Primjećujući joj luksuznu talijansku žensku torbu preko ruke, novinari su prije neki dan predsjednicu Vlade Republike Hrvatske iznenadili pitanjem kako ona sebi može priuštiti modni dodatak u visini njezine mjesečne plaće? Gdje je jela, tko joj je platio plin, struju i telefon, na čiji račun je točila benzin, kako je uopće preživjela onih trideset dana kada ju je obasjala sreća posjedovanja nečega tako skupog i prestižnog? Odgovor je uskoro stigao iz Ureda premijerke, neočekivan, vjerojatno neoprezan i bezazlen do ruba slaboumnosti. Ne, poručili su nam s visokog mjesta odlučno, predsjednica Kosor nije neodgovorna i bezosjećajna da bi u ova sumorna krizna vremena samodopadno paradirati sa snobovskim modnim markama. Ona je skromna, šparna, socijalno svjesna gospođa što nosi jeftine imitacije snobovskih modnih marki.
I tu je Ured premijerke ugazio u drek.
Zaletjeti se priznanjem da se jedan od stupova legaliteta, šefica Vlade, vrh izvršne vlasti, kiti robnim krivotvorinama i time izravno krši čak šest državnih zakona, šašavo je u već prepoznatljivom stilu vladanja Jadranke Kosor. No, ne bih se zadržavao na pravnoj strani ovog slučaja i osjetljivoj distinkciji između imitiranja i falcificiranja, koja premijerku stavlja s ove ili one strane zakona. U ovom trenutku zanimljivija mi je njezina želja da se falšom talijanskom torbom prikaže nečim što nije. U detaljima je istina, a premijerkin naoko sporedan i bezvezan modni detalj savršeno pristaje u sliku o njoj, o njezinim moralnim obzirima, o intelektu i neutaživoj taštini jedne provincijalke, a usudio bih se zahvatiti i mnogo šire i primjetiti kako bi, alegorijski, čitav HDZ i gotovo cijela Hrvatska mogla stati u tu neveliku, žalosnu, anonimnu kožnu torbu prebačenu preko desne podlaktice Jadranke Kosor.
Na primjer, prije nekoliko tjedana Andrija Hebrang javnosti je priznao da je lažljivac. Ogorčeno se javio da demantira bivšeg premijera, kada je ovaj izjavio da je otišao iz politike jer Sloveniji nije htio prepustiti dio hrvatskog teritorija. To nije istina, to sam ja izmislio, negodovao je Hebrang pred zaprepaštenim novinarima. Kada jedan saborski zastupnik, bivši ministar, liječnik specijalist, katolik, demokršćanin, muž, otac i djed, viđen član zajednice, smije tako besramno lagati i još se hvalisati svojim lažima, ne možeš zapravo ni očekivati da premijerka bude ispravna. Lažnjak u njezinoj ruci samo je dijelić našeg nakaznog svijeta sagrađenog od sitnijih ili krupnijih laži.
Ili, razmislimo načas o vjerodostojnosti osoba koje vode državu. Parlamentarnu je većinu, sjetit ćete se, prije tri godine, nakon tijesne izborne pobjede i mnogo natezanja s koalicijskim strankama i zastupnicima nacionalnih manjina, okupio upravo gore spomenuti Sanader. On je bio nositelj svih lista i samo na njegov danas oblaćeni obraz Hrvatska demokratska zajednica još vlada državom, dulje od godine da je on bez pravog objašnjenja otišao. Demokratska autentičnost sadašnje HDZ-ove vlasti nije ništa manje sumnjiva od autentičnosti skupe i pomodne dizajnerske marke koju nosi premijerka Jadranka Kosor. U najkraćem, to nije ono za što se izdaje da jest.
Ivo Sanader, da se ne lažemo, na izborima je pobijedio s političkim bezveznjacima bez biografije, ljudima za koje prije nismo ni čuli. Sve milinoviće, i jandrokoviće, i šukere, koji ga se ovih dana konsternirano odriču, on je osobno došlepao na Markov trg i udijelio im ured, tajnicu, službenu karticu i crnu limuzinu s vozačem. I u tome bismo mogli naći sličnost s torbom Jadranke Kosor. Milinovići, jandrokovići i šukeri bili su anonimni, no name, baš kao i Kinezi koji su skrojili i sašili premijerkin modni dodatak od teleće nape i drsko ga okitili tuđim imenom.
Hoćete još? Torba Jadranke Kosor autentična je koliko i njezine sposobnosti, uvjerljiva kao diploma kumrovečke političke škole. Njezin potpis na čudnim dokumentima kojima je mađarski Mol postao većinski vlasnik naše nacionalne naftne kompanije nije bolji od krivotvorenog potpisa čuvenog talijanskog dizajnera na ženskoj bluzi s Hrelića. Ako ste glasali za HDZ, ovo što danas imate tek je u dalekoj vezi s vašom omiljenom strankom, možda i daljom nego što su ciganski prodavači tekstila s Dolce & Gabbanom.
Analitičari procijenjuju da svjetska ekonomija svakodnevno gubi milijarde na krađi intelektualnoj vlasništva, na crnom tržištu lažnjaka i krivotvorina uglednih marki odjeće i obuće, torbi, satova, elektronike, kozmetike... Gdjekad te stvari kupujete možda i ne znajući da nisu prave. Lijepo se začudite se kako ste jeftinu Armanijevu bijelu majicu našli na Trešnjevačkom placu, sve dok ona u prvom pranju ne dođe četiri broja manja. Koji put primijetite da su vas zeznuli tek kada se malo bolje zagledate u etiketu. Čovjek ne ide za tim, sve mu se čini normalno, oblik je slova identičan, ali su lukavo zamijenjena sličnim, ima jedno više ili jedno manje. Umjesto Dior varalice su napisale Dion, Puma bude s dva m, a Kappa s jednim p.
Jednaka stvar sada se događa s nama u Hrvatskoj danas, to nas je i dovelo u krizu i to nam ne da iz nje izaći. I vjerojatno nikada nećemo točno utvrditi kolika je ekonomska, politička, moralna i svaka druga šteta koju smo otrpili zbog lažnjaka i krivotvorina koji vladaju državom, političara koji su se, upravo kao i ona Kosoričina imitacija Fendi torbe, predstavljali onim što nisu.
A vidite, i ovdje je samo jedno slovo promijenjeno. Skraćenica je stranke na vlasti prepredeno ostala jednaka i prividno je sve u redu, no kad se malo bolje zagledate shvatit ćete da sitnijim slovima dolje zapravo piše: Hrvatska demokratska zajebnica.