Svi znamo da je Djed Mraz nasilno ubijen negdje tamo ranih devedesetih. Starci (i ekipa oko njih) imali su tad previše posla sa stavljanjem ružičastih naočala na malene oči svoje dječice da bi isti izbjegli traume od ozbiljnijih stvari nego što je smrt jednog izmišljenog djedice. Tako nitko moju generaciju ('81. i one oko nje) nije sačuvao od tog naglog šoka: jednog dana, vrlo okrutno, Djedice više nije bilo. Zamislite kako su se velike oči na jednoj vrlo maloj glavici napunile suzama kad sam skužila da je Djed Mraz ubijen.
- Mama, kaj je Djed Mraz umro?
- Mooolim?! Tko ti je to rekao?
- Ana je rekla da ove godine dolazi Mali Isusek. (Tada sam mislila da je to ime i prezime. Što ćete, dijete socijalista.)
- Mooolim?! Koja Ana?! Od kad se ti družiš s djecom koja idu na popravni?
- Kaj je Mali Isusek sin od Djeda Mraza?
- Dušo... Mali Isusek ne postoji. To je izmišljotina.
- ALI ANA JE REKLA! A ONDA JE I DRUGARICA REKLA!
- A JA TI KAŽEM DA NE POSTOJI! I DJED MRAZ NIJE UMRO! DOĆI ĆE I OVE GODINE! DOBRO?!
- Stvarno?
- Da. Obećajem. Prestani plakati. I od kada se ti družiš s djecom koja idu na popravni?
- Kaj to znači da drugarica laže?
- Mooolim?! NE! Ovoga...ovako. Djedu Mrazu je postalo teško jer... jer ima jako puno djece. Pa onda nekima dolazi Djed Mraz, a nekima... (ne znam zašto, ali čini mi se da je ovaj dio jedva izgovorila, i to kroz čvrsto stisnute zube)...Mali...Is-us-sek...Tebi dolazi Djed Mraz, kao i svake godine. Dobro?
- Da.
- Dobro. Drago mi je da smo to riješile. A sad mi reci od kad... JELENA!!! ŠTO JE SAD? ZAŠTO OPET PLAČEŠ?!
- Ali zakaj će Ani doći Mali Isusek, a meni Djed Mraz?
- Pa... zar to nije ono što ti želiš?
- Ne.
- Mooolim?! Kako to misliš, ne?!
- Ana kaže da Mali Isusek dolazi tjedan dana prije Djeda Mraza. Jel' se mi kod njega još stignemo pretplatiti?
Što da vam kažem, Katolička crkva je uvijek znala privući sljedbenike. Barbie kojoj se miču koljena i okreće struk, tjedan dana prije?! Gle, pretplatila bih se i kod Malog Bude. Trebalo bi pitati majku i oca Veljača kako je tekao njihov razgovor tu večer nakon što smo Braco i ja otišli spavati. No, do ujutra su svakako došli do zadovoljavajućeg odgovora za njih (liberalni ateisti skloni drugu Titu, ali i samostalnoj Hrvatskoj, skloni religijskom obrazovanju, ali ne i
odgoju u vjeri) i za nas, djecu, male kapitalističke zvijeri u nastajanju.
Mama me obavijestila da se Djed Mraz modernizirao i da i on stiže tjedan dana ranije, kad i Mali Isusek. To me zadovoljilo. Negdje duboko u duši favorizirala sam simpatičnog djedicu u crvenom naspram mutne i nejasne slike čovjeka kojeg sam zamišljala - sancta simplicitas! - kao sina tog istog Djedice koji ga je,očito, dobio kasno u životu, a iz nekog nepoznatog razloga dopušta mu da nosi haljinu. U biti, nije me bilo briga. Htjela sam samo svoj poklon. Pojma nisam imala o veličini kompromisa mojih roditelja koji su željeli ostati vjerni svojim uvjerenjima i ne ostaviti djecu da “vise” tjedan dana do Nove dok drugi klinci kopaju ispod bora. Eto, ovo je priča o tome kako se u mojoj familiji počeo slaviti Božić. Kompromisom, varkom, diverzijom. Barbika sa strukom koji se okreće postala je misionarka Katoličke crkve, a njezino odjelce anđela u kojem je došla bilo je posve prigodno.
Ispričala sam vam ovu kratku priču zato da podijelim s vama svoju zbunjenost temom koju mi je moja urednica zadala.
