JELENA VELJAČA Moje ime je Jelena i ja sam ovisnica. Moje droge izbora? Praznovjerje, strah i hipohondrija...

Imam jednu manu. U redu, dobro, ne sitničarite, imam više mana, čak sto više, ali posvetila bih ovaj tekst jednoj koja mi (ponekad) uništava život. Čuli ste za magijsko mišljenje? Ne, nisam ni ja dok mi psihologija nije otkrila da sam za obranu od strahota života odabrala ono što bi se u narodu možda nazvalo klasičnim jinx sistemom.

Znate ono kao kad pljunete kad vidite crnu mačku. Ili kad se primite za gumb kad vidite dimnjačara pa skoro izazovete lančani sudar na onom suludom križanju na Šalati gdje u 20 godina vozačkog staža nisam skužila tko ima prednost i zašto, a nedavno su ga, srećom, pretvorili u fini klasični kružni tok - valjda su prometni magovi grada Zagreba konačno shvatili da prosječna inteligencija nervoznog gradskog vozača ne može prelaziti raskrižje na paničnom putu do vrtića i paralelno rješavati logaritamsku jednadžbu čije je rješenje potrebno da bi shvatili tko sad zapravo po pravilima ima prednost i pravo prijeći na drugu stranu Voćarske. No, ja sam praznovjerje, nažalost, razvila do savršenstva koje se sastoji otprilike od ovih elemenata: što se ja više nečega bojim, to je manja vjerojatnost da se upravo to desi.

Znate onu staru šalu, hipohondar nikad ne umire od onoga čega se boji? Tako to nekako funkcionira i u mojoj glavi, otprilike. Što kažete? Prilično jednostavna logika koja čak i ima nekog smisla. Samo. Kad se pretvorite u osobu koja toliko paničari oko svake loše pomisli a da bi je time - paradoksalno - zapravo gurnula od sebe, pomalo djelujete kao namjerno shizofrena budala koja maltretira ljude oko sebe (a i samu sebe pritom), izazivajući i tražeći pažnju poput razmaženog djeteta.

Stvar, naravno i nažalost, uopće nije ni jednostavna niti laka, jer kao ni svi ostali modeli kojima pribjegavamo da bismo si - naoko - olakšali stres svakodnevice i borbu s demonima koje život nosi (da, nekima više, nekima manje, ali to je pak druga ako ne i treća tema), nije svjesna.

Godine su mi trebale da shvatim da je korijen mog straha zapravo naivna dječja želja da na taj način - iscrpljujući sebe paranojama koje samo scenaristički mozak može smisliti - zaštitim sebe i voljene od zala. Naime, otkad znam za sebe, a ovo mislim stvarno doslovno jer se tragovi takvog ponašanja kod mene mogu pronaći još u najranijem djetinjstvu, zna me obuzeti paničan strah. Nekad davno to su bili tipični strahovi koji su obilježili osamdesete: nuklearka Krško me, primjerice, silno mučila, do te mjere da sam tatu pokušavala uvjeriti kako bi idealno bilo da se iz Zagreba preselimo u kuću njegova djeda u Kaštel Starom jer sam imala neku dječju fiksaciju kako će nas “planina iznad Kaštela” ipak malo zaštititi od radijacije koja će se - neminovno, naravno - dogoditi.

Kako Krško nikad nije eksplodiralo, a ja sam nepovratno, s radijacijom ili bez nje, starila, fokus mi se prebacio na neke druge stvari koje život velikih nosi, kao što su ozonske rupe (okrutne devedesete bezbrižnim su jedriličarskim osamdesetima brzo dale pljusku) i gubitak voljenih.

Što sam ja više paničarila, zapravo sam negdje u nekom poremećenom dijelu svog mozga tako, koz panike i opsesije, otpuštala strahove koji su me nagrizali. Kontejnirala sam ih u zloguke mantre poput: ali to će se sigurno dogoditi, potajno se nadavši da sam tako doskočila životu.

Taj je način vrlo brzo potpuno dominirao mojim načinom mišljenja, a da to nisam ni primijetila. Istina, bojala sam se, i to vrlo očito više nego drugi. Nazivala sam se paničarkom, hipohondrom i kad u devetnaestoj više nisam mogla izdržati konstrukcije koje bi moj mozak bacao pod moju sreću kao klipove kukuruza, potražila sam pomoć.

Put je bio dugačak jer sam svako malo racionalizirala strahove - ali ta bolest zbilja postoji, ali znam čovjeka koji je popio led u koktelu u hotelu u Mexicu i završio na liječenju na pol godine u zaraznoj, ali ja imam te i te simptome, ali možda nisu dobro testirali krv u Petrovoj, ali...

Godinama sam kopala, bojala se, dok jednog dana nisam shvatila da mi, kao i svakom ovisniku, strah zapravo - treba. Lako je napisati, ali teško se suočiti s tim, posebno jer sam kroz katastrofu svojih paničnih napada provukla mnoge ljude koji su me voljeli ili me, srećom, još uvijek vole.

Primila sam se straha kao što se neki prime alkohola: socijalno je, naime, prihvatljivo, piti od rakijice uz kavu do vina za uspavati se, i ni ne primijetiš da već godinama nisi bio “čist”; također je socijalno prihvatljivo biti osviješten o svim spolno prenosivim bolestima i bakterijama koje vrebaju iz svježe salate, pa ni ne primijetiš da, osim seksa sa zaštitom, već godinama prakticiraš i život sa zaštitom, od panike da prljavim rukama ne dodirneš usne ili netko koga voliš ne doživi nesreću na autocesti jer si baš u tom trenutku nazvao, do neprospavanih noći zbog nepostojećeg curenja plina. Što su me drugi ljudi više uvjeravali da se “bojim bez veze”, ja sam bila sve ljuća - jer kako ne razumiju pravu snagu mog straha, indolentni su, ne vole me, nije ih briga! A strah istovremeno nisu stvarale realne okolnosti, već ja sama, u nadi da ću tako “doskočiti” opasnostima života. Sve dok. Svaka prava ovisnost jednom zavlada životom ovisnika.

Umalo sam i sama pala u tu klopku, i sabrala sam se na rubu do ponora, kad sam shvatila da više ne vidim trijezno, već kroz prizmu svojih anticipacija užasa gledam u dan koji može biti i lijep i siguran. Otpustiti strah bilo je za mene kao otpustiti štake na koje sam se naslanjala - ako se ne bojim, ako ne mislim na salmonelu dok jedem piletinu ili na pogibelj Lile pod autom dok nije na uzici, hoće li svemir preživjeti?

Ispostavilo se da - naravno - hoće. Svemir ima svoja pravila i baš ga briga za nas koji sa svog mjesta u avionu 12C pokušavamo voziti avion kroz turbulenciju zajedno s pilotom. Otpuštanje je bilo kao ono kad učiš voziti bicikl, a onda odjednom tata skine pomoćne kotače.

Nema djeteta koje se nije zapitalo - zašto, zaboga, ne mogu voziti ovako vješto (s pomoćnim) do kraja života? Jer moraš odrasti, sine, lekcija je koju nam naši nježni očevi nisu tada okrutno izgovarali.

Jer moraš vjerovati svijetu i ne pogađati se sa svemirom oko količine sreće i nesreće koju će ti udijeliti. Samo se prepusti i vozi, rekao je tata tog jutra u Folnegovićevu naselju gurnuvši crveni BMX niz stazu. Još samo ostaje nada da nakon ovog priznanja neće eksplodirati Krško...