Jelena Veljača, Moj obračun s njima: Ne gledajte mi stalno u trbuh

U doba predblagdanskog ludila izazvanog nedostatkom keša i viškom alkohola u kolačima i napicima koji su se služili već od podneva po kućama i uredima, Dečko i ja izmijenili smo bračne zavjete, pa uskočili u vrlo slično, možda i identično, postblagdansko ludilo kao bračni par PV.

Primijetih da je mnogim gostima pogled bježao na moju ruku (očekivano), te s nje na moj - trbuh. Također očekivano? Ah, u društvu gdje je jedino pristojno, kad napraviš dijete, oženiti tu ženu dok još stane u vjenčanicu broj 38, možda sam to zaista trebala predvidjeti. Počela sam se osjećati kao prevarantica. Trbuh joj je još uvijek ravan? Nije trudna?! Pa zašto su se onda ženili, pobogu? Zašto su radili svadbu?! Ne valjda samo - zbog sebe?! U jednom sam trenutku čak pomislila da možda postoji neka kladionica o mojoj trudnoći za koju ja jedina ne znam, jer bi to objasnilo količinu razočaranja mojih poznanika kad bih im rekla da uskoro - ne planiram djecu. Evo nekoliko razgovora tijekom siječnja: Relativno nepoznata osoba (u nastavku teksta RNO):

- Čestitaaaam!

- Hvaaala!

RNO: - Kaaaako je u braku?

- Divno. (Još uvijek ne znam točan odgovor na to pitanje. Ako kažem da ne primjećujem razliku između zajedničkog života prije i poslije braka, praktički dopuštam da me se pita zašto sam onda uopće trošila novac na svadbu, a ako kažem da je u braku sve med, mlijeko i tamjan, bojim se da ću zvučati kao potpuna luđakinja.)

- Sad radite na djeci?

Ni na ovo pitanje ne znam odgovor. Zanima me žele li ljudi između kanapea samo kurtoazno popričati o mom seksualnom životu i provjeriti moje ginekološko zdravlje na putu do drugog pića ili zaista misle da je u redu postavljati intimna pitanja između dvije zdravice.

Nisam pojma imala da je pitanje majčinstva, jednom kad se udaš, nevidljivi slon koji će zauvijek sa mnom ulaziti u prostoriju. Gotovo kao da moraš biti trudna da bi opravdala činjenicu da te netko, brižnu, oženio. To je, naravno, premisa koja i mnoštvo mojih udanih prijateljica koje još nisu postale majke i mene dovodi do ludila. A iskreni odgovor bi glasio: Još uvijek razmišljam o tome što za ženu uopće znači imati djecu. Sva ta histerična propaganda oko majčinstva čini me malo nesigurnom, ne znam može li svatko odgajati i podizati dijete. A moja maternica, hvala na pitanju, ona je dobro.

Naravno, nisam luda da to saspem Dečkovoj rođakinji izravno u facu. Radije biram politički korektan odgovor. Još bismo malo pričekali, i nestajem s tuluma s njokom u želucu veličine kuće, jer se zapravo uopće dobro ne osjećam kad sam prisiljena uz pršut i božićne pjesme otkrivati svoje metode kontracepcije. Prava je istina da je to zapravo vrlo nezgodna tema. Reci što god hoćeš, reci da si neplodna, reci da imaš genetsku bolest koja prijeti vašem potencijalnom potomku, samo nemoj reći da propituješ ideju rađanja kao takvu. Moja kurtoazna smješkanja i izvlačenja dovela su i mene i ljude oko mene u neprilike. Što se njih tiče, izbočina na mojem trbuhu tek što nije, oklada vrijedi i dalje.

Urednik mi je rekao da je na forumu čak postojala rasprava o mojoj trudnoći. Prijateljica novinarka šaptom me zamolila u prolazu: - Ako je istina, molim te, reci prvo meni! Na jednom portalu su ustvrdili da sam, citiram, ili trudna ili sam se ZAPUSTILA. Naime, dobila sam par kila, a u ovoj zemlji, sudeći po pisanju o meni, možeš biti ili anoreksična ili - trudna.

