VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Kockica i Banski dvori: Dvije velike i potpuno oprečne adrese hrvatske politike i njihove skrivene poruke

 Dragan Matić/EPH

Poznajem, a vjerujem da i vi poznajete, brojne ljude, institucije i firme koje su se promijenile, pokvarile ili popravile onda kad su uselile u novu kuću. Privatne i javne povijesti pune su priča o parovima koji su se razveli kad su prešli u drugi stan, o klubovima koji su propali kad su prešli na veći stadion, o domovima kulture koji su uništili kulturu i firmama koje su izgubile iskru kad su iz garaže prešle u dvore.

Ima ljudi koji te priče prihvaćaju kao bulšit legende. Ja ne. Jedan od razloga zašto je arhitektura fascinantna je što kuće utječu na ljude. Kuća mijenja način na koji živite, način na koji radite, poslujete, čak i mislite. U životu sam radio u nekoliko novina i svaka je pomalo nalikovala zgradi u kojoj se stvarala. One među njima koje su se selile, nakon selidbe bi se promijenile. A to ne vrijedi samo za novine, vrijedi i za brakove, filmske produkcije, start-up firme, općine i države. Jer, zgrada vas mijenja. Zgrada vas mijenja tako što pomalo postajete kakva je i ona. A to “kakva je i ona” nije samo neutralan tehnički opis u Corelu. Zgrade imaju memoriju, a ta memorija uključuje onog tko ju je gradio, zašto ju je i kako gradio, i što se s njom događalo. Ta memorija uskoro postane avet s kojom živite, kao u gotskom romanu.

Takav je slučaj sa svakom zgradom. Svakom, pa i sa dvama zgradama u kojima će - ukoliko se obistine ovotjedne najave - ubrzo stolovati hrvatska predsjednica i hrvatska Vlada. Jer, ako se realiziraju zamisli koje je ovog tjedna iznio neformalni selektor buduće Oreškovićeve vlade Tomislav Karamarko, tijekom idućih nekoliko mjeseci moglo bi doći do velikog preslagivanja prestižnih hrvatskih adresa političke moći. Po planovima koje smo ovog tjedna čuli, budući ured hrvatske predsjednice premjestio bi se u Banske dvore na Markov trg, a središte bi se Vlade premjestilo u zgradu zvanu “Kockica”, nekadašnje sjedište CK SKH. Karamarko je to predložio, Kolinda Grabar-Kitarović prihvatila, javnost dočekala bez gunđanja, tako da smo na dobrom putu da kroz igru nekretninskih rošada hrvatsku politiku lišimo aveti koja je četvrt stoljeća tišti - aveti bivše Titove rezidencije. A ova igra muzičkih stolica sa zagrebačkim protokolarnim adresama vratila je u žižu javnosti dvije zgrade koje nose svoju semantiku i koje su - nekad u dobru, češće u zlu - obilježile 200 godina hrvatske povijesti. I samo naivac može misliti da ta semantika i memorija koju ti zidovi čuvaju neće utjecati na političku praksu i odnose moći. Ovo prostorno preslagivanje - ukoliko se dogodi - govorit će o ideološkom kodu i političkom profilu onih koji ga izvode više nego što bi oni sami ikada izrekli.

Prva i svakako zanimljivija od te dvije zgrade bez sumnje je “Kockica”, zgrada negdašnjeg Centralnog komiteta SKH, ledeno i perfektno remek-djelo komunističkog boema i arhitektonskog genijalca Ivana Vitića. U vrijeme moje mladosti (70-ih i 80-ih), ta zgrada je bila sjedište društvene i političke moći u državi u kojoj glavnu riječ nije imala “prava” vlast, nego partijska hijerarhija. Ta Vitićeva zgrada savršenog zlatnog reza svojim je stilom i smještajem utjelovljivala sve najbolje i sve najgore tadašnjeg društva. Zgrada je sama po sebi bila izuzetno lijepa, ledena u svojoj perfekciji. Njene hodnike ispunjala su klasična djela prvorazrednih modernista poput Murtića ili Goldonija. Svojim stilom, ta je zgrada utjelovljivala beskompromisnu modernost, težnju prema novom i progresu koja je oplakivala čitavu tadašnju ideologiju. Ali, ta je zgrada ujedno svojim smještajem i izgledom opredmećivala nedemokratsku zatvorenost tog sistema. Bila je smještena uz Savu, praktički na močvarnoj livadi, daleko od grada, od ljudi, od bilo čega. Svojim izgledom zatvorenog kubusa nije prizivala sebi. Isijavala je poruku o svojevrsnoj “splendid isolation”, o tome da u sebi sadrži kabinetski, nepronični centar moći. U to vrijeme, rečenica “pozvalo ga u Kockicu” mogla je značiti dvije stvari - ili da si ušao u interni krug, ili da si zglajzao. Kockica je bila lijepi, ali zabranjeni grad.

