Biografija Zlatana Stipišića Gibonnija, "Tajna vještina", u izdanju Profila i iz pera splitskog novinara i publicista Zlatka Galla brojnim će izvacima iz (malobrojnih) intervjua te svježim razgovorima, ponajviše sa samim Gibonnijem, ali i brojnim prijateljima i suradnicima, dodavanjem novih detalja o njegovu životnom i umjetničkom putu, samo malo "podebljati" sve ono što se o njemu već zna i što je, u neku ruku, sasvim razumljivo, jer Gibonni nije "laka meta": svoju privatnost, praktički od "pamtivijeka", čuva samo za sebe i nikad si nije dopustio da novinske ekipe fotografiraju njegovu kuhinju, obiteljski odmor na barci ili u didovoj kući, što god već u tom trenutku bilo aktualno.
Gibu je, štoviše, teško vidjeti čak i u šetnji splitskom rivom sa suprugom Sanjom, pa iz takve perspektive, "iščupati" iz njega toliko podataka o životu, od rođenja pa do danas, gotovo da je antologijski uspjeh.
Gall već u prvoj rečenici jasno daje do znanja da se nema namjeru osobno distancirati od svojeg objekta, naglašavajući da Gibonnija "Zlatanom zove samo najuža obitelj, za stotine tisuća fanova on je Giboni, no za mene, kao zacijelo i za sve one koji ga poznaju iz vremena kad još nije bio metafora hrvatskog rock-mainstreama, uvijek će biti Gibo". Potom naglašava koliki je značaj na oblikovanje Gibonnija kao osobe i muzičara imao njegov grad, grad Split, prije nego što prijeđe na "seciranje" Gibina obiteljskog stabla.
Odmah potom Gall prelazi na osobu koja je imala presudan utjecaj na malog Zlatana:
njegova oca Ljubu (doduše, taj utjecaj je ponajviše genetski, jer je otac Gibi već od četvrte godine pokušavao "utuviti" u glavu da ništa izvan etnobaštine i klasike nema nikakvu muzičku vrijednost). "Ljubo Stipišić je cijelog svog života brodio kontra glavnih struja. Privržen tradiciji, koju je nerijetko i idealizirao, bio je i u olovnim vremenima njezin 'izvaninstitucionalni' čuvar, katolik koji se nije baš najbolje slagao s klerom, 'puntar' u oporbi službenoj komunističkoj politici, slobodni i 'neuštekani' intelektualac golema znanja".
Gibini roditelji, Ljubo Stipišić i Nataša Glinsky, upoznali su se šezdesetih godina. Ljubo je bio maestro i voditelj zbora u splitskoj crkvi sv. Dominika, a devetnaestogodišnja Nataša, pjevačica u zboru. Vjenčali su se koju godinu kasnije, 1966., i, kao i većina tadašnjih proleterskih mladih bračnih parova, utočište našli kod roditelja. Točnije, kod bake Zlate. Premda je baka Zlata uvijek govorila: "Mladi mladima, stari starima", držeći da bi mlada obitelj trebala živjeti sama, maleni prosvjetarski dvosobni stan na adresi Put Skalica 49 postao je trajna adresa Stipišića.
U jednoj je sobi živjela baka, a u drugoj mladi par i njihova kći Mirijam. Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1968., Mirijam je dobila brata Zlatana... "Priča se da je maestro Ljubo rado kod harmonizacija i pisanja svojih klapskih aranžmana pribjegavao jednom posebnom testu: klapa ili nekoliko pjevača koji bi se zatekli u stanu Stipišićevih na konzultacijama, oko Gibinog bi krevetića 'složili' harmoniju. Ako bi se mali rasplakao, bio je to pouzdan znak da nešto ne štima."