Ako si mršava, onda se sigurno izgladnjuješ da bi izgledala kao Kate Moss. Ako dobiješ tri kile, onda si ili zapuštena kravarica ili imaš ispriku - blaženo stanje!

Na večeri je moju Irenu poznanik upitao: - I? Što će Jelena sada? Ostati trudna, naravno? Kad mu je rekla da misli da mi to nije u planovima za blisku budućnost, pogledao ju je s gađenjem (mislim da je gađanje bilo namijenjeno meni) i s ponosom ustvrdio: - Djeca totalno odnos dvoje ljudi dovedu na drugi nivo. Amen.

Irenin poznanik i ja, naime, u potpunosti dijelimo mišljenje. No, mislim da se ne bismo baš složili oko definicije nivoa.

Ne mogu reći da mi u ljubavnim halucinacijama na početku veze s Dečkom nije padalo na pamet kako bi bilo božanstveno stvoriti jedno divno novo mlado biće, spoj naših gena i odgoja punog ljubavi, et cetera, no kad bismo se približili realizaciji te romantične ideje, moja bi cijela nutrina zaurlala od užasa.

Tako mi Bog pomogao, ali ponekad se u društvu mama i njihovih bebača osjećam kao onaj klinac iz “Šestog čula” koji Bruceu Willisu šapne sa stravom: JA VIDIM MRTVE LJUDE.

Oko mene svakim su se danom rađala nova djeca. Moja generacija sve je češće odlazila u Zara Baby nego na kasnu kavu poslije posla koja se pretvara u neplanirani izlazak. Bebe su se stvarale kao mjehurići od sapuna: u jednom sam trenutku imala osjećaj da ću pri svakom izlasku susresti još jednu poznanicu s novim djetetom u kolicima. Što nije ni tako čudno, ipak se bližimo magičnom broju 30. Ono što jest čudno, što me šokiralo puno više od naglog baby booma među mojim prijateljicama i što mi se sviđalo puno manje od preslatkih lica koja proviruju iz Babybjorna, jest činjenica da je priličan broj mojih prijateljica - novopečenih mamica - jako nesretan.

Kako je to moguće, pitala sam se, zar majčinstvo ne bi trebalo uljepšati, produhoviti, svaku kuju pretvoriti u najbolju osobu na svijetu? Zar majčinstvo nije najsavršeniji serum za kožu? Zar djeca nisu malo klupko sreće koje vas natjera da se osjećate kao da ste upravo progutale šaku Prozaca? Zar žena koja hoda ulicom sa svojom malom kopijom u maching boots nije pri porodu, kako nas suvremena psihologija uči, otkrila pravi smisao života, zar ne nosi svaka majka u sebi Sveti gral: nismo li mi, uostalom, svete baš zato što možemo rađati?!

Hm. Nažalost, protivno onom što je možda pisalo u časopisu na stoliću u svećenikovu uredu gdje ste čekali zaručnički tečaj - nismo zato svete. I dok prihvaćam mogućnost da rođenje i briga o malom potrebitom biću može promijeniti kod i one najgore žene (čuda su, znalci tvrde, moguća), mene više zabrinjava sljedeće: zašto se sretne, vesele, ponosne, samostalne i vrlo zadovoljne žene često pretvore u taoce majčinstva?

