Kako nam osobne krize i nedaće mogu pomoći

Eto ljudi, okupili smo se da proćakulamo o laganim temama, kao na primjer što vas muči, što želite od života ... Sa mnom za stolom sjede tri psihologinje i jedna psihoterapeutkinja. Ja ću definitivno biti lepršaviji nakon ove promocije, baš kao kad predstavljam knjige o dijeti - zabavljao je Profilov urednik Ivica Prtenjača prisutno društvance na nedavnoj promociji knjige “Krilate sandale” autorice Branke Jakelić.



Bolno iskustvo osamljenosti



Ovo je Brankina treća knjiga. U prvoj je pisala o snovima, u drugoj koju je nazvala “Tragajući za sobom” pisala je o raznim temama. A sada se jednostavnim jezikom uhvatila u koštac s krizama i patnjom. Krilate sandale, kaže legenda, nosio je grčki bog Hermes. Poklonio mu ih je Zeus osobno da smrtnicima na Zemlji prenosi poruke bogova i da im pomogne kad zagusti.



- Knjiga je dugo nastajala, gotovo cijelo desetljeće. U vrijeme kad sam je počela pisati moja bliska prijateljica umirala je od raka. Osobno poznajem iskustvo osamljenosti bolesnog čovjeka. Htjela sam napisati knjigu o krizama od kojih svi bježimo. Kriza zapravo znači da je nešto staro došlo do svog kraja, a novo još ne poznamo. To nas ispunjava strahom  - kazala je autorica knjige, psihoterapeutkinja Branka Jakelić.



Nije lako predstaviti Branku, decentnu, složenu... Ne skriva da ju je u rodnom Splitu često pratio osjećaj nepripadanja. Ponešto drugačija od okoline, odmalena je sebi postavljala komplicirana pitanja, tko sam, zašto sam tu ... O tim stvarima, kaže, tada se ni u medijima, ni u knjigama nije toliko govorilo.



Često je pobolijevala



- Izlazilo se na Pjacu. Obožavala sam koncerte i opere. Split je imao odlična Splitska ljeta, a mi iz srednje Muzičke imali smo propusnice za predstave i nismo ih propuštali. Istodobno sam kopala po gradskim knjižnicama ne bi li pronašla nešto o temama iz psihologije, filozofije i religije - kaže Branka.



No, još kao dijete često je pobolijevala, a to se nastavilo i za vrijeme studija u Zadru i Zagrebu.  U različitim razdobljima izmjenjivale su se različite dijagnoze, od sumnje na reumatsku groznicu do ulceroznog kolitisa. Lijekovi bi malo umirili simptome, ali pravog odgovora, kaže, niotkud. Onda je sama počela čeprkati, tražiti vezu između bolesti koje su joj, kako kaže, očigledno slale neke signale i onog što joj se događa u životu.



- U to vrijeme nije bilo šanse da nešto saznaš o takvom pristupu bolesti. Maksimalno što sam čula u bolnici bilo je “nemojte se nervirati”. Što bolesnom čovjeku znači uputa da se ne nervira? Izgubljen si, slušaš upute, htio bi se integrirati i pomiriti sa svijetom, a to se negdje u tebi protivi - opisuje Branka.



Kruna je bila leukemija sa 27 godina, akutna mijeolidna leukemija i prognoza: maksimalno dvije godine života. To je bila svojevrsna prekretnica. Išla je na kemoterapiju, prošla mučno razdoblje s opadanjem kose. Nije, kaže, bila optimist. Radila je što se od nje tražilo, išla na pretrage, primala infuzije i transfuzije, a sate u bolnici kratila pokušavajući spremati ispite. Spala je na 40 kilograma i u jednom trenutku ponovno učila hodati.



Otkrivanje tamne strane



- Bilo je gadno. Dok sam ležala u bolnici, imala sam potrebu čitati neku knjigu o umiranju koju sam iskopala u jednoj knjižnici. Tek kasnije sam shvatila da sam time konačno dala prostora tamnom, destruktivnom dijelu sebe koji do tada nisam upoznala. Hranila sam oduvijek nabrijani dio koji hoće naprijed, dva fakulteta, poslovi, brak, dijete ..., dakle dio koji hoće stvarati i rasti. Međutim, prirodno je da u nama postoji i drugi, tamni dio, ta potreba za pasivnošću i destrukcijom. To mi tada nitko nije rekao. Ako se ta dva dijela, koja su prirodno oprečna kao noć i dan, ne uravnoteže, ako je jedan potisnut, često bukne bolest. Čitajući tu knjigu o umiranju nesvjesno sam “prorađivala” tamni dio, a da o tim procesima pojma nisam imala - opisuje Branka.



