- Prošle su tri godine otkako je naš sin poginuo na motoru u prometnoj nesreći. Nikad ne prebolite, ali naučite živjeti s tom boli i gubitkom. To je najstrašnije što se roditelju može dogoditi, a bol kada umre dijete najveća je bol koju roditelj mora podnijeti i ni sa čim se ne da usporediti. Nikom na svijetu to ne želim - pričaju Ana i Nenad Dekanić, roditelji koji su prvog dana proljeća 2004. godine ostali bez 16-godišnjeg sina Hrvoja u tragičnoj prometnoj nesreći u Svetoj Nedelji.
Kako su preživjeli gubitak djeteta, ni sami još ne znaju, niti mogu opisati riječima osjećaje koji im se javljaju pri spoznaji da njihova sina više nema među živima. A život je izgubio u minuti, neopreznošću vozača na hrvatskim prometnicama. Tko je skrivio kobnu nesreću tog prvog proljetnog dana prije tri godine, ne znaju ni danas, a i kada se sudskim vještačenjem to utvrdi, kaže 51-godišnji Hrvojev otac Nenad, ne zna bi li mu bilo lakše kad bi mogao bijes, ogorčenje i tugu usmjeriti prema sasvim konkretnoj osobi koju bi mogao kriviti za smrt svog djeteta. Ovih se dana obitelj Dekanić suosjeća s velikogoričkom obitelji Pavić čija je kći Ružica (19) poginula prošle srijede u naletu BMW-a kojim je upravljao alkoholizirani Hrvoje Žužić (23), sin bogatog poduzetnika otprije policiji poznat po brojnim prekršajima u prometu.
Ne zamišljamo kakav je život mogao imati, mislimo o 16 prelijepih godina
- Obitelj Žužić je barem poslala telegram i izrazila kajanje. Nama nitko nije izrazio kajanje zato što je naš sin nečijom suludom vožnjom izgubio život. Nitko nije došao na sprovod, nitko se nije javio ni tri godine poslije nesreće. Ne znam bi li to pomoglo, ne znam kako bih takvu gestu doživio onda kada smo bili u potpunom šoku, ali danas, tri godine poslije, znam da bi to bila gesta koju bi netko u najmanju ruku trebao napraviti. Najgora je bahatost ljudi i nepoštivanje života - govori Nenad. Njegova supruga i dvije kćeri, 16-godišnja Eva i 21-godišnja Mirna, kažu da im se sledi srce baš svaki put kada vide da je izgubljen život u prometnoj nesreći. One same život, nakon smrti Hrvoja, mnogo više cijene.
- Svaki dan živim sa spoznajom kako je ljudski život krhak i kako u trenu može biti oduzet. Više cijenim život ljudi oko sebe i svoj vlastiti - kaže majka Ana (43). Hrvojeve sestre su od te tragične večeri kada su se morale suočiti sa smrću brata još bliskije, a Ana i Nenad su svoju roditeljsku utjehu našli upravo u njima.
- I da imate desetero djece, kada izgubite jedno to je strašno. No ako imate još djece i u tim teškim trenucima bola znate da vas djeca trebaju, morate krenuti dalje i nastaviti živjeti. Bol nikad ne nestaje, samo naučite živjeti s njom. Ne možete izbrisati nečiji život kao da nije postojao. Hrvoje je u našim mislima stalno, često o njemu pričamo i mislimo na njega. Odmah nakon nesreće prvo se javi nevjerica, ne možete vjerovati da vam je dijete umrlo, da ga nema više, a još ste ga tog jutra zagrlili. Potom šok i tuga, neopisiva bol. Ja uopće ne znam kako sam preživjela te dane. Sve mi je još u magli. Bila sam na sedativima, ne mogu se sjetiti tko je sve došao na sprovod. Znam da je bilo mnogo njegovih prijatelja iz škole. I nekako vam je drago da ga je toliko ljudi voljelo - kaže Ana. Odmah nakon smrti sina nastupila je depresija, neko je vrijeme Ana išla i kod psihijatra, no brzo se uspjela oporaviti, a Nenad je također posjećivao liječnika.
