Zašto želiš postati Židov? Znaš li ti kako smo mi prošli kroz povijest? Znaš li koliki nas danas mrze? Nije to za tebe. Ti to sigurno ne želiš.
Upravo tim riječima rabin Kotel Da Don dočekao je Lovru A. kada mu je rekao da bi prešao na židovstvo.
- Nama je na prvome mjestu svakoga odbiti. I to ne jednom, nego tri puta - objašnjava rabin Kotel Da Don dok nam isto potvrđuje Lovro A., jedan od desetak konvertita koliko ih je bilo u desetogodišnjoj Da Donovoj praksi u Zagrebu.
- Nekad sam bio ateist, premda sam se kao mali zanimao za religiju, psihologiju i filozofiju. Na primjer, s deset godina pročitao sam prvu knjigu iz filozofije. Čitao sam mnogo o kršćanstvu, islamu, židovstvu, ali nakon jednog izvanrednog događaja počeo sam vjerovati u prisutnost Boga. Doživio sam čuđenje, nakon kojega sam počeo drukčije shvaćati stvari oko sebe - priča nam Lovro.
Njegov put konverzije trajao je punih 15 godina.
- To je dugotrajan proces i mi se moramo uvjeriti da netko doista to želi i da to ne radi iz nekog interesa. Mnogo konverzija ima zbog udaje i ženidbe, ali i tada smo strogi prema kandidatima, koji moraju naučiti sve što jedan Židov treba znati o svojoj vjeri - kaže rabin Da Don, prisjećajući se primjera nekadašnje zamjenice ministra gospodarstva Maje Brinar, koja je nakon dvogodišnjeg procesa, zbog udaje za bogatog Židova Aarona Frenkela, upravo kod njega konvertirala na židovstvo.
Naš sugovornik Lovro slučajno je od oca saznao da njihova obitelj ima davne židovske korijene.
- U prvi trenutak to nisam povjerovao i išao sam provjeriti u crkvene knjige. I otkrilo se da su moji stvarno bili Židovi, njemački trgovci šećerom, koji su tisuću sedamsto i neke godine prešli na kršćanstvo da prežive. I danas je kompletna moja rodbina kršćanska.
Ali nikada nisam živio kršćanstvo. Imali smo božićne večere, ručkove na Uskrs, ali to nije imalo veze s religijom. Nikada nisam bio na polnoćki ili na uskrsnom obredu - priča Lovro A.
Istraživanje obiteljskog stabla dovelo ga je u zagrebačku Židovsku općinu, gdje je vidio da postoji tečaj besplatnog učenja hebrejskog jezika.
- Kad sam vidio da se besplatno može učiti jedan jezik, k tome još hebrejski, oduševio sam se. Počeli smo učiti hebrejski, ali kako sam radoznao po naravi, već na početku sam pitao zašto nema glagola biti u prezentu u hebrejskom jeziku.
Rekli su mi da je to zato što samo Bog može reći JA JESAM, jer čovjek nije. Relativno je jesi li ili nisi, ali kod Boga nije, jer on JEST. To vam pričam da znate kako je kad se uroni u hebrejski jezik i kad se vidi koliko su hebrejska kultura i svjetonazor povezani s jezikom. Bet Keneset, na primjer, na hebrejskom sinagoga, kuća je skupljanja, gdje dođeš, nađeš se s prijateljima, pozdraviš se, družiš. Zajedno i molite - priča Lovro A., prisjećajući se kako su mu vrlo brzo prigovorili da svojim učestalim pitanjima kvari nastavu i neka dođe na učenje halahe (temelji židovstva, načela, zapovijedi i običaji).
- Velik dio zajednice, kada dođeš u židovstvo, djeluje odbijajuće i radi grozan pritisak. Ali to se mora izdržati. Vjerujem da je to vrsta testa. Židovstvo je vrlo selektivno i nikad ne ide na brojnost, ne zanima ih masovnost. Bolje jedan pravi konvertit, nego 2500 onih koji ne znaju točno što žele - priča Lovro, koji tada još nije osjetio da bi želio postati Židov, već je svemu, kako kaže, pristupao znanstveno.