- Ajde, napiši nešto o Božiću. Znaš, o tradicijama tvoje obitelji koje se prenose s generacije na generaciju, ono što ćeš sada i ti prakticirati, kao zrela mlada žena... To je uvijek lijepo, to dijeljenje intime... Dobro?
Ima nešto u Nadinom “Dobro?” što ne ostavlja prostora za negativan odgovor. Evo onda još malo o velikim božićnim tradicijama moje obitelji: godinu dana nakon famoznog razgovora o Malom Isuseku, pitala sam majčicu (tada voditeljicu Osobnih iskaznica u Petrinjskoj) hoće li Djed Mraz baš kod nje promijeniti prezime na osobnoj. Moooolim, uzvratila je Ona, tradicionalno.
- Pa sad se zove Djed Božićnjak. Rekla mi je Drugarica. Pardon, Učiteljica. E, onda je mama posustala. Odlučila je da joj je dosta igrokaza i pitala me zašto je mučim kad ionako već godinama znam da Djed Mraz ne postoji, a oni kupuju poklone.
- Ali ne radi se o tome, znaš, mama... Meni se sviđa... ideja da svi glumimo kako Djed Mraz postoji i onda se svi zajedno veselimo.
Eto, na kraju, urednica je imala pravo. I kod nas je postojala tradicija koja mi je grijala maleno dječje srce u dugim zimskim ratnim noćima: voljela sam zajedničko obiteljsko muljanje. Voljela sam činjenicu da svi jedni drugima lažemo u lice i tome se smijemo. Voljela sam zajedničku glumu u obitelji. A onda je došla nezavisnost, oslobođenje od okova komunizma i Katolička crkva, i sve to skupa postalo je usrano, jer se nisu na vrijeme mogli dogovoriti oko scenarija.
I tako je i taj dio mog djetinjstva nepovratno uništen. Postalo je svejedno kako se Djed Mraz zove. Situacija u kojoj svi gledamo jedni u druge, izgubljeni, kao glumac kad zaboravi tekst na sceni ili kad ne zna što bi s rukama. Jel' slavimo Božić ili ne? Riba ili svinjetina? Darwin ili Gospod? Obećanja Isusu ili odluke za Novu godinu? Kad se kiti bor? Sve se pomaklo za tjedan dana, a ne samo raspored dolaska čarobnih saonica. Trg je okićen ranije, Božićni sajam počinje ranije, drvca se kupuju ranije.
A da samo zatvorimo oči i uskladimo kalendare tjedan dana unaprijed i pravimo se da je oduvijek bilo tako? Mislim da je tu negdje započela moja ambivalentnost. Svi oko nas panično su počeli postiti, krenuli na polnoćke, božićne jutarnje mise, ispovijedi, posvećivanja hrane i kad treba i kad ne treba. Možda da se i mi uključimo, pa kud nas voda odnese? No, znači li to da treba zaista vjerovati? Jer, ako ne vjerujemo, a slavimo Božić, nije li to onda varka, šmiranje, licemjerje? Imaju li samo katolici pravo na Božić, bor, kuglice, svjećice, poklone, čestitke, kuhano vino, BARBIKE SA ZARUČNIČKIM PRSTENOM (Mattel je uvijek znao izbaciti hit pred blagdane)?! Moji roditelji su se, koliko se sjećam, malo pogubili. A i ja skupa s njima.
Nije nam baš išlo najbolje. Nešto smo improvizirali, nespretno, pokušavajući se snaći u histeriji velikog hrvatstva i natjecanju u ljubavi prema Bogu. Što se više njihovih odraslih prijatelja potajno krstilo, to su moji roditelji postajali tvrdoglaviji. Što su trgovine po gradu postajale zapadnjačkije, oni su se više toga gnušali. One godine kad su privatnici konačno (na moje neopisivo veselje) uvezli goleme staklene božićne kuglice s efektom sedefa, leda, bakra i vječnog sjaja, moji su ukinuli bor. Mama je počela kupovati grm božićnice, tvrdeći da je ekološki svjesna. Sa sjetom sam gledala jelu u filmu “Sam u kući”, devetnaesti dio. Počela sam mrziti našu vjeru Nevjeru. Kakvo je to stupidno životno opredjeljenje bez pravog Božića?! No, bitka je bila izgubljena. U mojoj familiji, kapitalizam je, a ne Grinch, ubio Božić.
