Treba raskinuti s komunističkom jugoslavenskom baštinom, mantra je koja je postala norma hrvatskog pristupa vlastitoj novijoj povijesti. (Je li ona jugoslavenska nekomunistička baština u redu!?) Treba li izbrisati cijelu povijest Hrvata u 20. stoljeću da bi se zadovoljila današnja ideološko-politička potka, koja želi mijenjati prošlost jer nam ne nudi ništa za budućnost? Ne možemo vam dati bolju budućnost, ali možemo "bolju" prošlost, jer sve ono što ste proživjeli zapravo je sramotno. No, kakvu nam to prošlost žele za budućnost skovati Bandić, Plenković, Grabar-Kitarović i Hasanbegović? Sve je to prilično banalno i nezrelo.
Dogodilo se to što se dogodilo. U svemu tome treba postaviti pitanje zašto ti današnji inženjeri hrvatskih duša žele za Hrvate goru, ponizniju i naprosto lažnu povijest? Danas iz nekog suludog razloga ne želimo više biti zemlja saveznica i pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Želimo od sveg srca na stranu poraženoga! Želimo biti prezreni gubitnici. Želimo da naša baština budu Jasenovac, holokaust, rasni zakoni, progoni svih koji drugačije misle, pa makar bili i Hrvati. Zašto? Imali smo u svijetu priznati i poznati antifašistički saveznički i pobjednički pokret.
Možemo mi sada to izvrtati, ali činjenica je neumoljiva - u partizanskim postrojbama bilo je najviše Hrvata, a Jugoslaviju su osnovali Hrvati. Nedavno je, pak, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Hrvatsku stavila s onu istočnu stranu željezne zavjese. Iako je tamo od 1948. i Titova raskida sa Staljinom nitko nije pozicionirao. Hoćemo li zataškati i 1948. godinu? Hoćemo li, kao što se guramo u poraženu i omraženu nacifašističku koaliciju, sada prihvatiti Rezoluciju IB-a, a predsjednica Grabar-Kitarović će poslati u Moskvu pismo da se kajemo i da je i tu Tito pogriješio te da želimo pod sovjetsku čizmu!?
Hoćemo li se osjećati bolje ako smo ratni gubitnici ili nam je žao što nismo prošli kao Rumunji ili Poljaci? Možda da se retroaktivno uključimo i u Varšavski pakt. No, kako objasniti zašto Hrvatska nije ostala raskomadana i podijeljena između Italije i Srbije nakon Prvoga svjetskog rata, kako objasniti da je imala dva puta veći BDP od Irske u 80-im godinama, osim da se zanemari i odbaci kontekst u kojem se sve to događalo. Jugoslavije i komunizma više nema i neće ih biti. Nema nikoga tko bi to htio, ne samo kod nas, nego i u svijetu.
Ona je bila odsječak u našoj povijesti, u kojoj smo nešto dobili, nešto izgubili, ali je tako bilo. Zašto se onda bojimo vlastite prošlosti. Po toj špranci koju nam nude Bandić i Hasanbegović nema ni jednog događaja i povijesne ličnosti koja ne bi mogla biti preispitana i izgubiti mjesto u povijesti. Franjo Tuđman nije samo prvi hrvatski predsjednik, on je i partizan i general agresorske JNA. A ban Jelačić - koliko li je Mađara pobio?
A Orban nam je danas uzor. Kako smo to rehabilitirali Filipa Lukasa, gorljivog Jugoslavena? Što ćemo s hrvatskim sportašima koji su osvajali medalje pod omrznutom zastavom? Bojimo li se vlastite povijesti samo zato da netko u tome sakrije podatak iz vlastite loše prošlosti da se deklarirao kao Jugoslaven, bio profesor marksizma, omladinski funkcionar, oficir JNA, radio scenarije za propagandne filmove o radnim akcijama, hvalio Tita...