Kažem Dečku da bi trebao radi istraživanja za tekst otići sa mnom (jednom!) na savjetovanje za parove. Pogledao me prestravljeno, kao da sam mu rekla da sam hodajući dokaz da antibaby pilule nisu stopostotna zaštita od trudnoće.
- Ja?! Nema šanse, zaboravi. Neće meni neka isfrustrirana baba objašnjavati kako se osjećam... Vjerojatno znate kako izgleda monolog hrvatskog muškarca o vrijednostima psihoterapije.
- Ali radi teksta! Moram znati kako to funkcionira iz prve ruke!
- Idi sama.
- Da, ljubavi, ali, ovoga, ta se vrsta terapije zove partnerska s razlogom.
- Pa povedi jednog od svojih imaginarnih prijatelja iz djetinjstva, rekla si da su oni uvijek uz tebe.
- Nemoj biti tipična muška primitivna balkanska kretenčina!< Jednom, meni za ljubav! (Već vrištim, iako je izvlačenje mojih strahova iz djetinjstva dokaz njegove superiorne duhovitosti - na moj račun, doduše - mater mu njegovu, šarmantnu...).
- Ne dolazi u obzir.
Shvatim da od preklinjanja nema vajde, pa istu večer istu stvar pitam M, svog najboljeg prijatelja. - Bi li ti pristao na savjetovanje da te zamoli bolja polovica? Odgovor pretpostavljate:
- Neće meni neka deset puta rastavljena debela koza...
Samo malo, samo malo. Stišćem virtualni gumb “pauza” i zaustavljam sumanutu svađu usred rečenice o debeloj kozi naočarki koja neće na njemu primjenjivati jeftinu džepnu psihoanalizu.
Primjećujem (osim činjenice da je gledao previše američkih filmova) nevjerojatnu stvar: u paranoji o nasilju nad njihovim ličnostima u psihijatarskoj ordinaciji glavni je zločinac uvijek - žena. Zahvaljujem Bogu na sposobnosti uočavanja ključnih detalja čak i za vrijeme žustre rasprave o muškom ponosu te postavljam pomalo zločesto pitanje:
- A što ako je psihoterapeut muškarac?
Stanka. Nevjerojatno.
- Pa... u redu. Ali samo jednom!
Zar se zaista iza lica urbanog, obrazovanog, duhovitog i njegovanog muškarca krije neki Mr. Hyde, vrhunski muški šovinist?
- Samo malo... Koja je razlika između...
- Sasvim sigurno ne bi apriori bio na ženskoj strani - prekida me. - Osim toga, mogu barem računati na to da će u svakom trenutku biti razumu dostupan.
- Razumu dostupan?! Dakle, želiš reći da se ne možeš kladiti da će visokoobrazovana stručnjakinja biti prisebna?!
- Pa... gle, ne bih htio da se ovo pretvori u ogromnu svađu u kojoj ću biti optužen za spolnu diskriminaciju, ali, kužiš, nekako imam osjećaj da žene nisu najlucidnija bića na planetu...
Mislim da je nepotrebno prenositi čitav razgovor, ali meni je u uhu ostala buba koja me budi već noćima: i nakon toliko godina feminističke borbe žene su, dakle, za muškarce bića osjetljiva na vremenske promjene, dane u mjesecu, razinu hormona i šećera u tijelu, oni se moraju prije ozbiljnijeg razgovora s nama pomoliti Svevišnjem da smo u dobroj fazi, bez obzira na to jesmo li priznate liječnice, političarke, financijske savjetnice? Bez želje i volje za raspravom, dok na Svački promatram svoju kujicu kako podmuklo reži na sve pse koji joj se pokušaju približiti u prvom tjeranju u njezinu kratkom životu, tužno razmišljam ima li trunčice istine u tome što je čak i moj Dečko (kasnije se opravdavao afektom) implicirao: jesu li žene zaista manje pouzdani svjedoci realnosti? Zar nas se prešutno još uvijek smatra vješticama, vidaricama, muzama... ali ne psihički stabilnim dijelom čovječanstva? Zar je zaista moguće da naše mišljenje još uvijek nema jednaku težinu kao... Njihovo?!