- Razgovor pomaže. Lakše se prebrodi taj period neposredno nakon smrti djeteta. Ne možete prestati misliti na izgubljeno dijete, čekate da se vrati kući, a on ne dolazi. I prolaze dani, a njega nema. Teško je to. Suočavanje sa smrću djeteta je najteže, ali svjesni ste da ne možete iskočiti iz vlastite kože. Najgore je tih nekoliko dana kada jako patite, osjećate krivnju zašto vi niste mrtvi, a dijete živo. I najradije bi da se možete zamijeniti. Ja sam u tim trenucima želio da sam mrtav, a da Hrvoje živi, jer nije normalno da roditelj pokapa svoje dijete - kaže Nenad Dekanić. Tri godine poslije Hrvoje je u njihovim mislima onakav kakav je bio.
Žužići su barem poslali telegram i pokajali se. Nama to nitko nije učinio
- Nastojim ne razmišljati kakav bi on bio danas. Imao bi 19 godina, možda bi imao i djevojku... Teže mi je kad tako razmišljam. I teže mi je kad o njegovoj smrti mislim kao o gubitku. Danas razmišljam na način da sam imala priliku živjeti s njim prelijepih 16 godina i da sam dobila barem tih 16 godina Hrvojeva života, zbog čega sam sretna - kaže majka Ana. Obitelj je nakon sinovljeve nesreće htjela darovati njegove organe, željeli su da on nastavi živjeti u nekom drugom, no za to je bilo prekasno jer je smrt bila trenutna. Danas znaju da im ne bi bilo lakše jer ništa ne može vratiti Hrvoja. Njegova majka danas ga zamišlja kao da je uvijek negdje oko njih, poput anđela čuvara, a jaka tuga obuzme je na prvi dan proljeća kada se sjeti Hrvoja koji bi tada sjeo na motor.
- Pokušavamo ne dopustiti tuzi da nas obuzme jer moramo živjeti dalje. Iako nas svaka stvar u kući podsjeća na Hrvoja, željeli bismo je prodati i sagraditi novu kuću - kaže Nenad koji često odlazi sinu na grob i priča s njim.
- To me umiruje, osjećam ga tamo, kao i na mjestu gdje je poginuo. Na kaminu stoje njegove dvije slike, ponekad zapalimo svijeću i bude nam lakše - govore Dekanići. Vjera im nije pomogla. Nenad danas kaže da "ako postoji Bog, on sigurno nije dobar ni pravedan".
Ana objašnjava da je smrt sina prihvatila onog trenutka kada je počela pozitivno razmišljati i naučila živjeti s tim da je Hrvoje u njihovim uspomenama.
- Iz depresije sam izašla čim sam prestala nositi crninu. To me dodatno deprimiralo. No pritisak okoline i društva zna biti neumoljiv. Situaciju dodatno u tako tragičnim okolnostima pogoršava i to što vam okolina nameće svoje norme. No svatko ima svoj način žalovanja i oproštaja s mrtvim djetetom. U kakav će ga lijes pokopati, u kakvoj odjeći i kakav će sprovod biti vama u tom trenutku nije bitno. Vi ste izgubili dijete i u tom zadnjem trenutku želite još napraviti sve za njega. Mi smo tako Hrvoja pokopali u odjeći koju je svakodnevno nosio - u širokim hlačama i s majicom s likom Eminema. Godinu dana prije nego što je poginuo bio je u Amsterdamu na njegovu koncertu i njegovu muziku pustili smo na sprovodu - kaže Ana, dodajući da je on nakon toga u njihovim mislima živ i onakav kakav je bio. Nenad ga često sanja, uvijek u nekim životnim situacijama, na moru, na izletu, nikad mu se ne vrti scena nesreće niti sina na motoru. Sestre su danas postale prave "buntovnice". Ani i Nenadu ponekad se čini da se ponašaju kao dečki, kao Hrvoje.
