Samo u zadnje dvije i pol godine na zagrebačkom Vrbiku, onom nekad zelenom kvartu, danas žrtvi novijeg urbanističkog kaosa, u privatnim je stanovima, po okolnim zgradama, rođeno troje, četvero, možda i više djece. Njihove majke nisu zakasnile do doktora, te žene nisu ni željele rađati u bolnici.
Uskoro će tamo progovoriti klinci koji će se cijeli život moći hvaliti da su “rođeni u raketi”, zapravo jednom od ona tri nebodera, tzv. “raketama”, kojima su nadimak osigurali potporni stupovi sagrađeni da ih čuvaju od potresa. Njihove majke bile su sve redom zdrave trudnice, osviještene, obrazovane i dobro informirane žene koje se odbijaju porađati pod neonskom bolničkom rasvjetom, prikopčane na CTG, prisiljene cijelo vrijeme ležati na krevetu u trenutku u kojemu bi vjerojatno svaka zdrava rodilja trudove lakše “odrađivala” hodajući, sjedeći ili, možda, ljuljajući se na pilates lopti...
Borba sa sustavom
“Nakon rođenja prvog djeteta nisam više htjela rađati u bolnici. Znala sam da želim imati još djece, ali nisam više htjela doći u situaciju da u trudovima, onda kad trebam biti mirna, misliti na svoje dijete i sebe, moram rasipati energiju boreći se sa sistemom, da moram raspravljati s nekim liječnikom koji će me tretirati kao broj, davati mi drip i raditi medicinske intervencije bez da me puno pita i informira što kani, prolaziti poniženje bolničkog tretmana koji kod nas tako često prolaze rodilje u bolnicama”, kaže 32-godišnja Zagrepčanka Barbara Trbojević, majka dvogodišnjeg Feđe i mjesec dana stare Ksjuše.
Otac prerezao pupkovinu
“Saznala sam za primalju koja bi mi mogla doći kući asistirati pri porodu i javila sam joj se. Znala sam da u bolnicu, osim ako se nešto ne zakomplicira, neću ići”, priča dalje Barbara. Suprug se na početku protivio (“Kako ćemo mi tebe, ako nešto krene krivo, nositi s trećeg kata bez lifta...”) Na koncu je i on pristao, a na porodu, na kojem su, slučaj je htio, on i sin bili gotovo cijelo vrijeme sami s Barbarom, kažu, Boris Mitić, nije pokazivao veće znakove straha. Možda i stoga što je majka njegove djece bila smirena i puna pouzdanja u vlastite instinkte.
Primalja je, čim su je obavijestili da su počeli frekventni trudovi, krenula, ali je stigla tek deset minuta prije nego što je Barbara rodila. “Nije me bilo uopće strah. Čak mi je bilo i drago da je nema, tj. da je stigla onda kad sam je stvarno trebala. Žena je bila sjajna i bila je tu, pokraj mene, da mi pomogne u onom ključnom trenutku, a to je najvažnije. Kad je ona stigla, ja sam već neko vrijeme bila u ‘finišu’ poroda, imala sam nagon za tiskanje, satima sam hodala po kući i radila sve ono što mi je pomagalo da se bolje osjećam - hodala oko stola, po hodniku, klečala na kauču, probala biti u kadi, ali se nisam mogla namjestiti...
Suprug i sin igrali su se, a kad sam u jednom trenutku ispustila dubok uzdah, sin je, ne gledajući me, nastavio slagati svoje igračke i ponovio moj uzdah... Bilo je to komično. Zapravo su me nekoliko puta, dok mi je bilo najteže, njih dvojica nasmijali i tako mi, psihološki, jako pomogli. No, primalje još nije bilo, shvatila sam da me počinje peći kao da se otvaram i rekla sam mužu da je gotovo, da ću uskoro roditi. ‘Ajde pričekaj još dvije minute, evo je, stiže’, kazao je on rečenicu koju danas često spominjemo smijući se. Kad je babica konačno uletjela u stan, rekla sam joj da mi predloži pozu i ona mi je sugerirala da sjednem u fotelju.