Zlatan Stipišić imao je "bezbroj nadimaka": Šiptar (prijatelji su ga zadirkivali da svoju ljutnju pamti toliko dugo koliko Albanci iliti Šiptari, snuju krvnu osvetu), Droga, ali ne zbog sklonosti opijatima, nego zbog duge kose koja je imala presudnu ulogu i u nadimku prema kojemu ga danas svi poznaju i koji je istisnuo sve ostale, Gibo, koji je zapravo skraćena verzija originalnoga - Džibuti. Naime, susjed pomorac, Doris, pri povratku s đite ustvrdio je da ga maleni Zlatan podsjeća na stanovnike te afričke države, koji, kako je tvrdio, također imaju ukošene oči i dugu tamnu kosu.
"Gibin se prvi bend, u koji je upao kao četrnaestogodišnji gitarist, zvao Prva stanica. Gitara do koje je došao štedeći novac od rođendana i prodajući krišom darove koje bi dobio od roditelja, bila je pravi 'delanac' - Stratocaster iz kućne radinosti. Gibo i danas pamti 'osebujan' vrat gitare na kojoj se nije moglo svirati dalje od petoga praga jer je samouki majstor nešto zabrljao. Pjevač u bandu, koji je imao dva gitarista i bubnjara, ali ne i bas, bio
je - danas pokojni - Goran Brkljačić Brle, tadašnji najbolji Gibin prijatelj. Za prvi nastup u nezaobilaznom splitskom klupskom koncertnom prostoru TOK, Brle je članovima banda predložio da se prigodno tetoviraju. Gibo je za tu priliku na nozi tetovirao znak peace, a Brle, kao frontman s već izgrađenom reputacijom, 'buntovnika bez razloga', dao si je iznad 'one stvari' tetovirati poruku -For Ladies."
Baš poput Prve stanice, i Gibini sljedeći bendovi su se raspali praktički i prije nego što su nastali: punk grupa Sabotaža, zatim i Hidrogen, da bi se potom pridružio grupi Fileas Fog. Nakon neslaganja oko smjera u kojemu bi bend trebao ići, dio grupe, predvođen naravno Gibonnijem, osnovao je Osmi putnik, sastav u kojemu je bio "autor, pjevač i neprikosnoveni šef". Gall je "iščupao" i stari Gibin intervju u kojemu je muziku Osmog putnika definirao kao - folk metal (danas će Gibonni reći da je tom izjavom želio samo privući pozornost medija i publike). Kasnije, kad su već došle ploče, gaže, pozornost medija i pohvale (od publike, kritika nije bila oduševljena), Gibo se ogradio od folka i kao uzor počeo isticati Bon Jovija.
No, nakon trećeg albuma "Drage sestre moje...nije isto bubanj i harmonika", koji je bio "album katastrofe", bend se raspao, također na bini. Potom je došlo nešto što je Gibonnija, prema vlastitom priznanju, dovelo do živčanog sloma - poziv u vojsku. - Čisti užas! Bio sam izvan sebe, posve neuračunljiv... Govorio sam da ću radije odrezati par prstiju desne ruke negoli otići u vojsku.
Na kraju sam prošao šest komisija prije negoli su me oslobodili. Moj nervni slom nije bio gluma: doslovno sam pukao od same pomisli da ću se ošišati, da će me zatvoriti u kasarnu i uzeti mi sve što sam želio u životu - prisjeća se Gibo. Gall potom opisuje Gibonnijevu njemačku avanturu u berlinskom bendu V2, gladovanje, skvotiranje, život u prostorijama diskografske kuće, u malenoj prostoriji ispunjenoj smradom crknutih mačaka i ubrzanu lekciju iz kapitalizma.
Nakon otpuštanja iz grupe, Gibo se vratio u Split, ali je nakon neuspjelih pokušaja okupljanja nove grupe (stvar je propala ponajviše zbog manjkave logistike), počela transformacija Đibe metalca u - Gibonnija, "uzdanicu hrvatskog pop-rock mainstreama", koji se, piše Gall, "nije dogodio preko noći, premda je zapravo bio očekivan".
