Uvođenje estradnog faktora kao primarnog kriterija kod političkog odabira, osobito na desnici, odvlači nadolazeće predsjedničke izbore u prilično bizarnu sferu, a onda u tom glibu značajno rastu izgledi objektivno jedinome stvarnom izazivaču trenutačne predsjednice, SDP-ovu kandidatu Zoranu Milanoviću.
Licitiranje s Thompsonom i Škorom kao praktično jedinima o kojima ovisi drugi mandat Kolinde Grabar-Kitarović otišlo je tako daleko da se evo već broje kilometri i zbraja udaljenost na kojoj bi njih dvojica trebala pjevati uoči Oluje. Ah, kako jeftino i zaglupljujuće. Odmjerava se tko će imati “jaču” publiku i prema tome se sude i pokušavaju razjasniti odnosi na desnici. Usporedo s menadžeriranjem “državotvornog” koncertnog ljeta traje i ozbiljno rovarenje po strankama s desnice. Raspad Hasanbegovićevih “Neovisnih” samo je dio operacije kojom se na silu i na brzinu nastoji proizvesti takav desni blok koji bi mogao napakostiti prije svega Plenkoviću, a usput i predsjednici.
U toj predstavi Škoro je odabran kao glavni lik jer je prevladalo uvjerenje da ga se, osim kao tiražnog glazbenika, može uvjerljivo predstavljati i kao perspektivnog državnika i dokazano vrsnog menadžera.
Škoro vjerojatno i jest spretan menadžer. No u politici je zasad uspješan najviše u menadžeriranju Milanovićeva političkog uskrsnuća. Ni taj rezultat ne bi trebalo podcjenjivati; za poguravanje političara poput Milanovića neophodni su osobiti menadžerski talenti i specijalne vještine. Dvojba je jedino je li baš to bila zamisao Škore i ekipe: da samo sruše dosadašnju predsjednicu, iz osvete prema njoj i HDZ-ovu trenutačnom vodstvu, makar i tako da na njeno mjesto dovedu jednog od najvećih trolova u suvremenoj hrvatskoj politici.
Teško je naime zamisliti kako bi se tako uporno destabiliziranje HDZ-a i desne političke scene moglo u kratkom vremenu vratiti kao usluga bilo kome od dvoje kandidata koji pretendiraju na isto biračko tijelo, Kolindi Grabar-Kitarović ili Miroslavu Škori. Pobjednički kandidat mora proširiti bazu čak i izvan svoga startnog ideološkog kruga, a ovdje se čak primarni bunar glasova namjerno zbunjuje i sužava. To je bitka odbačenog HDZ-a protiv ubačenog HDZ-a, i to, da tako kažemo, bitka nedopuštenim sredstvima, a to je sredstvo ovdje ni manje ni više nego Zoran Milanović.
I dok to kemijanje po desnici možda i može na dulje staze dati rezultate u ratu za HDZ, pa i na parlamentarnim izborima - naravno pod uvjetom da uspije projekt okrupnjivanja desnice - predsjednički bi izbori za organizatore desnog ustanka ipak mogli biti taktički gubitak u zalog kasnijemu boljem strateškom pozicioniranju na unutarstranačkoj hadezeovskoj sceni i na državnoj razini. Škoro je možda politički žrtvovan za kasnija preslagivanja, samo je pitanje je li na to svjesno pristao ili su mu njegovi laskavi prijatelji tu stvar prešutjeli.
Naime, pravi dobitnik natezanja na desnici teško da bi mogao doći s desnice; pod takvog paljbom koja se tamo sprema ljudi će prije bježati u skloništa nego na birališta. Kolinda Grabar-Kitarović ne bi bila dobila izbore da nije bilo forsirano jedinstvo cijelog i tada nepomirenog HDZ-a plus čitave desnice.
Zbilja je neobično kako bi baš u Škorinu izdanju ove zime mogao izaći Milanovićev single “Slučajna država, drugi put”, no s pretvaranjem Pantovčaka u prvu crtu bojišnice protiv Plenkovića, to postaje i te kako realno.
Milanović već ima nekoliko značajnih prednosti. Prvo, on je na vrijeme izašao iz područja mistifikacije vlastite kandidature, za razliku od predsjednice (koja iz nekog razloga stalno odgađa objavu) i Škore (koji inzistira na jednosmjernoj komunikaciji snimljenim poslanicama i autoriziranim intervjuima). Drugo, njegova kandidatura već sada djeluje bitno osobnije, dok i predsjednicu i Škoru zaklanjaju čitavi odredi organizatora i suportera, s najrazličitijim motivima.
Treće, Milanović zasad govori najviše narodski, dok predsjednica inzistira na ceremonijalnosti, a Škoro se naopako i nadasve neprirodno preselio iz prostora reality humora u kojemu se dobro snalazio u područje hiperserioznog razmatranja ustavnih pitanja i pritom zapeo u ciničnim razmjenama s kritičarima. I četvrto, Milanović profitira od činjenice da je slabost SDP-a pala u drugi plan u odnosu na kaos u HDZ-u kojemu ne uspijeva preokrenuti trend pada podrške ni uz promociju dobrih ekonomskih pokazatelja, ni s prisilnom rekonstrukcijom Vlade, a vrlo vjerojatno niti uz zahvate kao što su porezna reforma ili subvencioniranje stambenih kredita mladima.
Stvarno zvuči nestvarno, ali Milanović je taj koji zasad ima najbolju kontrolu i nad sobom i nad svojom predsjedničkom kandidaturom. On se trudi ostaviti dojam neopterećenosti, veće okrenutosti građanima, spontanosti, nezainteresiranosti za privilegije koje daje predsjednički položaj, suradljivosti. On čak nastoji prikazati sebe kao čovjeka koji je svjestan vlastitih nedostataka i koji se želi popraviti.
To naravno nije Milanović, to je slika nekog općeprihvatljivog kandidata na kojoj se solidno marketinški radi. Jednako kao što na prošlim izborima nije pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, nego slika neke superkandidatkinje koja će zaustaviti iseljavanje i Hrvatsku pretvoriti u velesilu, tako bi se ovaj put pobjedi mogla približiti slika kandidata koji tobože želi biti ponizan, skroman i uključiv, a zapravo se zove Zoran Milanović.
Uz takvu destrukciju na drugoj strani, političar koji je dosad tako malo dao domovini, a toliko puno dobio od nje, mogao bi se lako progurati u favorita.