To mi se učinilo čudno, ali sjela sam i vidjela da mi paše. Brzo sam shvatila da ide glava, onda je i tijelo samo skliznulo, i to je bilo to... Rodila sam. Primalja je Ksjušu stavila na moj trbuh, ponudila sam joj da sisa, ali Ksjuša je radije htjela vlastiti prst, negoli moju dojku. Malo smo se mazile, primalja je upitala hoću li da sad prereže pupčanu vrpcu. Zamolila sam da pričekamo, da najprije rodim posteljicu. Kad je i posteljica bila vani, Ksjušin otac, Boris, prerezao je pupčanu vrpcu...”
Kućni porod bez stresa
Tri sata nakon poroda, nakon što je bila sigurna da je s bebom i majkom sve u redu, primalja je otišla, a u stan na Vrbiku već su stigli djedovi i bake i jeo se roštilj. Tako to, sasvim ležerno, opisuje Barbara dok se Feđa igra didaktičkim UNICEF-ovim slagalicama, a Ksjuša joj siše na grudima. “Nakon prvog poroda dugo sam se oporavljala od ‘tretmana’ u bolnici, osjećala sam se grozno i poniženo, a nisam mogla ni hodati mjesec dana.
Nakon drugog poroda mislim da sam konačno zaliječila rane prvog, ali i većinu trauma iz života. Sve mi je sjelo na mjesto, kad se ona rodila, i ja sam se ponovno rodila”, kaže Barbara veselo gledajući Ksjušu i prisjećajući se poroda u kućnom ozračju koji joj je, priča, bio puno manje stres, a puno više osnažujuće, intimno iskustvo.
Kako se uopće pripremiti za porod kod kuće? “Pročitala sam četiri debele knjige o kućnom porodu, a pomogla mi je i prijateljica koja je prije mene rodila kod kuće. S njom sam puno pričala da bih saznala kako izgleda prirodni porod. Ja to nisam znala jer sam prvo dijete rađala inducirano, nisam dobila prirodne trudove.” Dobila je, među ostalim, upute da nabavi zaštitnu plastičnu presvlaku za krevet (“kupila sam onaj najlon za zaštitu namještaja kad se boji stan”) i grijalicu (“da se ugrije ručnik u koji se stavi novorođenče”).
Babice bez licence
Asistirani porod kod kuće u Hrvatskoj je ilegalan. Nitko ženu, jasno, ne može spriječiti da rodi kod kuće, ali u nas nema primalje koja bi imala dozvolu raditi samostalno i porađati žene izvan bolnice. Ovo, razumljivo, nije priča o ženama koje se slučajno porode na dvorištu ili u autu na putu do bolnice, već o trudnicama koje svjesno odluče roditi kod kuće, uz pomoć babice.
“Mi smo jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj primalje rade isključivo po bolnicama, kao pomoć liječnicima, ali ne mogu raditi samostalno, izvan bolnica. Nema visoke škole koja bi im omogućila dobivanje licence za samostalan rad”, kaže Ranka Grubešić Obad, voditeljica Poroda u Udruzi Roda.
Doduše, nedavno je otvorena visoka škola za primalje, ali “to nije riješilo problem”. “Škola traje samo tri godine i još je vrlo diskutabilno hoće li ona primaljama omogućiti dobivanje samostalnosti i dozvole da kod kuće rade asistirane porode, bez liječnika”, dodaje Ranka Grubešić-Obad. “Brojna istraživanja pokazala su da je za urednu i zdravu trudnoću asistirani porod kod kuće jednako siguran ili čak sigurniji od poroda u bolnici.
Prvo, bolnica u žena pobuđuje dodatni stres, u nekih čak i paniku, a strah dokazano utječe na porod. Drugo, u rodilištima se rutinski primjenjuju neki postupci (poput ubrzavanja poroda) koji povećavaju rizik od komplikacija i potrebe za novim intervencijama. Treće, mogućnost zaraze je veća u bolnici jer tamo dolaze bolesni ljudi.”
