Nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman najatraktivnija je književna nagrada u Hrvatskoj jer autoru donosi trenutno objavljivanje rukopisa i novčani iznos od 100 tisuća kuna.
Jučerašnje proglašenje i svečana dodjela nagrade ovogodišnjoj pobjednici Svjetlani Gjoni za roman "Nula Nemo" bio je povod za razgovor s predsjednikom žirija Miljenkom Jergovićem.
• Izdavačka kuća V.B.Z. ovu je nagradu utemeljila i prvi put dodijelila 2002. godine upravo na vaš poticaj i prijedlog. Podsjetite nas na svoje tadašnje motive i ciljeve i važe li oni jednako i danas?
- Na žalost, svi moji motivi i ciljevi važe i danas, jer su mahom neostvareni. Prvo, zanimala me nagrada koja bi zahvaćala cjelokupni prostor "štokavskoga" ili "štokavskih" jezika, jer mislim da je važno književno komunicirati unutar međusobno razumljivih, ili razumljivog, jezika. Na žalost, i dalje se samo tuzlanska nagrada Meša Selimović povodi za istim stavom. Drugo, držeći da smo svi skupa, a osobito hrvatski književni kritičari, korumpirani imenima koja potpisuju pojedine rukopise, pa ih slavimo ili odbacujemo u skladu sa svojim stavom o nečijoj privatnoj osobi, želio sam nagradu koja bi inzistirala na šifriranom potpisu.
Dakle, čitamo rukopise, a ne znamo tko ih je napisao. Treće, novčani poticaj od sto tisuća kuna trebao je poslužiti i tome da se i drugi povedu, pa povećaju bijedne iznose hrvatskih književnih nagrada. I tu sam se prevario. Nagrada V.B.Z.-a je i danas novčano dvostruko izdašnija od prve sljedeće nagrade. To su samo neki od mojih motiva i ciljeva u vezi s ovom nagradom. O ostalima drugi put.
• Koliko je rukopisa ove godine stiglo na natječaj i kako njihov broj i kvaliteta stoje u usporedbi s prošlih pet godina?
- Čini mi se da ih je bilo 98. Kao i svake godine, bilo je tu svega i svačega. Ali desetak doista zanimljivih, mjestimično izvanrednih tekstova.
• Kako prosuđujete utjecaj koji je nagrada imala na karijere i nastavak pisanja prethodnih šestero (2003. nagradu je podijelilo dvoje autora) dobitnika?
- Kako na koga. Josip Mlakić nagrađen je kao već afirmiran pisac, kojega će dovoditi u pitanje samo pokoja ljubomorna huljica, kako u Bosni tako i ovdje. Marinko Koščec je, čini mi se, s nagrađenim rukopisom izašao iz neke svoje hermetične faze, što je bilo, vjerujem, dobro po njega. Jelena Marković se u pravom smislu riječi afirmirala, iako se danas za nju u Hrvatskoj ne čuje. Nedavno je objavila novi roman, ali pod imenom Jelena Lukić. Nura Bazdulj-Hubijar doživjela je salve napada po bošnjačkim novinama, koji su često bili i nacionalistički inspirirani. Njoj nagrada nije donijela neku korist u Bosni, ali ju je afirmirala u Hrvatskoj.
Hrvoje Šalković je posebna priča. Njega i njegov roman vrijeđalo se na sve strane, i to uglavnom kukavički, podlo i naravno - bez ikakve osnove u njegovom književnom tekstu, ali je istovremeno omilio publici i postao je bestseler pisac i koliko čitam po ženskim magazinima - seks simbol.
• Prema prvim informacijama, ovogodišnja dobitnica Svjetlana Gjoni ne samo da je do sada bila nezapažena od šire čitateljske javnosti, popot prošlogodišnjeg lauerata Hrvoja Šalkovića, nego je, navodno, apsolutna početnica. Je li doista tako, a ako jest, što ta činjenica govori o natječaju ili možda i hrvatskoj suvremenoj književnosti uopće?
- Početnica je ružna riječ. Naprosto, "Nula Nemo" je njezina prva knjiga, što nipošto ne znači kako se radi o početnici. U hrvatskoj suvremenoj književnosti situacija je takva da početničke tekstove pišu afirmirani, slavljeni i obožavani slatki dečki i damice. Svjetlana Gjoni srećom nije jedna od njih.
• Smijete li nam reći imena ostalih pet autora koji su ove godine ušli u najuži izbor i što će biti s njihovim rukopisima?
- Ne bi bilo korektno da odajem njihova imena, iako ih sada znam. Mislim da će njima biti ponuđeno da objave svoje rukopise u V.B.Z.-u.
• Kada ne biste imali nikakve veze s ovom nagradom, bi li ona ikada mogla motivirati pisca vašeg ugleda i značaja da pošalje na natječaj rukopis pod šifrom?
- Poslao bih ga sigurno. Nemam takvu taštinu da bih se plašio neuspjeha, a ideja o sto tisuća kuna mi se jako sviđa. Postoji mit, koji je stvorio jedan ovdašnji književni kritičar, da poznati pisci ne šalju svoje rukopise na natječaj V.B.Z.-a. No, to je jedna od onih proizvoljnosti, isisanih iz malog nožnog prsta, koje doista nemaju veze sa stvarnošću, ali u vezi toga ipak moram biti diskretan. Reći ću samo to da su mnoge, ako ne i većina, jednosezonskih uspješnica, objavljenih u posljednje dvije-tri godine kod najvećih i najuglednijih hrvatskih izdavača, prethodno bile u širem ili užem izboru nagrade V.B.Z.-a. Da smo unaprijed znali imena njihovih autora, možda bismo ih i nagradili. Naravno, šalim se.