Prisjećam se scene iz “Života na sjeveru”, jedne od meni najdražih serija iz devedesetih. Moja ultimativna junakinja iz te serije je Maggie O’Connor, žena koja je “ubijala” muškarce s kojima bi spavala - jednome je smrt donijela krumpir salata na pikniku, drugome nezgoda na pecanju, treći se smrznuo, četvrti je sa svojim Volvom zalutao na prostor za ispitivanje municije, petog je pogodila munja itd (hm, definitivno moram provjeriti što znači moja fascinacija tim likom kad se moja psihoterapeutkinja Rudanica vrati s godišnjeg). U toj sceni susreće svoju kolegicu pilotkinju s kojom pokušava voditi razgovor o njihovoj nadmoćnosti nad muškarcima: ta me teza nadahnjivala, ona je meni, tek propupaloj tinejdžerici (ako ikada) djelovala posve logično.
Imale su muški posao, letjele su nad zaleđenim prostranstvima Aljaske, što je u mojoj mladoj romantičarskoj duši izazivalo osjećaj da su prave iskonske žene, kao istrgnute iz knjige (objavljene puno kasnije) “Žene koje trče s vukovima”. Bile su hrabre suvremene herione koje nije smetala nesnosna hladnoća, bile su imune na ozebline, gangrenu i upale jajnika, nosile su muške kožne jakne i hlače, kratku kosu, te imale čista lica bez šminke. Bile su obrazovane, samostalne i same, pa sam poželjela i sama biti takva: eto, to ću biti kad odrastem, mislila sam u sebi, gledajući Maggie kako naručuje whiskey nakon što je sletjela u Anchorageu usred mećave. Maggie je prezirala žene koje ovise o muškarcima, pa se posve šokirala (a bogme i ja ispred svog TV-a) kad joj je ona druga pilotkinja, naoko jednako emancipirana i prkosna, mrtva hladna odbrusila: “Ravnopravnost je sranje, draga moja, i to jako dobro znaš. Pronaći ona dva dana kada žena nije u PMS-u, kad nije pred ovulacijom ili pred menstruacijom, natečene utrobe i mozga, zaista je vrhunska umjetnost, to moraš priznati.”
Moja zgroženost bila je gotovo jednaka onoj koja me obuzela kada sam shvatila da čovjek s kojim sam odrasla muškog terapeuta smatra vjerodostojnijim od ženskog. Panično pokušavam pronaći primjere koji demantiraju famu o ženskoj ludosti. Pa nije moguće da sam tek u 27-oj progledala i shvatila kako nas polovica zemaljske kugle smatra robovima naše prirođene ranjivosti i prevrtljivosti?! Znači li to da ja cijeli život griješim dok buljim u žene koje vrište i citiraju statistička podatke o tome kako smo za isti posao lošije plaćene od muškaraca, a stopa ženske zaposlenosti 1999. kod nas je bila među najnižima u usporedbi sa 27 zemalja OECD-a, misleći: ali o čemu vi pričate, to su samo brojke, pa mi smo ravnopravne, dan nam je izbor, pa što ako se dobar broj Hrvatica odlučio posvetiti obitelji, zar je to loše?! Mislila sam, to svejedno ne znači da smo degradirane, diskriminirane... Ili, možda ipak znači?
Dok kopam po hrvatskom medijskom prostoru, postajem svjesna da je malo onih žena koje doživljavamo jednako ozbiljno kao muškarce na sličnim pozicijama. Primjerice, žene koje kod nas pišu kolumne - ili su samoobilježene kao opskurne jer su hrabre pripadnice nježnijeg spola koje se ne libe prijeći granicu shvativši da je to jedini način da ih se čuje u ovom, tek-sada-shvaćam grozno utegnutom muškom društvu, pa su se odlučile biti proste, ekstremne, od sebe namjerno raditi cirkus i tako privući pažnju na svoj jezik bez dlake na njemu (cijenjena Vedrana Rudan) ili su obilježene kao frivolne, samim tim bezopasne i beznačajne (za primjer pustite mašti na volju).
