Tata vas čeka gore. Uz stepenice samo, pa kroz vrata i desno u sobu - kaže mi Kristijan Belin koji je u poslu preko glave. Pola sata je do utakmice i u pizzeriju Gentleman u Kraljevićevoj ulici na broju 11, kojih 500-tinjak metara od maksimirskog stadiona, narudžbe stižu kao lude. Ostavljam Kristijana, pa se polako penjem prema prvom katu. Otvaram drvena vrata na kojima je zalijepljen stari Dinamov grb, onaj plavi, u obliku štita, sa zlatnim obrubom i u čijem je središtu malo slovo d. Iznad je pak pozlaćena pločica na kojoj se nalaze dva novija klupska grba, a između njih natpis “gospodin Rudolf Belin”.
Ulazim u sobu, a u krevetu, odjeven u plavi Dinamov dres i kratke Dinamov hlačice, leži on, gospon Rudi, samozatajni 76-godišnjak, legenda maksimirskog kluba, po mnogima jedan od najvećih ikad, za neke jednostavno najveći. Za rijetke koji ne znaju ili one koji su zaboravili, kratak podsjetnik na službenu biografiju. Rođen 1942., upravo u ovoj kući u Kraljevićevoj, nastupao je za Dinamo od 1959. do 1969., osvojio je tri Kupa te Kup velesajamskih gradova 1967. Za plave je odigrao 270 službenih utakmica, postigao 44 pogotka, a biografija kaže da je bio “svestran igrač, velik tehničar, igrao je braniča, spojku” te da se “posebno isticao odličnim izvođenjem slobodnih udaraca i jedanaesteraca”. Za Jugoslaviju je nastupio 29 puta, postigao 6 golova. Bio je trener Dinama u dva navrata, a 2002. bio je izbornik Iraka. Naš pokojni Tomislav Židak za Belina je pak znao reći kako je upravo on, “uz Lamzu i Zambatu, najistaknutiji član najslavnije Dinamove momčadi iz 1967.”, kako u “klupskim analima pripada svakako među deset najvećih modrih igrača svih vremena” te da “legenda o njegovim slobodnim udarcima i nogometnoj eleganciji živi i danas.” Gospodin Belin prije utakmice s Benficom s ostalim je velikanima kluba bio gost na Dinamovu treningu. Održao je motivacijski govor u kojem je dinamovcima poručio da se vesele kada iziđu na teren, da budu frajeri i da, uz svaki respekt protivniku, iziđu sa stavom da nitko nije bolji od njih.
Njegova je soba, pak, poput Dinamova svetišta. Iznad kreveta opet je stari klupski grb, a tek ispod njega fotografija obitelji. Desno od kreveta je polica s peharima i osobnim priznanjima. Tu je pehar Sportskih novosti za najboljeg igrača lige 1967. godine, plakete Dinama, priznanje HNS-a “za izuzetan doprinos najvećem uspjehu hrvatskog klupskog nogometa” u povodu 50. obljetnice osvajanja Kupa velesajamskih gradova, priznanje Grada Zagreba, medalje Sadamovog Iračkog nogometnog saveza. Tu je i zajednička fotografija s Lukom Modrićem. Po zidu su pak fotografije iz slavnih dana 60-ih, slike s novijim hrvatskim reprezentativcima, ali i ona s igrališta Tekstilac iz 1958. godine na kojoj je juniorska momčad Jedinstva. Osim fotografija, tu su i male dječje cipelice na kojima piše Rudi Belin, poklon za “gentlemana u plavom fraku”, a galerija uspomena završava velikom Dinamovom zastavom koja je razvučena do poda. U sobi je veliki televizor sa svim mogućim sportskim programima, kao i dvije papigice tigrice koje je nemoguće ne primijetiti. I nešto od čega vam se zacakle oči. Hodalica i dvije proteze za noge. Rudi je mogao protiv svakoga, protiv Eusebija i Pelea, ali čini se da je dijabetes bio mnogo oštriji protivnik.