Želi urednica i fotke uz moju toplu božićnu priču, pa kopam po starim kutijama. Čudi se Dečko kako to da mi nije bed pokazivati privatne fotografije u novinama, a ja se baš veselim. Nedavno smo naletjeli na jedan super sajt. Poznati: PRIJE I POSLIJE. Svidjela mi se
neopisivo ta tema, pa joj želim dati svoj obol, pomoći skromnom nepotpisanom novinaru. Izložene su i moje dvije fotke, jedna prije plastičnih operacija, a druga, naravski, poslije. Operacije nisu specificirane, pa smo i Hrvati i ja lišeni objašnjenja što sam to točno izrezala. Autor je valjda poštovao moju intimu. Sebi izgledam IDENTIČNO i nakon dugotrajnog promatranja.
No, to me podsjetilo na jednu pravu promjenu u mom životu. Na fotkama iz djetinjstva našla sam Jelenu PRIJE Božića: Jelena u SUP-u (današnjem MUP-u) na dijeljenju darova, Jelena kraj bora okićenog u jugoslavenskoj maniri osamdesetih, kad je Djed Mraz još bio živ, Jelena i Braco tuku se oko toga tko će staviti zvijezdu na vrh. Na žalost, fotku Jelene POSLIJE Božića ne mogu priložiti tekstu: nisu ovjekovječene moje nespretne dileme oko toga pripadaju li gušti bijelog Isusovog rođendana i meni, odgojenoj u vjeri da je Maleni Isusek bio samo čovjek i čovječji sin.
U jednom trenutku mog života usvojila me divna američka obitelj, koja se uopće nije zamarala religijskim aspektom zimskih praznika: veliko, veće, najveće, njihova je valuta. Proveli smo zajedno dvije zime. S njima sam pohodila mise, ispod oka pokušavala uživati u gospelu crkvenog zbora, s njima se dan prije Badnjaka vozila po najluksuznijim četvrtima Forth Wortha i divila se najmaštovitijim božićnim ukrasima (jaslice, Djed Mraz-Božićnjak u bezbroj varijanti, mali patuljci, Gospođa Mraz-Božićnjak, jaslice koje brojem životinja podsjećaju više na Noinu arku, zvijezde, i betlehemska i horoskopska sazviježđa, njih jednostavno nije briga, samo da se svijetli).
Moji prijatelji odveli su me i na klizanje usred Dallasa, kraj najvećeg božićnog drvca na svijetu. Zaklela sam se da ću svojoj djeci točno to priuštiti: bor od četiri metra, pa makar rezali strop, figure tri kralja s poklonima u prirodnoj velični na balkonu, tako da ih svi vide. Mnoštvo poklona, polnoćku, bakalar, janjetinu, sarmu, božićni doručak, božićni ručak, puretinu, svinjetinu, kolače, torte, punč, šampanjac sa cijeđenom narančom, fotografije uokvirene u bijelo i pregršt ljubavi koja izvire iz svake od njih.
No, kako su djeca na čekanju, na čekanje sam stavila i tu cijelu šaradu ignorirajući Božić sve do ove godine: prvi put u vlastitom stanu sa svojim Dečkom (koji, kao pravi alternativac iz Sedmice, prezire histeriju oko Božića). Gledam fotke PRIJE. Smiješne su. Na jednoj plačem, naravno, u krilu Djedice u maminom firmi. Dečko kaže: ma, sva se djeca boje njegove brade... Ali, odi djedici u krilo, odi djedici u krilo... Kome je uopće takva glupost mogla pasti na pamet, tjerati žensku djecu da se gnijezde u krilu nepoznatih muškaraca?! Jedan običaj manje za našu obitelj u nastajanju, zaključujem.
Na drugoj fotki poziram ispred bora. Svima im je jedna stvar zajednička: slikao ih je moj otac. Sjećam se svakoga trenutka i shvaćam da vrijeme PRIJE Božića utjelovljuje upravo ono za čime već petnaest godina tragam: obitelj, složnu, sinhroniziranu jednom u godini. Da, fakat, sad se sjećam. Zato volim Božić. Zato toliko želim imati Božić. Zato si Dečko i ja smijemo priuštiti Božić: jer želimo biti ekipa i jednom u 365 dana napraviti nešto zajedničkim snagama, pa makar to (za sada) bila jela s vrlo skromnim, starinskim ukrasima.
Malo sam još uplašena i nesigurna - kako proslaviti blagdan koji nije izvorno moj, a dijelim ga s pola kugle zemaljske. Ove ćemo godine preskočiti Noinu arku na balkonu. No, nije bitno kako slavimo, polako kužim što je bitno: kako god se to zvalo, koliko god prezimena imalo, slavimo zajednički kraj jednog poglavlja i zajednički početak nečeg novog. Slavimo činjenicu da smo zajedno. Dok ja polako zbrajam kako to izvesti bez tradicije koja me vodi (očito ćemo je morati izmisliti sami, što i nije tako loša stvar), svim svojim čitateljima želim Sretno zajedničko muljanje.