Pod ruku mi kao dokaz mojoj - novootkrivenoj, na moju sramotu - teoriji dolazi kolumna Maureen Dowd u New York Timesu. Kolumnistica piše o Baracku Obami, uspoređujući ga s mojim obožavanim gospodinom Darcyjem (“Ponos i predrasude”), muškarcem iznimnih moralnih kvaliteta, ali istovremeno preponosnog, umišljenog, bahatog u svojoj savršenosti. U ne posve promašenoj metafori Dowdove Amerika je gospođica Bennet, zaigrana, puna duha, ulovljena u mrežu predrasuda. Dowd kolumnu završava pitanjem: može li Darcy svladati svoj ponos i osvojiti Elizabeth, odnosno može li ona svladati svoje predrasude (rasističkog karaktera, naravno) i izabrati prvog crnog predsjednika SAD-a? Dowd citira svoje kolegice iz Wall Street Journala i Chicago Sun-Timesa, koje tvrde da neće glasovati za Obamu. On je kao organska piletina u finom restoranu zdrave hrane: savršeno meso, elegantno prezentirano, ali bezukusno, kaže jedna, a druga dodaje da se biračice iz Chicaga ne mogu identificirati s tako savršeno vitkim muškarcem.
Dok me Maureen zabavlja, razmišljam što bi se dogodilo da jedna kolumnistica u Hrvatskoj napiše ozbiljan članak o tome kako je Zoran Milanović isuviše vitak da bi bio premijer? Ili, kako joj se čini da se netko drugi iz politke, recimo, previše brine o svom izgledu, što je znak narcizma i samoposvećenosti, pa se, recimo, ona brine kako će staviti ispred svojih privatnih agendi dobrobit i potrebe jednog ispaćenog naroda? Po svemu sudeći, bila bi proglašena histeričnom luđakinjom opsjednutom modnim časopisima, a simbolika koju je ženskom intuicijom iščitala iz vječne fen frizure i zubnih navlaka bila bi proglašena neukusnom i - predmenstrualnom šašavošću na koju se ne treba obraćati pažnja. Šteta, a baš bi bilo zgodno da Hrvatska dobije svog gospodina Darcyja, razmišljam dok se odijevam za prvi posjet savjetnici za parove, a Zoranove oči, tijelo i visina uopće nisu za odbaciti...
Možda bi njega ženska Hrvatska poput Lizzie Bennet mogla naučiti kako je dobar osjećaj lupiti šakom stol, pa gdje pukne? Ne bi bilo loše, zar ne? A možda, razmišljam u čekaonici, možda bi se trebale prestati boriti da budemo stamene poput njih i uživati u tome što nismo uvijek s dvije noge na zemlji, što imamo intuiciju i emocije ne doživljavamo kao matematiku? Zar nije sjajno što nikada nismo pristale na to da se čovjekova vrijednost može i mora empirijski dokazati, što si dopuštamo da osjećamo više od onog opipljivog, prikazanog, što svaka od nas zna besprijekorno čitati između redaka, što su naše sumnje, dobro, ponekad i paranoje, većinom... savršena anticipacija sasvim moguće budućnosti?! Možda bi ženska perspektiva poput one Maureen Dowd čak i pomogla hrvatskim političarima... Uostalom, u Hrvatskoj je 51% ženske populacije, ako želite u brojevima...
Vrata se otvaraju. Doktorica se smješka, ogromna afrička ogrlica šuška, a s naočala visi ostatak maramice za čišćenje.
- Oprostite, danas sam smušena - kaže - jer je mom dragom osakatila njegovo posebno dvostruko prezime.
