Kao stanovnik Splita, sa zrnom fascinacije gledam na gradove poput Zagreba, Rijeke ili Pule u kojima je desetljećima na vlasti isti gradonačelnik. Promatrajući decenijske političke fenomene kao što su Bandić, Obersnel ili Miletić, pokušavam zamisliti kako to izgleda živjeti u gradu u kojem postoji lokalni politički kontinuitet - kontinuitet koji može biti vizije i projekata, ali je u Hrvatskoj često kontinuitet okoštalosti, žabokrečine, korupcije.
Split - na žalost ili na sreću - nema takav kontinuitet. Jer, Split svoje gradonačelnike jede za doručak. Od početka ovog stoljeća, moj je grad promijenio sedam gradonačelnika iz pet stranaka, a otkad u Hrvatskoj postoje izravni gradonačelnički izbori, ni jedan splitski gradonačelnik nije pri reizboru ušao čak ni u drugi krug. Fotelja “poteštata” u zgradi na krajnjem zapadu Rive fotelja je koja nosi povijesni prestiž. Istodobno, to je fotelja koja u praksi znači političku giljotinu. Uz djelomičnu iznimku Željka Keruma, ni jedan čovjek koji je od 90-ih zasjeo na čelo Splita nije politički preživio te dvije ili četiri godine. Svi su iz tog ureda izišli kao politički “undeads”, beživotni zombiji za koje nije htjela čuti čak ni vlastita stranka. To je jedini kontinuitet koji doista postoji u splitskoj politici - kontinuitet političke smrti za onog tko se odvaži zasjesti na splitski Iron Throne.
Pred godinu i pol ili dvije, činilo se da bi Andro Krstulović Opara mogao biti prva značajna iznimka od tog pravila. Bio je to onaj kratki trenutak političkog medenog mjeseca kad je Krstulović bio miljenik medija i žuđeno traženi politički entitet: prihvatljivi hadezeovac. Krstulović Opara zasjeo je na Iron Throne kao izravni Plenkovićev izbor, njegov kadrovski proteže i u neku ruku politički klon. Dogodilo se to u trenutku kad je autoritet sadašnjeg premijera još bio jak, kad mu je politura bila nenačeta, a politička konkurencija - unutar ili izvan stranke - nikakva. Uz podršku naklonjenog mu premijera, Krstulović Opara je u prvih godinu dana mandata uspio upregnuti famoznu “vertikalu vlasti” da mu iziđe na ruku. Novi HDZ-ov načelnik pomeo je divlju konurbaciju sa Žnjana, zaustavivši puzeću privatizaciju obale. Iščupao je dio javnih parkinga iz kontrole polumafijaških braniteljskih feuda. Vratio je Kino Bačvice u javne ruke, izboksao ozbiljne europske novce za temeljito sređivanje Marjana, a k tomu mu se posrećilo da je s njegovim mandatom koincidiralo uređenje gradskog deponija. Kad je tog prvog ljeta Krstulović Opara obznanio da ima opasan uznapredovali karcinom i to šarmantno iskomunicirao s javnošću, hrvatski politički mikrokozmos dobio je svoj one hit wonder: konzervativca kojem aplaudiraju liberali.
Danas, to izgleda jako davno. Jer, dvije godine kasnije može se s priličnom izvjesnošću reći da je Krstulović samo još jedan u niski političara koje je splitski Iron Throne smoždio. Dvije godine kasnije, splitski gradonačelnik sjedi na tom željeznom prijestolju osamljen i oslabljen, bez autoriteta u stranci i izvan nje, bez čvrste većine, bez ideje kako dalje i bez moći da ostvari i ono što bi htio. U pretposljednjoj godini mandata, Krstulović Opara počinje nalikovati vlastitim političkim prethodnicima Baldasaru i Kerumu. Uz njegovo ime sve se češće lijepe one toksične formule koje smo prečesto slušali o njegovim prethodnicima - formule poput “još četiri izgubljene godine”, ili “iza njega neće ostat ništa”. Čovjek koji je mandat počeo s velikim obećanjima o zavođenju reda u gradsku jezgru, mandat će završiti tako što će jezgru ostaviti u još gorem metežu. Čovjek koji je mandat započeo s velikim obećanjima za sređivanje Marjana, Marjan će ostaviti očerupan brutalnom kampanjom protiv potkornjaka. Čovjek koji je mandat počeo javnim zagovorom stručnosti, napustit će ga osramoćen petparačkim stranačkim kadroviranjem. Čovjek kojem je osobni drajv i eros bio lokalpatriotski, koji je bio u stanju nadugo pričati o murvama na obali ili o uređenju kakvog trgića, neće na koncu ostati upamćen po urbanim intervencijama i lokalpatriotskim guđenju na uho, nego po dva brutalno ideološka skandala. Krstulović Opara, čovjek koji je doveo Thompsona na Rivu. Krstulović Opara, čovjek koji je u partizanskom gradu, gradu sa 15.000 sudionika NOB-a, spomenik podigao jednom golobradom ustaši. Kad se s njegovom mandata jednom smaknu bregovićevski ružmarin, snjegovi i šaš, samo će to ostati. Opara - čovjek koji je počeo mandat s murvama, tamarisima i Bajamontušom. A završio s Thompsonom i Tentom.
