dodajući: “Svirao sam s tvojim bratom dok sam još imao kosu”. U glavi mi je zujalo.
Odrastanje očito nije izbor, kao što sam mislila. Odrastanje je prokleto podmukla zamka koja ti se isprva čini privlačna, kao minus na tekućem, a kad jednom uđeš - ahhh, tek tada shvatiš koliko je prokleto opasna i ozbiljna.
Što vi mislite, može li se sa 18 zbilja donijeti prava odluka o tome što čovjek želi biti u životu? Koliko je vama trebalo da se pronađete?
Da upotrijebim rokoko rječnik telenovela: mogla se čuti muha u susjednoj prostoriji, napetost se mogla rezati nožem. Bilo je to pitanje za sve. Dok su moji supatnici odgovarali, zujalo mi je u ušima, a onda sam primila mikrofon znojnim rukama i odlučila se za istinu: Moj savjet? Pokušajte si kupiti što više vremena. Sa 18 nemate pojma tko ste zapravo. Sa 28? Razlika je samo u tome što polako morate znati tko ste… iako, zapravo… i dalje ne znate.
Nakon tribine sjatili smo se u kantinu. Moja kolegica Maša prodavala je svoju knjigu. Moj poduzetnički duh opet je zakazao, nisam ponijela ni jednu kopiju svoje. Na tren sam ostala sama, u epicentru srednje škole, u prostoriji u koju se sama nikada nisam usudila ući. Osjećaj? James Cameron, pomakni se. Nisi ti više na vrhu svijeta! (Kad smo već na toj metafori, Kathryn ga je prošli tjedan vrlo elegantno gurnula s te litice).
- Oprostite, možemo li se slikati s vama?
Ispred mene je stajala djevojka s naočalama, skrivena iza valova kose. Njezine prijateljice čvrsto su joj držale leđa samo par metara dalje.