Iako ne postoje točni podaci, zna se da se svake godine samo u Zagrebu nekoliko žena unaprijed odluči na asistirani porod kod kuće. U novije vrijeme neke, nespremne za tretman u hrvatskim rodilištima, odluče roditi u “kući za porode” koju na sjeveru Graza vodi austrijska primalja Monika Felber.
Monika porodila 4000 žena
Geburtshaus (rodna kuća, a zapravo kuća za porode), kako to tamo nazivaju, nije ni u Austriji uobičajena i česta institucija. Primalja Felber kaže nam da, osim njezine, u cijeloj zemlji imaju još samo dvije. U toj je kući u posljednju 21 godinu, otkad je Monika Felber ondje otvorila svoj Geburtshaus, rođeno više od 2000 djece. Prvih 20 godina karijere 60-godišnja Monika Felber bila je primalja u bolnici, a zatim je otišla u “samostalnu djelatnost”.
Dosad je porodila oko 4000 žena. Od ceste skrivena bujnim zelenilom, kuća do koje vodi njegovani ružičnjak ne nudi nikakav luksuz, već mirno okruženje i udobnost doma. U njoj su se uglavnom porađale Austrijanke iz Štajerske, a prije dvije godine počele su dolaziti i Hrvatice. Prvo je ovdje rodila jedna liječnica iz Zagreba, a za njom još desetak žena.
Cijena poroda 1200 eura
Zanimljivo je da u Geburtshausu u Grazu nije rodila niti jedna Slovenka. “Kada dođe prva, doći će i ostale... Tako je bilo i s Hrvaticama. Ja se nigdje ne reklamiram, to je sve usmena predaja”, kaže Felber. Govori engleski “dovoljno dobro za sporazumijevanje na porodu jer za to ne treba puno riječi”, reče i nastavi na njemačkom. Geburtshaus je svaki petak uvečer otvoren za razgledavanje ženama koje razmišljaju o porodu izvan bolnice. “Žene dođu, pogledaju, ako im se svidi, jave mi se poslije telefonom, a zatim se, do njihova poroda, četiri puta nađemo na konzultacijama.
Tada razgovaramo o načinu poroda, ako je potrebno pomažem im akupunkturom, aromaterapijom, homeopatskim pripravcima. Želim se s njima upoznati i razbiti im strah od poroda. Na koncu, kada dobiju trudove u razmaku od pet do sedam minuta, dolaze ovamo i kod mene ostaju do petog dana poslije poroda.”
Hrvatice obično dođu samo jednom, na dogovor, i zatim ponovo kad već dobiju trudove. Cijena poroda, smještaja i prehrane za pet dana za rodilju i partnera iznosi 1200 eura. Austrijankama, doduše, zdravstveno osiguranje vrati polovicu novca.
Deset do 13 posto žena koje dođu u Geburtshaus s namjerom da ondje rode, ipak završe u bolnici. “Kad vidim da imamo problem, ženu vozim u bolnicu. Obično je to kad je dijete veće od četiri kilograma. Čak 99 posto onih koje uputim u bolnicu završe na carskom rezu.” Većina žena se dva - tri dana poslije carskog reza i bolnice vrati na oporavak. “Ovdje imaju mir, dobiju poduku o dojenju i obroke od organske hrane. Neke moraju na carski, ali mislim da je moj postotak dobar jer u privatnim klinikama u Austriji svaka druga žena rađa carskim rezom, a u državnim je bolnicama taj postotak od 35 do 40 posto”, govori Felber dok nas vodi kroz sobu za rađanje.
U kadi najmanje boli
“Više od polovice žena ovdje se odlučuje za porod u kadi jer to najmanje boli.” Kutna kada opločana je bijelim, plavim i žutim kamenčićima - “prikazuje rađanje dana, a i porod je rađanje novog”. U Austriji kod kuće rađa tek 2 posto žena, u Nizozemskoj čak 38 posto. “Ovo nije kod kuće, ali je - kao kod kuće”, kaže Felber pomažući Giseli Tosch koja je dan ranije rodila treću kćer, Julianne. “Sve troje djece rodila sam ovdje. Vraćam se Moniki svake četiri godine po ‘novu’ kćer”, sretno komentira mama Tosch.