Najgore je kad
osjećate jaku
krivnju što vi
niste mrtvi, a
dijete živo
- To je valjda njihov neki bunt. Teško su prihvatile smrt brata, popustile su u školi, ali se pomalo svi zajedno oporavljamo i nastojimo živjeti dalje. Uzgajamo pse, idemo na izložbe, otvorili smo i hotel za pse. Puno vremena treba proći da prihvatite smrt djeteta, ali izbor ne postoji. Morate prihvatiti smrt i tek kada prihvatite tu spoznaju, možete relativno normalno nastaviti živjeti - kaže Ana, ističući da je za njih konkretno presudna u tim trenucima bila međusobna podrška i ljubav koju su si pružali.
- Najgore je ako roditelji počnu jedan drugog okrivljavati za smrt djeteta, dovoljno je što se svaki roditelj sam okrivljuje - kaže Ana. U tom periodu žalovanja roditelji često sebi postavljaju pitanje zašto se to nama dogodilo, da smo napravili ovo ili ono, naše bi dijete bilo danas živo.
- Nema smisla tražiti odgovore na takva pitanja jer odgovora nema. Ja sam sinu kupio motor kada je imao osam godina. Nisam mu kupio motor da pokažem susjedima da sinu mogu kupiti motor, nego sam procijenio da je dovoljno odgovoran i pametan da vozi motor i da ne nastrada. Oduvijek je želio motor i nikad nije pao s njega. Imao sam potpuno povjerenje u njega i nije me bilo strah. No danas, da koja od kćeri poželi motor, ne bi joj to dopustio, nikad joj ne bih kupio motor - priča Nenad.
Mirna će uskoro polagati vozački ispit. Na pitanje je li ih toga strah, Ana i Nenad odgovaraju potvrdno jer nema dana da netko ne strada u prometu. Crne statistike s hrvatskih prometnica to i potvrđuju. U prvih šest mjeseci, prema MUP-u, život je na cestama izgubilo 287 ljudi u 28.519 prometnih nesreća, više od 2000 je teško, a 9543 lakše ozlijeđeno. Lani je u prometu smrtno stradalo 612 osoba, a zabilježena je 58.271 nesreća. Krivac za većinu nesreća je neprilagođena brzina i alkohol.
- Zakone treba mijenjati. Treba uvesti drastične kazne za prekršitelje u prometu. Oni koji prouzroče nečiju smrt i to još u alkoholiziranom stanju zapravo su ubojice na cestama, trebali bi ići u zatvor i nikad više ne dobiti vozačku dozvolu niti sjesti za volan auta - slažu se Ana i Nenad Dekanić. To je, kažu, jedina preventiva da manje roditelja u budućnosti pokapa svoju djecu.
- Umrlo dijete roditeljima ništa ne može vratiti - s tugom govore Ana i Nenad Dekanić.
- Nema olakšanja, samo bol s vremenom postane podnošljivija.
1. Šok
Uvijek je prvi odgovor na smrt ili gubitak. Stanje nalikuje snu, a ponašanje se doima suviše normalnim u odnosu na veličinu gubitka.
2. Umrtvljenje
Obrana od navale bolnih osjećaja, a kao i nevjerica štite osobu od naglog sučeljavanja s gubitkom.
3. Čeznuće
Čeznuće za osobom koja nas je napustila je izraženije kod udovica. Jenjavanje čeznuća znak je da je tugovanje pri kraju. Osamljivanje prati čežnja i potraga za izgubljenom osobom.
4. Žalost i plač
Uobičajeni su znaci žalovanja. Bolnost doživljaja može pratiti nekontrolirani plač koji može potrajati danima ili tjednima.
5. Ljutnja
Nakon smrti ili napuštanja za nas značajne osobe, naše doživljaje prati ljutnja koja može ostati i neprepoznata. Osjećaj napuštenosti i prevarenosti te ogorčenje padaju u drugi plan.
6. Anksioznost
Može doći do paničnih napadaja, tjeskobe, nesigurnosti, nemira, bespomoćnosti i straha od vlastite smrti. Anksioznost često prati tugovanje, kao i zbunjenost i strahovi za naš budući život i život obitelji.
7. Samooptuživanje
Preživjeli često osjeća krivnju i iracionalnu odgovornost za nečiju smrt zato jer on živi.
8. Kajanje
Kajanje i žaljenje za propuštenim prilikama jer nema više prilike u kojoj se određene životne situacije mogu popraviti.