- Mali, kaj buš pil - pita me Rudi, čvrsto mi stisne ruku i odmah razvuče dječački osmijeh od uha do uha.
- Buš gemišt - nudi mi još jedna Dinamova legenda. Uz Belina, tu je i Branko Gračanin, još jedan iz generacije koja je podigla Kup velesajamskih gradova, stasiti lijevi branič koji je za “modre”, prije nego što je otišao u Francusku, u sedam sezona odigrao 204 utakmice. U društvu Rudolfa i Branka, gentlemana i manekena, kako su ih 60-ih i 70-ih zvali, gledali smo Dinamovu utakmicu s Benficom, bilježili njihove reakcije, nevine psovke i komentare, uz puno vica i zezancije prebirali po njihovim nogometnim i manje nogometnim memoarima, a njih dvojica potiho su se nadala kako će nakon utakmice nazdravljati Dinamovoj pobjedi dugo u divnu maksimirsku noć. Legende mi odmah nakon prvog “živjeli” kažu kako Dinamo jednostavno nije mogao dobiti boljeg protivnika. Benfica je atraktivan protivnik, apsolutni favorit koji je napunio stadion i ako Dinamo izgubi, nitko mu neće moći prigovoriti.
- A ne daj Bog da pobijedimo, pas ti mater, kaj bu onda bilo - kaže Gračanin i prasne u smijeh.
Kada sam ih upitao kako Dinamo može pobijediti, Gračanin se prisjetio njihova pomoćnog trenera Oskara Jazbinšeka koji je imao sljedeći recept.
- On je našim napadačima prije utakmice govorio ovako. Kad uđu u zehcener, šesnaesterac, da pucaju jako u rašlje jer to ne voli niti jedan vratar. Pa jel ti možeš to vjerovati, pas ti mater, kakva smo mi ekipa bili - pričao je Gračanin, dok se Rudi smijao u krevetu.
- Je, tak je govorio - potvrdio je priču gospodin Belin.
Prije nego što je počelo, Gračanin je dao prognozu. Bit će 1-1, a slično je razmišljao i Belin.
I meni smrdi na nulu. Ako ne primimo, to bude čudo. Meni se nekako čini da ta Benfica bude na kontre, a Brankec?
- Gle Rudi, ja sam ih gledao u subotu protiv Porta. Gle, ma kakav Real. Igraju odlično. Pazi kaj ti velim. Taj mali Felix, kaj kažu da je novi Cristiano, je igračina. Zabil je gol - odgovara mu Gračanin. Početak utakmice obojica promatraju poprilično mirno, a odmah, možda nakon tri minute, prvi komentar dao je gospodin Belin.
- Navlače ove naše. Žele da izađemo, da im se prostor otvori - razmišlja naglas.
Najistaknutiji član kultne Dinamove generacije 1967. u svom domu ugostio je legendu Dinama Branka Gračanina, reportera Jutarnjeg, a utakmicu je s ocem pratio i njegov sin Kristijan Belin
U 3. minuti Olmo u jednoj situaciji na sredini terena Portugalcu prodaje “tunel”, a Belinu se razvije osmijeh na licu.
- Lepo, mali, lepo - kaže tiho. U petoj minuti Dinamovi stoperi Dilaver i Theophile u dvije, tri situacije dalekim su loptama pokušali tražiti Petkovića, Olma i Oršića, što je posebno zasmetalo legendama.
- Kaj nabijaju, pa po podu igrajte. Nek oni trče - tražio je Gračanin.
- Je, Benfica dobije loptu i onda umrtvi igri. Vidiš, dosadni su, jebemti đavla. Gle, niš, niš, a onda će sijevnut. To ti je najgore - govori mi Belin. Nije ni dovršio rečenicu, a opasnost se stvorila pred Dinamovim golom. Baš kao što je Belin nagovijestio, Benfica je izvukla Dinamovce van, pa se nakon dva, tri brza dodavanja lijevi bek Grimaldo našao oči u oči s Livakovićem. Bila je to 7. minuta.
