“Izgleda da se mi u 1995. ne vraćamo samo sjećanjem, nego i doslovno”, rekla je jedna moja znanica nakon što je u subotu navečer odslušala govor kojim je oskarovac Branko Lustig - predstavnik predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović - u Areni otvorio 62. Pulu.
U svom neuobičajeno dugom govoru izaslanik predsjednice i stari, umješni socijalistički producent Lustig evocirao je nježno sjećanja na 1995. i na dva gotovo istodobna događaja koji su u njegovoj viziji očito povezani i više nego datumski. U ljeto 1995. Tuđman je na Brionima upravo smišljao Oluju koja će se dogoditi za 10-ak dana. Istog tog ljeta on je njega - Lustiga - pozvao na Brione i dao mu da obnovi Pulu kao hrvatski festival. Desetak dana potom Hrvatska je oslobođena, a pulski festival “patriotski” usmjeren pa je takav dočekao i današnjicu. Sve je to tako posložio vremešni oskarovac u dugom govoru u kojem se našlo mjesta čak i za kič detalje poput (tada friškog) vjenčanja Ante i Dunje Gotovine. Govor starog, zaslužnog jugoslavenskog i holivudskog producenta - nažalost - sadrži ponešto bitnih netočnosti. Za početak, Pula 1995. nije bila prva ekskluzivno hrvatska Pula, nego treća. Kao drugo, Pula danas nije samo nacionalni festival, nego i međunarodni, što je koncepcija koju je 90-ih pokušao uvesti Ivo Škrabalo, ali je ta ideja sasječena uz trajne posljedice.
No, ono što osobito uznemirava jest pokušaj da se ta Pula ‘95. prikaže kao neki embrij današnje kinematografije - jer je to licemjerno. Taj festival, naime, u mnogo je čemu bio primjer neumjerene ceremonijalnosti kulture 90-ih: presice su se održavale u Verudeli, goste se razvozilo bijelim linkolnima kao meksičke mafijaše, producenti su usred rata pred Uljanikom noćili u jahtama kao da je Pula Cannes, a sva ta ekscesna “red-carpetizacija” vrtjela se oko par domaćih filmova od kojih su pola bili TV drame. Te ‘95. s filmovima kao što su “Vidimo se” Ivana Salaja ili “Noć za slušanje” Jelene Rajković taman je glavu počeo dizati naraštaj novog hrvatskog filma, pravac koji je tadašnja filmska moć gledala sa zazorom, jer su - zamislite - “uvodili opet jugoslavenski crni val”.
Srećom, taj naraštaj je na duge staze pobijedio i danas drži konce u domaćem filmu, bilo to loše ili dobro. No - sve što se u ovih dvadeset godina dogodilo, dogodilo se ne zahvaljujući onima koji su tih dana obigravali Brione, nego uprkos i unatoč njima. Stoga - neka nas Lustig isključi iz svojih hrvatskih pomirbi i sinteza.