On me počasti prevrtanjem očiju, a ja mu smireno stavljam dlan na bedro i kažem naglas:
- Vidjet ćeš, ljubavi, samo ti je potrebno da ti netko postavi stvari u realnu perspektivu.
- Ja?! Nema šanse, zaboravi. Neće meni neka isfrustrirana baba objašnjavati kako se osjećam... Vjerojatno znate kako izgleda monolog hrvatskog muškarca o vrijednostima psihoterapije.
- Ali radi teksta! Moram znati kako to funkcionira iz prve ruke!
- Idi sama.
- Da, ljubavi, ali, ovoga, ta se vrsta terapije zove partnerska s razlogom.
- Pa povedi jednog od svojih imaginarnih prijatelja iz djetinjstva, rekla si da su oni uvijek uz tebe.
- Nemoj biti tipična muška primitivna balkanska kretenčina!< Jednom, meni za ljubav! (Već vrištim, iako je izvlačenje mojih strahova iz djetinjstva dokaz njegove superiorne duhovitosti - na moj račun, doduše - mater mu njegovu, šarmantnu...).
- Ne dolazi u obzir.
Shvatim da od preklinjanja nema vajde, pa istu večer istu stvar pitam M, svog najboljeg prijatelja. - Bi li ti pristao na savjetovanje da te zamoli bolja polovica? Odgovor pretpostavljate:
- Neće meni neka deset puta rastavljena debela koza...
Samo malo, samo malo. Stišćem virtualni gumb “pauza” i zaustavljam sumanutu svađu usred rečenice o debeloj kozi naočarki koja neće na njemu primjenjivati jeftinu džepnu psihoanalizu.
Primjećujem (osim činjenice da je gledao previše američkih filmova) nevjerojatnu stvar: u paranoji o nasilju nad njihovim ličnostima u psihijatarskoj ordinaciji glavni je zločinac uvijek - žena. Zahvaljujem Bogu na sposobnosti uočavanja ključnih detalja čak i za vrijeme žustre rasprave o muškom ponosu te postavljam pomalo zločesto pitanje:
- A što ako je psihoterapeut muškarac?
Stanka. Nevjerojatno.
- Pa... u redu. Ali samo jednom!
Zar se zaista iza lica urbanog, obrazovanog, duhovitog i njegovanog muškarca krije neki Mr. Hyde, vrhunski muški šovinist?
- Samo malo... Koja je razlika između...
- Sasvim sigurno ne bi apriori bio na ženskoj strani - prekida me. - Osim toga, mogu barem računati na to da će u svakom trenutku biti razumu dostupan.
- Razumu dostupan?! Dakle, želiš reći da se ne možeš kladiti da će visokoobrazovana stručnjakinja biti prisebna?!
- Pa... gle, ne bih htio da se ovo pretvori u ogromnu svađu u kojoj ću biti optužen za spolnu diskriminaciju, ali, kužiš, nekako imam osjećaj da žene nisu najlucidnija bića na planetu...
Mislim da je nepotrebno prenositi čitav razgovor, ali meni je u uhu ostala buba koja me budi već noćima: i nakon toliko godina feminističke borbe žene su, dakle, za muškarce bića osjetljiva na vremenske promjene, dane u mjesecu, razinu hormona i šećera u tijelu, oni se moraju prije ozbiljnijeg razgovora s nama pomoliti Svevišnjem da smo u dobroj fazi, bez obzira na to jesmo li priznate liječnice, političarke, financijske savjetnice? Bez želje i volje za raspravom, dok na Svački promatram svoju kujicu kako podmuklo reži na sve pse koji joj se pokušaju približiti u prvom tjeranju u njezinu kratkom životu, tužno razmišljam ima li trunčice istine u tome što je čak i moj Dečko (kasnije se opravdavao afektom) implicirao: jesu li žene zaista manje pouzdani svjedoci realnosti? Zar nas se prešutno još uvijek smatra vješticama, vidaricama, muzama... ali ne psihički stabilnim dijelom čovječanstva? Zar je zaista moguće da naše mišljenje još uvijek nema jednaku težinu kao... Njihovo?!