9. Osamljenost
Apatija, malaksalost zbog burnih emocija koje proživljava osoba koja je suočena sa smrću osobe koja joj je puno značila u životu.
10. Bespomoćnost
Nakon određenog vremena nastupa prihvaćanje gubitka, osoba se suoči s bespomoćnosti i onda shvati da mora prihvatiti smrt drage osobe. Olakšanje se javlja kada je smrt prekinula bolest i bolno umiranje.
Prim. dr. Tereza Salajpal pojasnila je faze žalovanja koje treba proći svaka osoba da bi prihvatila gubitak i smrt bliskih osoba.
- Svatko od nas je jedinstveno biće s posebnim doživljajem svijeta i gubitaka i svatko prolazi sebi svojstven proces žalovanja. Opisi žalovanja u literaturi razlikuju se od autora do autora prema fazama i njihovu razvrstavanju s obzirom na prateće znakove. Meni je najprihvatljiviji koncept žalovanja Johna Bowlbyja, britanskog psihologa, jer najbolje oslikava korijene naše reakcije na gubitak i tijek žalovanja - ističe prim. Salapaj.
1 . faza: Reakcija mrtvila i zaprepaštenja
Osoba ne može prihvatiti gubitak, mehanički se obavljaju radnje, kretanje je automatsko ispunjeno strepnjom i napetošću. Neželjenu mirnoću prekida prsnuće snažnih emocija, panike, ljutnje, paradoksalne euforije.
2. faza: Čežnja i potraga za izgubljenom osobom
Osoba intenzivno misli na izgubljenu osobu i usmjerava pažnju prema svakom znaku koji bi je mogao otkriti. Čežnja i potraga je jaka prvih dana, tjedana i mjeseci i postupno se smanjuje. Bolna čežnja za umrlim odraz je nevjerovanja da se gubitak dogodio i nagonske potrebe za uspostavljanjem ponovne veze. Unutar nekoliko sati ili dana zapaža se realnost gubitka praćena jakom boli, nemirom, nesanicom, zaokupljenošću mislima na umrlog i osjećajem njegove prisutnosti. To je stanje jako bolno, praćeno tjeskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razočaranjem; ima svrhu vraćanja izgubljene osobe dok ispod svega leži duboka tuga i spoznaja da susret nije moguć. Značenje ljutnje u tim prvim fazama žalovanja podrazumijeva ljutnju na umrlog - jer nas je napustio; ljutnju prema okolini i "odgovornima" za smrt i ljutnju prema sebi zbog mogućih propusta.
3. faza: Dezorganizacija, očaj i gubitak nade u povratak
Gubitak se postupno raspoznaje, priznaje i prihvaća kao stvaran i trajan. Nastupa spoznaja da se život mora oblikovati na novi način. Dolaze i faze potištenosti i bezvoljnosti.
4. faza: Reintegracija
Dolazi do prihvaćanja realnosti i kretanja prema naprijed, razmatranja i prihvaćanja novih situacija i izazova te nalaženje načina da se oni ostvare. To podrazumijeva drukčije doživljavanje sebe kao osobe, prihvaćanje novih uloga i novog načina gledanja na proživljeno bolno iskustvo. Reintegracija je završetak procesa žalovanja, što znači da umrlom ostaje pripadajuće mjesto u našem srcu, no ostavljeno je dovoljno prostora i za druge osobe.
Suzana Ciboci
Kako su preživjeli gubitak djeteta, ni sami još ne znaju, niti mogu opisati riječima osjećaje koji im se javljaju pri spoznaji da njihova sina više nema među živima. A život je izgubio u minuti, neopreznošću vozača na hrvatskim prometnicama. Tko je skrivio kobnu nesreću tog prvog proljetnog dana prije tri godine, ne znaju ni danas, a i kada se sudskim vještačenjem to utvrdi, kaže 51-godišnji Hrvojev otac Nenad, ne zna bi li mu bilo lakše kad bi mogao bijes, ogorčenje i tugu usmjeriti prema sasvim konkretnoj osobi koju bi mogao kriviti za smrt svog djeteta. Ovih se dana obitelj Dekanić suosjeća s velikogoričkom obitelji Pavić čija je kći Ružica (19) poginula prošle srijede u naletu BMW-a kojim je upravljao alkoholizirani Hrvoje Žužić (23), sin bogatog poduzetnika otprije policiji poznat po brojnim prekršajima u prometu.