Karmela Devčić
Uskoro će tamo progovoriti klinci koji će se cijeli život moći hvaliti da su “rođeni u raketi”, zapravo jednom od ona tri nebodera, tzv. “raketama”, kojima su nadimak osigurali potporni stupovi sagrađeni da ih čuvaju od potresa. Njihove majke bile su sve redom zdrave trudnice, osviještene, obrazovane i dobro informirane žene koje se odbijaju porađati pod neonskom bolničkom rasvjetom, prikopčane na CTG, prisiljene cijelo vrijeme ležati na krevetu u trenutku u kojemu bi vjerojatno svaka zdrava rodilja trudove lakše “odrađivala” hodajući, sjedeći ili, možda, ljuljajući se na pilates lopti...
Borba sa sustavom
“Nakon rođenja prvog djeteta nisam više htjela rađati u bolnici. Znala sam da želim imati još djece, ali nisam više htjela doći u situaciju da u trudovima, onda kad trebam biti mirna, misliti na svoje dijete i sebe, moram rasipati energiju boreći se sa sistemom, da moram raspravljati s nekim liječnikom koji će me tretirati kao broj, davati mi drip i raditi medicinske intervencije bez da me puno pita i informira što kani, prolaziti poniženje bolničkog tretmana koji kod nas tako često prolaze rodilje u bolnicama”, kaže 32-godišnja Zagrepčanka Barbara Trbojević, majka dvogodišnjeg Feđe i mjesec dana stare Ksjuše.
Otac prerezao pupkovinu
“Saznala sam za primalju koja bi mi mogla doći kući asistirati pri porodu i javila sam joj se. Znala sam da u bolnicu, osim ako se nešto ne zakomplicira, neću ići”, priča dalje Barbara. Suprug se na početku protivio (“Kako ćemo mi tebe, ako nešto krene krivo, nositi s trećeg kata bez lifta...”) Na koncu je i on pristao, a na porodu, na kojem su, slučaj je htio, on i sin bili gotovo cijelo vrijeme sami s Barbarom, kažu, Boris Mitić, nije pokazivao veće znakove straha. Možda i stoga što je majka njegove djece bila smirena i puna pouzdanja u vlastite instinkte.
|
|
Primalja je, čim su je obavijestili da su počeli frekventni trudovi, krenula, ali je stigla tek deset minuta prije nego što je Barbara rodila. “Nije me bilo uopće strah. Čak mi je bilo i drago da je nema, tj. da je stigla onda kad sam je stvarno trebala. Žena je bila sjajna i bila je tu, pokraj mene, da mi pomogne u onom ključnom trenutku, a to je najvažnije. Kad je ona stigla, ja sam već neko vrijeme bila u ‘finišu’ poroda, imala sam nagon za tiskanje, satima sam hodala po kući i radila sve ono što mi je pomagalo da se bolje osjećam - hodala oko stola, po hodniku, klečala na kauču, probala biti u kadi, ali se nisam mogla namjestiti...
Suprug i sin igrali su se, a kad sam u jednom trenutku ispustila dubok uzdah, sin je, ne gledajući me, nastavio slagati svoje igračke i ponovio moj uzdah... Bilo je to komično. Zapravo su me nekoliko puta, dok mi je bilo najteže, njih dvojica nasmijali i tako mi, psihološki, jako pomogli. No, primalje još nije bilo, shvatila sam da me počinje peći kao da se otvaram i rekla sam mužu da je gotovo, da ću uskoro roditi. ‘Ajde pričekaj još dvije minute, evo je, stiže’, kazao je on rečenicu koju danas često spominjemo smijući se. Kad je babica konačno uletjela u stan, rekla sam joj da mi predloži pozu i ona mi je sugerirala da sjednem u fotelju.