- Jebote, kakva šansa, pas ti mater. Pa ovi kao da ševu igraju - govorio je Gračanin, dok je Belin pohvalio Livakovićevu obranu.
- Da ovo Dominik nije skinuo, ode sve kvragu. Izvuče li Dinamo nulu, ova obrana bit će ključna - kaže.
Gospon Rudi Belin poprilično je mirno gledao utakmicu, a najviše je žalio zbog propuštene prilike Gojaka u 45. minuti. “To ti je zato jer igrači ne gledaju u golmana, već gledaju u pod, u loptu. Da je gledao u golmana, vidio bi da je već pao na guzicu. I tada bi sigurno zabio gol”
U 15. minuti opet je Olmo natjerao Belina na osmijeh. Primio je jednu loptu na lijevoj strani, pa baš kao u trećoj minuti desnom vanjskom elegantno gurnuo kroz noge braniču portugalske momčadi.
- Mali je stvarno dobar - rekao je, a onda smo sljedećih pet minuta utonuli u Belinove memoare iz ožujka 1967. godine. Četvrtfinale je Kupa velesajamskih gradova, a Dinamo je gostovao u Torinu, kod Juventusa, kojeg je pak predvodio Luis del Sol, veliko španjolsko nogometno ime, po mnogima jedna od velikih zvijezda tadašnjeg nogometa.
- Znaš tko ga je čuvao na toj utakmici? Lamza. Štef Lamza. To mu je Zebec naredio. I Lamza kakav je već bio, Del Solu, baš kao što je sad mali Olmo, tri puta u poluvremenu gurne loptu kroz noge. A ovaj je bio Španjolac, temperamentan, i za takve igrače nema veće uvrede nego kad mu gurneš loptu kroz noge. Del Sol je otišao sam iz igre u 45. minuti, a na poluvremenu sam pitao Lamzu “kaj si znao da će ga to tako naživcirat”. Lamza mi kaže, onako u svom stilu, “kurac sam znao” - prasne u smijeh Belin, dok je Gračanin odmah gemištom nazdravio Lamzi. Kaže mi Gračanin kako se bar tri puta tjedno čuje i vidi s Lamzom, kako se nađu kod “banane” na Volovčici, pa tu i tamo popiju nešto, “ništa pretjerano”, i odigraju prognozu.
Udarac Oršića u 18. minuti popratili su komentarom da bi to “bio sigurno pogodak da je lopta išla u gol”, jedan Gojakov centaršut ispraćen je riječima “kao da kruške svinjama baca”, branili su jednu Olmovu izgubljenu loptu na sredini terena jer “nema kome dodat, zakaj se drugi boje igrat”, dok se u 28. minuti ponovno osmijeh pojavio na Belinovu licu. Prekršaj na kojih 20-ak metara s desne strane, na lopti ljevak Kadzior.
- Prije 50 godina, ne bi bilo pitanja tko će to pucati. Ja, naravno - smije se Gračanin jasno ciljajući na Belina. Svaki slobodni udarac na 20-ak metara od gola za njihovu generaciju značio je gol.
- Baš sam volio pucati slobodnjake. To mi je bio izazov. Jer nije samo golman protiv tebe, već i ovi u zidu. Brazilac Didi mi je to rekao nakon utakmice 3-3 na Maracani pred 186 tisuća ljudi- priča Belin.
- A da ste sad na terenu? - pitam.
- Preko zida, desnom nogom, iako je prekršaj na desnoj strani - objašnjava mi Belin.
I tek što smo počeli o Belinovim slobodnjacima, Olmo je pao, a engleski sudac Oliver pokazao na penal za Dinamo. 37 minuta.