Jelena Veljača
- Mama, kaj je Djed Mraz umro?
- Mooolim?! Tko ti je to rekao?
- Ana je rekla da ove godine dolazi Mali Isusek. (Tada sam mislila da je to ime i prezime. Što ćete, dijete socijalista.)
- Mooolim?! Koja Ana?! Od kad se ti družiš s djecom koja idu na popravni?
- Kaj je Mali Isusek sin od Djeda Mraza?
- Dušo... Mali Isusek ne postoji. To je izmišljotina.
- ALI ANA JE REKLA! A ONDA JE I DRUGARICA REKLA!
- A JA TI KAŽEM DA NE POSTOJI! I DJED MRAZ NIJE UMRO! DOĆI ĆE I OVE GODINE! DOBRO?!
- Stvarno?
- Da. Obećajem. Prestani plakati. I od kada se ti družiš s djecom koja idu na popravni?
- Kaj to znači da drugarica laže?
- Mooolim?! NE! Ovoga...ovako. Djedu Mrazu je postalo teško jer... jer ima jako puno djece. Pa onda nekima dolazi Djed Mraz, a nekima... (ne znam zašto, ali čini mi se da je ovaj dio jedva izgovorila, i to kroz čvrsto stisnute zube)...Mali...Is-us-sek...Tebi dolazi Djed Mraz, kao i svake godine. Dobro?
- Da.
- Dobro. Drago mi je da smo to riješile. A sad mi reci od kad... JELENA!!! ŠTO JE SAD? ZAŠTO OPET PLAČEŠ?!
- Ali zakaj će Ani doći Mali Isusek, a meni Djed Mraz?
- Pa... zar to nije ono što ti želiš?
- Ne.
- Mooolim?! Kako to misliš, ne?!
- Ana kaže da Mali Isusek dolazi tjedan dana prije Djeda Mraza. Jel' se mi kod njega još stignemo pretplatiti?
Što da vam kažem, Katolička crkva je uvijek znala privući sljedbenike. Barbie kojoj se miču koljena i okreće struk, tjedan dana prije?! Gle, pretplatila bih se i kod Malog Bude. Trebalo bi pitati majku i oca Veljača kako je tekao njihov razgovor tu večer nakon što smo Braco i ja otišli spavati. No, do ujutra su svakako došli do zadovoljavajućeg odgovora za njih (liberalni ateisti skloni drugu Titu, ali i samostalnoj Hrvatskoj, skloni religijskom obrazovanju, ali ne i
odgoju u vjeri) i za nas, djecu, male kapitalističke zvijeri u nastajanju.
Mama me obavijestila da se Djed Mraz modernizirao i da i on stiže tjedan dana ranije, kad i Mali Isusek. To me zadovoljilo. Negdje duboko u duši favorizirala sam simpatičnog djedicu u crvenom naspram mutne i nejasne slike čovjeka kojeg sam zamišljala - sancta simplicitas! - kao sina tog istog Djedice koji ga je,očito, dobio kasno u životu, a iz nekog nepoznatog razloga dopušta mu da nosi haljinu. U biti, nije me bilo briga. Htjela sam samo svoj poklon. Pojma nisam imala o veličini kompromisa mojih roditelja koji su željeli ostati vjerni svojim uvjerenjima i ne ostaviti djecu da “vise” tjedan dana do Nove dok drugi klinci kopaju ispod bora. Eto, ovo je priča o tome kako se u mojoj familiji počeo slaviti Božić. Kompromisom, varkom, diverzijom. Barbika sa strukom koji se okreće postala je misionarka Katoličke crkve, a njezino odjelce anđela u kojem je došla bilo je posve prigodno.
Ispričala sam vam ovu kratku priču zato da podijelim s vama svoju zbunjenost temom koju mi je moja urednica zadala.
- Ajde, napiši nešto o Božiću. Znaš, o tradicijama tvoje obitelji koje se prenose s generacije na generaciju, ono što ćeš sada i ti prakticirati, kao zrela mlada žena... To je uvijek lijepo, to dijeljenje intime... Dobro?