Dok smo prije par dana razgovarali s njim u sinagogi Bet Israela u Zagrebu, on još nije postao Židov. Prošao je, naime, dugu petnaesto-godišnju kušnju, a prije mjesec dana i obrezivanje, ali ostalo je još samo uranjanje u mikve (bazen ispunjen prirodnom vodom u koji preobraćenici moraju biti uronjeni, kao i žene jednom mjesečno nakon mjesečnice).
Njegov put u židovstvo u početku se sudarao s činjenicom da Zagreb tada nije imao rabina sve do dolaska Kotela Da Dona.
- Dolazili smo na jutarnju molitvu subotom, a budući da nije bilo rabina, molili smo kako smo znali. Nismo imali košer, ali smo donosili salatu, kruh od doma, sir za koji smo znali da nije rađen s mesom. Čitali smo razne knjige... krpali smo se dok nije došao rabin. Ali u svem tom krpanju su me pozvali da dođem i na obred, jer nema smisla učiti halahu i ne dolaziti na obred. Tada uopće nije bilo kipa (pokrivala za mušku glavu) u sinagogi, pa je moj prvi kipa bila kapica s jedne ruske lutke moje mame - prisjeća se Lovro, koji je u to vrijeme četiri puta tjedno dolazio u sinagogu.
- Počeo sam se osjećati loše zato što nisam ravnopravan član i ne mogu u minjan (kvorum potreban za molitvu). Rekao sam Mošeu da želim postati Židov! No, postoje mali problemi kad želiš postati Židov u sredini gdje nema rabina, gdje gotovo ničega nema. Moše me potapšao po ramenu i rekao mi je da niti imamo mikve, niti je on učitelj, niti zna gdje da me pošalje - priča Lovro, a rabin Da Don dodaje da proces konverzije mora voditi ovlašteni rabin, koji ima stručne suradnike. Kada je na Pesah, prije deset godina, u Zagreb za rabina došao Kotel Da Don, Lovro mu je vrlo brzo priopćio da želi postati Židov, na što je on samo rekao - dobro.
- I ništa više nije spominjao sljedećih godinu dana. Tek sada znam da me promatrao. Rabin je gotovo otac u tom procesu konvertiranja. U tom razdoblju sam i sam htio biti siguran da želim konvertirati. Jer kad jednom postaneš Židov, onda si zauvijek Židov - priča Lovro, a rabin Da Don potvrđuje da Židov ostaje Židovom i ako promijeni vjeru, npr. postane kršćaninom ili muslimanom.
Nakon godinu dana rabinova promatranja uslijedio je razgovor s već poznatom odbijenicom.
Židovstvu uopće nije u interesu konverzija i ne inzistira na tome. Čak po propisima, kad netko dođe, moraš ga tri puta odbiti, ali kad vidiš da to silno želi, onda mu moraš pomoći - priča rabin Da Don. Kada se uvjerio da je Lovro doista spreman preći na židovstvo, dao mu je da ispuni formular, svojevrsni “predugovor”, a Lovro je praktički počeo živjeti po židovskim pravilima.
- Svinjetinu sam zadnji put probao prije šest-sedam godina. Život mi se prilično promijeniio. Recimo, od toga da sam bio kod kuće petkom navečer i nisam odlazio na uobičajene večernje izlaske, jer je šabat. Nema čagi, tulumarenja, opijanja... Sutra si u sinagogi. Problem je ne jesti ništa mliječno šest sati nakon mesnog obroka, jer Židovi ne miješaju konzumaciju mesa i mlijeka. Ne smiješ pojesti svoju omiljenu čokoladu, jer su sve čokolade napravljene i s dodatkom mlijeka! Ujutro se probudiš krmeljiv i trebaš zahvaliti Bogu što si dobio natrag svoj život. Prvo vrijeme ti to ne pada na pamet! Prije pranja ruku zahvaljuješ
Bogu, odlaziš na zahod i zahvaljuješ Bogu što si zdrav i što ti je dao zdrav organizam da to možeš obaviti, jer nisu svi ljudi na svijetu zdravi i ti imaš taj privilegij. Hvala ti Bože što sam jedan od malo ljudi koji je zdrav, jede triput dnevno, što sam se danas ujutro probudio. Sve te male stvari u židovstvu su jako važne, premda je današnjem svijetu normalno da sam se jutros probudio, da imam doručak - tumači nam Lovro.