Iskreno mislim da je PR za majčinstvo malo zeznuo cijelu priču. Sociologinja Laura Kipnis postavila je stvar otprilike ovako: nekad davno, kad se od žena nije očekivalo da imaju drugih želja osim rađanja, dojenja, kuhanja i, ne znam, heklanja, majčinstvo uopće nije trebalo reklamu. Događalo se kao posve normalna, prirodna stvar. Bilo je to jako tužno doba. Zamislite situaciju u kojoj žena zna da mora roditi želi li održati svoj brak i status u kući, po mogućnosti sina. U bogatim obiteljima bilo je to pitanje naslijeđa i časti: u siromašnim, pa vrlo jednostavno, besplatne a nužne radne snage. Mislite li zaista da bi vaša prabaka, da je mogla birati, rodila šesnaestero djece? Žene koje je priroda zakinula za prohodne jajovode ili savršenu maternicu bile su još jadnije od onih koje nisu imale razvijen majčinski instinkt: o njemu se, naime, nije ni raspravljalo. On se podrazumijevao.

A onda su se dogodile industrijska i seksualna revolucija. Žene su odjednom mogle birati. I, što su izabrale? Nešto posve drugo. Kontracepciju, kontrolu, posao, ravnopravnost. Čini se da je to malo šokiralo svijet: proglašavane su frigidnim kučkama, lezbijkama, nesretnim gutačicama muškaraca, jalovim alkoholičarkama, luđakinjama. Ne razumijem šok: pa nisu li izabrale ono što muškarci biraju već stoljećima? Slobodu prije svega? Slobodu izbora, ako ništa drugo?

Društveni odgovor? Kao i uvijek, kad zanimanje za nešto padne, reklama, naravno.

Veza majke i djeteta neraskidiva je, sija božanskom svjetlošću, a ljubav koja se pri prvom pogledu u dječje oči (nema veze što je dijete slijepo) stvara neusporediva je s bilo kojom drugom ljubavlju.

Kakvo okrutno obećanje! Zamišljam prvorotkinje u rodilištima kako primaju svoje bebice na prsa: VEZA?! VEZA?! OSJEĆAM LI VEZU?! JESAM LI POVEZANA?! MOLIM TE, BOŽE, MOGU LI BITI POVEZANA?! I GDJE JE ZA MENE TA BOŽANSKA SVJETLOST?! Zamislite grižnju savjesti onih koje se, eto, POVEZUJU tek s vremenom, kako dijete raste, počinje komunicirati, uzvraćati ljubav (neka se moderne vještice među nama ne naljute, to mi se čini kao posve normalan tijek događaja).

Jedino što je neupitno je trud koji moraš uložiti, vrijeme koje moraš dati drugome, odgovornost koju moraš prihvatiti. Vjerujem da je na kraju puta nagrada - emocionalno zadovoljstvo zbog ultimativne ljubavi vrijedne silne žrtve koju mnoge žene odrađuju. Ali, nazovimo stvari pravim imenom, to jest žrtva.

Što se odnosa oca i majke tiče i drugog nivoa o kojem je bulaznio Irenin prijatelj, on se u praksi prilično često svodi na opasnost da žena zaboravi da nije samo majka već i žena, seksualno biće, privlačnije bez ostataka kašice na trenirci - svakodnevnoj uniformi, bez podočnjaka po defaultu. I što ako se onda jednog dana probudi i ugleda Oca kako se pakira, i ne sluteći da će samo godinu dana kasnije još jednu mladu ženu učiniti majkom, jer je to, što bi se ono reklo - prirodno?

Voljela bih kad bi se propaganda majčinstva pretvorila iz šarene laže u istinu, koju je moja Nana jednom prilikom najtočnije izrekla: “Mislim da bi ljudima trebalo objasniti da bi trebao postojati dobar razlog ZA imati djecu, a ne za nemati klince!”

Kaže Dečkova rođakinja: “Ali djeca su naše najveće blago!” Naravno da jesu, bez daljnjega. No, dopustite mi da ja još neko vrijeme imam SVOJE a ne naše najdraže blago - SVOJ brak, SVOJ odnos s predivnim muškarcem jedan na jedan, uostalom - sebe samu.

Radim li na djetetu, dakle? Radim, radim, punom parom. Cijelo vrijeme pretvaram jedno dijete u podnošljivu mladu ženu. Jedan supatnik na tom putovanju trenutno mi je sasvim dovoljan.