Ima nešto u Nadinom “Dobro?” što ne ostavlja prostora za negativan odgovor. Evo onda još malo o velikim božićnim tradicijama moje obitelji: godinu dana nakon famoznog razgovora o Malom Isuseku, pitala sam majčicu (tada voditeljicu Osobnih iskaznica u Petrinjskoj) hoće li Djed Mraz baš kod nje promijeniti prezime na osobnoj. Moooolim, uzvratila je Ona, tradicionalno.
- Pa sad se zove Djed Božićnjak. Rekla mi je Drugarica. Pardon, Učiteljica. E, onda je mama posustala. Odlučila je da joj je dosta igrokaza i pitala me zašto je mučim kad ionako već godinama znam da Djed Mraz ne postoji, a oni kupuju poklone.
- Ali ne radi se o tome, znaš, mama... Meni se sviđa... ideja da svi glumimo kako Djed Mraz postoji i onda se svi zajedno veselimo.
Eto, na kraju, urednica je imala pravo. I kod nas je postojala tradicija koja mi je grijala maleno dječje srce u dugim zimskim ratnim noćima: voljela sam zajedničko obiteljsko muljanje. Voljela sam činjenicu da svi jedni drugima lažemo u lice i tome se smijemo. Voljela sam zajedničku glumu u obitelji. A onda je došla nezavisnost, oslobođenje od okova komunizma i Katolička crkva, i sve to skupa postalo je usrano, jer se nisu na vrijeme mogli dogovoriti oko scenarija.
I tako je i taj dio mog djetinjstva nepovratno uništen. Postalo je svejedno kako se Djed Mraz zove. Situacija u kojoj svi gledamo jedni u druge, izgubljeni, kao glumac kad zaboravi tekst na sceni ili kad ne zna što bi s rukama. Jel' slavimo Božić ili ne? Riba ili svinjetina? Darwin ili Gospod? Obećanja Isusu ili odluke za Novu godinu? Kad se kiti bor? Sve se pomaklo za tjedan dana, a ne samo raspored dolaska čarobnih saonica. Trg je okićen ranije, Božićni sajam počinje ranije, drvca se kupuju ranije.
A da samo zatvorimo oči i uskladimo kalendare tjedan dana unaprijed i pravimo se da je oduvijek bilo tako? Mislim da je tu negdje započela moja ambivalentnost. Svi oko nas panično su počeli postiti, krenuli na polnoćke, božićne jutarnje mise, ispovijedi, posvećivanja hrane i kad treba i kad ne treba. Možda da se i mi uključimo, pa kud nas voda odnese? No, znači li to da treba zaista vjerovati? Jer, ako ne vjerujemo, a slavimo Božić, nije li to onda varka, šmiranje, licemjerje? Imaju li samo katolici pravo na Božić, bor, kuglice, svjećice, poklone, čestitke, kuhano vino, BARBIKE SA ZARUČNIČKIM PRSTENOM (Mattel je uvijek znao izbaciti hit pred blagdane)?! Moji roditelji su se, koliko se sjećam, malo pogubili. A i ja skupa s njima.
Nije nam baš išlo najbolje. Nešto smo improvizirali, nespretno, pokušavajući se snaći u histeriji velikog hrvatstva i natjecanju u ljubavi prema Bogu. Što se više njihovih odraslih prijatelja potajno krstilo, to su moji roditelji postajali tvrdoglaviji. Što su trgovine po gradu postajale zapadnjačkije, oni su se više toga gnušali. One godine kad su privatnici konačno (na moje neopisivo veselje) uvezli goleme staklene božićne kuglice s efektom sedefa, leda, bakra i vječnog sjaja, moji su ukinuli bor. Mama je počela kupovati grm božićnice, tvrdeći da je ekološki svjesna. Sa sjetom sam gledala jelu u filmu “Sam u kući”, devetnaesti dio. Počela sam mrziti našu vjeru Nevjeru. Kakvo je to stupidno životno opredjeljenje bez pravog Božića?! No, bitka je bila izgubljena. U mojoj familiji, kapitalizam je, a ne Grinch, ubio Božić.
Želi urednica i fotke uz moju toplu božićnu priču, pa kopam po starim kutijama. Čudi se Dečko kako to da mi nije bed pokazivati privatne fotografije u novinama, a ja se baš veselim. Nedavno smo naletjeli na jedan super sajt. Poznati: PRIJE I POSLIJE. Svidjela mi se
neopisivo ta tema, pa joj želim dati svoj obol, pomoći skromnom nepotpisanom novinaru. Izložene su i moje dvije fotke, jedna prije plastičnih operacija, a druga, naravski, poslije. Operacije nisu specificirane, pa smo i Hrvati i ja lišeni objašnjenja što sam to točno izrezala. Autor je valjda poštovao moju intimu. Sebi izgledam IDENTIČNO i nakon dugotrajnog promatranja.