Kada je sudac Oliver svirao penal za Dinamo, stalo je vrijeme u obiteljskoj kući Rudija Belina. On je zadržao zrak, stisnuo šake, a kada ga je Petković zabio, na licu Rudija Belina pojavio se široki dječački osmijeh
Jebemti đavla - uzvikne Belin, rastvore mu se oči, osmijeh se ponovno pojavi, a dojam je da bi vrlo rado, da može, skočio pred televizor. Dok se čeka izvođenje jedanaesterca na Maksimiru, legende iz Kraljevićeve ponovno me vraćaju u prošlost. Belin je, osim slobodnjaka, izvodio i penale. Kaže mi da se ne sjeća da je koji promašio, ma ni da mu je golman pogodio stranu.
- Ti penali su mi stvarno bili dosadni - kaže mi nasmijan.
Belinov šut, pišu kroničari, uistinu je bio perfektan, a da je tome tako pokazao je još kao omladinac.
Na fotografiji snimljenoj 1958., na kojoj su juniori Jedinstva, četvrti u gornjem redu je 16-godišnji Belin. U tim danima, kako je ispričao naš Tomislav Židak, Belinov udarac primijetio je Ante Pavlović, jedan od najistaknutijih i najdugovječnijih hrvatskih nogometnih djelatnika. “Vidio sam klinca kako je namjestio loptu na dvadeset pet metara i šutnuo je kao vrhunski nogometaš. Ostao sam još dvadeset minuta i vidio nevjerojatni set brušenih udaraca. Otišao sam u upravu Jedinstva i rekao - neka se “mali” javi Domagoju Kapetanoviću, koji vodi reprezentaciju Hrvatske na turnir republika i pokrajina u Tuzlu”, ispričao je Pavlović Židaku. A Belin je s tom hrvatskom reprezentacijom stigao u finale, gdje se igralo protiv Srbije. Utakmica je završila 4-4 i trebali su se pucati penali. Odlučeno je da ih puca po jedan iz svake ekipe. Belin se sam javio treneru Kapetanoviću i pucao. Belin ih je zabio svih 13, i Hrvatska je pobjedila Srbiju.
- Nakon te utakmice sam odmah pozvan u reprezentaciju Jugoslavije - priča Belin.
Bruno Petković se tada zaletio, a u sobi na prvom katu obiteljske kuće u Kraljevićevoj ulici stalo je vrijeme. Rudolf Rudi Belin zadržao je zrak, lice mu se skamenilo, šake su ostale raširene na mjestu.Vratar Vlachodimos krenuo je desno, lopta je, znate već, išla po sredini i Dinamo je poveo 1-0. Očekivali smo neku riječ, neki uzvik, no Belin je samo na lice zarvukao svoj dječji osmjeh. Zatim je lijevom rukom dohvatio pomoćni stolić na kojem je bila kutija zlatnog Winstona, uzeo među prste cigaretu, zapalio i otpuhnuo dim.
- Jebemti đavla, koliko je to veliko, tih 1-0. Baš veliko. I to sada treba znati sačuvati - kaže mi ozbiljno.
Izvedeni penal ipak nije bio po volji ovih legendi. Belin mi objašnjava kako je uistinu najbolje pucati po sredini, ali ne ovako kako je pucao Petković.
- Ako pucaš po sredini, to treba biti snažno i visoko. Ovo je bio traljav udarac. No znaš kaj? Ja uvijek kažem da penal treba pucati onaj koji je do tada igrao dobro. Jer takav igrač ima veće šanse da ga zabije. A Petković je dosad bio dobar - smatra Belin.
- Ma kaj dobar, odličan je bio - usprotivio se Gračaninin, koji nije uspio ni dovršiti rečenicu kada se dogodila situacija iz 45. minute.
Plavi centarfor gurnuo je loptu Gojaku koji je izašao sam pred vratara Benfice.
- Na kaj je to? Pa kaj je to, Rudi, udarac? Pa za 2-0 je to. To se moralo zabit. Golman je već pao na guzicu - uhvatio se za glavu Gračanin nakon Gojakova promašaja s kraja prvog poluvremena.