Ipak, priznaje, ljudi su ga od toga trenutka počeli drukčije gledati.
- Ljudi te drukčije gledaju kad si Židov. Mješavina je to divljenja, odbijanja i poštovanja. Ali, imao sam i antisemitskih problema. Naime, kad je umro Yitzhak Rabin, nosio sam kipa tjedan dana po gradu. U jednom kafiću su me trojica mladića u crnom čekala da izađem dok sam čitao knjigu i pio kavu, ali ih je vlasnik potjerao. Dobivao sam antisemitska pisma, a bilo je i bliskih susreta sa skinheadsima - priča Lovro, čiji smo identitet zamaskirali upravo zbog tih činjenica.
- Sad sam na završetku procesa konverzije. Prošao sam dugotrajno promatranje, pa pomoć, zatim prvi ispit kod rabina i prvo odbijanje, drugi ispit o svemu što sam naučio, Bet din, tj. ispitivanje trojice ovlaštenih rabina sudaca i posljednji put da te pokušaju skrenuti.
Prošao sam obrezivanje i slijedi ritualna kupelj u mikvi. Najveći trenutak prosvjećenja je ulaženje i izlaženje iz mikvi, jer se tada se ti mijenjaš i tada se sve mijenja. To je trenutak prelaska. Možeš se obrezati i nikada postati Židov - ispričao nam je svoju životnu priču Lovro, kojemu je židovstvo dalo puninu životu i koji je, po svemu sudeći i onome što smo čuli i vidjeli, već odavno prešao onu tanku crtu koja dijeli Židove i ostali svijet.
Ostaje još samo da ga Židovi priznaju svojim.
A tada se više neće zvati Lovro, nego Joshua ben Zvi i cijeli život nositi svoje novo, židovsko ime koje je davno odabrao.
Osim religijskog značenja u obredu obrezivanja, Židovi vole govoriti i o “tisućama godina starom židovskom predviđanju znanosti”, jer medicina obrezivanje tretira kao prevenciju od teških oboljenja.
- Ono je postalo uobičajeno u zapadnom svijetu - priča rabin Da Don, navodeći da postoji tradicija obrezivanja članova britanske kraljevske kuće, i to ne kod liječnika, nego kod židovskog mohela, rabina Jacoba Snowmana, službenog mohela Londonske židovske zajednice.
- On je u Buckinghamskoj palači, među ostalim, obrezao i prestolonasljednika Charlesa - kaže Da Don.
- Obrezivanje ili Berit mila nije tako problematično kao što se misli. Nema tu nikakvog misticizma, npr. da sam nešto osjetio kad mi je odrezao kožicu. Ono nema nekakvo aleluja-značenje, prosvjećenje ili slično - kaže Lovro o svom nedavnom obrezivanju.
Prema halahi, Židov je svaka osoba koja je rođena od majke Židovke ili osoba koja je prešla na židovsku vjeru.
- Ako je u mješovitom braku majka bila Židovka, njezina djeca su Židovi, no ako je samo otac Židov, djeca se, ako žele biti Židovi prema halahi, moraju preobratiti na židovstvo - tumači nam židovska pravila rabin Da Don.
No, Hitlerovi rasni zakoni tretirali su Židovima sve kojima je bilo koji od roditelja bio Židov, čak baka ili djed. Svi su oni redom slani u logore smrti i istrebljivani bez milosti.
S pitanjem “tko je Židov” susrela se i država Izrael nedugo nakon svoga ustanovljenja, uzevši u obzir svakoga kome je i otac Židov, baka ili djed. Upisivanje narodnosti, prema izraelskom Vrhovnom sudu, ne treba se držati halahičke definicije, nego sekularne, neovisno o halahi. No, 1970. u Zakonu o useljavanju, nakon jednog burnog slučaja, promijenjene su te odredbe i u stavku 4b stoji da je Židov onaj kojega je rodila majka Židovka ili je prešao na židovstvo.
Sličan kriterij primijenile su i židovske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, jer je bilo mnogo Židova kojima majke nisu bile Židovke, a oni su htjeli biti članovima židovskih zaje-dnica. No, u naše vrijeme događa se paradoks, jer su sada rođene već četvrte generacije, koje bi trebale konvertirati na židovstvo da bi (p)ostale Židovima.