To mi se učinilo čudno, ali sjela sam i vidjela da mi paše. Brzo sam shvatila da ide glava, onda je i tijelo samo skliznulo, i to je bilo to... Rodila sam. Primalja je Ksjušu stavila na moj trbuh, ponudila sam joj da sisa, ali Ksjuša je radije htjela vlastiti prst, negoli moju dojku. Malo smo se mazile, primalja je upitala hoću li da sad prereže pupčanu vrpcu. Zamolila sam da pričekamo, da najprije rodim posteljicu. Kad je i posteljica bila vani, Ksjušin otac, Boris, prerezao je pupčanu vrpcu...”
Kućni porod bez stresa
Tri sata nakon poroda, nakon što je bila sigurna da je s bebom i majkom sve u redu, primalja je otišla, a u stan na Vrbiku već su stigli djedovi i bake i jeo se roštilj. Tako to, sasvim ležerno, opisuje Barbara dok se Feđa igra didaktičkim UNICEF-ovim slagalicama, a Ksjuša joj siše na grudima. “Nakon prvog poroda dugo sam se oporavljala od ‘tretmana’ u bolnici, osjećala sam se grozno i poniženo, a nisam mogla ni hodati mjesec dana.
Nakon drugog poroda mislim da sam konačno zaliječila rane prvog, ali i većinu trauma iz života. Sve mi je sjelo na mjesto, kad se ona rodila, i ja sam se ponovno rodila”, kaže Barbara veselo gledajući Ksjušu i prisjećajući se poroda u kućnom ozračju koji joj je, priča, bio puno manje stres, a puno više osnažujuće, intimno iskustvo.
Kako se uopće pripremiti za porod kod kuće? “Pročitala sam četiri debele knjige o kućnom porodu, a pomogla mi je i prijateljica koja je prije mene rodila kod kuće. S njom sam puno pričala da bih saznala kako izgleda prirodni porod. Ja to nisam znala jer sam prvo dijete rađala inducirano, nisam dobila prirodne trudove.” Dobila je, među ostalim, upute da nabavi zaštitnu plastičnu presvlaku za krevet (“kupila sam onaj najlon za zaštitu namještaja kad se boji stan”) i grijalicu (“da se ugrije ručnik u koji se stavi novorođenče”).
Babice bez licence
Asistirani porod kod kuće u Hrvatskoj je ilegalan. Nitko ženu, jasno, ne može spriječiti da rodi kod kuće, ali u nas nema primalje koja bi imala dozvolu raditi samostalno i porađati žene izvan bolnice. Ovo, razumljivo, nije priča o ženama koje se slučajno porode na dvorištu ili u autu na putu do bolnice, već o trudnicama koje svjesno odluče roditi kod kuće, uz pomoć babice.
“Mi smo jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj primalje rade isključivo po bolnicama, kao pomoć liječnicima, ali ne mogu raditi samostalno, izvan bolnica. Nema visoke škole koja bi im omogućila dobivanje licence za samostalan rad”, kaže Ranka Grubešić Obad, voditeljica Poroda u Udruzi Roda.
Doduše, nedavno je otvorena visoka škola za primalje, ali “to nije riješilo problem”. “Škola traje samo tri godine i još je vrlo diskutabilno hoće li ona primaljama omogućiti dobivanje samostalnosti i dozvole da kod kuće rade asistirane porode, bez liječnika”, dodaje Ranka Grubešić-Obad. “Brojna istraživanja pokazala su da je za urednu i zdravu trudnoću asistirani porod kod kuće jednako siguran ili čak sigurniji od poroda u bolnici.
|
|
Prvo, bolnica u žena pobuđuje dodatni stres, u nekih čak i paniku, a strah dokazano utječe na porod. Drugo, u rodilištima se rutinski primjenjuju neki postupci (poput ubrzavanja poroda) koji povećavaju rizik od komplikacija i potrebe za novim intervencijama. Treće, mogućnost zaraze je veća u bolnici jer tamo dolaze bolesni ljudi.”
Iako ne postoje točni podaci, zna se da se svake godine samo u Zagrebu nekoliko žena unaprijed odluči na asistirani porod kod kuće. U novije vrijeme neke, nespremne za tretman u hrvatskim rodilištima, odluče roditi u “kući za porode” koju na sjeveru Graza vodi austrijska primalja Monika Felber.