"Još je koncem osamdesetih Gibo pokazao da je pravo splitsko dite, određeno s jedne strane 'vatrenim ulicama', a s druge 'južnjačkom utjehom'. Naslovi dvaju filmova Waltera Hilla - jednog od njegovih omiljenih redatelja iz osamdesetih - zgodan su nazivnik za dva, naizgled nespojiva, izvora koja su ga presudno označila.
Meka srastanja rockerskog zvuka 'vatrenih ulica' i emocionalnosti mediteranske 'južnjačke utjehe' doći će doduše tek kasnije. Riffovi a la Townshend i queenovske rock-balade koje bezbolno srastaju sa sadržajem 'dalmatinske šansone', kojoj je Gibo dao novo značenje, a klapa Cambi je pretvorila u fenomen klapskog crossovera, postale su odlike novoga glazbenog branda: Gibonnija."
To je vrijeme buđenja "splitske dice", Dina, Bana i Belana, koji su, zajedno s Oliverom,
makar privremeno, svi svoje splitske adrese 90-ih zamijenili za zagrebačke. Gibonni, navodi Gall, u tom trenutku "nije bio zvijezda ni na svojim Skalicama". Gibonnijev ulazak na "centralnu pozornicu" dogodio se zahvaljujući suradnji sa Zrinkom Tutićem, kada je pristao otpjevati pjesmu "Zlatne godine", neposredno prije izlaska albuma "Noina arka".
U to vrijeme Gibo se i oženio suprugom Sanjom, i to u zagrebačkoj Dubravi, a koliko čuva svoju privatnost, pokazuje i činjenica da čak ni za vlastitu biografiju Gibo nije želio otkriti više od toga da je vjenčanje bilo "skromno i diskretno". O upoznavanju sa Sanjom, njegovom susjedom, Gibo se otvorio malo više, a i o tome koji su stihovi (a mnogi su) posvećeni ženi koja je na svijet donijela Gibinu pokćerku Tanju i sinove Randa i Lorenza.
"...U deset je godina rocker sa Skalica prošao put od lokalnog 'heroja ulice', skoro pa zvijezde na jugoslavenskoj heavy metal sceni i dešperatnog loosera, do najuspješnijeg predstavnika pop-rock autorske pjesme. Doda li se tome činjenica da je, prije negoli se kao singer/songwriter sam popeo na pozornicu, preživio i burnu njemačku epizodu, a potom - doista kao po obrascu iz kakve patetične hollywoodske priče 'star is born' - preživljavao
pišući tekstove čak i nižim estradnim bićima, eto pravog predloška za rockumentarac ili čak 'teme' za sapunicu s glazbenim backgroundom. I to kakvim..."
I upravo ta Gallova rečenica idealan je sažetak ove Gibonnijeve biografije, u kojoj je najveći prostor posvećen danima najveće Gibine slave, koja traje do danas i o kojima javnost već zna mnogo, a ta "opća mjesta" Zlatko Gall proširuje velikim brojem novih podataka i detalja. "Tajna vještina" bit će predstavljena na skorašnjem Interliberu, u subotu 10. 11. u 12 sati na Profilovu štandu u paviljonu 5 Zagrebačkog velesajma, a na promociji će sudjelovati, uz Gibonnija i Galla, i Aco Dragaš, Hrvoje Horvat i Ivica Prtenjača.
Suradnja metalca Gibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom (...) zaslužna je za jedan od najvećih hitova s konca osamdesetih: "Zašto praviš slona od mene".
- Naletio sam na Dina slučajno na kantunu kod kioska gdje sam kupovao cigarete. Javili smo se jedan drugome, progovorili par uobičajenih riječi kad je Dino, onako po svoju, bubnuo: "Ajmo ća kod mene napisat hit!" Iz čistog zezanja otišli smo k njemu, smijali se kao idioti i ja sam na komadu karte napisao tekst koji je postao "Zašto praviš slona od mene". Dino se oduševio njime i rekao da će ga staviti na album koji sprema. Bilo mi je to super, ali sam ga zamolio da me ne potpiše, jer svi su me tada doživljavali kao zadrtog metalca kojemu, stoga, nije mjesto na plesnom funk-albumu - kaže Gibo.