Prisjećam se scene iz “Života na sjeveru”, jedne od meni najdražih serija iz devedesetih. Moja ultimativna junakinja iz te serije je Maggie O’Connor, žena koja je “ubijala” muškarce s kojima bi spavala - jednome je smrt donijela krumpir salata na pikniku, drugome nezgoda na pecanju, treći se smrznuo, četvrti je sa svojim Volvom zalutao na prostor za ispitivanje municije, petog je pogodila munja itd (hm, definitivno moram provjeriti što znači moja fascinacija tim likom kad se moja psihoterapeutkinja Rudanica vrati s godišnjeg). U toj sceni susreće svoju kolegicu pilotkinju s kojom pokušava voditi razgovor o njihovoj nadmoćnosti nad muškarcima: ta me teza nadahnjivala, ona je meni, tek propupaloj tinejdžerici (ako ikada) djelovala posve logično.
Imale su muški posao, letjele su nad zaleđenim prostranstvima Aljaske, što je u mojoj mladoj romantičarskoj duši izazivalo osjećaj da su prave iskonske žene, kao istrgnute iz knjige (objavljene puno kasnije) “Žene koje trče s vukovima”. Bile su hrabre suvremene herione koje nije smetala nesnosna hladnoća, bile su imune na ozebline, gangrenu i upale jajnika, nosile su muške kožne jakne i hlače, kratku kosu, te imale čista lica bez šminke. Bile su obrazovane, samostalne i same, pa sam poželjela i sama biti takva: eto, to ću biti kad odrastem, mislila sam u sebi, gledajući Maggie kako naručuje whiskey nakon što je sletjela u Anchorageu usred mećave. Maggie je prezirala žene koje ovise o muškarcima, pa se posve šokirala (a bogme i ja ispred svog TV-a) kad joj je ona druga pilotkinja, naoko jednako emancipirana i prkosna, mrtva hladna odbrusila: “Ravnopravnost je sranje, draga moja, i to jako dobro znaš. Pronaći ona dva dana kada žena nije u PMS-u, kad nije pred ovulacijom ili pred menstruacijom, natečene utrobe i mozga, zaista je vrhunska umjetnost, to moraš priznati.”
Moja zgroženost bila je gotovo jednaka onoj koja me obuzela kada sam shvatila da čovjek s kojim sam odrasla muškog terapeuta smatra vjerodostojnijim od ženskog. Panično pokušavam pronaći primjere koji demantiraju famu o ženskoj ludosti. Pa nije moguće da sam tek u 27-oj progledala i shvatila kako nas polovica zemaljske kugle smatra robovima naše prirođene ranjivosti i prevrtljivosti?! Znači li to da ja cijeli život griješim dok buljim u žene koje vrište i citiraju statistička podatke o tome kako smo za isti posao lošije plaćene od muškaraca, a stopa ženske zaposlenosti 1999. kod nas je bila među najnižima u usporedbi sa 27 zemalja OECD-a, misleći: ali o čemu vi pričate, to su samo brojke, pa mi smo ravnopravne, dan nam je izbor, pa što ako se dobar broj Hrvatica odlučio posvetiti obitelji, zar je to loše?! Mislila sam, to svejedno ne znači da smo degradirane, diskriminirane... Ili, možda ipak znači?
Dok kopam po hrvatskom medijskom prostoru, postajem svjesna da je malo onih žena koje doživljavamo jednako ozbiljno kao muškarce na sličnim pozicijama. Primjerice, žene koje kod nas pišu kolumne - ili su samoobilježene kao opskurne jer su hrabre pripadnice nježnijeg spola koje se ne libe prijeći granicu shvativši da je to jedini način da ih se čuje u ovom, tek-sada-shvaćam grozno utegnutom muškom društvu, pa su se odlučile biti proste, ekstremne, od sebe namjerno raditi cirkus i tako privući pažnju na svoj jezik bez dlake na njemu (cijenjena Vedrana Rudan) ili su obilježene kao frivolne, samim tim bezopasne i beznačajne (za primjer pustite mašti na volju).
