Josip Bakić: Najteže je priznati sebi

Kada sam imao šesnaest, mama me pitala: “Sine, bi li ti rekao svojoj majci da si peder?” Bili smo sami u našoj kuhinji u Zadru, ona je kuhala kavu, ja sam učio. Iznenađen sam odgovorio: “Da, naravno”. Ali kad je nastavila upitavši me: “Pa, jesi li?”, nisam još bio u stanju izreći to naglas.

Tada sam išao u drugi razred srednje škole, živio sam u Zadru i bio još nekoliko godina udaljen od toga da budem siguran u ono što jesam i, još važnije, ponosan na to. Mami je, čini se, sve bilo jasno i prije nego meni, što potvrđuje staru uzrečicu u gay zajednici - mama uvijek zna.

Odraz moje osobnosti

Upravo u to vrijeme proživljavao sam i svoju prvu tinejdžersku zaljubljenost, koja mi je manje-više potvrdila da mi se sviđaju dečki, a ne cure. Iz današnje perspektive to mi se možda čini prekasno, ali od rođenja me se odgajalo kao prvog sina, kojemu se trebaju sviđati cure. Kao dječak sam nekoliko puta i sanjao da sam s dečkom, iako nisam uopće mogao - pa čak ni u snu - pojmiti kako bi se s njim poljubio. Premda sam si te snove objasnio kao mladenačko eksperimentiranje, oni su zapravo bili izraz moje osobnosti. Jer ako nisam još mogao biti gay, te se kao takav slobodno osjećati i ponašati, barem sam mogao o tome, za početak, malo sanjati. Što se te prve zaljubljenosti tiče, bila je riječ o dvije godine starijem dečku iz škole kojeg nisam ni poznavao kako treba, ali mi je zapeo za oko. Moja fascinacija njime brzo je prošla, ali sam tada prvi put sam u sebi pomislio da sam gay. Ta mogućnost mi se te 1998. činila tako dalekom i maglovitom, mislio sam da sam sam na svijetu. Nekako sam ignorirao taj dio sebe, bio dobar učenik u školi i čekao da se nešto promijeni.

Onda sam 2000. otišao studirati u Zagreb, gdje sam prvi put otkrio mogućnost da postoje i drugi gayevi, koje bih možda mogao upoznati. Ali nisam znao gdje bih to učinio, a prva opcija koju sam susreo mi se nije baš činila najboljom. Tražeći stan za unajmljivanje, listao sam oglasnik i naletio na objavu jednog homoseksualca koji je nudio upoznavanje. Sama pomisao bila mi je strašno uzbudljiva pa sam se javio na oglas i popio kavu s njim. Taj prvi susret bio je posve nezanimljiv, ali i dalje sam osjećao da sam gay i nisam imao posebno veliku želju to promijeniti, jer mi je bilo jasno da je nemoguće.

Želio sam pripadati

Želio sam se moći izraziti i konačno doživjeti ljubavno iskustvo, a uskoro sam poduzeo i prve korake u tom pravcu. Čuo sam da u Zagrebu postoji gay klub Global te sam skupljao hrabrost kako bih otišao tamo. Jedne večeri sam ostavio svoju ekipu s faksa i zaputio se. Bio sam neizmjerno uzbuđen, a kada sam ušao u klub, prva osoba koju sam ugledao bila je moja dugogodišnja poznanica iz Zadra. Nisam mogao vjerovati da je vidim i refleksno sam je pitao što radi tamo. Uz osmijeh mi je odgovorila mi je: “Isto što i ti”. Tako smo jedno drugoga prepoznali i do danas smo vrlo bliski prijatelji. Ta prva večer u Globalu za mene je bila otkrivenje. Gledao sam dečke kako plešu s dečkima, cure kako plešu s curama, sve kako se ljube i grle, i želio sam pripadati tome.

Poslije tog izlaska uslijedilo je moje prvo propisno outanje, mom bratu. On je također gay, što sam znao već neko vrijeme jer se on outao roditeljima nekoliko godina prije. Ja sam se onda ipak nastavio kriti u ormaru, što zbog straha, što zbog pritiska - sve su nade u “nastavku prezimena” u mojoj, ipak malo tradicionalnoj obitelji, pale na moja pleća. Inače, imamo i mlađu sestru, ona je heteroseksualna. Uskoro sam s bratom i prijateljicom s početka priče počeo redovito izlaziti u Global, gdje sam upoznao i svojeg prvog dečka, s kojim sam bio u vezi godinu i pol. Bila je to jedna tipična mladenačka prva veza, često dramatična, ali i iznimno važna jer me ohrabrila. Zahvaljujući tom odnosu započeo sam i proces coming outa - nisam htio svojeg dečka predstavljati kao prijatelja, cimera ili nešto slično, takvo ponašanje mi je bilo ponižavajuće i neprihvatljivo.

