JELENA VELJAČA Poludjela sam od bijesa: moj hladnjak prestao je raditi dan nakon isteka garancije

Kupila sam stan 2008. godine. Već sam pisala o svojim egzistencijalnim dilemama koje posjedovanje nekretnine (uvjetno rečeno, dakako, jer je vlasnica moje nekretnine, a i gospodarica moje sudbine zapravo Zagrebačka banka) nije riješilo. Dapače, samo ih je produbilo. No, bilo je u toj priči i lijepih stvari. U stanu je sve bilo novo, blistavo i sjajno, napravljeno po mjeri, često i po mojim željama. Dio mene je doista bio sretan - ona mala djevojčica koja je još pamtila prvu barbiku, uvezenu iz Australije za moj drugi rođendan, veselila se svakom komadu bijele tehnike kao da je barbikin poni - koji, usput budi rečeno, nikad nisam dobila na dar, to se ipak smatralo pretjeranom ekstravagancijom prema socijalističkoj pedagogiji koju je moja majka čvrsto slijedila. Žene-lutke nemogućih mjera - to da, njihove životinje - tu ćemo povući granicu. Eno je, još sjedi spletene pletenice na regalu u mojoj nekadašnjoj dječjoj sobi. Čak je i glumila u seriji “Zora dubrovačka”.

Da, posudila sam rekviziterima svoju lutku staru trideset godina. S guštom sam gledala tu epizodu u kojoj malena Zora češlja moju barbiku. Bila sam jako ponosna. Ne samo na svoju seriju, nego, priznajem, i na svoju lutku. Moja barbika, bezimena iz nekog razloga, tridesetogodišnjakinja, što je u lutkinim godinama cijelo stoljeće, blistala je kao da je tek sišla s Quantasova aviona. Što se ne može reći za moj hladnjak iz 2008. godine. Taj je umirati počeo čim sam ga kupila, a dan nakon isteka garancije, bila sam prisiljena staviti ga na umjetno disanje. Nekidan smo ga maknuli s aparata za održavanje života.

Prilikom te tužne ceremonije, dok sam ja kukala kako “stvarno ovaj mjesec nisam očekivala još i taj trošak”, majstor, koji je operirao moj hladnjak, ujedno i profesor filozofije u slobodno vrijeme te moj novi life coach, slegnuo je ramenima kulerski i obavijestio me da “su ovi današnji aparati jednostavno tako baždareni”. Za razliku od moje prošlostoljetne Barbie, koja se nakon kratke televizijske karijere vratila u sigurnost obiteljskog doma, apsolutno sve što sam kupila u prošlom desetljeću polako, ali sigurno gubi trku s vremenom.

Voljela bih da je stvar toliko banalna kao popravak ili kupnja, iako neugodna za novčanik, jednog frižidera, međutim, dok sam ovaj četvrtak bila na ručku kod jedne tople mame, i dok mi je pokazivala svoj više od trideset godina star hladnjak Gorenje, došlo mi je da zasuzim, ne samo nad kvalitetom bijele tehnike koja je očito nekad bila superiorna današnjoj, nego i nad kvalitetom dugotrajnosti obiteljskih odnosa koji su nekad bili nedodirljivi. Zašto smo i mi, kao i “namjerno kratkotrajno baždareni uređaji”, baždareni s tako kratkim fitiljom vjernosti, izdržljivosti, dugotrajnosti, sreće? Među prvima sam koja će reći da su tekovine 21. stoljeća meni toliko prirodne i potrebne, i da obožavam vrline (pa i mane) svake vrste tehnološkog napretka koji nas je zatekao - internet s doktorom Googleom i e-mail porukama koje su preko noći ubile razglednice i pisma, spajanje društvenim mrežama, jeftine avionske karte, mobilni telefoni sa svojim SMS porukama, brza hrana, zamrznuta hrana, regenerator i šampon u jednom.

No, jesu li nas te opcije udaljile od toga da znamo kako kvalitetno živjeti? Ponekad mi se čini da smo mi žene oslobođene jer smo (u određenom broju) financijski neovisne i možemo unajmiti vlastiti stan ili čak podići kredit na vlastito ime, a ponekad mi se, neka mi božice prijateljstva oproste, čini da moje prijateljice svoje frajere doživljavaju kao haljine koje - ako ne pristaju iz prve - odbacuju, mijenjaju, zaboravljaju.