Ne zamišljamo kakav je život mogao imati, mislimo o 16 prelijepih godina
|
- Svaki dan živim sa spoznajom kako je ljudski život krhak i kako u trenu može biti oduzet. Više cijenim život ljudi oko sebe i svoj vlastiti - kaže majka Ana (43). Hrvojeve sestre su od te tragične večeri kada su se morale suočiti sa smrću brata još bliskije, a Ana i Nenad su svoju roditeljsku utjehu našli upravo u njima.
- I da imate desetero djece, kada izgubite jedno to je strašno. No ako imate još djece i u tim teškim trenucima bola znate da vas djeca trebaju, morate krenuti dalje i nastaviti živjeti. Bol nikad ne nestaje, samo naučite živjeti s njom. Ne možete izbrisati nečiji život kao da nije postojao. Hrvoje je u našim mislima stalno, često o njemu pričamo i mislimo na njega. Odmah nakon nesreće prvo se javi nevjerica, ne možete vjerovati da vam je dijete umrlo, da ga nema više, a još ste ga tog jutra zagrlili. Potom šok i tuga, neopisiva bol. Ja uopće ne znam kako sam preživjela te dane. Sve mi je još u magli. Bila sam na sedativima, ne mogu se sjetiti tko je sve došao na sprovod. Znam da je bilo mnogo njegovih prijatelja iz škole. I nekako vam je drago da ga je toliko ljudi voljelo - kaže Ana. Odmah nakon smrti sina nastupila je depresija, neko je vrijeme Ana išla i kod psihijatra, no brzo se uspjela oporaviti, a Nenad je također posjećivao liječnika.
- Razgovor pomaže. Lakše se prebrodi taj period neposredno nakon smrti djeteta. Ne možete prestati misliti na izgubljeno dijete, čekate da se vrati kući, a on ne dolazi. I prolaze dani, a njega nema. Teško je to. Suočavanje sa smrću djeteta je najteže, ali svjesni ste da ne možete iskočiti iz vlastite kože. Najgore je tih nekoliko dana kada jako patite, osjećate krivnju zašto vi niste mrtvi, a dijete živo. I najradije bi da se možete zamijeniti. Ja sam u tim trenucima želio da sam mrtav, a da Hrvoje živi, jer nije normalno da roditelj pokapa svoje dijete - kaže Nenad Dekanić. Tri godine poslije Hrvoje je u njihovim mislima onakav kakav je bio.
Žužići su barem poslali telegram i pokajali se. Nama to nitko nije učinio
|
|
- Pokušavamo ne dopustiti tuzi da nas obuzme jer moramo živjeti dalje. Iako nas svaka stvar u kući podsjeća na Hrvoja, željeli bismo je prodati i sagraditi novu kuću - kaže Nenad koji često odlazi sinu na grob i priča s njim.
- To me umiruje, osjećam ga tamo, kao i na mjestu gdje je poginuo. Na kaminu stoje njegove dvije slike, ponekad zapalimo svijeću i bude nam lakše - govore Dekanići. Vjera im nije pomogla. Nenad danas kaže da "ako postoji Bog, on sigurno nije dobar ni pravedan".
Ana objašnjava da je smrt sina prihvatila onog trenutka kada je počela pozitivno razmišljati i naučila živjeti s tim da je Hrvoje u njihovim uspomenama.