Darko Pavičić
Upravo tim riječima rabin Kotel Da Don dočekao je Lovru A. kada mu je rekao da bi prešao na židovstvo.
- Nama je na prvome mjestu svakoga odbiti. I to ne jednom, nego tri puta - objašnjava rabin Kotel Da Don dok nam isto potvrđuje Lovro A., jedan od desetak konvertita koliko ih je bilo u desetogodišnjoj Da Donovoj praksi u Zagrebu.
- Nekad sam bio ateist, premda sam se kao mali zanimao za religiju, psihologiju i filozofiju. Na primjer, s deset godina pročitao sam prvu knjigu iz filozofije. Čitao sam mnogo o kršćanstvu, islamu, židovstvu, ali nakon jednog izvanrednog događaja počeo sam vjerovati u prisutnost Boga. Doživio sam čuđenje, nakon kojega sam počeo drukčije shvaćati stvari oko sebe - priča nam Lovro.
Njegov put konverzije trajao je punih 15 godina.
- To je dugotrajan proces i mi se moramo uvjeriti da netko doista to želi i da to ne radi iz nekog interesa. Mnogo konverzija ima zbog udaje i ženidbe, ali i tada smo strogi prema kandidatima, koji moraju naučiti sve što jedan Židov treba znati o svojoj vjeri - kaže rabin Da Don, prisjećajući se primjera nekadašnje zamjenice ministra gospodarstva Maje Brinar, koja je nakon dvogodišnjeg procesa, zbog udaje za bogatog Židova Aarona Frenkela, upravo kod njega konvertirala na židovstvo.
Naš sugovornik Lovro slučajno je od oca saznao da njihova obitelj ima davne židovske korijene.
- U prvi trenutak to nisam povjerovao i išao sam provjeriti u crkvene knjige. I otkrilo se da su moji stvarno bili Židovi, njemački trgovci šećerom, koji su tisuću sedamsto i neke godine prešli na kršćanstvo da prežive. I danas je kompletna moja rodbina kršćanska.
Ali nikada nisam živio kršćanstvo. Imali smo božićne večere, ručkove na Uskrs, ali to nije imalo veze s religijom. Nikada nisam bio na polnoćki ili na uskrsnom obredu - priča Lovro A.
Istraživanje obiteljskog stabla dovelo ga je u zagrebačku Židovsku općinu, gdje je vidio da postoji tečaj besplatnog učenja hebrejskog jezika.
- Kad sam vidio da se besplatno može učiti jedan jezik, k tome još hebrejski, oduševio sam se. Počeli smo učiti hebrejski, ali kako sam radoznao po naravi, već na početku sam pitao zašto nema glagola biti u prezentu u hebrejskom jeziku.
Rekli su mi da je to zato što samo Bog može reći JA JESAM, jer čovjek nije. Relativno je jesi li ili nisi, ali kod Boga nije, jer on JEST. To vam pričam da znate kako je kad se uroni u hebrejski jezik i kad se vidi koliko su hebrejska kultura i svjetonazor povezani s jezikom. Bet Keneset, na primjer, na hebrejskom sinagoga, kuća je skupljanja, gdje dođeš, nađeš se s prijateljima, pozdraviš se, družiš. Zajedno i molite - priča Lovro A., prisjećajući se kako su mu vrlo brzo prigovorili da svojim učestalim pitanjima kvari nastavu i neka dođe na učenje halahe (temelji židovstva, načela, zapovijedi i običaji).
- Velik dio zajednice, kada dođeš u židovstvo, djeluje odbijajuće i radi grozan pritisak. Ali to se mora izdržati. Vjerujem da je to vrsta testa. Židovstvo je vrlo selektivno i nikad ne ide na brojnost, ne zanima ih masovnost. Bolje jedan pravi konvertit, nego 2500 onih koji ne znaju točno što žele - priča Lovro, koji tada još nije osjetio da bi želio postati Židov, već je svemu, kako kaže, pristupao znanstveno.
Dok smo prije par dana razgovarali s njim u sinagogi Bet Israela u Zagrebu, on još nije postao Židov. Prošao je, naime, dugu petnaesto-godišnju kušnju, a prije mjesec dana i obrezivanje, ali ostalo je još samo uranjanje u mikve (bazen ispunjen prirodnom vodom u koji preobraćenici moraju biti uronjeni, kao i žene jednom mjesečno nakon mjesečnice).