Ilija Matanović
Gibu je, štoviše, teško vidjeti čak i u šetnji splitskom rivom sa suprugom Sanjom, pa iz takve perspektive, "iščupati" iz njega toliko podataka o životu, od rođenja pa do danas, gotovo da je antologijski uspjeh.
Gall već u prvoj rečenici jasno daje do znanja da se nema namjeru osobno distancirati od svojeg objekta, naglašavajući da Gibonnija "Zlatanom zove samo najuža obitelj, za stotine tisuća fanova on je Giboni, no za mene, kao zacijelo i za sve one koji ga poznaju iz vremena kad još nije bio metafora hrvatskog rock-mainstreama, uvijek će biti Gibo". Potom naglašava koliki je značaj na oblikovanje Gibonnija kao osobe i muzičara imao njegov grad, grad Split, prije nego što prijeđe na "seciranje" Gibina obiteljskog stabla.
Odmah potom Gall prelazi na osobu koja je imala presudan utjecaj na malog Zlatana:
njegova oca Ljubu (doduše, taj utjecaj je ponajviše genetski, jer je otac Gibi već od četvrte godine pokušavao "utuviti" u glavu da ništa izvan etnobaštine i klasike nema nikakvu muzičku vrijednost). "Ljubo Stipišić je cijelog svog života brodio kontra glavnih struja. Privržen tradiciji, koju je nerijetko i idealizirao, bio je i u olovnim vremenima njezin 'izvaninstitucionalni' čuvar, katolik koji se nije baš najbolje slagao s klerom, 'puntar' u oporbi službenoj komunističkoj politici, slobodni i 'neuštekani' intelektualac golema znanja".
Gibini roditelji, Ljubo Stipišić i Nataša Glinsky, upoznali su se šezdesetih godina. Ljubo je bio maestro i voditelj zbora u splitskoj crkvi sv. Dominika, a devetnaestogodišnja Nataša, pjevačica u zboru. Vjenčali su se koju godinu kasnije, 1966., i, kao i većina tadašnjih proleterskih mladih bračnih parova, utočište našli kod roditelja. Točnije, kod bake Zlate. Premda je baka Zlata uvijek govorila: "Mladi mladima, stari starima", držeći da bi mlada obitelj trebala živjeti sama, maleni prosvjetarski dvosobni stan na adresi Put Skalica 49 postao je trajna adresa Stipišića.
U jednoj je sobi živjela baka, a u drugoj mladi par i njihova kći Mirijam. Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1968., Mirijam je dobila brata Zlatana... "Priča se da je maestro Ljubo rado kod harmonizacija i pisanja svojih klapskih aranžmana pribjegavao jednom posebnom testu: klapa ili nekoliko pjevača koji bi se zatekli u stanu Stipišićevih na konzultacijama, oko Gibinog bi krevetića 'složili' harmoniju. Ako bi se mali rasplakao, bio je to pouzdan znak da nešto ne štima."
Zlatan Stipišić imao je "bezbroj nadimaka": Šiptar (prijatelji su ga zadirkivali da svoju ljutnju pamti toliko dugo koliko Albanci iliti Šiptari, snuju krvnu osvetu), Droga, ali ne zbog sklonosti opijatima, nego zbog duge kose koja je imala presudnu ulogu i u nadimku prema kojemu ga danas svi poznaju i koji je istisnuo sve ostale, Gibo, koji je zapravo skraćena verzija originalnoga - Džibuti. Naime, susjed pomorac, Doris, pri povratku s đite ustvrdio je da ga maleni Zlatan podsjeća na stanovnike te afričke države, koji, kako je tvrdio, također imaju ukošene oči i dugu tamnu kosu.