No, to me podsjetilo na jednu pravu promjenu u mom životu. Na fotkama iz djetinjstva našla sam Jelenu PRIJE Božića: Jelena u SUP-u (današnjem MUP-u) na dijeljenju darova, Jelena kraj bora okićenog u jugoslavenskoj maniri osamdesetih, kad je Djed Mraz još bio živ, Jelena i Braco tuku se oko toga tko će staviti zvijezdu na vrh. Na žalost, fotku Jelene POSLIJE Božića ne mogu priložiti tekstu: nisu ovjekovječene moje nespretne dileme oko toga pripadaju li gušti bijelog Isusovog rođendana i meni, odgojenoj u vjeri da je Maleni Isusek bio samo čovjek i čovječji sin.
U jednom trenutku mog života usvojila me divna američka obitelj, koja se uopće nije zamarala religijskim aspektom zimskih praznika: veliko, veće, najveće, njihova je valuta. Proveli smo zajedno dvije zime. S njima sam pohodila mise, ispod oka pokušavala uživati u gospelu crkvenog zbora, s njima se dan prije Badnjaka vozila po najluksuznijim četvrtima Forth Wortha i divila se najmaštovitijim božićnim ukrasima (jaslice, Djed Mraz-Božićnjak u bezbroj varijanti, mali patuljci, Gospođa Mraz-Božićnjak, jaslice koje brojem životinja podsjećaju više na Noinu arku, zvijezde, i betlehemska i horoskopska sazviježđa, njih jednostavno nije briga, samo da se svijetli).
Moji prijatelji odveli su me i na klizanje usred Dallasa, kraj najvećeg božićnog drvca na svijetu. Zaklela sam se da ću svojoj djeci točno to priuštiti: bor od četiri metra, pa makar rezali strop, figure tri kralja s poklonima u prirodnoj velični na balkonu, tako da ih svi vide. Mnoštvo poklona, polnoćku, bakalar, janjetinu, sarmu, božićni doručak, božićni ručak, puretinu, svinjetinu, kolače, torte, punč, šampanjac sa cijeđenom narančom, fotografije uokvirene u bijelo i pregršt ljubavi koja izvire iz svake od njih.
No, kako su djeca na čekanju, na čekanje sam stavila i tu cijelu šaradu ignorirajući Božić sve do ove godine: prvi put u vlastitom stanu sa svojim Dečkom (koji, kao pravi alternativac iz Sedmice, prezire histeriju oko Božića). Gledam fotke PRIJE. Smiješne su. Na jednoj plačem, naravno, u krilu Djedice u maminom firmi. Dečko kaže: ma, sva se djeca boje njegove brade... Ali, odi djedici u krilo, odi djedici u krilo... Kome je uopće takva glupost mogla pasti na pamet, tjerati žensku djecu da se gnijezde u krilu nepoznatih muškaraca?! Jedan običaj manje za našu obitelj u nastajanju, zaključujem.
Na drugoj fotki poziram ispred bora. Svima im je jedna stvar zajednička: slikao ih je moj otac. Sjećam se svakoga trenutka i shvaćam da vrijeme PRIJE Božića utjelovljuje upravo ono za čime već petnaest godina tragam: obitelj, složnu, sinhroniziranu jednom u godini. Da, fakat, sad se sjećam. Zato volim Božić. Zato toliko želim imati Božić. Zato si Dečko i ja smijemo priuštiti Božić: jer želimo biti ekipa i jednom u 365 dana napraviti nešto zajedničkim snagama, pa makar to (za sada) bila jela s vrlo skromnim, starinskim ukrasima.
Malo sam još uplašena i nesigurna - kako proslaviti blagdan koji nije izvorno moj, a dijelim ga s pola kugle zemaljske. Ove ćemo godine preskočiti Noinu arku na balkonu. No, nije bitno kako slavimo, polako kužim što je bitno: kako god se to zvalo, koliko god prezimena imalo, slavimo zajednički kraj jednog poglavlja i zajednički početak nečeg novog. Slavimo činjenicu da smo zajedno. Dok ja polako zbrajam kako to izvesti bez tradicije koja me vodi (očito ćemo je morati izmisliti sami, što i nije tako loša stvar), svim svojim čitateljima želim Sretno zajedničko muljanje.
Jelena Veljača
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....