- To ti je zato što igrači gledaju u pod, u loptu, umjesto da gledaju golmana. Već je ovaj pao, a on mu po podu puca. Velika šteta - odgovara Belin.
Poluvrijeme je završilo, rezultat je mogao biti i bolji, no naše legende bile su zadovoljne.
- Jebo te pas, pa kaj im nismo mogli dati tri komada. Ova Benfica je neprepoznatljiva - kaže Gračanin.
- Znaš kaj, Brankec, meni ti ovo miriši na dobro. Jako dobro. Čuj, novinar, da ti odam tajnu. Moj ti je sin Krešo zadnji put protiv Viktorije napravio bunceka sa zeljem. I kad je on na stolu, mi ne gubimo. Daj makni sad tu foliju i da probamo to - smije se Rudi dok nam Krešo nosi treću rundu.
Legende su se tada bacile na buncek, koji je bio izvrstan, hvala na pitanju, a iako sam očekivao da će vrijeme od 15 minuta provesti u analizi igre, razgovor je otišao u nekom drugom smjeru.
- Dosta mi je nogometa - počne Gračanin dok reže buncek i stavlja pire-krumpir i zelje na tanjur. - Rudač, kod tebe je daljinski?
- Tu je - odgovori mu Belin.
- Daj za relaksaciju neke porniće. Dosta mi je nogometa - smije se Gračanin pa se ponovno krene u prošlost, u 60-e godine prošlog stoljeća kada je njihova generacija puna 52 dana bila na južnoameričkoj turneji. Pričaju mi kako su u Rio de Janeiro sletjeli oko 2 poslijepodne, kako im je trener Zebec rekao da odu do Copacabane, da se okupaju. No umjesto u moru, Belin, Gračanin i ostatak ekipe ostali su na plaži. Igrao se nogomet na pijesku.
- I znaš kaj smo pokazali? Kako se lopta baca van iz gola, jebo ti pas mater! Čuj, loptu smo vidili samo tada! Bilo ti je 6-0 za pet minuta i mi smo se povukli. Kaj da radimo. A ionako su ti mene tada više zanimale Brazilke - smije se Gračanin. Pričaju mi kako su u to vrijeme mnogi dečki iz generacije bili pred ženidbom, bili zaručeni ili su imali dugogodišnje djevojke.
- Pazi, mi ti se vratimo u Zagreb nakon 52 dana turneje. 52 dana nisi videl ženu, zaručnicu i djevojku i u normalnim okolnostima, ne bi je puštal iz sobe dva tjedna. I to su, vjeruj mi, one i očekivale. No umjesto sobe, pola igrača završilo je u bolnici. Triper je bio u pitanju. Onda znaš kak se igralo po Brazilu - smije se Gračanin, a priči ne može odoljeti ni Belin.
- Ja o Brazilu ne budem pričal, ali ću ti reći da su mnoge upoznale klupu broj 26 kod maksimirske crkve - hvali se Belin pa mi priča kako jednom godišnje ode u Krapinske toplice. Zadnji put se tamo zadržao šest tjedana, a uz smijeh nam kaže kako je tamo upoznao komada od 92- godine.
- Uvijek si birao vršnjakinje - namigne Gračanin, no Belin se nije dao smesti.
- Samo ti zajebavaj. Kaže mi mala da je ženim, jer da ima dvorac, a nema muža ni djece. A Brankec, kaj da ja sad radim - pita Belin.
- Daj meni njen broj - odgovori mu Gračanin.
I tako uz red vica, red bunceka sa zeljem, red pive i hladnog gemišta te pokoje cigarete, počelo je drugo poluvrijeme. Recept legendi bio je jasan. Trebalo je čekati, ne povlačiti se i iz kontre zabiti još koji.
- Čuj, nije to lako, samo da izdrže - govorio je Belin kada su početkom drugog poluvremena igrači Benfice imali loptu sve dulje u nogama.