Pod ruku mi kao dokaz mojoj - novootkrivenoj, na moju sramotu - teoriji dolazi kolumna Maureen Dowd u New York Timesu. Kolumnistica piše o Baracku Obami, uspoređujući ga s mojim obožavanim gospodinom Darcyjem (“Ponos i predrasude”), muškarcem iznimnih moralnih kvaliteta, ali istovremeno preponosnog, umišljenog, bahatog u svojoj savršenosti. U ne posve promašenoj metafori Dowdove Amerika je gospođica Bennet, zaigrana, puna duha, ulovljena u mrežu predrasuda. Dowd kolumnu završava pitanjem: može li Darcy svladati svoj ponos i osvojiti Elizabeth, odnosno može li ona svladati svoje predrasude (rasističkog karaktera, naravno) i izabrati prvog crnog predsjednika SAD-a? Dowd citira svoje kolegice iz Wall Street Journala i Chicago Sun-Timesa, koje tvrde da neće glasovati za Obamu. On je kao organska piletina u finom restoranu zdrave hrane: savršeno meso, elegantno prezentirano, ali bezukusno, kaže jedna, a druga dodaje da se biračice iz Chicaga ne mogu identificirati s tako savršeno vitkim muškarcem.
Dok me Maureen zabavlja, razmišljam što bi se dogodilo da jedna kolumnistica u Hrvatskoj napiše ozbiljan članak o tome kako je Zoran Milanović isuviše vitak da bi bio premijer? Ili, kako joj se čini da se netko drugi iz politke, recimo, previše brine o svom izgledu, što je znak narcizma i samoposvećenosti, pa se, recimo, ona brine kako će staviti ispred svojih privatnih agendi dobrobit i potrebe jednog ispaćenog naroda? Po svemu sudeći, bila bi proglašena histeričnom luđakinjom opsjednutom modnim časopisima, a simbolika koju je ženskom intuicijom iščitala iz vječne fen frizure i zubnih navlaka bila bi proglašena neukusnom i - predmenstrualnom šašavošću na koju se ne treba obraćati pažnja. Šteta, a baš bi bilo zgodno da Hrvatska dobije svog gospodina Darcyja, razmišljam dok se odijevam za prvi posjet savjetnici za parove, a Zoranove oči, tijelo i visina uopće nisu za odbaciti...
Možda bi njega ženska Hrvatska poput Lizzie Bennet mogla naučiti kako je dobar osjećaj lupiti šakom stol, pa gdje pukne? Ne bi bilo loše, zar ne? A možda, razmišljam u čekaonici, možda bi se trebale prestati boriti da budemo stamene poput njih i uživati u tome što nismo uvijek s dvije noge na zemlji, što imamo intuiciju i emocije ne doživljavamo kao matematiku? Zar nije sjajno što nikada nismo pristale na to da se čovjekova vrijednost može i mora empirijski dokazati, što si dopuštamo da osjećamo više od onog opipljivog, prikazanog, što svaka od nas zna besprijekorno čitati između redaka, što su naše sumnje, dobro, ponekad i paranoje, većinom... savršena anticipacija sasvim moguće budućnosti?! Možda bi ženska perspektiva poput one Maureen Dowd čak i pomogla hrvatskim političarima... Uostalom, u Hrvatskoj je 51% ženske populacije, ako želite u brojevima...
Vrata se otvaraju. Doktorica se smješka, ogromna afrička ogrlica šuška, a s naočala visi ostatak maramice za čišćenje.
- Oprostite, danas sam smušena - kaže - jer je mom dragom osakatila njegovo posebno dvostruko prezime.
On me počasti prevrtanjem očiju, a ja mu smireno stavljam dlan na bedro i kažem naglas:
- Vidjet ćeš, ljubavi, samo ti je potrebno da ti netko postavi stvari u realnu perspektivu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....