Još nam popuju oni koji su u privatizaciji opljačkali Hrvatsku

ZAGREB - Počela je predsjednička kampanja, svakodnevno o tome gledam priloge na televiziji. Gotovo svi kandidati kampanju su počeli u Vukovaru. Naravno da mi to miriše na dobivanje političkih poena, da je to određena politička kalkulacija. No, koliko god se Vukovar zloupotrebljava u političke svrhe, nisam loše prihvatio tu činjenicu.

Ipak želim vjerovati da je to znak poštovanja za ono što je Vukovar značio i učinio u ratu. Bez ikakvog dvoumljenja - Vukovar je kamen temeljac naše države. Konačno, sudjelovao sam u tome i dopustit ću si da sam donekle pristran.

Dolaziti u Vukovar postala je stvar prestiža. Pa i kad se to radi iz kalkulacije, što nije slučaj kod svih, ipak se stvara dojam da je Vukovar tu među nama, što je dobro. Moram priznati, bojao sam se da će ga se zaboraviti. Sjećam se jednog davnog kasnonoćnog razgovora na obali Dunava, tijekom jedne obljetnice, s Draženom Budišom, kada smo se obojica pitali hoće li se sjećanje na Vukovar održati. On je tada zaključio našu diskusiju riječima - narod je puno snažniji nego što mi mislimo, a političari će uvijek biti to što jesu.

Posljednjih godina, kad se približi 18. studenoga, Dan Vukovara, ulazim u jedno posebno stanje koje mi je teško, da budem otvoren, opisati i sebi, a kamoli nekom drugom. Taj osjećaj dolazi spontano, često nesvjesno, ali mi se izmiješaju svakojake emocije, od onih lijepih do onih zbog kojih bih doslovce puknuo od bijesa.

Nismo normalna država

Čudno je to kada i ružne stvari - sve one strahote koje smo prošli, doživjeli, proživjeli - postaju u sjećanjima i razgovorima nas koji smo prošli golgotu i epopeju Vukovara toliko bliske da se možemo na račun toga čak i našaliti. Gorko se našaliti našom tadašnjom mukom. Ljudski je to poriv za opstankom.

No, kada prođe taj sentimentalizam koji je možda jasan samo nama koji smo sve to doživjeli, onda onako racionalno naviru i drugi osjećaji. Pitam se koliko osjećaji mogu biti racionalni? Ono što me obuzme je i razmišljanje da mi u Hrvatskoj nikako da napravimo reda, da postanemo normalna država, ugodna za život. Što je bio razlog zbog kojeg smo i krenuli u osamostaljenje i rat. Ljut sam! Kako su nam ti ideali izmakli ispod nogu? Što nam se to dogodilo?

U Vukovaru smo u jeku razaranja i svakodnevne smrti, izolacije, straha i nadanja, kada na površinu isplivaju najbolje i najgore ljudske strasti, uspijevali organizirati svaki segment života. A danas, na žalost, vidim da u Hrvatskoj vlada potpuno kaotično stanje i u pravosuđu, i u gospodarstvu, i u medijima, i u međuljudskim odnosima, i u funkcioniranju izvršne vlasti...

Zašto smo danas došli u ovu situaciju, kada je sve ukazivalo da nismo smjeli doći? Zašto se naboj, uzlet koji je vladao tada među stanovništvom nije iskoristio? Namjerno!? Od početka!? Samo mi koji smo se odazvali zovu srca to nismo primijetili. Imali smo drugog posla. Ratovali smo. Ginuli. Sprječavali da sve ne ode - dovraga! Šokantno je da u mirnodopskoj Hrvatskoj ne možemo doći u situaciju da funkcioniramo kao pravna država.

Postali smo kmetovi

Nekada, kada dođem pred birokratski zid, kada vidim nepravdu i nedjelotvornost koja se događa, počinjem preispitivati svoje sudjelovanje u ratu. Pojavljuju se zdvojni osjećaji. Borim se sam sa sobom.