Tri godine trajala je njezina priča s leukemijom, a onda je u jednom  trenutku prestala, kaže, uzimati lijekove i liječnik je ustanovio da je bolest u remisiji. Iako je, kako kaže, imala komforno radno mjesto kao pjevačica u zboru zagrebačke radio-televizije, Branka je osjetila poriv za promjenom profesije. Željela se baviti psihoterapijom, međutim nije imala viziju kako izvesti cijelu priču. Unatoč dvama završenim fakultetima, upisala je višegodišnje edukacije u Zagrebu i Sloveniji. Desetljeće kasnije diplomirala je gestalt terapiju s certifikatom Instituta za gestalt-psihoterapiju iz Wurzburga.



 - Bilo je lutanja, čovjek sebi treba dopustiti lutanja. Jedan period života uživala sam u pjevanju, a radio zbor je trebao biti sigurna luka dok se ne definiram, dok ne završim postdiplomski na Muzičkoj akademiji i Filozofskom. Spomenuta bolest me zaustavila, suočila s pitanjem što zapravo želim raditi do kraja života. Napravila sam neki plan kako preživjeti međurazdoblje. Od srednje škole nisam se libila teških poslova kad sam trebala kupiti knjige, klavir ili platiti satove klavira. Kad sam išla po radnu knjižicu u Dežmanov prolaz, na kadrovsku služba RTV-a, tresla sam se od straha pred neizvjesnom budućnosti. Ali znala sam da radim pravu stvar - kaže Branka.



Zablude o vezama




Leukemija nije samo donijela potrese na poslovnom, već i na privatnom planu. Razvod braka, o kojem Branka oprezno govori, događao se neposredno nakon te teške bolesti.



- Nije isto živjeti s nekim i vjenčati se. Nije to samo komad papira, kako ljudi vole reći, brak je nešto puno više: njime se obavezuješ. Bili smo jako zaljubljeni, ali ljubav je nešto drugo. Nakon moje bolesti oboje smo bili paralizirani od straha, nismo se usudili o tome razgovarati. Kriza je došla kao prilika, a ne kao neprijatelj, ali mi se nismo snašli. To se dogodi mnogim parovima. U krizama poput bolesti ili neimaštine, naprosto se ljudi udalje. Svatko se zatvori u svoj strah i ne usudi se suočiti s osjećajima. Treba uložiti dodatni trud jer problem ne možeš riješiti s istom sviješću s kojom si ga stvorio - kaže Branka.



 Je li razvod ispravna odluka? Nema pravila, ni recepta, tvrdi Branka. Ljudi, kaže, često ostanu skupa, ali jedno pored drugoga. Imaju svoje aktivnosti, provode neko vrijeme zajedno, ali ne čuju se i ne vide u punom smislu riječi.



- Onda posegnu za rješenjima koja ih na trenutak učine živima: preljubi, poroci, bijeg u posao... Mi smo se rastali, ali otići od nekog ne znači riješiti problem jer konflikti koje imamo s drugim ljudima, odraz su konflikata koje imamo sami sa sobom. Naravno da ponekad treba otići, kao što ponekad treba ići na operaciju koja ti može spasiti život. Dobiješ na vremenu, ali se prije ili kasnije moraš suočiti sa sobom - kaže Branka. Najveća je zabluda, kaže, ući u vezu i očekivati da će ti taj netko ispuniti sve potrebe i želje. Taj stav je neodrživ.



Odnosi podložni mijenama



- U vezama želimo biti bliski, ali istodobno se te bliskosti bojimo. Zato što nas može raniti. I tada znaju nastupiti krize. Dobro iskorištena je ona iz koje izađeš zreliji, obzirniji i odgovorniji - kaže Branka i dodaje da svoju okolinu treba prihvatiti, ali i ostati svoj. U početku to nije lako jer se svi bojimo promjene, želimo da stvari ostanu kakve su bile. No, kako se čovjek mijenja, mijenja se i njegov odnos prema okolini i odnos okoline prema njemu. Tako su jedan dan u Marušićima, malom selu pored Omiša, sumještani pitali moju mamu “A di ti je Branka?”, a ona je mirno odgovorila “A eno ti je, meditira”. Tada sam znala da sam “obula krilate sandale”  - nasmijala se Branka.




Sandra Bolanča
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. lipanj 2022 17:54