- Kaj pričaš, Rudi. Jebate, ako neće sad, kad će. Sad moraju imati snage - odgovorio mu je Branko.
Na jednu Šunjićevu krivu loptu Belin se poprilično uzrujao.
- Nikad, ali nikad ne gubi loptu u sredini. To ti je živa vatra. Gledaj, tako, na stranu, tako. Vratiš njemu, pa okolo. To je dobro - preuzeo je Belin ulogu komentatora dok je Dinamo pokušavao smiriti Benficu.
Benfica je sve više držala loptu i Dinamove legende počele su strahovati. Bojali su se da dinamovci ne ostanu s igračem manje.
- Čuj Leovac žuti, sad i Stojanović. Sudac je dao penal za Dinamo, možda mora vratiti Portugalcima nešto - priča Gračanin. U 78. ušao je Moro, Gojak je izašao i Gračanin je odmah rekao da je to dobar potez.
Da nisi gledao u pod, nego u golmana, sad bi ti se svi digli. A ti, Moro, da si trčao sad - davao je igračima upute. I već u prvoj akciji, Moro je presjekao jednu loptu, gurnuo za Olma, koji puca, ali ne pogađa.
- Znaš zakaj mi se taj mali Olmo sviđa, a Brankec? Mali obožava loptu, stalno trči di je lopta, traži je. Ma mali mi je baš dobar - govorio je Belin. A zadnjih deset minuta Belin je upalio još jednu cigaretu, a Gračanin je uzeo komad bunceka. Tražili su od navijača glasnije navijanje, tražili su podršku dinamovcima, a igračima su vikali da se ne povlače.
- Kad si ti u krilu golmanu, gol pada sam. Pa daj izađite gore, kaj ste se povukli - govori Gračanin koji bi vjerojatno, da ga nisu naljutili u Dinamu, i sam otrčao do stadiona i dao koju uputu igračima.
- Jebemti đavla, pa to je bil crveni - rekao je gospon Belin nakon što je Šunjić dobio žuti za oštar prekršaj na sredini terena.
- Kaj ih stavljaš u zid trojicu, Dominik? Pa kaj će ti to? Pa to je s centra - komentirao je jedan slobodni udarac Benfice par minuta prije isteka 90-ih.
No Benfica do kraja nije ozbiljno zaprijetila, u 93. Michael Oliver odsvirao je kraj, a Rudi Belin ponovno je razvukao svoj dječački osmijeh, oči su se zacaklile, a stisnute šake podigle su se u zrak.
- Kak je lepo danas biti dinamovac - rekao je Belin gledajući prema Gračaninu.
Nakon utakmice s Rudijem su se željeli slikati brojni najmlađi navijači
Prijatelji su se zagrlili, nazdravili i onda mi vrlo ozbiljno poručili.
- Piši ovo. Ovo je za Bjelicu. I taj uzvrat. Branko Zebec bi nama rekao kada smo imali povoljni rezultat da zabetoniramo gol. Za-be-to-ni-ra-mo! Važno je sad proći. Što ti vrijedi lijepa igra ako ne prođeš - kažu mi.
Pobjedi je nazdravio nakon utakmice
- Vi dakle mislite da se Dinamo zatvori i onda na kontre - tražim dodatna objašnjenja od legendi.
- Ne. Ja to ne mislim. Ja to znam. Jebo te pas. Bolje igraš kada je vatra cijelu tekmu. Onda si i ti budan. A ne kad te uspavaju, pa polako. Vjeruj mi, samo nek nas napadnu - uvjerava me Belin dok otpija gutljaj pive. Oko 22 sata u malu sobu iznad pizzerije Gentleman u Kraljevićevoj ulici, kojih 500-tinjak metara od stadiona, počeli su stizati prijatelji. Nazdravljalo se dugo u noć, baš onakvu kakvu su Belin i Gračanin priželjkivali. Divnu maksimirsku noć.