Najgore je da mnogi moji prijatelji branitelji i ja ostajemo zatečeni sadašnjim stanjem toliko da nas čak proganja osjećaj krivnje ili suodgovornosti da smo stvorili monstruma. Pitam se zašto mene progoni osjećaj krivnje, a oni koji su stvarno odgovorni, koji su dopustili i izveli pljačku, i dalje nam popuju. No, kao i onda u Vukovaru, tražim neku unutarnju snagu za nove iskorake. Koliko energije izgubim da promijenim samo jedan mali zarez da bi se stvari pokrenule nabolje. Ponekad mi se čini da za taj jedan mali korak, tu stepenicu prema rušenju okoštalog sustava, potrošim više energije nego tada u Vukovaru.

Oni su iskompromitirali sve ono što smo uložili u ratu, a uložili smo vlastite živote. No, ne mogu se oteti dojmu da su oni sve vrijeme rata gradili i izgradili čvrstu mrežu odnosa i interesa koju je nemoguće probiti. Kao da smo mi bili “njihove budale” koje su stavile glavu na panj, a oni su uspjeli ovladati našim sudbinama. Pretrpali su svoje džepove. Postali su vlasnici naše države. Danas imamo pojedince koji su eto u nepunih 20 godina stekli takva bogatstva o kakvima ni jedan bogataš u povijesti na ovim prostorima nije mogao ni sanjati. I ne bih ih uspoređivao s tvorničarima, nego s feudalcima s ovih naših prostora. No, ni jedan im feudalac nije ravan. Ne vladaju samo enormnim bogatstvom nego i nama, kao kmetovima koji im služimo samo za njihovu dobrobit.

Slušam kako se raspravlja o nezastarijevanju pljačke u privatizaciji. No, zar to nije jednostavno - pljačka imovine u ratu je ratni zločin! To bi tako trebalo definirati.

Izdali su nas

I naravno da onda zavlada ne toliko razočaranje, jer da se vratim unatrag opet bih krenuo istim putem, onim koji me vodio i doveo u Vukovar, nego prevlada ogorčenje jer mislim da su izdani razlozi zbog kojih smo krenuli. Treba velika snaga da se nosimo sa svakodnevicom koja je takva kakva jest. Mi branitelji svakako spadamo u osjetljivu kategoriju ljudi, a razumjeti se možemo s onima koji su prošli sve to. Svakodnevica je gruba.

Ne želim bježati u prošlost jer borio sam se, koliko god to nekome možda patetično zvučalo, samo zbog budućnosti. I tada u ruševinama grada, pod stalnim granatiranjem, znao sam da je to zbog nadolazećih boljih vremena. No, gdje su ona? Ta bolja vremena. Zar su ostala zatrpana u ruševinama grada ili su ih odnijeli mutni virovi Dunava?

Novac u krivim rukama

To su posljedice koje naviru kad spomenem Vukovar. Ali naviru i drugi osjećaji. Sjetim se svih onih divnih, beskompromisnih i ponosnih ljudi, kada je hrabrost bila i samo bivanje pod neprestanom paljbom u gradu. I to je ono što me drži.

Crkva je, eto, sve žrtve Vukovara proglasila mučenicima. Vukovar je postao mjestom hodočašća. To je jedna nova dimenzija Vukovara. To je puno, ali ne i dovoljno. Osobno sam se dugi niz godina borio i napokon izborio da tamo polažu vijence i predsjednik Republike i premijer i predsjednik Sabora.

To se ustalilo tek 2001. godine! I nakon toga je to postao običaj. Nitko ne spori da se Vukovar obnavlja, ali nedovoljno i kadšto zbilja nedostojno. Imamo jednoga predsjedničkog kandidata koji nudi metropolizaciju Hrvatske na način da je sagradio stambene blokove, bolje reći torove za 30 tisuća stanovnika na periferiji grada. Da se taj novac utrošio u Vukovar, bio bi i više nego dovoljan da se stavi na noge. To znači da u Hrvatskoj ima novca, ali na krivim mjestima ili, još gore, u krivim rukama. Vukovaru treba pomoći, ali od njega još žele načiniti i grad slučaj. On to nije. To nekome odgovara. No, volim Vukovar i uvijek ću mu se vraćati i kao gradu i kao simbolu.

(Branko Borković, poznatiji pod nadimkom Mladi Jastreb, bio je posljednji zapovjednik obrane Vukovara i legendarne 204. brigade)