- Iz depresije sam izašla čim sam prestala nositi crninu. To me dodatno deprimiralo. No pritisak okoline i društva zna biti neumoljiv. Situaciju dodatno u tako tragičnim okolnostima pogoršava i to što vam okolina nameće svoje norme. No svatko ima svoj način žalovanja i oproštaja s mrtvim djetetom. U kakav će ga lijes pokopati, u kakvoj odjeći i kakav će sprovod biti vama u tom trenutku nije bitno. Vi ste izgubili dijete i u tom zadnjem trenutku želite još napraviti sve za njega. Mi smo tako Hrvoja pokopali u odjeći koju je svakodnevno nosio - u širokim hlačama i s majicom s likom Eminema. Godinu dana prije nego što je poginuo bio je u Amsterdamu na njegovu koncertu i njegovu muziku pustili smo na sprovodu - kaže Ana, dodajući da je on nakon toga u njihovim mislima živ i onakav kakav je bio. Nenad ga često sanja, uvijek u nekim životnim situacijama, na moru, na izletu, nikad mu se ne vrti scena nesreće niti sina na motoru. Sestre su danas postale prave "buntovnice". Ani i Nenadu ponekad se čini da se ponašaju kao dečki, kao Hrvoje.
Najgore je kad
osjećate jaku
krivnju što vi
niste mrtvi, a
dijete živo
|
|
- Najgore je ako roditelji počnu jedan drugog okrivljavati za smrt djeteta, dovoljno je što se svaki roditelj sam okrivljuje - kaže Ana. U tom periodu žalovanja roditelji često sebi postavljaju pitanje zašto se to nama dogodilo, da smo napravili ovo ili ono, naše bi dijete bilo danas živo.
- Nema smisla tražiti odgovore na takva pitanja jer odgovora nema. Ja sam sinu kupio motor kada je imao osam godina. Nisam mu kupio motor da pokažem susjedima da sinu mogu kupiti motor, nego sam procijenio da je dovoljno odgovoran i pametan da vozi motor i da ne nastrada. Oduvijek je želio motor i nikad nije pao s njega. Imao sam potpuno povjerenje u njega i nije me bilo strah. No danas, da koja od kćeri poželi motor, ne bi joj to dopustio, nikad joj ne bih kupio motor - priča Nenad.
Mirna će uskoro polagati vozački ispit. Na pitanje je li ih toga strah, Ana i Nenad odgovaraju potvrdno jer nema dana da netko ne strada u prometu. Crne statistike s hrvatskih prometnica to i potvrđuju. U prvih šest mjeseci, prema MUP-u, život je na cestama izgubilo 287 ljudi u 28.519 prometnih nesreća, više od 2000 je teško, a 9543 lakše ozlijeđeno. Lani je u prometu smrtno stradalo 612 osoba, a zabilježena je 58.271 nesreća. Krivac za većinu nesreća je neprilagođena brzina i alkohol.
- Zakone treba mijenjati. Treba uvesti drastične kazne za prekršitelje u prometu. Oni koji prouzroče nečiju smrt i to još u alkoholiziranom stanju zapravo su ubojice na cestama, trebali bi ići u zatvor i nikad više ne dobiti vozačku dozvolu niti sjesti za volan auta - slažu se Ana i Nenad Dekanić. To je, kažu, jedina preventiva da manje roditelja u budućnosti pokapa svoju djecu.
- Umrlo dijete roditeljima ništa ne može vratiti - s tugom govore Ana i Nenad Dekanić.
- Nema olakšanja, samo bol s vremenom postane podnošljivija.
1. Šok
Uvijek je prvi odgovor na smrt ili gubitak. Stanje nalikuje snu, a ponašanje se doima suviše normalnim u odnosu na veličinu gubitka.
2. Umrtvljenje
Obrana od navale bolnih osjećaja, a kao i nevjerica štite osobu od naglog sučeljavanja s gubitkom.
3. Čeznuće
Čeznuće za osobom koja nas je napustila je izraženije kod udovica. Jenjavanje čeznuća znak je da je tugovanje pri kraju. Osamljivanje prati čežnja i potraga za izgubljenom osobom.
4. Žalost i plač
Uobičajeni su znaci žalovanja. Bolnost doživljaja može pratiti nekontrolirani plač koji može potrajati danima ili tjednima.
5. Ljutnja
Nakon smrti ili napuštanja za nas značajne osobe, naše doživljaje prati ljutnja koja može ostati i neprepoznata. Osjećaj napuštenosti i prevarenosti te ogorčenje padaju u drugi plan.