Branimir Pofuk
Jučerašnje proglašenje i svečana dodjela nagrade ovogodišnjoj pobjednici Svjetlani Gjoni za roman "Nula Nemo" bio je povod za razgovor s predsjednikom žirija Miljenkom Jergovićem.
• Izdavačka kuća V.B.Z. ovu je nagradu utemeljila i prvi put dodijelila 2002. godine upravo na vaš poticaj i prijedlog. Podsjetite nas na svoje tadašnje motive i ciljeve i važe li oni jednako i danas?
- Na žalost, svi moji motivi i ciljevi važe i danas, jer su mahom neostvareni. Prvo, zanimala me nagrada koja bi zahvaćala cjelokupni prostor "štokavskoga" ili "štokavskih" jezika, jer mislim da je važno književno komunicirati unutar međusobno razumljivih, ili razumljivog, jezika. Na žalost, i dalje se samo tuzlanska nagrada Meša Selimović povodi za istim stavom. Drugo, držeći da smo svi skupa, a osobito hrvatski književni kritičari, korumpirani imenima koja potpisuju pojedine rukopise, pa ih slavimo ili odbacujemo u skladu sa svojim stavom o nečijoj privatnoj osobi, želio sam nagradu koja bi inzistirala na šifriranom potpisu.
Dakle, čitamo rukopise, a ne znamo tko ih je napisao. Treće, novčani poticaj od sto tisuća kuna trebao je poslužiti i tome da se i drugi povedu, pa povećaju bijedne iznose hrvatskih književnih nagrada. I tu sam se prevario. Nagrada V.B.Z.-a je i danas novčano dvostruko izdašnija od prve sljedeće nagrade. To su samo neki od mojih motiva i ciljeva u vezi s ovom nagradom. O ostalima drugi put.
• Koliko je rukopisa ove godine stiglo na natječaj i kako njihov broj i kvaliteta stoje u usporedbi s prošlih pet godina?
- Čini mi se da ih je bilo 98. Kao i svake godine, bilo je tu svega i svačega. Ali desetak doista zanimljivih, mjestimično izvanrednih tekstova.
• Kako prosuđujete utjecaj koji je nagrada imala na karijere i nastavak pisanja prethodnih šestero (2003. nagradu je podijelilo dvoje autora) dobitnika?
- Kako na koga. Josip Mlakić nagrađen je kao već afirmiran pisac, kojega će dovoditi u pitanje samo pokoja ljubomorna huljica, kako u Bosni tako i ovdje. Marinko Koščec je, čini mi se, s nagrađenim rukopisom izašao iz neke svoje hermetične faze, što je bilo, vjerujem, dobro po njega. Jelena Marković se u pravom smislu riječi afirmirala, iako se danas za nju u Hrvatskoj ne čuje. Nedavno je objavila novi roman, ali pod imenom Jelena Lukić. Nura Bazdulj-Hubijar doživjela je salve napada po bošnjačkim novinama, koji su često bili i nacionalistički inspirirani. Njoj nagrada nije donijela neku korist u Bosni, ali ju je afirmirala u Hrvatskoj.
Hrvoje Šalković je posebna priča. Njega i njegov roman vrijeđalo se na sve strane, i to uglavnom kukavički, podlo i naravno - bez ikakve osnove u njegovom književnom tekstu, ali je istovremeno omilio publici i postao je bestseler pisac i koliko čitam po ženskim magazinima - seks simbol.
• Prema prvim informacijama, ovogodišnja dobitnica Svjetlana Gjoni ne samo da je do sada bila nezapažena od šire čitateljske javnosti, popot prošlogodišnjeg lauerata Hrvoja Šalkovića, nego je, navodno, apsolutna početnica. Je li doista tako, a ako jest, što ta činjenica govori o natječaju ili možda i hrvatskoj suvremenoj književnosti uopće?
- Početnica je ružna riječ. Naprosto, "Nula Nemo" je njezina prva knjiga, što nipošto ne znači kako se radi o početnici. U hrvatskoj suvremenoj književnosti situacija je takva da početničke tekstove pišu afirmirani, slavljeni i obožavani slatki dečki i damice. Svjetlana Gjoni srećom nije jedna od njih.
• Smijete li nam reći imena ostalih pet autora koji su ove godine ušli u najuži izbor i što će biti s njihovim rukopisima?
- Ne bi bilo korektno da odajem njihova imena, iako ih sada znam. Mislim da će njima biti ponuđeno da objave svoje rukopise u V.B.Z.-u.
• Kada ne biste imali nikakve veze s ovom nagradom, bi li ona ikada mogla motivirati pisca vašeg ugleda i značaja da pošalje na natječaj rukopis pod šifrom?
- Poslao bih ga sigurno. Nemam takvu taštinu da bih se plašio neuspjeha, a ideja o sto tisuća kuna mi se jako sviđa. Postoji mit, koji je stvorio jedan ovdašnji književni kritičar, da poznati pisci ne šalju svoje rukopise na natječaj V.B.Z.-a. No, to je jedna od onih proizvoljnosti, isisanih iz malog nožnog prsta, koje doista nemaju veze sa stvarnošću, ali u vezi toga ipak moram biti diskretan. Reći ću samo to da su mnoge, ako ne i većina, jednosezonskih uspješnica, objavljenih u posljednje dvije-tri godine kod najvećih i najuglednijih hrvatskih izdavača, prethodno bile u širem ili užem izboru nagrade V.B.Z.-a. Da smo unaprijed znali imena njihovih autora, možda bismo ih i nagradili. Naravno, šalim se.
Branimir Pofuk