"Gibin se prvi bend, u koji je upao kao četrnaestogodišnji gitarist, zvao Prva stanica. Gitara do koje je došao štedeći novac od rođendana i prodajući krišom darove koje bi dobio od roditelja, bila je pravi 'delanac' - Stratocaster iz kućne radinosti. Gibo i danas pamti 'osebujan' vrat gitare na kojoj se nije moglo svirati dalje od petoga praga jer je samouki majstor nešto zabrljao. Pjevač u bandu, koji je imao dva gitarista i bubnjara, ali ne i bas, bio
je - danas pokojni - Goran Brkljačić Brle, tadašnji najbolji Gibin prijatelj. Za prvi nastup u nezaobilaznom splitskom klupskom koncertnom prostoru TOK, Brle je članovima banda predložio da se prigodno tetoviraju. Gibo je za tu priliku na nozi tetovirao znak peace, a Brle, kao frontman s već izgrađenom reputacijom, 'buntovnika bez razloga', dao si je iznad 'one stvari' tetovirati poruku -For Ladies."
Baš poput Prve stanice, i Gibini sljedeći bendovi su se raspali praktički i prije nego što su nastali: punk grupa Sabotaža, zatim i Hidrogen, da bi se potom pridružio grupi Fileas Fog. Nakon neslaganja oko smjera u kojemu bi bend trebao ići, dio grupe, predvođen naravno Gibonnijem, osnovao je Osmi putnik, sastav u kojemu je bio "autor, pjevač i neprikosnoveni šef". Gall je "iščupao" i stari Gibin intervju u kojemu je muziku Osmog putnika definirao kao - folk metal (danas će Gibonni reći da je tom izjavom želio samo privući pozornost medija i publike). Kasnije, kad su već došle ploče, gaže, pozornost medija i pohvale (od publike, kritika nije bila oduševljena), Gibo se ogradio od folka i kao uzor počeo isticati Bon Jovija.
No, nakon trećeg albuma "Drage sestre moje...nije isto bubanj i harmonika", koji je bio "album katastrofe", bend se raspao, također na bini. Potom je došlo nešto što je Gibonnija, prema vlastitom priznanju, dovelo do živčanog sloma - poziv u vojsku. - Čisti užas! Bio sam izvan sebe, posve neuračunljiv... Govorio sam da ću radije odrezati par prstiju desne ruke negoli otići u vojsku.
Na kraju sam prošao šest komisija prije negoli su me oslobodili. Moj nervni slom nije bio gluma: doslovno sam pukao od same pomisli da ću se ošišati, da će me zatvoriti u kasarnu i uzeti mi sve što sam želio u životu - prisjeća se Gibo. Gall potom opisuje Gibonnijevu njemačku avanturu u berlinskom bendu V2, gladovanje, skvotiranje, život u prostorijama diskografske kuće, u malenoj prostoriji ispunjenoj smradom crknutih mačaka i ubrzanu lekciju iz kapitalizma.
Nakon otpuštanja iz grupe, Gibo se vratio u Split, ali je nakon neuspjelih pokušaja okupljanja nove grupe (stvar je propala ponajviše zbog manjkave logistike), počela transformacija Đibe metalca u - Gibonnija, "uzdanicu hrvatskog pop-rock mainstreama", koji se, piše Gall, "nije dogodio preko noći, premda je zapravo bio očekivan".
"Još je koncem osamdesetih Gibo pokazao da je pravo splitsko dite, određeno s jedne strane 'vatrenim ulicama', a s druge 'južnjačkom utjehom'. Naslovi dvaju filmova Waltera Hilla - jednog od njegovih omiljenih redatelja iz osamdesetih - zgodan su nazivnik za dva, naizgled nespojiva, izvora koja su ga presudno označila.