Monika porodila 4000 žena
Geburtshaus (rodna kuća, a zapravo kuća za porode), kako to tamo nazivaju, nije ni u Austriji uobičajena i česta institucija. Primalja Felber kaže nam da, osim njezine, u cijeloj zemlji imaju još samo dvije. U toj je kući u posljednju 21 godinu, otkad je Monika Felber ondje otvorila svoj Geburtshaus, rođeno više od 2000 djece. Prvih 20 godina karijere 60-godišnja Monika Felber bila je primalja u bolnici, a zatim je otišla u “samostalnu djelatnost”.
Dosad je porodila oko 4000 žena. Od ceste skrivena bujnim zelenilom, kuća do koje vodi njegovani ružičnjak ne nudi nikakav luksuz, već mirno okruženje i udobnost doma. U njoj su se uglavnom porađale Austrijanke iz Štajerske, a prije dvije godine počele su dolaziti i Hrvatice. Prvo je ovdje rodila jedna liječnica iz Zagreba, a za njom još desetak žena.
Cijena poroda 1200 eura
Zanimljivo je da u Geburtshausu u Grazu nije rodila niti jedna Slovenka. “Kada dođe prva, doći će i ostale... Tako je bilo i s Hrvaticama. Ja se nigdje ne reklamiram, to je sve usmena predaja”, kaže Felber. Govori engleski “dovoljno dobro za sporazumijevanje na porodu jer za to ne treba puno riječi”, reče i nastavi na njemačkom. Geburtshaus je svaki petak uvečer otvoren za razgledavanje ženama koje razmišljaju o porodu izvan bolnice. “Žene dođu, pogledaju, ako im se svidi, jave mi se poslije telefonom, a zatim se, do njihova poroda, četiri puta nađemo na konzultacijama.
Tada razgovaramo o načinu poroda, ako je potrebno pomažem im akupunkturom, aromaterapijom, homeopatskim pripravcima. Želim se s njima upoznati i razbiti im strah od poroda. Na koncu, kada dobiju trudove u razmaku od pet do sedam minuta, dolaze ovamo i kod mene ostaju do petog dana poslije poroda.”
Hrvatice obično dođu samo jednom, na dogovor, i zatim ponovo kad već dobiju trudove. Cijena poroda, smještaja i prehrane za pet dana za rodilju i partnera iznosi 1200 eura. Austrijankama, doduše, zdravstveno osiguranje vrati polovicu novca.
Deset do 13 posto žena koje dođu u Geburtshaus s namjerom da ondje rode, ipak završe u bolnici. “Kad vidim da imamo problem, ženu vozim u bolnicu. Obično je to kad je dijete veće od četiri kilograma. Čak 99 posto onih koje uputim u bolnicu završe na carskom rezu.” Većina žena se dva - tri dana poslije carskog reza i bolnice vrati na oporavak. “Ovdje imaju mir, dobiju poduku o dojenju i obroke od organske hrane. Neke moraju na carski, ali mislim da je moj postotak dobar jer u privatnim klinikama u Austriji svaka druga žena rađa carskim rezom, a u državnim je bolnicama taj postotak od 35 do 40 posto”, govori Felber dok nas vodi kroz sobu za rađanje.
U kadi najmanje boli
“Više od polovice žena ovdje se odlučuje za porod u kadi jer to najmanje boli.” Kutna kada opločana je bijelim, plavim i žutim kamenčićima - “prikazuje rađanje dana, a i porod je rađanje novog”. U Austriji kod kuće rađa tek 2 posto žena, u Nizozemskoj čak 38 posto. “Ovo nije kod kuće, ali je - kao kod kuće”, kaže Felber pomažući Giseli Tosch koja je dan ranije rodila treću kćer, Julianne. “Sve troje djece rodila sam ovdje. Vraćam se Moniki svake četiri godine po ‘novu’ kćer”, sretno komentira mama Tosch.
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....