6. Anksioznost
Može doći do paničnih napadaja, tjeskobe, nesigurnosti, nemira, bespomoćnosti i straha od vlastite smrti. Anksioznost često prati tugovanje, kao i zbunjenost i strahovi za naš budući život i život obitelji.
7. Samooptuživanje
Preživjeli često osjeća krivnju i iracionalnu odgovornost za nečiju smrt zato jer on živi.
8. Kajanje
Kajanje i žaljenje za propuštenim prilikama jer nema više prilike u kojoj se određene životne situacije mogu popraviti.
9. Osamljenost
Apatija, malaksalost zbog burnih emocija koje proživljava osoba koja je suočena sa smrću osobe koja joj je puno značila u životu.
10. Bespomoćnost
Nakon određenog vremena nastupa prihvaćanje gubitka, osoba se suoči s bespomoćnosti i onda shvati da mora prihvatiti smrt drage osobe. Olakšanje se javlja kada je smrt prekinula bolest i bolno umiranje.
|
Psiholozi ističu uobičajene reakcije na smrt drage osobe. Autori navode većinom deset reakcija koje se javljaju kod većine osoba suočenih s gubitkom i smrću bliske osobe:
|
Prim. dr. Tereza Salajpal pojasnila je faze žalovanja koje treba proći svaka osoba da bi prihvatila gubitak i smrt bliskih osoba.
- Svatko od nas je jedinstveno biće s posebnim doživljajem svijeta i gubitaka i svatko prolazi sebi svojstven proces žalovanja. Opisi žalovanja u literaturi razlikuju se od autora do autora prema fazama i njihovu razvrstavanju s obzirom na prateće znakove. Meni je najprihvatljiviji koncept žalovanja Johna Bowlbyja, britanskog psihologa, jer najbolje oslikava korijene naše reakcije na gubitak i tijek žalovanja - ističe prim. Salapaj.
1 . faza: Reakcija mrtvila i zaprepaštenja
Osoba ne može prihvatiti gubitak, mehanički se obavljaju radnje, kretanje je automatsko ispunjeno strepnjom i napetošću. Neželjenu mirnoću prekida prsnuće snažnih emocija, panike, ljutnje, paradoksalne euforije.
2. faza: Čežnja i potraga za izgubljenom osobom
Osoba intenzivno misli na izgubljenu osobu i usmjerava pažnju prema svakom znaku koji bi je mogao otkriti. Čežnja i potraga je jaka prvih dana, tjedana i mjeseci i postupno se smanjuje. Bolna čežnja za umrlim odraz je nevjerovanja da se gubitak dogodio i nagonske potrebe za uspostavljanjem ponovne veze. Unutar nekoliko sati ili dana zapaža se realnost gubitka praćena jakom boli, nemirom, nesanicom, zaokupljenošću mislima na umrlog i osjećajem njegove prisutnosti. To je stanje jako bolno, praćeno tjeskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razočaranjem; ima svrhu vraćanja izgubljene osobe dok ispod svega leži duboka tuga i spoznaja da susret nije moguć. Značenje ljutnje u tim prvim fazama žalovanja podrazumijeva ljutnju na umrlog - jer nas je napustio; ljutnju prema okolini i "odgovornima" za smrt i ljutnju prema sebi zbog mogućih propusta.
3. faza: Dezorganizacija, očaj i gubitak nade u povratak
Gubitak se postupno raspoznaje, priznaje i prihvaća kao stvaran i trajan. Nastupa spoznaja da se život mora oblikovati na novi način. Dolaze i faze potištenosti i bezvoljnosti.
4. faza: Reintegracija
Dolazi do prihvaćanja realnosti i kretanja prema naprijed, razmatranja i prihvaćanja novih situacija i izazova te nalaženje načina da se oni ostvare. To podrazumijeva drukčije doživljavanje sebe kao osobe, prihvaćanje novih uloga i novog načina gledanja na proživljeno bolno iskustvo. Reintegracija je završetak procesa žalovanja, što znači da umrlom ostaje pripadajuće mjesto u našem srcu, no ostavljeno je dovoljno prostora i za druge osobe.
|
Četiri faze žalovanja za umrlima
|
Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....