U toj političkoj propasti ima, naravno, puno gradonačelnikove osobne krivnje - krivnje čovjeka koji je dugo plutao u političkoj karijeri praveći kompromise, pa ih je nastavio praviti i kad je došao na vlast. Ima tu i surove biološke datosti: politički autoritet u Hrvatskoj se gradi time što ljudi misle da bi od vas mogli imati dugoročnu korist, a ta dugoročna korist nije izvjesna kod političara s teškom medicinskom dijagnozom. No, u Oparinom političkom sunovratu ima i nekih objektivnih okolnosti. Da bi sklopio većinu u Gradskom vijeću, Opara je trebao koaliciju, a jedini koji je s njim htio koalirati bio je Kerum. Krstulović je od svoje bivše šefice Jadranke Kosor mogao naučiti da nikad ne prođe dobro onaj tko s Kerumom trguje, a ako to nije naučio na tuđem iskustvu, sad je naučio na svom. Za Keruma je ta pozicija manjeg partnera postala ostvarenje političkog sna. Kroz koalicijsku diobu fotelja ugrabio je lijep komad klijentističkog utjecaja, od mjesta u školskim odborima do pročelničkih stolica. Kao manjinski partner, mogao je štopati svaku odluku ili političku inicijativu koja je nepopularna, koja mu ne paše, ili- najčešće - koja ne paše nekom od na njega navezanih klijentističko-poslovnih vazala. Prema vani, Kerum nastupa kao opozicionar i napada “nesposobnu gradsku vlast”. Unutar koalicije, on funkcionira po win-win principu. Opstruirat će “zajedničku” politiku taman toliko malo da koalicija na pukne, ali taman toliko mnogo da se gradonačelnik ispostavi kao nesposoban - što je njemu dobro, jer pucaju na isto glasačko tijelo. To je baketina na koju se Krstulović uhvatio, a rezultat je taj da u Splitu od taksista i prolaznika sve češće čujete “za razliku od ovoga, Kerum je bar nešto napravio”.
Rezultat je - paraliza. Rezultat je grad u kojem gradonačelnik pokuša progurati pošteniji (viši) paušal za iznajmljivače, pa mu to ne prođe u GV. U kojem pokuša stidljivo, polovično i kunktatorski suzbiti metastazu štekata u gradskoj jezgri, pa čak i ta tričava light-verzija “uspostave reda” završi na holdu. Rezultat je grad u kojem gradonačelnik pokuša obnoviti jedan spomenik (Bajamontijevu česmu) pa mu to padne kod lokalnih konzervatora. Ali mu zato amandmanom na gradskom vijeću prođe spomenik ustaši na Marjanu.
Odluka da se u budžet za 2020. uvrsti novac za spomenik ustaškog dragovoljcu Frani Tenti - čovjeku koji je 10. travnja ‘47. na Marjan izvjesio zastavu NDH i umro u komunističkom zatvoru – naravno je ponajprije historiografski i ideološki skandal. Ta je odluka uvreda za grad koji su Tentini ideološki istomišljenici predali Italiji, uvreda za 4000 poginulih Splićana na koje je maloljetni Tente pucao, te uvreda za postradale splitske Židove koje su Tentini drugari odvodili na stratište na Banjicu - a upravo je tim splitskim Židovima, podsjećam, Opara pred dvije godine na podu Pjace postavio spomen-ploču.
Ali, osim što je skaredan po svojim političkim implikacijama, “skandal Tente” je simptomatičan i za funkcioniranje Splita u ovom trenutku. Kao bivši kustos kiparske galerije Opara je temu spomeniku držao jako “svojom”. Hvalio se da je nakon voluntarističkog diletantskog glavinjanja u doba Baldasara u komemorativnu praksu uspostavio red - red koga se komemorira, kakvim redom i uz kakvu estetsku razinu. A onda mu se dogodilo da mu spomenik jednom fašistu prođe na gradskom vijeću a da nije prošao komisiju za javna obilježja, a da se ne zna kako izgleda i tko će ga oblikovati, i to zato što se za amandman jednog periferno desnog samoreklamera iz stranke Brune Esih našlo dovoljno ruku u sobi. Pritom se sve to skupa događa na zadnjoj sjednici u godini, sjednici na koju budžet iduće godine dolazi s enormnim zakašnjenjem, pa zato iz kalendarske nužde mora proći. Vladajuća većina na toj sjednici tako je tanka da doslovce pada kad netko ode na WC, pa sudbinu oporbenih amandmana kroje mjehur i prostata. U tim okolnostima kad se očajnički traži ruka većine vladajući ruku kupuju time što dižu spomenik ustaši. Nema što: u još slučajnoj državi postoji još slučajniji grad.
Krstulović Opara - ukratko - u ovom trenutku izgleda kao samo još jedan od stanovnika Banovine koji će s pozicije splitskog načelnika otići u politički Neverland. Ali, njegov politički put od velikog obećanja do civilizacijske blamaže utoliko je indikativan što pokazuje kako bi na široj nacionalnoj skali uskoro mogao izgledati usud “centrističkog”, “civiliziranog” HDZ-a. Plenkovićevskog HDZ-a koji će u jednom trenutku, kad postane politički dovoljno slab, neumitno postali talac vlastitih rivala izniklih iz ekosistema koji su sami posijali. Rivala koji će ih čim uzmognu držati na tako malo vode dok naposljetku ne presahnu. To je scenarij koji sad gledamo u Splitu. Za koju godinu, gledat ćete ga na nacionalnoj sceni.