Njegov put u židovstvo u početku se sudarao s činjenicom da Zagreb tada nije imao rabina sve do dolaska Kotela Da Dona.
- Dolazili smo na jutarnju molitvu subotom, a budući da nije bilo rabina, molili smo kako smo znali. Nismo imali košer, ali smo donosili salatu, kruh od doma, sir za koji smo znali da nije rađen s mesom. Čitali smo razne knjige... krpali smo se dok nije došao rabin. Ali u svem tom krpanju su me pozvali da dođem i na obred, jer nema smisla učiti halahu i ne dolaziti na obred. Tada uopće nije bilo kipa (pokrivala za mušku glavu) u sinagogi, pa je moj prvi kipa bila kapica s jedne ruske lutke moje mame - prisjeća se Lovro, koji je u to vrijeme četiri puta tjedno dolazio u sinagogu.
- Počeo sam se osjećati loše zato što nisam ravnopravan član i ne mogu u minjan (kvorum potreban za molitvu). Rekao sam Mošeu da želim postati Židov! No, postoje mali problemi kad želiš postati Židov u sredini gdje nema rabina, gdje gotovo ničega nema. Moše me potapšao po ramenu i rekao mi je da niti imamo mikve, niti je on učitelj, niti zna gdje da me pošalje - priča Lovro, a rabin Da Don dodaje da proces konverzije mora voditi ovlašteni rabin, koji ima stručne suradnike. Kada je na Pesah, prije deset godina, u Zagreb za rabina došao Kotel Da Don, Lovro mu je vrlo brzo priopćio da želi postati Židov, na što je on samo rekao - dobro.
- I ništa više nije spominjao sljedećih godinu dana. Tek sada znam da me promatrao. Rabin je gotovo otac u tom procesu konvertiranja. U tom razdoblju sam i sam htio biti siguran da želim konvertirati. Jer kad jednom postaneš Židov, onda si zauvijek Židov - priča Lovro, a rabin Da Don potvrđuje da Židov ostaje Židovom i ako promijeni vjeru, npr. postane kršćaninom ili muslimanom.
Nakon godinu dana rabinova promatranja uslijedio je razgovor s već poznatom odbijenicom.
Židovstvu uopće nije u interesu konverzija i ne inzistira na tome. Čak po propisima, kad netko dođe, moraš ga tri puta odbiti, ali kad vidiš da to silno želi, onda mu moraš pomoći - priča rabin Da Don. Kada se uvjerio da je Lovro doista spreman preći na židovstvo, dao mu je da ispuni formular, svojevrsni “predugovor”, a Lovro je praktički počeo živjeti po židovskim pravilima.
- Svinjetinu sam zadnji put probao prije šest-sedam godina. Život mi se prilično promijeniio. Recimo, od toga da sam bio kod kuće petkom navečer i nisam odlazio na uobičajene večernje izlaske, jer je šabat. Nema čagi, tulumarenja, opijanja... Sutra si u sinagogi. Problem je ne jesti ništa mliječno šest sati nakon mesnog obroka, jer Židovi ne miješaju konzumaciju mesa i mlijeka. Ne smiješ pojesti svoju omiljenu čokoladu, jer su sve čokolade napravljene i s dodatkom mlijeka! Ujutro se probudiš krmeljiv i trebaš zahvaliti Bogu što si dobio natrag svoj život. Prvo vrijeme ti to ne pada na pamet! Prije pranja ruku zahvaljuješ
Bogu, odlaziš na zahod i zahvaljuješ Bogu što si zdrav i što ti je dao zdrav organizam da to možeš obaviti, jer nisu svi ljudi na svijetu zdravi i ti imaš taj privilegij. Hvala ti Bože što sam jedan od malo ljudi koji je zdrav, jede triput dnevno, što sam se danas ujutro probudio. Sve te male stvari u židovstvu su jako važne, premda je današnjem svijetu normalno da sam se jutros probudio, da imam doručak - tumači nam Lovro.
Ipak, priznaje, ljudi su ga od toga trenutka počeli drukčije gledati.