Spontani i susretljivi

Od mojih straight prijatelja mnogi su bili iznenađeni, no samo je jedan imao izrazito lošu reakciju. Nije to mogao nikako prihvatiti, govorio je da je to bolesno i na kraju smo se udaljili. Tada mi nije bilo lako, ali sam u međuvremenu shvatio da se ne treba zamarati s ljudima kojima nije dovoljno da si dobra osoba i dobar prijatelj, nego još moraš i biti heteroseksualac da bi bili sretni.

Sa svojim prvim dečkom prekinuo sam početkom 2007. i tada je uslijedilo razdoblje izlazaka i partijanja. Ponekad mi se činilo da malo pretjerujem u tome, jer sam imao potrebu nadoknaditi propušteno vrijeme, budući da u tinejdžerskim godinama nisam mogao imati svoj prvi poljubac, izlazak s dečkom ili na maturalnu zabavu u paru, što heteroseksualci sve uzimaju zdravo za gotovo. Jednom sam prilikom tako u Globalu upoznao neke gay dečke iz Ljubljanje, s kojima sam plesao cijelu noć u Zagrebu, prošli smo nekoliko klubova, da bi onda, potpuno neplanirano, ujutro sjeo s njima na vlak i zaputio se u Ljubljanu. Sutradan smo partijali cijelu noć u poznatom klubu K-4 koji nedjeljom ima gay večeri. Tako je prošao cijeli vikend, a u ponedjeljak me jedan od njih dovezao autom nazad u Zagreb. Na takvu spontanost, ali i solidarnost često možete naletjeti u gay zajednici, što mi se jako sviđa. Ta nova faza oslobađanja, koja se sastojala ponajviše od izlaženja, plesanja i upoznavanja velikog broja ljudi, na neki način traje do danas, iako sam sada ipak malo stariji i smireniji, a tu je i posao kojim se bavim, programiram poslovni softver u jednoj privatnoj tvrtki.

Gay u svoja četiri zida

No, bez obzira na sve pozitivno što sam doživio, polako sam shvatio da ne možeš biti gay samo u svoja četiri zida. I da tu ima još nešto više. Još dok sam bio sa svojim prvim dečkom, odlučili smo otići na Zagreb Pride. Nakon gledanja filma “Stonewall” o velikoj i povijesnoj pobuni gayeva i lezbijki u New Yorku prije četrdeset godina, iako i nije nešto posebno dobar film, u nama se probudio osjećaj ponosa, i shvaćanje važnosti borbe za svoja prava. No, na dan Povorke ponosa ipak nisam imao hrabrosti otići u centar grada. Trebala mi je još godina dana da se odvažim i pođem marširati, što sam 2008. napokon i učinio. Iako smo svi bili okruženi policijom u punoj opremi, a od povorke su najgori homofobi i nasilnici bili udaljeni tek nekoliko metara, osjećao sam se fantastično. Bio sam ushićen, ponosan na sebe i sve ljude s kojima sam hodao centrom Zagreba i taj dan mi nitko nije mogao pokvariti. Čak ni homofobi. Tome je pomoglo i što sam nosio odličan transparent na kojem je pisalo: “Nisam alkar, ali imam momka!”.

Shvatio sam da je biti gay nešto što se ne smije čuvati u tajnosti, jer to će te izludjeti, a jedino što možeš očekivati jest duboko nezadovoljstvo samim sobom. S druge strane, što si opušteniji i slobodniji, to ti je bolje, bez obzira na probleme s kojima se suočavaš. Primjerice, imao sam tu sreću da sam jedan od rijetkih ljudi iz mojeg šireg kruga gay prijatelja koji nikad nije bio fizički napadnut. Inače nisam htio razdvajati ljude s kojima se družim, a nisam se ni htio “odreći” svojih straight prijatelja, pa sam jednostavno “izmiješao” jedne i druge. Danas se svi zajedno odlično slažemo i zabavljamo, a ovo spominjem jer mi je važno naglasiti da me to što sam gay nije isključilo iz društva, nego su moji prijatelji, zahvaljujući meni, promijenili svoje stavove i svima je odlično.

Zemlja koja voli sve

Kada si otvoren oko činjenice da si gay, drugi imaju priliku vidjeti da to nije ništa misteriozno ili strašno, nego samo donekle različito. A različiti su svi ljudi i tako je dobro. Zato sam sve konačno i rekao roditeljima, koji su me podržali, rekli su da sam njihov sin i da me vole bez obzira na sve.

Kako jedan moj prijatelj aktivist zna reći, sudjelovanje u organizaciji “Povorke ponosa” i sam odlazak na nju, domoljubni su činovi. Idem na Pride jer vjerujem da možemo postići da jednog dana budemo potpuno ravnopravni sa svim ljudima, da Hrvatska može postati otvoreno i tolerantno društvo, u kojem čovjek može biti slobodan živjeti svoj život bez da ga se diskriminira po bilo kojoj, pa tako i po osnovi seksualnog identiteta.

Zato sam i odlučio ispričati svoju priču Jutarnjem listu. Uvjeren sam da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti svi ponositi Hrvatskom kao zemljom koja voli sve svoje građane, kao što se ja ponosim s činjenicom da sam gay.