Nije to samo bolest ženske populacije, muškarci su time gotovo epidemijski zaraženi, a ne odnosi se ni samo na ljubavne odnose, iako nas oni najviše zaokupljaju, nego i na prijateljstva koja propadaju zbog 18 minuta kašnjenja na večeru ili otkazivanja jutarnje kave, ili dobronamjernog komentara nove frizure, odnosi roditelja i djece, baka, djedova, ujaka, stričeva, braće i sestara. Dok je s jedne strane oslobođenje od bilo kakvog “moranja” (održavanja iste stare lutkice na životu, koliko god nekvalitetna bila, čak i ako su joj ispale oči, čak i ako joj noge, kao što sam ja jednoj drugoj Barbiki morala učiniti, lijepiš selotejpom da ostane čitava) revolucionarno za žene kao spol, ali i za čovječanstvo kao takvo, istovremeno se zapadno društvo suočava s problemom neposobnosti da trajemo.

Nije me moj majstor shvatio zašto sam toliko duboko razočarana i nesretna zbog činjenice da okrutno i brzinski jedan ugradbeni hladnjak moram zamijeniti drugim - jednako skupim, jednako vrijednim, jednako, vjerojatno, nesigurne kvalitete i roka trajanja, nije razumio zašto očajno uzdišem i suzim, no, razumijem ga. On se takvih krajeva nagleda svaki dan. Moja prijateljica Paloma, jednako staromodna kad su u pitanju emocije i odnosi kao i ja, slušala me jutros na kavi s potpunim razumijevanjem u očima, i pritom se usred mog monologa laganim korakom primaknula mašini za pranje suđa i prošaptala: “Ja ne znam što bih da mi umre ova ljepotica...” Doista, svaka žena koja živi sama, ima dijete, zaposlenog partnera ili, jednostavno - radi, postane svjesna da kućanska mašinerija ima ključnu ulogu u njezinoj (našoj) sreći i dale bi se napisati kratke drame u stilu Harmsa o tome koliko sam, primjerice, ja puta otvorila hladnjak ovih dana, i zagrabila rukom prema mlijeku za kavu, da bi me dočekala mračna praznina lošeg i nekvalitetnog ugradbenog ormara koji je sasvim izgubio svoju funkciju.

Dalo bi se pisati i o tome kako je Paloma ljubila televizor nakon popravka jer joj Nickelodeon TV osigurava sat vremena na dan tijekom kojih konačno može čuti svoje misli. No, i ona priznaje da nije sigurna koliko nam je dobra donio TV program on demand (onaj koji kupujemo kad je naše dijete nesnosno). Da, u romantičnim vremenima socijalizma mama bi me, s dva komada friškog bijelog kruha između kojih bi utrpala tek pohanu svinjetinu čije se porijeklo nije trebalo provjeravati, u takvim slučajevima poslala na livade našeg radničkog naselja, “i da ste kući do mraka!” Jesmo li sve, pa i djetinjstvo, da ne kažem - ljubav - pretvorili u proizvode s upitnim rokom trajanja? Pita me Lisa: hoćeš li uzeti model s “bio fresh” opcijom. Ne znam što je bio fresh, a ona mi stane objašnjavati, to produljuje život mesu i povrću, to posebno strujanje zraka.

To je taj paradoks: svemu smo skratili trajanje, da bismo, iz očaja, izmišljali elemente koji će ih umjetno napumpati. Neću, odgovorih, uzet ću klasični model, onaj koji stane u moj dobro poznati ormar, i znam samo jednu stvar: želim da bude Gorenje. Zašto, pita me Lisa, i nastavi nabrajati neke brandove koji su navodno Rolls-Royce u industriji hladnjaka i ledenica. Želim Gorenje, tvrdo sam nastavila, u mislima prizivajući onu toplinu koju ima tridesetpetogodišnji isti hladnjak za koji su se primala sva djeca iz jedne obitelji kad su se grčevito učila hodati, ostavljajući pritom otiske prstića na njemu. To želim. “Znaš da ne govoriš o hladnjaku?”, pitala me Lisa na kraju.