Druga velika adresa hrvatske politike - Banski dvori - jednako je zanimljiva, ali i potpuno oprečna. Povijest te zgrade - kako čitamo - seže u 1807. kad je Sabor odredio da se na glavnom trgu kupi kuća koja bi kod velevažnih protokolarnih posjeta služila za carski i dostojanstvenički gostinjac. Tijekom 200-tinjak godina, u toj su zgradi stolovali banovi, pa Šubašić, Pavelić, pa predsjednici SR Hrvatske, pa i Tuđman koji je pred Banske dvore ‘90. uveo grotesknu smjenu straže u koreografiji Mirka Šparembleka. U Banskim dvorima Tuđman je ‘91. i bombardiran. On i Ante Marković izvukli su živu glavu, a predsjednički su se dvori (kao u Jajcu i na Visu) pred bombardiranjem povukli u gorje - u Vilu Zagorje. Povukli su se u Titov objekt iz kojeg je Kolinda Grabar-Kitarović odstranila bistu prvog vlasnika, ali duh neće, niti može. Već četvrt stoljeća, hrvatski su predsjednici Titovi podstanari, a grandioznost njihovog “Camp Davida” i dalje je u nerazmjeru s majušnošću njihove političke moći.

I Banski dvori su lijepa zgrada. Ali - baš po svemu, ta je zgrada ono što “Kockica” nije. Dok je “Kockica” otjelovljavala arogantnu modernizatorsku ambiciju, Banski dvori su slađana barokna katnica, kućerak iz Profesora Baltazara, lijepa gradska zgrada kakvih imate koliko hoćete u Vinkovcima, Osijeku i Bjelovaru, a kad ih vidite pomislite kako su tu jednom morali živjeti vrijedni, solidni provincijski trgovci. Ta zgrada nema ništa od divotne, aristokratske izolacije “Kockice”. Nalazi se nasred Markova trga, u pjatu svakom šetaču ili demonstrantu, pa i u toj činjenici ima neke demokratske skrušenosti. Mali Markov trg s malom sabornicom, malim dvorima i malom crkvom, prisan i sitan, za mene je bio i ostao mjera Hrvatske, liliputanske republikice kojoj ne pristaje grandomanska veličina. S druge strane, u cijelom tom sklopu ima nešto dirljivo pasatističko, pomalo provincijsko, on sadrži jednu duboku neambicioznost. Nije čudo da je ta zgrada pravljena da se u njoj ugosti cara: iz nje izvire svijest da si kolonija i da ćeš kolonija ostati.

Ne znam hoće li se zaista dogoditi ta velika rošada državnih nekretnina, hoće li predsjednička rezidencija doista preseliti na Markov trg, a Vlada na Prisavlje. Ne znam hoće li Kolinda Grabar-Kitarović dočekati da zasjedne u Tuđmanovim dvorima, i hoće li se na Markov trg vratiti “crveni mundiri” njezinog političkog idola. Ali - ako se to dogodi, obje će najmoćnije hrvatske adrese dobiti stanare koji po svom političkom profilu i mentalitetu perfektno odgovaraju zgradama u koje će useliti.

Kolinda Grabar-Kitarović uselit će u zgradu koja će odgovarati njenom (očito) privatnom ukusu - pasatističkom, svjetonazorno konzervativnom, pomalo provincijalnom. “Republikanska kraljica”, koja funkcionira kao “desni Mesić” i kojoj doista ide od ruke grljenje s dječicom i bakama, dobit će adresu nasred gradskog trga, gdje - kako bi rekao pokojni Aleksandar Karađorđević - “između nje i naroda neće biti posrednika”. Konačno, u zgradu koju je kolonija gradila za imperatora uselit će predsjednica koja je i sama kolonijalni namjesnik, političarka koja s vidljivim erosom sudjeluje u pucačkim vježbama po američkim vojnim bazama na Srednjem zapadu, predsjednica kojoj politički obzor nisu progres i emancipacija, nego lojalno i uredno ispunjavanje onog što “cesarska” velevlast očekuje. Pasatistički politički povratak u 19. stoljeće dobit će sebi primjerenu adresu.

Što se pak “Kockice” tiče, ona će prvi put nakon 1990. dobiti apsolutno primjerenog stanara. Zgrada koja je građena da bude središte paralelne moći, da bude na neproničnoj distanci od javnosti i da se u njoj vodi kabinetski šah daleko od očiju, dobit će nakon tolikih desetljeća političara po svojoj mjeri.

U nju će useliti Tomislav Karamarko, čovjek koji je smislio način da vlada a ne bude na vlasti, političar koji nije kadar izreći tri rečenice u parlamentu niti govor na trgu, te za kojeg ni nakon silnih godina ne znamo koje su mu točno političke ideje. Ali, ono što znamo jest da je majstor u onoj vrsti politike kojoj je Vitićeva zgrada desetljećima bila epicentar: dvorske, zakulisne, nepronične, kombinatorske, politike koja je igra moći u kojoj se sadržaj davno izgubio, ako ga je ikad bilo. Ako u tim zidovima još lutaju duhovi Bakarića ili Krajačića, sa zanimanjem moraju gledati kako u njihove kancelarije useljava perfektni stanar-nasljednik.

“Pa što, zvat ćemo svećenika da je raskuži”, rekao je navodno neki HDZ-ov političar kad su ga pitali da komentira ulazak HDZ-ove vlade u zgradu negdašnjeg CK. Ako mene pitate, nije potrebno. “Kockica”, kao ni Banski dvori, odavno nisu imali podesnije stanovnike od onih koje će dobiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. ožujak 2024 09:51