- Ljudi te drukčije gledaju kad si Židov. Mješavina je to divljenja, odbijanja i poštovanja. Ali, imao sam i antisemitskih problema. Naime, kad je umro Yitzhak Rabin, nosio sam kipa tjedan dana po gradu. U jednom kafiću su me trojica mladića u crnom čekala da izađem dok sam čitao knjigu i pio kavu, ali ih je vlasnik potjerao. Dobivao sam antisemitska pisma, a bilo je i bliskih susreta sa skinheadsima - priča Lovro, čiji smo identitet zamaskirali upravo zbog tih činjenica.
- Sad sam na završetku procesa konverzije. Prošao sam dugotrajno promatranje, pa pomoć, zatim prvi ispit kod rabina i prvo odbijanje, drugi ispit o svemu što sam naučio, Bet din, tj. ispitivanje trojice ovlaštenih rabina sudaca i posljednji put da te pokušaju skrenuti.
Prošao sam obrezivanje i slijedi ritualna kupelj u mikvi. Najveći trenutak prosvjećenja je ulaženje i izlaženje iz mikvi, jer se tada se ti mijenjaš i tada se sve mijenja. To je trenutak prelaska. Možeš se obrezati i nikada postati Židov - ispričao nam je svoju životnu priču Lovro, kojemu je židovstvo dalo puninu životu i koji je, po svemu sudeći i onome što smo čuli i vidjeli, već odavno prešao onu tanku crtu koja dijeli Židove i ostali svijet.
Ostaje još samo da ga Židovi priznaju svojim.
A tada se više neće zvati Lovro, nego Joshua ben Zvi i cijeli život nositi svoje novo, židovsko ime koje je davno odabrao.
Osim religijskog značenja u obredu obrezivanja, Židovi vole govoriti i o “tisućama godina starom židovskom predviđanju znanosti”, jer medicina obrezivanje tretira kao prevenciju od teških oboljenja.
- Ono je postalo uobičajeno u zapadnom svijetu - priča rabin Da Don, navodeći da postoji tradicija obrezivanja članova britanske kraljevske kuće, i to ne kod liječnika, nego kod židovskog mohela, rabina Jacoba Snowmana, službenog mohela Londonske židovske zajednice.
- On je u Buckinghamskoj palači, među ostalim, obrezao i prestolonasljednika Charlesa - kaže Da Don.
- Obrezivanje ili Berit mila nije tako problematično kao što se misli. Nema tu nikakvog misticizma, npr. da sam nešto osjetio kad mi je odrezao kožicu. Ono nema nekakvo aleluja-značenje, prosvjećenje ili slično - kaže Lovro o svom nedavnom obrezivanju.
|
I princ Charles je obrezan, a nije Židov
|
Prema halahi, Židov je svaka osoba koja je rođena od majke Židovke ili osoba koja je prešla na židovsku vjeru.
- Ako je u mješovitom braku majka bila Židovka, njezina djeca su Židovi, no ako je samo otac Židov, djeca se, ako žele biti Židovi prema halahi, moraju preobratiti na židovstvo - tumači nam židovska pravila rabin Da Don.
No, Hitlerovi rasni zakoni tretirali su Židovima sve kojima je bilo koji od roditelja bio Židov, čak baka ili djed. Svi su oni redom slani u logore smrti i istrebljivani bez milosti.
S pitanjem “tko je Židov” susrela se i država Izrael nedugo nakon svoga ustanovljenja, uzevši u obzir svakoga kome je i otac Židov, baka ili djed. Upisivanje narodnosti, prema izraelskom Vrhovnom sudu, ne treba se držati halahičke definicije, nego sekularne, neovisno o halahi. No, 1970. u Zakonu o useljavanju, nakon jednog burnog slučaja, promijenjene su te odredbe i u stavku 4b stoji da je Židov onaj kojega je rodila majka Židovka ili je prešao na židovstvo.
Sličan kriterij primijenile su i židovske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, jer je bilo mnogo Židova kojima majke nisu bile Židovke, a oni su htjeli biti članovima židovskih zaje-dnica. No, u naše vrijeme događa se paradoks, jer su sada rođene već četvrte generacije, koje bi trebale konvertirati na židovstvo da bi (p)ostale Židovima.
|
Tko je
Židov?
|
Darko Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....