Meka srastanja rockerskog zvuka 'vatrenih ulica' i emocionalnosti mediteranske 'južnjačke utjehe' doći će doduše tek kasnije. Riffovi a la Townshend i queenovske rock-balade koje bezbolno srastaju sa sadržajem 'dalmatinske šansone', kojoj je Gibo dao novo značenje, a klapa Cambi je pretvorila u fenomen klapskog crossovera, postale su odlike novoga glazbenog branda: Gibonnija."
To je vrijeme buđenja "splitske dice", Dina, Bana i Belana, koji su, zajedno s Oliverom,
makar privremeno, svi svoje splitske adrese 90-ih zamijenili za zagrebačke. Gibonni, navodi Gall, u tom trenutku "nije bio zvijezda ni na svojim Skalicama". Gibonnijev ulazak na "centralnu pozornicu" dogodio se zahvaljujući suradnji sa Zrinkom Tutićem, kada je pristao otpjevati pjesmu "Zlatne godine", neposredno prije izlaska albuma "Noina arka".
U to vrijeme Gibo se i oženio suprugom Sanjom, i to u zagrebačkoj Dubravi, a koliko čuva svoju privatnost, pokazuje i činjenica da čak ni za vlastitu biografiju Gibo nije želio otkriti više od toga da je vjenčanje bilo "skromno i diskretno". O upoznavanju sa Sanjom, njegovom susjedom, Gibo se otvorio malo više, a i o tome koji su stihovi (a mnogi su) posvećeni ženi koja je na svijet donijela Gibinu pokćerku Tanju i sinove Randa i Lorenza.
"...U deset je godina rocker sa Skalica prošao put od lokalnog 'heroja ulice', skoro pa zvijezde na jugoslavenskoj heavy metal sceni i dešperatnog loosera, do najuspješnijeg predstavnika pop-rock autorske pjesme. Doda li se tome činjenica da je, prije negoli se kao singer/songwriter sam popeo na pozornicu, preživio i burnu njemačku epizodu, a potom - doista kao po obrascu iz kakve patetične hollywoodske priče 'star is born' - preživljavao
pišući tekstove čak i nižim estradnim bićima, eto pravog predloška za rockumentarac ili čak 'teme' za sapunicu s glazbenim backgroundom. I to kakvim..."
I upravo ta Gallova rečenica idealan je sažetak ove Gibonnijeve biografije, u kojoj je najveći prostor posvećen danima najveće Gibine slave, koja traje do danas i o kojima javnost već zna mnogo, a ta "opća mjesta" Zlatko Gall proširuje velikim brojem novih podataka i detalja. "Tajna vještina" bit će predstavljena na skorašnjem Interliberu, u subotu 10. 11. u 12 sati na Profilovu štandu u paviljonu 5 Zagrebačkog velesajma, a na promociji će sudjelovati, uz Gibonnija i Galla, i Aco Dragaš, Hrvoje Horvat i Ivica Prtenjača.
Suradnja metalca Gibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom (...) zaslužna je za jedan od najvećih hitova s konca osamdesetih: "Zašto praviš slona od mene".
- Naletio sam na Dina slučajno na kantunu kod kioska gdje sam kupovao cigarete. Javili smo se jedan drugome, progovorili par uobičajenih riječi kad je Dino, onako po svoju, bubnuo: "Ajmo ća kod mene napisat hit!" Iz čistog zezanja otišli smo k njemu, smijali se kao idioti i ja sam na komadu karte napisao tekst koji je postao "Zašto praviš slona od mene". Dino se oduševio njime i rekao da će ga staviti na album koji sprema. Bilo mi je to super, ali sam ga zamolio da me ne potpiše, jer svi su me tada doživljavali kao zadrtog metalca kojemu, stoga, nije mjesto na plesnom funk-albumu - kaže Gibo.
|
Metalac Gibo i funk manijak Dino Dvornik
|
Ilija Matanović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....